Ako  ste doterali Cara do duvara

Ako ste Cara doterali do duvara…  i niste se blagovremeno pobrinuli o razvoju svog novog izraza… naivno očekujući da ćete naći konfekcijski raj napravljen baš po vašoj meri. I ako vam se situacija na postojećem poslu čini nepodnošljiva. Onda vam nema druge – nego da spašavate živu glavu. Najpre je biti. Pa tek onda raditi.

Ili ako se kao jedna moja heroina nalazite u firmi u kojoj je za dve godine umrlo petoro od njih dvadeset. To jest ako četvrtina ljudi nije pretekla toksičnu poslovnu atmosferu. Ili ako se  vaše kolege razboljevaju, loše izgledaju i venu pred vašim očima. Ili ako vam se čini da radite među neprijateljima.

Ili možda imate osećaj se dezintegrišete. Kao što sam ja imala. Kada sam pre 15  godina kročila u svet militantnog mučeništva. U kojem sam bila kao šamanka na korporativnoj praksi. Koju su gledali kao da je s Anda pala. I od koje su tražili da se smanji. Da ne budem tako svoja. Da se malo utišam. Da prestanem da budem tako izrazita. Jer tako  bacam rukavicu u lice svim čestitim militantnim mučenicima. Da ne budem tako vesela. I da smanjim šarana sa tom svojom lakoćom. Jer život nije ni malo lak. Moje prisustvo je bilo subverzivno i  opasno po sistem. I svašta su pokušali ne bi li me posiveli. A ja sam posle dve godine istrčala napolje. Ne bih li pretekla. Bez ušteđenih ni 100 eura. Imala sam osećaj da neću preteći, ako ostanem još jedan dan. Sat. Tren.

Finansijski sam vrlo svesna. I samostalna. Još od svoje osamnaeste godine. Kada sam uzela svoj život u svoje ruke. I vrlo sam dobro znala koliko mi je novca potrebno za život u Beogradu. I još bolje sam znala da nemam finansijski oslonac. Ni u vidu 10 eura. Ni u vidu jednog ručka. I nisam skrštenih ruku sedela i čekala da se čudo desi. Naprotiv.

Već posle godinu dana militantnog mučeništva, razumela sam koliko je to mesto toksično. I krenula sam da razvijam svoj projekat. Vrlo posvećeno. Svojski. Međutim, život nije planirao da mi ga otvori. Možda baš zato da bih na svojoj koži razumela koliko su moje revolucije bile jalove. Stvarno je super naivno bilo moje verovanje da ću napraviti svoju republku za 6 meseci. I da ću pri tome dobiti donatorsku podršku za to. Smejem se samoj sebi… kada na to i pomislim. I zato je vrlo važno imati mentora. Ili prijatelja. Koji razume proces stvaranja sveta. I koji može da vam šapne kako se to radi. Da ne izmišljate toplu vodu. I da ne gubite silno vreme. I silnu energiju.

Na svojoj koži sam razumela koliko fiksacija za krajnjim ishodom sklanja i udaljava predmet žudnje od nas. I videla sam kako su krte ideje u kojima nema radosti stvaranja. I lakoće ostvarenja. Jer stvari se dešavaju onda kada im je vreme. A ne kada je nama dan da platimo stan.

Taj moj dragi grandiozni projekat stvaranja svoje Republike sav je bio skoro. Zamalo. Na sekund od ostvarenja. Ali se ipak nije otvorio. Sada tek uviđam da je bio ne sekund, nego nekoliko godina od ostvarenja. Samo Život nije hteo da me razočara.

Baš me je razdrmalo to revolucionalno zatvaranje starog. I neotvaranje novog sveta. I provozalo kroz nekoliko brodoloma. Povratak u Novi Sad. Kratkotrajno uhlebljenje u investicionom fondu. Odlazak na karipski kruzer. Dizanje revolucije na brodu. Pravi brodolom. Povratak u Beograd. Bile su to dve-tri finansijski vrlo burne godine. Tokom kojih sam se selila. Iz grada u grad. Iz branše u branšu. Sa kopna na more. Pod more. I pokušavala mnogo toga. I od kojih sam se oporavljala nekoliko godina.

Međutim, i pored sve te finansijske neizvesnosti i nategnutnosti, znala sam da sam uradila  pravu stvar. Da ne bih pretekla u onom svetu. I da se ne bih vratila u onaj svet. Ni dana. Ni kraljevstvo da mi daju. Shvatila sam da je vreme apliciranja i šefica prošlo. Shvatila sam i da nikoji donator neće finansirati stvaranje mog Sveta. Mog Raja. I da je to moj posao.

I zaista sam uživala u stvaranju svog sveta. Koje je zahtevalo da budem i vrlo kreativna u razvoju svojih ideja. I istovremeno vrlo utemeljena u svojim kreativnim poduhvatima. Za koje nije bilo dovoljno da budu romantično simpatični. Nego je trebalo da mi omoguće lep i razvojni život. Zadatak mi je bio da budem i magična. I praktična.

I sa te tačke vam pričam. O stvaranju novog sveta. O stvaranju svog raja. Jer stvarala sam ga nekoliko puta. Kada sam razumela kako se to radi, napravila sam moju radionicu. Put ostvarenja. Sve što ste oduvek želeli. A niste znali kako. To je bilo pre šest godina. A sa dvadeset šest generacija mojih heroja sa-učestvujem u stvaranju mnogih novih svetova. I mislim da sam razumela osnovne principe nastanka sveta.

Zato sam i napisala prethodni tekst. I pre nego što puknete…. U kojem pričam koliko je važno stvoriti novi svet. Dok još imate okrilje starog. Kao odgovor na današnju modu davanja otkaza. Izlaska iz korporativnih svetova militantnog mučeništva. Sa naivnim i neutemeljenim očekivanjem da nas negde čekaju gotovi svetovi. Rajevi pravljeni baš po našoj meri.

Radi se o stvaranju. Pre nego što Cara doteramo do duvara. Čim osetimo tinjajuće nezadovoljstvo. Konstantan džandrljiv osećaj. I čim prestanemo da se radujemo odlasku na posao. Čim o njemu nerado pričamo.  A ako ste Cara doterali do duvara. I ako mislite da ste vi sledeći koji neće preteći posao…. onda vam nema druge. Nego pravac napolje. Biti je ipak starije od raditi.

Pričam ovo jer je danas malo postala i moda dati otkaz. Ne voleti svoj posao. Čeznuti za nekom kreativnom industrijom. I očekivati da se to desi tako… puf. Zato što veruješ. I što misliš dobro. I što govoriš afirmacije. Kupaš se u laticama cveća. Slaviš  Mlad Mesec. I ideš na šamanske ceremonije. Magija nije dovoljna. Potrebno je da budemo i magični. I praktični.

Ja vrlo verujem u snagu misli… i u visoke frekvencije… i u inteligentni dizajn… i u magičnost našeg srca  da privuče dobre stvari u naš život. Ali jednako verujem i u snagu delovanja. Bez koga je sva ova čudesnost neutemeljena. Raspršena. I besplodna. Ja apsolutno verujem u čudo. Kada stvorimo uslov za čudo. I kada mi postanemo čudesni. I to je ta evolucija. O kojoj pričam. Koja zahteva vreme. O tome se u ovom tekstu radi. I u mom opusu.

Stvarno je super naivno bilo moje verovanje da ću napraviti svoju republku za 6 meseci. I pored svih mojih dobrih misli. Meditacija. Nindža preživljavanja. Svakodnevnih duhovnih i fizičkih praksi. Novih učenja. Bilo mi je potrebno nekoliko godina da stvorim svoj opus. Da se on razvije. Stigne do ljudi. Da ga ljudi zavole.

Potrebno je vreme za stvaranje svoje nove karijere. Vreme da se razviju neke nove veštine. Kompetencije. Da se stvari razvijaju polako. Prirodno. Organski. I bez žurbe. Da nismo u grču. I da svojim grčevitim htenjem teramo čuda od nas. Čuda vole da nas iznenade. Zato i jesu čudesna. Vole da se dese kada ih najmanje očekujemo.

Rekoh vam već da pratim stvaranje mnogih novih svetova. Očarana sam kako božanstveno i školski plete i razvija svoj svet jedna Lana. Kojoj sada smem i ime da kažem. Jer je vrlo ponosna na svoje ostvarenje. I jer je slobodna. I ne mora ništa od nikoga da sakriva. Naprotiv. Tako lepo i školski vozi svoju priču stvaranja sveta…  da prosto ne mogu da odolim da je ne podelim sa vama.

Nakon 10 godina rada u osiguravajućem društvu, bila je smorena do daske. Do balčaka. I do duvara. Kada bi spomenula svoj posao, glas bi joj zapinjao. Tonus tela padao. Crveni pečati izlazili bi joj po licu. Zajapurivala se. Grčila se sva. Jedva je dolazila do daha.

Nakon prve radionice dala je otkaz. Prva dva meseca se samo odmarala. Spavala. I spremala kuću. Ređala je i bacala je stvari. Sređivala ormane. Nije ni znala šta sve ima u ormanima. Toliko toga se nakupilo. U životu koji već dugo nije bio njen. Tooliko garderobe koju ne voli. I koja joj više ne treba. I tako je dva-tri meseca spavala. I ređala. Orman. Špajz. Police. Polako je stizala kući. Što je životno važna i esencijalna stvar. Kakav nam je orman, takve su nam i misli. I takav nam je život.

Trećeg meseca je počela da oseća odmornost. Već se poprilično rehabilitovala. I regenerisala. Još uvek nije mogla ni da pomisli o poslu. Nije znala gde bi. Jer nije znala ko je. Biti je ipak pre raditi. Podsećali smo se svakog meseca na radionici. Prva tri meseca je živela kao beba. Jer i jeste bila beba u svom novom svetu. I to je taj vrlo važan period inkubacije.

I bila je opuštena. Što je vrlo važno. Na svakom koraku je znala da radi pravu stvar. Da je na svom putu. Ošišala se posle 27 godina. Na kratko. Počela je da bude laka i lepa. Nakon samo četiri meseca od izlaska sa mesta patnje već je bila toliko lepa i neodoljiva… da nisam mogla da je se nagledam. Tokom te naše radionice. Da. Naše biće je vrlo zahvalno.  I regeneriše se vrlo brzo. Čim ga izvedemo sa mesta patnje.

Na radionici redovno ponavljamo koliko su važna okruženja. Naročito u tom prvom periodu. Nežnom. Osetljivom. I bebećem. Kada stvaramo svoj novi svet, enormno je važno da smo okruženi isključivo ljudima koji nam prijaju. I koji razumeju proces stvaranja sveta. I obrnuto. Nisu nam potrebne ničije sumnje. Strahovi. I nerazumevanja. Tokom ovog perioda Lana se vrlo pažljivo sretala sa ljudima. Pratila ko joj prija. A ko ne. I išla je samo tamo gde joj prija. Desila joj se takođe velika selekcija u prijateljskom svetu. Zajedno sa selekcijom stvari u ormanu. Ah. Ormani su stvarno čudo.

Ne brinem se. Iako neki misle da bi trebala. Kaže. Nakon susreta sa ljudima koji ne razumejau stvaranje sveta. Podsećam je da je naše biće mnogo pamentnije. I svesnije. I da nije lepo da više verujemo nekom ko pojma o našem životu nema. Kao ni o stvaranju sveta. Nego svom unutrašnjem osećaju. Sve je u redu. Podsetila sam je. Sve radi školski. I nema razloga za brigu.

Da ne zaboravimo ni praktičnu stranu ovog magičnog procesa. Obezbedila je ušteđevinu za nekoliko meseci. Iznenadila se koliko joj je trebalo manje novca nego inače. Dok je radila. Jer kada smo dobro, malo nam je potrebno. Nešto malo hrane. Računi. Neka knjiga. Za veću stvari kojih smo željni nam ne treba mnogo novca. Šetnja. San. Druženje sa prijateljima. Vežbanje. Nega tela. A ormani su nam ionako prepuni. Mogli bismo da se finansiramo nekoliko meseci prodajući sve ono što nam ne treba. I ne treba ništa da kompenzujemo. Malo nam za sriću triba. Nesrećnost je ta koja zahteva veliku kompenzaciju.

Glavni zadatak bio je da se odmori. Isceli. I da prati šta joj prija. A šta ne. Javila joj se potreba da radi rukama. Da pravi mafine. Da plete. U grupi ima Brankicu koja plete. Brankica je izašla iz farmaceutske industrije neposredno pred Radionicu. I započela je proizvodnju božanstvenih pletenih BIBI proizvoda. I tako je lako, skoro neprimetno, napravila svoj brend. Za četiri meseca. Za četvrtu radionicu  već je bila deo jedne velike modne revije. I već je postala učitelj drugim studentkinjama. I brend koji raste. I u svetu se traži. Da. Čuda se dešavaju kada smo za njih spremni.

Da se vratim na Lanu. I ne njeno praćenje svoje prijatnosti. Da li je u redu da ovoliko odjebava ljude iz svog života? Pitala se. I da toliko sebi ugađa? I da toliko bira? U ovoj inkubatorskoj fazi… dok se njeno biće budi.. i dok je još mala beba.. apsolutno da. Podsećam nas sve. To je stvarno epohalno… koliko smo naučili da trpimo. I koliko nismo naučili da radimo ono što nam prija. Na početku se osećamo kao neki prevaranti. Zato što više ne želimo da trpimo. I kako počinjemo da radimo stvari koje nam prijaju, sve više uočavamo razliku između onog što nam ne prija. I polako se toga oslobađamo. Život je za nas spremio sasvim dovoljno zadataka. I nema potrebe da sami smišljamo svoju trpnju. Mislim nešto ja.

A kada razumemo i izrazimo svoju autentičnost… i kada razvijemo svoju novu kožu.. svoj novi integritet i suverenitet… tada ćemo biti spremni da se sretnemo sa svetom. I ovim. I onim. Tada ćemo biti spremi da se delimo. I fino štelujemo. Sa svetom oko sebe. Kažem joj. Neka se ne brine. Postoji mogućnost da joj nekadašnji prijatelji ponovo postanu prijatni. Na neki novi način. Otom – potom.

I u toj stvojoj odmornosti… posle četiri meseca poštovanja svoje prijatnosti… kada se već srodila i sa novom kosom.. i sa novim stilom koji je razvijala… otvorila joj se jedna lepa prilika. Desio joj se jedan posao koji joj potpuno odgovara. Rekla nam je. Sva ustreptala. Upravo obrnuta od one Lane koja se davila pričajući o starom poslu. I to je bilo tako dobro. I snažno. Shvatila je koliko joj  prija spremanje. Rad rukama. Spremanje hrane. Ti najobičniji jedi.. moli… voli… poslovi. Za svaku radionicu pravila nam je neke divne mafine. A drugarici je za rođendan spremila stan. Umesto skupog poklona. O tome se radi. Divnog li poklona. Ah.

To spremanje otvorilo joj je neka nova vrata. I nove ideje.  O kojima vam neću pričati. Jer su mlade. I jer se o mladim idejama ne priča. Osim sa nekoliko ljudi koji u njihovom ostvarenju učestvuju. Sve u svemu, shvatila je koliko je spremanje dobar posao. Daje joj slobodu. Radi kada i koliko hoće… Ma super… Rekla nam je. Ideja o spremanju joj je otvorilo neka nova vrata. I neke nove ideje.

Iskrsavale su joj ponude i za poslove slične starom. Bivšem. Sa kojeg je istrčala. I ona je, kao i ja nekada, shvatila da joj nema konkurisanja na stare slične poslove. Na kojima bi je dočekalo sve po starom. Nema nazad. Kaže. A eliminisala je svu administrativnu garderobu iz ormana. Nego onaj posao… o kojem vam neću pričati… i koji joj u potpunosti odgovara… Vraćao joj je lakoću. Osmeh. Dah. I tu čudesnost. Što je dozvolila životu da teče kroz nju. Da je iznenadi.

Ah… što volim ove priče. I što sam volela kada nam je rekla da ne zna da li će se taj dogovor ostvariti. Ali to nije ni važno. I to je već razumela. Jer je dobila ideju. I vidi pravac u kojem će razvijati svoju životnu energiju. I sve je to već unapred raduje. Ah. Dođe mi da je zagrlim. I izljubim. Pa to i uradim. To je ta lakoća ostvarenja. Božanstvena nefiksiranost za krajnji ishod. Koja dopušta životu da teče kroz nas. I mi sa njim. I da nas vodi. U ostvarenje. U čudo.

Ah…  I taj divni osećaj mira. Kada smo nas svom putu. I na kojem znamo šta nam je da. A šta nam je ne. Kada smo u svom kvalitetu, sve što radimo nas odmara. I obrnuto. Kada nismo u svom kvalitetu, sve što radimo nas drenira. Put koji nije naš jezivo crpi. I zato se valja spremati na svoj put. Dok još imamo energije.

O značaju okruženja dodaću još jednu priču. Iz repertoara mojih Sajber Sosa. Kako ih zovem. To je Lanina i Brankicina grupa. Kojima se na četvrtoj radionici pridružila jedna Seka. Doputovala je na radionicu iz Sombora. Godinama šije. Kad god nađe vremena. Pravi garderobu za devojčice. I naravno da nije dobila nikakvu podršku od ekipe u  kancelariji. Osećala je da čami. Ipak, manje je čamila. A više je šila. Bila je i magična. I praktična.

Te subote kada je doputovala na radionicu, upoznala je Brankicu. Koja je spremala modnu reviju. Za svoje pletene proizvode. I koja je već postala mentorka ekipi. Kako se pravi svoj brend. Brankica BIBI je pozvala novopristiglu Seku na modnu reviju. Koja se dešavala za nedelju dana. A Seka je bila kao zapeta puška. Imala je čitavu modnu kolekciju. I naravno… čudo se dešava… kada smo za čudo spremni. I kada ga najmanje očekujemo. A ipak mu idemo u susret. I kada se nađemo sa pravom ekipom. Ne mož’ ići pos’o kad radiš sa budalama. Lepo kaže Hu Si. Do sledeće radionice, Sekini proizvodi su se već uveliko prodavali u centralnim dorćolskim prodavnicama.

Ako ste Cara doterali do duvara… prvi korak je da iskreno porazgovarate sa sobom. Koliko ste spremni da se posvetite sebi? I svom Pozivu? Koji je i igra. I strast. I oblik života sa kojim smo zajedno rođeni. U kojem se ispunjavamo. I srećni smo. Jer Poziv je naše mesto. I jedino naše mesto na svetu. U kojem osećamo radost stvaranja. I osećamo da život teče kroz nas. I da se ispunjava naša sudbina.

Nasuprot radnog mesta. Na kojem nešto trpimo. Da bismo prvog dobili platu. Na koje odlazimo. Za šta nas plaćaju. A mi se dovijamo. Kako da sa  što manje vremena i energije dobijemo što više novca. I  što veću moć. I  što veću korist. Za razliku od poziva. Koji zahteva da se njime bavimo svakodnevno. I celodnevno.

To je prvi korak. Pa ko se odluči za radno mesto… neka nađe radno mesto na kojem neće crći. Na kojem neće izgubiti egzistenciju. Misleći da mu to radno mesto daje egzistenciju. Ipak je biti starije od raditi. A ko se odluči na Poziv… neka krene da ga ostvaruje. Ništa prirodnije od toga. Jer Poziv je oblik života sa kojim smo zajedno rođeni. I koji je naša sudbina.

Na ovu temu ispričaću vam još dve priče. Prva se dešavala u linijskom taksiju. Što sam uživala da slušam kako je vozač objasnio stvari mladom lekaru. Koji je putovao na razgovor za posao. Sav drhteći. Da li će ga primiti. I on i žena su lekari. Vidno pogođen pričao je o stanju u zdravstvu. O malim platama. Ako želi taj posao zato što mu je to poziv… onda će ga sigurno i dobiti. A ako misli  o novcu… neka se ne brine. 40 hiljada, kolika  bi mu bila početna plata će svakako zaraditi. Makar šibice prodavao. Najmanje novca je zarađivao kada je radio po ceo dan. Jer je bio zauzet i umoran. Biti zaposlen ne znači imati i novac. Objasnio mu je vozač.

Tih dana sam srela i jednog prosjaka. Koji mi se činio suviše mlad i suviše zdrav da bi prosio. To sam mu i rekla. Koliko godina ima? Namerava li da radi? Pitala sam ga. Niko mu ne nudi lep posao. Ne nude mu kancelariju. Rekao mi je tako mirno i staloženo. Svi mu nude nešto mnogo teško. Gde se puno radi. I malo plaća. Da radim ceo dan za 25-30 hiljada… nisam valjda lud. Pa nisam ja rob. I neću da budem rob. Ne stidim se ja svog posla. Zaradim sasvim lepu platu… 35-40 hiljada najmanje. Lep je ovo posao. Ne umorim se. Ne radim mnogo. Koliko radim… toliko zaradim.

Ako ste doterali Cara do duvara… i ako vam staje dah i pri pomisli na postojeći posao.. iskaču pečati… i preskače vam srce… Stanite! Podsetite se da ne morate da idete baš na taj posao. Od svih ostalih poslova na ovom svetu. Na toj adresi. Toga dana. I svakako ga ne zovite svojom egzistencijom.

I verujte Životu. Život se stara. Život sigurno ne želi da vi crknete na poslu. Da budete šesti kolega kojega će ove godine ispratiti na onaj svet. I nemojte da zaista izgubite egzistenciju. Ni da se razbolite. Zbog nečega što zovete egzistencijom. Jer to je samo radno mesto. A radnih mesta ima koliko hoćete. I polako počnite da razmišljate o svom Pozivu. O obliku života sa kojim ste rođeni. I koji samo čeka pravi čas…

Pa ako ste doterali Cara do duvara… bez da ste do jedne mere napravili svoju priču… nađite neko radno mesto. Na kojem ćete se privremeno „uhlebiti“. Koje će vam platiti račune. I na kojem se nećete mnogo emotivno angažovati. Po svemu sudeći, 40 hiljada je minimalac. I za prosjaka. I za prodavca šibica. I za  profesora. I za mladog lekara. Pa od prvog dana krenite da razvijate svoju novu ideju. Po principu koji sam pisala u prethodnom tekstu…. I pre nego što puknete.

I blagovremeno krenute u razvoj svog sveta. Jer, raj nije konfekcijska roba. I ne nalazi se gotov. Nego se stvara. I kada ste spremni, zasučite rukave… To se zove putovanje heroja. Staranje svoga sveta.

Ovaj tekst posvećujem svim mojim herojima. Mojim Sajber Sosama. Brankici. Lani. Seki. I celoj ekipi. Na inspiraciji. I svima koji su se odvažili da krenu svojim putem. I koji su na tom putu istrajali. Sa najdubljom zahvalnošću za hrabrost koja je na ovom putovanju potrebna.

A posvećujem ga i onima koji su tek doterali Cara do duvara… Stvaranje sveta je jedan božanstven proces. Dirljiv. Veličanstven. Magičan. I praktičan. Ne bojte ga se. Nije lako. Ali je divno. I vredno svakog davanja.

Beograd, 2. novembar 2018.