Moć ili po-moć? Pitanje je sad.

Nedavno je moja prijateljica bila na razgovoru za posao. Direktor velike i moćne kompanije ju je primio ljubazno. I pitao kako može da joj pomogne. Zbunila se ona koja je uvek rečita i brzog mozga. Rekla je da nije došla da traži pomoć. Nego traži kompaniju koja živi ono što priča. Koja poštuje svoje radnike. Koji su posvećeni. I koji vole ono što rade. Da bi im se ona pridružila. Da zajedno predstave svetu svoju dobru radnu praksu. Direktor joj je na to rekao da su pored Ujedinjenih nacija još jedna takva kompanija upravo oni. Pa su nastavili razgovor.

Ona je ovaj intro doživela kao zbunjenost. Rekla sam joj da bih je ja zaposlila već nakon ovih par rečenica. Jer je dotakla moju temu. Na koju se često primim. Jer je toliko „dobrih“ ljudi. Koji samo žele da „pomognu“. Ah. Od sve te dobrote i silne pomoći skoro da smo srušili svet. I sama sam dugo bila u kostimu „dobre“. Koja je „pomagala“ svima. Osim sebi. Pa mi se celo telo upalilo. Vrištalo je. Da pomognem najpre sebi. Tada sam počela da se bavim sobom. I svojim potrebama. Počela sam da pomažem sebi. I da obustavljam pomoć drugima. Pitala sam se kako će svi ti ljudi preživeti bez mene. Čim sam se malo oporavila, pomislila sam da se svet bez moje pomoći u međuvremenu možda srušio. Onda sam videla da su svi procvetali. I bez mene. I da je ideja da rušenja sveta bez mog angažovanja vrhunski melodramski performans mog ega. Kao i pomaganje drugima.

Kada sam u julu 2004. otišla kod mog učitelja Dušana, na pitanje koji su mi kvaliteti, odgovorila sam: Dobar sam prijatelj. Volim da pomažem drugima. Vidite kako to ide. Iako sam netom jedva preživela dobrotu i pomaganje drugima, opet sam nastavila po starom. Dušan je odmah krenuo u glavu. Pričom o kvalitetima. I slabostima. Već posle prvog susreta, sklonila sam iz rečnika reči „dobra“ i „pomoć“. Pitala sam se da li hranim kvalitete? Ili hranim slabosti? I svoje. I tuđe. Do dana današnjeg ovo je moj centralni kriterijum. Kad god imam bilo kakvu upitanost, ja se pitam: Kojeg vuka hranim?

Na sve strane vidim „dobre“ ljude. „Pomoć“ koju pružaju. I pustoš koju stvaraju. O „dobroti“ sam već dosta pisala. Nisam dobra. Dobro sam. A u korenu reči po-moć se nalaze mnogi odgovori. Idemo po moć. Kao u onom vicu. U kojem čovek želi da pomogne popu koji je upao u reku. Pa mu kaže: Daj pope ruku. A pop se udavi. Jer neće da dȧ ruku. Naravoučenije  nas uči da je trebao da kaže: Evo pope ruke. Pop bi ga tada razumeo. O tome se radi. Mi pomoć nudimo tako što tražimo nečiju ruku. Tako što mu uzimamo moć. A poenta je da mu damo ruku. I vratimo moć.

Ovo se ne odnosi samo na popa. Nego na sve. Pa i na decu. Ideja pružanja  pomoći je apsurdna sama po sebi. Detetu treba naša ljubav. Naša podrška. Podsticaj. A ne pomoć. Dete ima svoj poziv. Svoje darove. I rane. Koje mi ne znamo. Pa mu samim tim ne možemo ni pomoći. Najviše što možemo je da se ne mešamo. Da ga pustimo. Volimo. I podržimo. Danas se u ime pomoći svako svakom meša u život.

Naš um se boji da će se detetu desiti nešto loše. Da će upasti u bunar. A bolje je pustiti ga da upadne u bunar. Nego da se mešamo. Jer će dete retko upasti u bunar. A i ako upadne, to ne znači kraj. Izvući će ga neko. A ono će proživeti svoje iskustvo upadanja u bunar. Kaže Osho, ako baš morate, ako ste jako zabrinuti, ogradite bunar. Naučite ga o bunaru. Otklonite svaku opasnost. Samo nemojte da mu pomažete. Većinu našeg zrelog života smo na rehabilitaciji od „pomoći“ koju smo dobili od roditelja. Mnoge knjige se bave ovom temom. Kako preživeti uprkos roditeljima. Kako preživeti porodicu. Skoro da smo srušili svet. Uprkos pomoći koju smo dobili od roditelja, porodice, nastavnika.

Kada bih ilustrovala ovaj tekst, stavila bih stripić u četiri slike. Na prvoj slici ljudi nose krstove na leđima. Na drugoj slici „dobri“ ljudi „pomognu“ nekom svom. Pa mu skrate krst. Da ga lakše nosi. Na trećoj slici se pojavljuje provalija. Pa svi iz kolone postave svoj krst. Da premoste i pređu provaliju. Dok naš mali „miljenik“ ostane. Kratak mu je krst. Ne dobacuje do druge litice. O tome se radi.

Gledam koliko danas ljudi pomažu svojoj deci. Koliko ih gnjave. Uzimaju im krstove sa leđa. Ne daju im da se razviju. Da ojačaju. Ne daju im ni da padnu. Da nauče da padaju. Ne daju im da priđu bunaru. Pričaju im da je bunar opasan. Žive umesto njih. I za njih. Nedavno je internetom kružio jedan super tekst. Preklinjem vas, nemojte živeti za decu. Priča o hendikepiranosti dece čiji su roditelji posvetili ceo svoj život deci. I o ispraznosti takvog života. U kojem se u prvom poluvremenu roditelji odriču svega. Da bi pomogli svojoj deci. A onda po principu: Ja sam te rodila, ja ću te i ubiti, sledi drugo poluvreme. Naplata. U kome roditelji koji su ceo život posvetili deci, očekuju revanš. Ah.

Ljudskim mladuncima ionako treba poprilično vremena da se osamostale. Skoro 20 godina. Za razliku od životinja. Koje su u procesu osamostaljivanja mnogo brže. Em nam treba puno vremena. Em smo ga umnogostručili. Sensei Tom Best nam je pričao o studiji Fiziologija letenja. Koja se bavi orlovima. Koji svoje mladunce odgajaju vrlo brzo i kvalitetno. Poletanje i letenje sa onih visokih litica nije mala zajebancija. Kad stigne na svet beba orao dobije pun tretman. Udobno  i ušuškano gnezdo. U kojem se mali orao jedno vreme šuška. Uskoro mama orao počinje da vodi orlića sa sobom na letenje. Da doživi letenje. I dok beba orao raste i uči letenje na leđima svojih roditelja, roditelji postepeno izbacuju sve mekane stvari iz gnezda. Da bi gnezdo uskoro postalo krajnje neudobno. Za to vreme mladi orao je stasao da krene svojim putem. Orlovi rano lete. Lepo kaže Ćopić. Putem svog života. Jer svako ima svoju sudbinu. Svoje zadatke. Svoje kvalitete za razviti. I slabosti za isceliti.

Iako sebe zovemo orlovima, mi na Balkanu smo šampioni nepoletanja. Iako je novo doba. U kojem većina civilizovanog sveta počinje svoj samostalni život sa 18 godina. Ovde i dalje zajedno žive dve-tri generacije. Kao u maratoncima. Posao i finansije vode bake i dede. Koji imaju „decu“. Zato što su im dugo pomagali. Nosili njihove krstove. Zato što roditelji ne daju svojoj „deci“ da žive svoju veliku herojsku priču. Da polete iz gnezda. A nije lako krenuti na prvi let sa 50 godina.

Živela sam nekoliko godina sa frajerom kome su roditelji baš pomagali. Sećam se kad smo prvi put išli zajedno na more. Bili smo u srednjim dvadesetim godinama. Sve sam organizovala ja. I putovanje. I pakovanje. I sve. Kakva je to super komična i ilustrativna scena bila. Dok sam ja na šest strana pakovala i pripremala, on se sav bio zaneo u ukrašavanje šešira pantljikom. I u seckanje jabuka. Kojima će zamirisati duvan. Mislila sam da ću ga ubiti. Dok sam baratala  svim onim stvarima. Pakovala ga. Zvala. Potvrđivala. Nosila. A voleli smo se. Da roditelji nisu nosili njegov krst, mogao je da se razvije u jednog super orla. Koji bi se meni sviđao. Pošto je on bio tatin sin, a ja ni tada već uveliko nisam bila „dete“, naša ljubav nije imala perspektivu. Od tada je prošlo 20 godina. A on još uvek nije poleteo. Nego se i dalje drži porodičnog gnezda. Nije lako poleteti sa 50 godina.

Mislim da provincijska „deca“ po ovom pitanju mnogo bolje prolaze. Samim tim što već sa 18 godina odlaze iz svojih ušuškanih gnezda. I počinju da žive svoj studentski život. U nekom velikom gradu. U kojem misle o svom stanu. Hrani. Struji. Znam koliko mi je bilo žao prestoničkih kolega koji su studirali pod nadzorom roditelja. Koji su propustili toliko dobrih priča. Odrastanja. Poletanja. Padanja. Dizanja. Obožavala sam studentske priče mojih roditelja. Beograd 60-ih. Ah. Kao iz Grlom u jagode. Moj odlazak od kuće se poklopio sa maminim odlaskom u druge realitete. I početkom studija. Tako da sam sa 17 godina počela svoj odrasli život. U kojem sam bila odgovorna za sebe. To je bila najvažnija tačka. To što sam znala da sam odgovorna za svoj život. Da mi nema pomoći. To mi je bila najveća pomoć.

Mnogi su zamerali mom ocu Dušku što je nakon maminog odlaska otišao svojim putem. Ja sam mu zbog toga beskrajno zahvalna. Što se nikada, ali nikada nije mešao u moje izbore. I što je imao devizu: Živi. I pusti druge da žive. I što mi nije pomagao. Niti odmagao. Inshalah.

Zato sam ja otišla  da živim u Novi Sad. Tamo nisam imala nikoga. U Beogradu i Zagrebu sam imala tetke. I nije mi na pamet palo da rizikujem. Da mi prate korake. Da me čekaju na nedeljnim ručkovima. Da mi „pomažu“. Novi Sad mi je dao potpunu slobodu. I priliku. Da živim. I da pustim druge da žive.

Kada je moja sestra Jovana pričala kako je rano izgubila mamu, naš prijatelj Milanče joj je rekao: Blago tebi. Ah. Kakav šok. Često se setim tog njegovog: Blago tebi. Iako sam bila mamaroška najveća na svetu, iako sam mamu obožavala, verujte mi da sam srećna što sam dobila priliku da nosim svoj krst. Da rano odem iz gnezda. Da letim na svoj način. Da padam. Da ustajem. Da mi niko ne pomaže. Da napravim svoj život. Da pevam pesmu My Way.

Gledam neke moje drugarice koje su i dalje mamine devojčice. Kojima mame kuvaju neku praistorijsku zaprženu masnu hranu. Šokirala sam se kada mi je jedna drugarica rekla da nema čiste garderobe. Pitala sam je kako joj se to desilo? A ona mi je najnormalnije na svetu objasnila da veš nosi na pranje kod mame. Koja stanuje 20 kilometara od nje. I koja je u osmoj deceniji. Ova roditeljska pomoć nas čini nacijom filozofa na maminim sarmama. Koji sebe zovu orlovima. Ah. Bože dragi. Dobro je rekao Milanče: Blago meni.

Sa druge strane, pored Crnog Bika živela su muž i žena sa devotoro dece. Tri grupe po troje. Osam devojčica. I dečak. Muž i žena su se bavili sobom. Svojim provodom. Pijankama. I slikanjem. A ja sam imala priliku da prisustvujem samoodrastanju devetoro dece. Koji su i u najbukvalnijem smislu bili jedni drugima do uveta. Bili su podeljeni u trojke. Jer trojke su osnovne jedinice lakog kretanja. Najstarija devojčica je tada imala 10-ak godina. A dečkić je bio beba od godinu dana. Oni su živeli svoj život. Smišljale su sebi obroke. Nisu prosile. Nego su se družile sa svima nama.

Naučile su da razviju odnos sa nama iz kraja. Imale su svoje putanje. Kod mene su dolazile na gusti sok. Čaj. Limunadu. U pekaru su dolazile posle pet. I dobijale šta su htele. Poslatičari su im davali besplatne kornete. I po koju kuglu sladoleda. Znale su gde šta mogu dobiti. Išle su u školu. Radile domaće. Ja sam bila element koji je mislio o njihovoj školi. Devojčice školskog uzrasta bile su odlične.

Kada sam ih pitala o roditeljima, nisu dale ni reč na njih. Volele su ih. Dok su njihovi roditelji živeli svoj boemski umetnički život. Uglavnom ih nije bilo. U jednoj ludoj sceni najmlađi dečkić je go, samo u pelenama koje mu je stavila neka od sestara, šetao u ponoć. U maminim štiklama. Vodeći štene na nekoj pantljici. Pitala sam predvodnicu njegove trojke koja je imala 3-4 godine šta da radimo. Rekla mi je: Ništa se ne brinite. Sve je pod kontrolom. Shvatila sam da je stvarno tako. Devojčice i beba dečak su bili super, samostalni. Spremniji za život od mnogih kojima su roditelji skinuli krstove. I preušuškali gnezda.

Da se vratim na zlatne niti ove priče. Na „dobre“ ljude. I na „pomoć“. Jednu od najdivnijih pouka na ovu temu dobila sam od senseija Toma Besta. Čoveka koji je svoj ego transformisao u čistu ljubav. I veštinu. Iz koga je kuljala ljubav. Kada ste proveli dan sa Tomom i vi ste bili okupani tom ljubavlju. Koja vam je još nekoliko dana otvarala sva vrata. I sva srca. Pričao nam je šta mu je rekla jedna Aboridžinka.

Ako ste došli da mi pomognete, traćite i moje i svoje vreme. Ako je vaše oslobođenje vezano za moje oslobođenje, dođite da radimo zajedno.

Da se vratim na pomoć. Jedna moja prijateljica se razboli svaki put kada njena sestra ima problem. A to čak nije ni problem. To je nešto sa čime njena sestra živi. I što je sestrin krst. Niko ne dobije krst koji je veći od njega. Prostor našeg bića je uvek veći od zadatka koji smo dobili. Svako ima svoje putovanje heroja. Svako ima svoj krst. Nekada nam se tuđi krstovi čine preteški. Zato što su to prosto njihovi krstovi. A nisu naši. I dok moja prijateljica tako pokušava da nosi sestrin krst, redovno se razboljeva. Pričamo na ovu temu. Pa i nije neka pomoć, rekla sam joj. To što su od pomoći obe slabe. Meni se čini da je ideja da ojačamo druge. A ne da se razbolimo zajedno sa njima.

I sama sam isto radila. Pomagala. Patila sa drugima. Razboljevala se. Gubila snagu. Umesto da ih ohrabrim. Podržim. Nadahnem. Zato o tome i pričam. Na putovanju heroja sam naučila da je važno balansirati tri energije. Mušku, žensku i dečiju. Muška energija je snažna, rešena, fokusirana, jasna. Snaga nam je potrebna kako bismo ostali posvećeni svom putovanju. I kako bismo postavili svoje granice. Snaga bez balansa u vidu saosećanja i humora može postati nasilje i agresija. Blagost je važna da  bismo se povezali sa drugima. I da bismo bili emocionalno celi i ispunjeni. Blagost i saosećanje nam pomažu da dajemo i dobijamo potrebnu podršku. Saosećanje i mekoća bez snage i humora mogu preći u slabost i zavisnost. Duhovitost je neophodna za iznalaženje novih perspektiva, kreativnost i protočnost. Sam humor, bez snage i saosećanja može postati cinizam i površno žongliranje.

Naš zadatak je da vodimo računa o sve tri energije. I da damo ono čega nema. U situacijama slabosti, potrebno je da damo snagu i humor. Da osnažimo. I humorom olakšamo težinu. I otvorimo nove perspektive. Sećam se kako smo se kao deca cerekali na sahrani našeg dide. Zato što je situacija bila preozbiljna. Pa smo je mi olakšali. I upravo ovo vežbamo sa herojima. Ne moramo baš da se smejemo po sahranama. Pričam im o situaciji u vreme kada sam tek učila i razumevala ovu temu. A život mi je odmah poslao priliku da je izvežbam.

Javili su mi da je Jovana u bolnici. I da nije ni malo dobro. Ah. I umesto da uradim ono što svi rade, uradila sam ono što sam naučila. Rekla sam sebi: Evo meni prilike da primenim znanje. I umesto da se identifikujem sa slabošću, sa senovitom stranom ženske energije, obukla sam najlepšu cvenu haljinu. I tako snažna i crvena otišla u bolnicu. U kojoj je slabosti bilo sasvim dovoljno. Nije bilo potrebno da je i ja dodajem. Kada su me doktori pitali kako sam, odgovorila sam: Božanstveno. Doktorka mi je rekla: Nemojte da vas neko čuje. Ah.

I sad se cerekam kad se toga setim. Naravno da sam božanstveno. Jer sve što se dešava dolazi iz božije kuhinje. Dakle, božanstveno je. A priznaćete da je pomalo je i duhovito. I krenulo je iscljenje sistema. Iako okolina očekuje da „pomažem“. Da se identifikujem sa slabošću. Ja to više ne radim. Od toga se ruši.  Ja sam ono čega nema. Ovaj moj stav nam je svima dao snage i humora da se sa datom situacijom nosimo. Okupile smo tada konzilijume anđela. A Jovana se iscelila najbrže moguće. Kao da nikada nije ni bilo. Tako mi se čini. Ostao mi je samo taj duhoviti kadar. Zvani božanstveno. I nemojte da vas neko čuje. Zato vam ga i pričam.

Setila sam se sebe. Dok nisam počela da balansiram ove tri energije. Kako sam se otvarala polju. Bez svesnosti o sebi. O svom centru. I o svojoj energiji. Bila sam u potpuno receptivnom stanju. U ženskoj energiji. Uvodeći sve i svakoga u svoje središte. Pa sam vrlo često završavala iznurena i iscrpljena. Od raznih neintegrisanih  energija. Zvala sam to stanje „mleveno meso.“ Tako sam se i osećala. Kao da su me sve te teške energije iscekale.

Dok nisam naučila da stvorim polje oko sebe. Polje koje mi dozvoljava da budem vidljiva, bez da budem izložena. Da budem prisutna, bez da budem preterano ranjiva ili krhka. Da bih živela i putovala svoje herojsko putovanje, važno je da mogu da uđem u svet da kažem: Evo me. Tu sam. Ovo je moje iskustvo. Ovo je moja istina. To je veliko učenje za mene. Zato što postoje ljudi koji to kažu drhtavim i slabašnim tonom.  Pa… ovo je moja istina… valjda…. možda… mislim.. na neki način… možda…. ali ne stvarno… možda nisam trebala ovo da kažem. S druge strane nalazi se tvrdokorno nametanje „istine“ svetu. Ovo je apsolutna i jedina istina. I skloniću svakog ko mi se suprotstavlja. Kad ja dunem i vatru sunem…“

Kako bismo živeli svoje putovanje, kako bismo delili svoje prisustvo, potrebno je da imamo balansirano energetsko polje. Koje nije ni suviše meko ni suviše čvrsto. Da bismo mogli da se samouvereno i sigurno otvorimo svetu. Dajući i primajući svoje najdublje kvalitete. Predstavljajući se svetu. Ulazeći u interakciju sa njime.

Sa ovim principom balansirane pažnje prvi put me je susreo moj učitelj violine. U pripremnom razredu muzičke škole. Koji me je učio kako da držim prste dok sviram violinu. Rekao je da zamislim da držim malog ptića. Ni prečvrsto ni prelabavo. Neka ga držim dovoljno meko da ga ne zgnječim. A istovremeno dovoljno čvrsto da ne odleti. Kako sa pticom, tako i sa violinom. Kako sa pticom tako i sa odnosima. I sa balansiranom pažnjom finog kvaliteta.

I dok sam vežbala da razvijam ovo balansirano energetsko polje, javila mi se ideja: Evo tu sam. I snažna. I nežna. I razigrana. Za moje cvetanje.  I tvoje cvetanje. I to je moj najdublji poziv. Pre nego što se sretnem sa ljudima, ja se ovoga podsetim. Da budem balansirano prisustvo. Da budem ono čega nema.

U radu sa ljudima često se pitamo odakle dolazi promena? Od klijenta ili od terapeuta, vodiča, coacha, prijatelja? Čini mi se da suštinska promena dolazi od polja koje stvaraju uzajamni odnosi klijenta i vodiča. Polje odnosa je to koje isceljuje. Polje koje se stvara prisustvom prisutnih. I zato je važno da u to polje unesemo ono što mu treba. Snagu, nežnost ili razigranost. Kako kad. Po potrebi i božanstveno. I nije li božanstveno da umesto da sažaljevamo ljude i da im „pomažemo“, iznurujući i sebe i njih, vežbamo da budemo prisustvo podrške. Koje će rascvetati njihove darove. I isceliti njihove rane.

Nedavno sam bila kod Dušana Milojevića. Pričali smo o svemu. Neka žena ga je pozvala telefonom. Rekao joj je: Time što ćeš sebi odmoći, njemu nećeš pomoći.  Pomozi sebi. A onda će i njemu biti bolje. Ah. Uvek ista tema.

U poslednje vreme sam imala dva grandiozna „pomaganja“. Od jednog sam se i bukvalno srušila. Zamalo da sam se ambulantnim kolima vratila iz Novog Sada. Zato što nisam pomogla prvo sebi. I nisam napravila polje sa sve tri energije. I nisam rekla: Evo tu sam. I snažna. I nežna. I razigrana. Za tvoje cvetanje. I moje cvetanje.

A u drugom se od moje pomoći prekinulo jedno prijateljstvo. Htela sam da joj „pomognem“. Tako što sam se smanjila. Što sam sve moje smanjila na minijaturu. Kada sam joj tako smanjena došla pod stopalo, umalo da me je zgazila. Poslednje reči koje je u mom smanjenom životu bivša prijateljica izgovorila bile su: Šta mogu da ti pomognem? Ah. Od ovog pitanja sam se vratila u prirodnu veličinu. Zamolila sam je da mi se skloni iz života. Odmah. Iz ovih stopa. Samo mi nemojte pomagati. A neću ni ja vama. Obećavam. Zato i pišem ovu priču. Da nas podsetim na ljubav, podršku,  podsticaj, inspiraciju. Umesto po-moći. Lepo je to Džoni sročio.

Ljudi me zovu po imenu
Ja im odgovaram u dobrom raspolo
ženju
Proklete la
ži za naivne
I nije me briga i nije me strah
Ne mogu pomo
ći nikome od nas.

Što me vodi do zlatne niti ove priče. Do senseija. Mentora. Vodiča. Ja verujem da je kvalitet naše pažnje najveći dar koji možemo da podarimo. Da zaista vidimo, čujemo i osetimo drugoga. Moj život su odredili ljudi koji su me zaista videli. Dodirnuli. Blagoslovili. Ne ljudi koji su pokušali da urade nešto za mene. Nego oni koji su dotakli i probudili nešto skriveno duboko u meni. Od kojih sam lepša i pametnija. Koji me podstiču i inspirišu.  U prisustvu mentora uvek imam taj divan osećaj da postoji nešto vrlo važno i naročito čime ću doprineti svetu. Niko od nas ne bi bio ovde da nije bilo takvih ljudi. Ne bismo preživeli „pomoć“ najmilijih.

Ti mentori imaju različite oblike. Moje voljene prijateljice. Koje imaju razumevanje za moje teme. Svaka ima svoj resor. Moji učitelji. U najtežim momentima, glas omiljenih pisaca i pesnika je stizao do mojih najdubljih dubina. Dajući mi ljubav i mudrost svakom rečju. I mi smo bili tu gde si ti sada. Sve je u redu. Postoji put koji vodi kroz to. I van toga. Što je stvaralo to neko dublje polje. Polje lepote. Fields of Joy. Polje izvan bola i patnje. Izvan moje lične situacije.

Nekada je bio dovoljan jedan poziv. Koji menja sve. Znam kada me je pre nekoliko meseci nazvala Ksena. I rekla mi reči koje su dotakle moje srce. I načinile da sanjam o nečemu što do tada nisam mogla ni da zamislim. Hvala joj. U to vreme sam tek počinjala da pišem. I da javno delim svoje tekstove. Ksena mi je rekla da je oduševljena. Da je ona odrastala sa Andrićem. I da želi da njeni potomci odrastaju sa Marijom. Ah. Nije stala. Punog srca mi je rekla da je ove godine štampala Nobelovca. Da zna da nanjuši šta je dobro. I da vidi nagradu. Ah. Kakva je ovo milost bila. Proljeće. Trinaestog u decembru. Ili bilog kog drugog. Mogla sam da poletim od ove ideje. Dala mi je krila. Dala mi je ideju koja je do tada  tinjala u nekom kutku moga bića. Da tekstove koje pišem, povežem u knjigu. Do nagrade tada nisam mogla ni da dobacim.

Onaj Ksenin poziv me je vodio kroz sve teškoće sa kojima sam se sretala u procesu postajanja piscem. Kada sam se izgubila u širokom polju izdavaštva, Ksena mi je ponudila svoju štampariju. Da mi štampa knjigu. Mentori svih zemalja i svih fela, hvala vam. Hvala svima koji ste mi pisali poruke, mailove, pisma. I rekli mi koliko vam tekstovi prijaju. Koliko vam znače. Svaka ta poruka je ugrejala i raspevala moje srce. Šta je sve u stanju da uradi puno srce. Ah. Da. Iz tog punog srca nastaje sve što stvaram. I ova priča koju sada čitate. Sve.

Sa druge strane se nalaze nekroviteljske poruke. To su one koje kažu: Nisi dovoljno dobar. Mali si. Ne možeš. Gde si krenuo? Nisi sposoban. Ti ne postojiš. Nisi dobrodošao ovde. Sedi di si. Ni za disi nisi. Na putovanju se srećemo i sa njima. Zovemo ih demonima. Demoni su bića koja žele da spreče naše herojsko putovanje. To su naizgledzlonamerna prisustva. Koja nas ugrožavaju. I koja su rešena da nam onemoguće ostvarenje našeg poziva. Na putovanju heroja učimo kako da ih integrišemo. Ne da ih uništimo. To rade šampioni. A ne heroji. Velika je razlika. Heroj ima transformacioni odnos sa demonom. Sa negativnim drugostima. Demona stvara naš odgovor na njega. Naš bes, frustracija, krivica, sram. Demon drži ogledalo za nas. Otkriva naše unutrašnje senke. Osećanja ili delove nas sa kojima ne znamo kako da baratamo. Demoni postaju naši veliki učitelji. Koji nam daju priliku da osvetlimo svoje senke.

Ja sam iz dubine duše zahvalna svima koji mi nisu pomogli. Svi oni su me doveli danas i ovde. Vama u naručje. Hvala mom ocu Dušku. Koji je moja potpuna obrnutost. Hvala mojoj učiteljici. Koja mi je zaključila jedine četvorke moga školovanja. Onima koji me nisu primili da predajem na fakultetu. Koji me nisu zaposlili u banci. Naročito hvala nastojnici militantno- mučeničkog sveta. Koja mi je pomogla da odem iz „sigurnosti“ korporativnog sveta. Hvala svima koji me nisu primili. Koji mi nisu objavili tekst. Knjigu. Koji mi nisu dali priliku. Oni su me doveli do ove tačke. Da sama napravim svoj svet. Svoj opus. Svoj sajt. Svoje knjige. Mili Univerzum. Vas. I mene. Za moje cvetanje. I vaše cvetanje.

I stižem do tačke na kojoj mogu da se sretnu moć i po-moć. Na putovanje heroja krećemo upravo da bismo razvili svoje darove. Svoju moć. Koju  najfinije poliramo baš u susretu sa demonima. Moć koju razvijamo treba da ima upotrebna vrednost. Nisu nam da data krila da bismo ih imali. I čuvali u ormanu. Niti da bismo se šepurili njima. Niti da bi smo leteli samo paradne letove. Krila su nam data da bismo mogli da stignemo od tačke A do tačke Z. Da uradimo svoje zadatke. To i jeste svrha herojskog putovanja. Razviti svoje darove. I podeliti ih sa svetom. Onima kojima trebaju. Šta ima lepše od toga. Ali to nije pomoć. To je ljubav. Podrška. Nadahnuće.

Ne treba nikome da pomažemo. Da nosimo njihove krstove. Svako ima svoje. Treba samo da ih podsetimo. Da imaju moć. Da nisu ovde da bi patili. Da su ovde zbog većeg razloga. Dovoljno je da ih podsetimo da su ovde da budu srećni. Da budu zdravi. Isceljeni. Da im je darovan ovaj božanstveni dar zvani život da žive svoje herojsko putovanje. Da postoji nešto vrlo važno i naročito čime ću doprineti svetu. Da žive svoje darove. I  da ih podare svetu. Da ga putuju zajedno sa svojim prijateljima duše. I da oni budu prijatelj duše svojim prijateljima.

Lepo je mudra Aboridžinka rekla senseriju Tomu Bestu: Ako si došao da mi pomogneš, traćiš i moje i tvoje vreme. Ali ako je tvoje oslobođenje vezano za moje oslobođenje, dođi da radimo zajedno.

A ja vam se iz dubine duše zahvaljujem na pažnji. Na interesovanju. Što me čitate. Što mi pišete. Jer je to polje koje zajednički stvaramo. Vi i ja. To je polje iz kog ja stvaram. Hvala vam što radimo zajedno.

A ako vidite nekog popa koji je upao u reku, nemojte da mu tražite ruku. Nego mu recite: Evo ruke, pope. Eto vama prilike da aktivirate mišiće koje ste toliko razvijali.

Beograd, 19. oktobar 2015.