Sve je suprotno od onog što izgleda da jeste

Često brkamo uzroke i posledice. To uviđam svakoga dana. Tokom tri decenije rada sa ljudima… i razumevanjem načina na koji se naši točkići vrte… shvatila sam koliko nismo učeni logičnom razmišljanju. I koliko nismo razumeli osnovnu logiku. Pa kao profesorka matematike – ne mogu da odolim da sa vama podelim neke ideje.

Tema današnjeg promišljanja… da ne kažem lekcije… jedan je od osnovnih univerzalnih principa. Zakon uzroka i posledice. Setve i žetve. Kako seješ – tako i žanješ. Uzrok i posledica se uvek kompletiraju. I ako ne možeš da utičeš na uzrok… utiči na posledicu.

Jedan novinar mi je postavio pitanje… iza kog se nalazila ideja… da ljudi ne daju jer nemaju. Dali bi oni kada bi imali. Mala im je plata. Ah. I to je tačka na kojoj profesorka matematike progovara. Podseti da brkamo uzroke i posledice. Nije tačno da najpre imaš. Pa onda daš. Od onog što ti pretekne. Od kusura.

Profesorka uzima kredu u ruke i kada čuje kako obezvređuju nečije davanje. Lako je njemu da dȧ. Kažu. Dao bih i ja kada bih imao. Ne. Nije tačno. On ima zato što daje. I ne daje onaj ko ima. Već onaj koji hoće. Ne odolim da se umešam. I citiram jednog velikog čoveka. Koji je razumeo davanje.

Prvo daš. Pa imaš. I što se više daješ – to se više imaš. Redosled je BITI. Pa RADITI. BITI pa IMATI. BITI pa DATI.  Naravno da su za mene biti i raditi vrlo povezane stvari. Ipak… sve počinje od biti. Jer to što mi jesmo mnogo je glasnije od svih naših reči. I dela. Nije toliko važno šta radimo. Nego kako to radimo. A kako nešto radimo je direktan izraz našeg bića. Našeg biti.

I da ne mudrijašim više. Nego da sa vama podelim žive priče. Živih ljudi. Koje mogu da ilustruju ovu ideju. Letos na Adi jedan konobar se pohvalio ekipi da je dobio na kladionici. Neki lep dobitak. A pre toga je zvao jednu veliku turu. I otvorio se. Što volim kada ljudi povezuju uzroke i posledice. Profesorka se radovala. Sedi 5. Mislila sam. I pogledom sam mu baš to i poručila. Sedi pet.

Jedan drugar ga je slušao. I rešio da primeni isti ovaj recept. Zvaću i ja turu. Rekao je ironično. Pa ću dobiti na kladionici. Ah. Sedi jedan. Mislila je profesorka u sebi. A onda mu je srećni dobitnik obajsnio. Nisam ja zvao piće da bih dobio na kladionici. Ja sam zvao piće. A onda sam dobio na kladionici. Tačka. Ah. Profesorka se silno obradovala. Ovu lekciju mnogi nisu savladali. Ne razumeju. Brkaju. I presrećna je uvek kada sretne nekog ko zna da poveže setvu i žetvu. Sedi pet. Za polugodište.

Život reaguje na nas. Na naše biće. Na to što jesmo. Na to zašto radimo. I kako to radimo. A ne na ono svima vidljivo. Šta radimo. I te kalkulacije su mu vrlo male. Čitljive. I lako provaljive. U davanje se ne broji kalkulacija šta ćemo dobiti. Broji se samo iskreno davanje. Iz našeg bića.

Ovog leta sam čula još jednu magičnu priču. Koja je kao stvorena za ovu temu. Dešava se na Cresu. Dok smo se Staša i ja brčkale u moru. I birale kadrove života koji će najbolje dočarati prethodnu deceniju. U kojoj smo se propustile. Izbor Stašinih kadrova iz njenog berlinskog  života bio je tako stašinski. Tako magičan. I nesvakidašnji. Baš kao što je i Staša. Taman je rešila da se otvori. I da kupi neke Cipele. Onako. Prave. Da ne pita šta koštaju. U svojoj glavi je spremila i popriličnu sumu da otprati njen ćejf. I njeno sviđanje. Kad… nekoliko dana nakon ove odluke…  desilo se čudo.

Njen muž otvorio je jedan misteriozan paket. Koji mu je stigao pre nekog vremena. Nije se znalo čiji je. Niko ga nije tražio. I neko vreme je čekao da se neko javi. Kada se posle izvesnog vremena niko nije javio…  otvorio je paket. Imao je šta i da vidi. U paketu je bilo nekoliko pari veličanstvenih cipela. Broj 37. Broj Stašin. I stil Stašin. Iz njenih snova. Uključujući i metalik plave cipele. I još nekoliko. Za nju pravljenih. Najčuvenijih svetskih kreatora. Ah. 

Što volim Život. Kako uvek upari uzroke i posledice. Posledice i uzroke. To je to biti. Koje se spremilo da dà. I otvorilo. I koje je naraslo do ovakvih cipela. A onda ih je dobilo. Za „džabe“. Pun paket. Ah. Da ne mudrijašim. Sve je jasno. To je priča o biti i o imati. Prvo budeš pa imaš.

Život nepogrešivo reaguje na nas. Na ono što jesmo. I ne dobijamo ono što želimo. Već ono što jesmo. A ti mikro proračuni i kalkulacije tipa dam – da bi dobio … samo ga odvraćaju na drugu stranu. Pa paket pun novih ekstravagantnih cipela skrene na drugu adresu. Tamo gde ovih mikro kalkulacija i proračuna nema.

Priči ovde nije kraj. Staša je nekoliko cipela podelila. Baš kao i onaj prvi konobar. Srećni dobitnik. Što je zvao turu pića. Ne zato da bi dobila. Nego zato što njeno biće tako to razume. I oseća univerzalne principe. Setva – žetva. Pa od žetve valja opet odvojiti. Za novu setvu. Sedi Staši. Pet. I moj duboki naklon. I hvala ti za magične priče. Da. Stašin život je sav satkan od magičnih priča. Jer je ona magična. Magična osoba proizvodi magične priče. Tako nekako.

Ovi zakoni važe i u vrlo egzaktnim oblastima života. Kao što je novac. Oni koji razumeju novac i njegovu prirodu, dobro znaju da se finansijski zastoji prekidaju davanjem. Otvaranjem. Tada nije vreme za zatvaranje. Štednju. Kada novac stoji. Kada ne dolazi. Nije se dobro ni ljutiti na njega što ne dolazi. Nego pokrenuti tok novca stavljanjem novca u krug. Neko mora prvi da dà. I uglavnom se očekuje da to budemo mi.

I to je ta zamena teza. O kojoj se u ovom promišljanju radi. Daj pa ćeš dobiti. Ali ne računaj da ćeš dobiti. Daj radi dobrog osećaja davanja. I otvaranja srca.

I na ovom mestu ne bih da propustim jedno divno biće. Koje vrlo razume davanje. U periodima zastoja davala je ono što je imala. To nije bio novac. Ali je prijateljici generalno spremila stan. Na dar. Ova generalka otvorila joj je sto nekih novih vrata. I mogućnosti. Baš zato što nije dala da bi dobila. Nego je dala… u ime davanja. Ne daje onaj koji ima. Već onaj koji hoće. Lepo je rekao profesor.

Ja kada se osećam slabo… loše… kada mi ništa ne polazi za rukom… obustavim dejstvovanje… i krenem u davanje. I odmah mi bude bolje. Dam ono što imam. I što mogu da dam.

Sve je suprotno od onog što izgleda da jeste. Lepo nam je objasnio Ilija Čvorović. I matematičke zadatke sam volela da rešavam unazad. Da krenem od žetve. Da je razumem. Da bih bolje razumela setvu.

U našim uobičajenim sevdalinkama često čujem iste priče. Slične pitanju onog novinara sa početka teksta. Siroti su. Nemaju posla. Pa se bave tuđim životima. Nije tačno. Upravo je obrnuto. Bave se tuđim životima. I zato nemaju posla. Da se bave svojim životom, imali bi itekoliko mnogo posla. Pomisli profesorka. Nekada to kaže na glas. A nekada prećuti. Pa napiše ovaj tekst. Kada joj se nakupi mnogo neizrečenih ideja.

U sevdalinkama čujem mnogo elemenata nečijeg života. Na kraju dana sve ostave u neredu. Neoprane sudove. Pobacane stvari. I sa tim odu u krevet. Dugo spavaju. Kasno se probude. U prljave sudove. U pobacane stvari. I kukaju kako im se stvari u životu ne otvaraju. I veruju da bi jednoga dana… kada bi bili bogati i uspešni i srećni… i oni oprali sudove. I živeli čisto. I uredno. Ah. Sedi jedan. Prećuti profesorka da kaže. A nekada i kaže. Ako je pitaju.

Ali ne propusti da kaže osnovne logičke zakone. Da se ne bude prvo uspešan i bogat i srećan. Pa se onda operu sudovi. I počne da se živi čisto. I uredno. Ko je još video zapušteno bogato mesto? Izobilje voli da dođe u čisto. I uredno. Prvo je na redu biti. Pa imati. Setva. Pa žetva. I po hiljaditi put se čudim kako ne povezuju svoje večno prljave sudove i repove prethodnih  dana sa repovima. Sa dugovima. Meni je to toliko očigledno. Vidljivo.

U ovakvim situacijama setim se jednog azijskog plemena. Koje ne povezuje vođenje ljubavi. I ostajanje u drugom stanju. Zato što između ova dva postoji značajan vremenski odmak. I u mom životnom posvećenju razumevanja kako se naši točkići vrte… i kako to utiče na naše emocije.. i na ono što činimo… odnosno ne činimo… često pomislim kako ne povezujemo vođenje ljubavi. I ostajanje u drugom stanju.

I molim vas nemojte da pomislite da nikada nisam otišla u san sa prljavim sudovima. I pobacanim stvarima. Ali sam vrlo brzo povezala 2 i 2. Prljave sudove. I depresivno buđenje. Pa već godinama praktikujem politiku čistog sudopera. U kojem ne ostavaljam ni kašiku. Ni čašu. Ni kap. Kao pripremu belog platna novog dana. Za velika dela. I niije neko uspešan. Pa postane uredan. Nego bude uredan. Završi sve. Uđe čist u dan. I stvaranje može da počne… Čisto. Novo. Mlado. Potentno. Izobilno.

Ne radi. Pičaju mi za jednog poznanika. Pa je ljubomoran na one koje rade. Ah. Ovaj put profesorka nije odolela da objasni. Ne nego je obrnuto. Ne radi zato što je ljubomoran. I gleda na mesto na koje nema potrebe da gleda. Da se bavi sobom i svojim životom… ovu ljubomoru bi mogao da iskoristi kao inspiraciju. I vođstvo. Ljubomora je sasvim normalna pojava. Ona nam samo ukazuje da i mi nešto slično možemo. I hoćemo. Ali ne radimo. Smara nas da operemo svoje sudove. Uvek valja okrenuti ogledalo na svoju stranu. U svoje dvorište. U svoj sudoper. Tamo se sve dešava.

Pričam sa Virtuozom na ovu temu. Koja mu je vrlo bliska. Za razliku od nekih njegovih prijatelja. On je taj koji bude. Stvara. Pravi orkestar. Repertoar. Vežba. Svira. Organizuje probe. Pa se desi svirka. Nastup. Jer uzrok i posledica se uvek kompletiraju. Neki njegovi prijatelji razmišljaju drugačije. Trenutno nemamo angažman. Nismo pogodili svirku. Zašto da sviramo i vežbamo u prazno? Pitaju se. Kad nas pozovu… napravićemo orkestar. I repertoar. Ah. Kakvo nepoznavanje osnovnih zakona funkcionisanja. Gunđa profesorka u sebi.

Ova priča me je podsetila i na moju nekadašnju prijateljicu. Slikarku beskrajnog i raskošnog dara. Godinama je čekala neke porudžbine. I neke galeriste. Ne mogu da je smatram slikarkom. Jer nema slika. Rekla sam joj tih godina našeg druženja. Jer se naše biti ipak izražava kroz činiti. Ako nemaš slika…. onda nisi slikarka. Tačka. I kada bi joj na vrata došao najčuveniji galerista iz NY… ona ne bi imala šta da mu pokaže. Osim tri izbledele fotografije njenih slika. Te godine našeg druženja naslikala je barem dvadesetak slika. Mogla je da napravi izložbu… ali…  Nije. A ja nisam želela da svedočim tome kako njen veličanstven dar kopni. Kako ne povezuje uzroke i posledice. I sklonila sam se.

Zašto delim tekstove? Kakva je moja ekonomija? Pitaju me oni kojima svašta nešto stoji začepljeno. Moja ekonomija je da svoje darove uvažim. Izrazim. I sa svetom podelim. Da moje ideje stignu do onih kojima su potrebne. I tu je kraj moje kalkulacije. And the rest will follow. Nije moje da se petljam drugoj strani u opis posla. Uzrok i posledica se uvek kompletiraju. Setva i žetva.

U ovom poslu ima jedno i osnovno sveto pravilo. Lepo nam je obajsnio Ilija Čvorović. Sve je suprotno od onog što izgleda da jeste. Kada sam se u Japanu videvši koliko često Japanci jedu zapitala: A šta bi bilo kada bih i ja jela ovoliko? Kad god sednu… odmah vade svoje male kutije. I jedu. Ja sam tada verovala da što manje jedeš.. to si mršaviji. Dobila sam odgovor nekoliko godina kasnije. Kada sam uvidela da se gojim od nejela. I od nespremljenih obroka. Da. U Japanu sam videla da što više jedeš… to si vitkiji.

Koliko je samo varijacija ovog moćnog zakona. Obožavam arapsku izreku: Što se tiče alve – najvažnije je imati spremne posude. A prva i najvažnija posuda smo naravno mi. Jer je prvo biti. Pa tek onda raditi. Ili imati. Ili dati.

Prosto je čudesan taj zakon. I mnoge njegove varijacije. Jedna njegova manifestacija do koje sam došla je princip najmanjeg broja posuda za alvu. Koliko stolica spremim – toliko mi ljudi dođe. I koliko ofingera za kapute. I čaša za vodu. I šoljica za kafu. Zdelica za čorbu. I keksova. I radnih svesaka. I to… najmanji broj. Što je opet vrlo logično. Jer život želi da svaki moj gost ima sve što sam mu namenila.

Život uvek kompletira. Uzroke i posledice. I sve ima svoju upotrebnu vrednost. I to je isto jedan od univerzalnih zakona. Atrofira sve što nema svoju upotrebnu vrednost. Što ne koristimo. Priroda ne drži viškove. Ne šteka ih… za svaki slučaj. Naprotiv. Vrlo je precizna. Tačna. I mikroskopski nano optimalna.

Ovom promišljanju dodala bih još samo poverenje. Veru. Bez vere ništa. Ako čekamo da dobijemo posao… da potpišemo ugovor… i da dobijemo prvu platu… pa onda da kupimo novo odelo… od tog posla ništa. Važno je spremiti posude za alvu. Imati odelo za taj veliki posao. Biti spreman za čudo. Za posao. Za dejt. Otvoriti se. Život je stvarno veličanstveno brz. Duhovit. Inteligentan. Samo kada smo otvoreni. I verujemo.

I tako ja svakoga dana uradim sve što mogu. Sklonim sudove. Do poslednje kašike. Mislim da je u tome možda i najveća tajna. Baš zato što nam deluje tako mala. I trivijalna. Držim svoje posude čistim. I redovno ih dopunjavam. Kada osetim da je alve malo… ili mi je tesna… kupim nove posude. Nove čaše. Zdelice. Ofingere. Otvorim se. Pokrenem tokove iskrenim davanjem. Dajem slobodno sve što mi više ne treba. I što za mene nema upotrebnu vrednost. I što je izgubilo svoju magičnost. Ili što je drugom potrebnije nego meni.

Ove zime sam se otvorila za jedne čudesne japanske čizme. Inspirisana Stašinom pričom. I ne nisam se durila što mi još uvek nije stigao paket cipela. Paketi stižu u raznim oblicima. Dobro je da znamo. I nisam ih kupila zato da bih dobila. Nego zato što obožavam da ih nosim.

Spremam se. Da mi veliko delo bude spremno. Kad mi Galerista iz NY zakuca na vrata. I verujem da će mi ga život poslati baš u pravi čas. Kada budem spremna.

A kada profesorka primeti trn u tuđem oku… okrene ogledalo u svoje dvorište. Tamo gde može nešto da uradi. U krajnjoj liniji raspiše tu ideju. I pošalje vam ovo promišljanje. Bez kalkulacije šta će od toga dobiti. Jer što se više dajem… to se više imam.

Što i vama želim.

Beograd, 14. februar 2019.