Lepša strana Sveta

Ne znam kako vi… ali ja ne znam da živim bez dimenzije više. Oduvek sam imala jaku potrebu da svet načinim magičnim. I ta snažna potreba je u stvari moje moranje. Sudbina. Karma. Usud. Kako kad. I često sam roza naočare stavljala svesno. Samo da svetu dodam  dimenziju više. Jer mi je običan površinski jednodimenzionalan svet… ono što ljudi zovu realnošću… presmoran. Preneinteresantan. I ne-vredan traćenja života.

Obična neinteresantna mesta… i obične situacije… i obični razgovori toliko su mi bili dosadni. Slobodno mogu reći nepodnošljivi. Od smornih tema matoraca tokom odrastanja. Preko dosadnih profesora… i njihovih smornih tema. Ispričanih na nepodnošljivo dosadan način. Od kojih je i vreme prestajalo da teče. I kretalo se u rikverc. Ne bi li uteklo. Preko poznanika koji su sa toliko entuzijazma vazda pričali neke priče iz Pričave. Da ne govorim o „malim“ razgovorima na pauzama. U mojim kratkotrajnim protrčavanjima kroz korporativni svet. U kojima bih se uzvrpoljavala. I tražila način kako da nestanem… odmah.

U tim momentima mi se u svesti često javljao Miša Sabo. Moj prijatelj iz mladosti. Koji je sa vrhova Kilimandžara prešao u neke druge dimenzije. A sa kojim sam kužila svet. I to onaj čudesni. Od našeg dečijeg plivačkog sveta. Preko rokenrola. Literature. Đuskanja. Mikelanđela. Stvaralaštva. Duhovitosti. Do Dionizijevog sveta. I omamljenosti životom. Koji god svet da smo kužili… on je uvek bio uzvišen. Imao je sve te dimenzije više. Na koje sam se naučila. Navukla. I na koje sam formatirana. U tim pričama iz Nepričave… Miša bi mi se prikazao. U natprirodnoj veličini. Pogledao me. Nasmejao se. Rekao mi nešto naše. Duhovito. I odveo me u nekom drugom pravcu.

Mogu reći da imam vrlo kratak fitilj na smornosti i neinteresantnosti života. Moja energija je u tim situacijama kuljala. Nestajala. Pa sam razvila karakter Lude. Lutalice. Koji se kreće. Dođe. Bude. Pokuša da doda tu neku dimenziju više. Humor. Magičnost. Zanimlivost. Pa kad vidi da se situacija otima magičnosti… kidam naljevo. U potrazi za nekom lepšom stranom sveta.

Nije ni čudo što su moja prirodna staništa bila čudesni svetovi. Matematika me je očarala na prvi pogled. A naša ljubav je svakog dana bivala sve slađa. Vodeći me po beskrajnim prostorima. U igru beskonačnostima i konačnostima. I majušnostima. U misteriju. U stvaranje. Rastvaranje. U plovidbu kroz prostore. Kroz vremena. Mesta. Koja su menjala oblike. I svojstva. Kako bih menjala polazne premise. Ah. Pa stara dobra literatura… u kojoj sam se tako lako i gubila i nalazila. I kretala nekim zanimljivim svetovima. Volela sam i telesne prakse koje bi me uvodile u čudesna stanja. U trans. Kao Plivanje. Bicikl. Ples. Bacakanje telom. Posle kojih mi se i ovaj „obični“ svet činio neuporedivo lepšim.

Molim vas da ne pomislite da sam potpuno eterična. Nestvarna. Neprokrvljena. Imaginarna. Nakon što nisam našla način da živim od te moje najtananije matematike… sa najviših dimenzija… spustila sam se u tzv. realni svet. Najpre u njegov suteren. Rat. Inflaciju. Nemaštinu. Nemanje ideje. Kafanu. Podrum. Kada sam odradila svoj underground stigla sam i do zemaljskih tema. Kancelarija. Korporativni svet. Administracija. Lokalna samouprava. Da ne nabrajam. Smorim se i pri samoj pomisli.

Provela sam nekoliko godina i u svetu otpada. U najmanje razvijenijim srpskim mestima. U romskim mahalama. Bila sam i na karipskom kruzeru. I htela da se dezintegrišem u utrobi broda. Pretačući galone deterdženta u manje posude. Pitajući se otkud ja u tom nelepom svetu deterdženata…plastičnih buradi… bez vazduha… bez pogleda…  u utrobi kita. Gde je sve oko mene bilo gadno… Toliko gadno… da mi je bilo muka.

Moja potreba za magičnim ne dozvoljava mi da dalje razrađujem ovu ideju. Ni da vas vodam po tim nelepim prostorima. Zato ću sa vama podeliti minijaturu koja će vam možda bolje dočarati moje tumaranje karipskim kruzerom. I karipskim morima. U pauzama od 15 minuta trčala sam na drugi kraj broda. Samo da bih se na tren presvukla u svoj lepi crveni kombinezon. Da se raščupam. Stavim crveni karmin. Napravim kapućino. Zapalim cigaretu. Jer tada sam još uveliko pušila. Udahnem malo dima. I malo sebe. I svoj lepi svet. Makar na 5 minuta. Pa se trčeći vratim u plavo-beli ledeni svet.

Da bih podnela tu deceniju u kojoj sam prolazila kroz suterene ljudske svesnosti… duvala sam. Nisam znala drugačije da zašarenim svet. Da mu dam malo smeha. Zanimljivosti. Nikada ne pristajući da uđem u nešto što su zvali „realan“ svet. Da budem „ozbiljna“. Da odrastem. Sa duvkom mi je taj suterenski svet bio podnošljiviji. I činio da se osećam dosta dobro. Čak i kada su spoljašnji uslovi bili daleko od dobrih.

I vrlo sam razumela Džoni Depa. U filmu Don Huan de Marko. U kojem glavni junak svet doživljava potpuno čudesnim. A sebe najvećim ljubavnikom u tom čudesnom svetu. A  pri tom se sve dešava u psihijatrijskoj bolnici.

Ja nisam stigla u psihijatrijsku bolnicu. Ali su se mnogi sprdali sa mnom. Ismevali moju božanstvenost. Zadivljenost svetom. Životom. Mojim roza naočarima. Ubeđivali me da ljudi nisu dobri. Da je život težak. Sjeban. Da je „realnost“ nešto drugo. Da je vreme da odrastem. Da ne budem naivna. I neka ne previđam negativnosti. Govoreći mi da ne sagledavam situaciju u potpunosti. Pitajući se šta ja to vidim u svetu… kad je on toliko običan… trivijalan… tako nekako mo’š misliti. Kada ću više odrasti? I shvatiti već više kakav je svet? Kakav je život? I dokle ću nositi te svoje roza naočare? Pitali su se oni koji su stavili crne naočare. I izabrali da gledaju u njegove nedostatke. U hronike. U sudnice. Da ne nabrajam.

Na svu sreću… tu su i oni drugi. Koji su me podsećali na moju kvintesenciju. Na lepšu stranu sveta. Sa mamom sam imala tu čudesnu razmenu. Ona nekako kao da je bila velika ja. Ohrabrujući taj moj osećaj da je život lep. Da sam i ja super. Da se smejemo. Cerekamo. Doterujemo. Ukrašavamo. I slobodno se krećemo svetom. Mama je brzo otišla u te neke druge realitete. I ostala večno mlada. Lepa. I nasmejana. Ona me je naučila da se sa njom družim na neke čudesne načine. Kao i sa Mišom Sabo. Kao i sa Fićekom. I mnogim čudesnim likovima mog života. Koji su postali moji  čuvari. Bivajući sa mnom kad god su mi zatrebali. U svim tim prezemaljskim ili suterenskim situacijama. Podsećajući me na uzvišeniji i lepši svet.

A čudesno je i kako nas život spaja sa ljudima koji su različiti od nas. Ostali članovi porodice više su bili zainteresovani za onu drugu stranu sveta. Istinitu. Ispravnu. Realnu. Zvali su je svakakvim imenima. Njih je zanimalo šta je tačno. A šta nije. Tragali su za istinom. Pravdom. Tražili dlaku u jajetu. Nije ni čudo što su birali bavljenje pravima. Pravdom. Isterivanjem pravde. Da izvini i pravda. I pravo.

Koliko je meni sve ovo bilo smorno. Uh. Umorim se i kad pomislim. Koliko različitosti i nerazumevanja sa  ocem. Njegovom ženom. A bogami i sa mojom sestrom. Koja je naravno – pravnica. Tata Duško nam je često najavljivao užase odrastanja. Kakav je život. Kakvi su ljudi. Kakva vremena dolaze. I šta nas sve čeka kad odrastemo. Nikada u to nisam želela da poverujem. Niti sam poželela da uđem u taj strašni svet odraslih. I naravno da sam otišla od kuće čim je moj Saveznik zvani Mama otišao u druge realitete.  

A sekcija porodice koja je nosila crne naočare ismevala se sa roza cvikerašima. Politika noja. Tako su to zvali. Noj zakopa glavu. I neće da vidi zmaja. Razlagali su ideju. Nisam baš bila saglasna sa terminom. Pre bih  to zvala politikom Lude. I Lutalice. Ja stvarno nisam obraćala pažnju na zmajeve. Gledala sam svoja posla. Čak iako sam znala da su  oni tu. Ja ih toliko nisam gledala… ni slušala… da su vremenom nestajali. Smorili bi se. I odlazili na neka druga mesta. Tamo gde im poklanjaju pažnju. Svi vole pažnju. Pa i zmajevi.

A ja bih kao pravi Lutalica odlazila daleko. Van domašaja zmaja. Tamo gde je sve po mom. Gde je lepo. Harmonično. I čudesno. Išla sam svetom. Da naučim nešto novo. Da razumem. I vraćala sam se. Kada bi se promenile okolnosti. Kada bi došao čas moje snage. Ili razumevanja.  Da se sretnem sa zmajem. Do tada bi zmaj već uveliko otišao. Nestao. Ili postao jedna obična cica maca.

U toj mojoj potrazi za čudesnim zaljubila sam se i u Virtuoza. I voleli smo se dok je bilo uzvišeno. Razišli smo se kada je naš život postao neki običan život. Bez te dimenzije više. Iako smo se voleli. I volimo se. Ali ljubav nije dovoljna. Jebiga.

Astrolog početnik bi već iz ovog mog promišljanja znao da je ovo priča o Neptunu na Ascedentnu. Stari Iluzionista Neptun u 12. kući načinio je da sam na rođenju dobila taj roza-zlatkasti pogled. A tu je i moj podznak Strelac. Sa Marsom u prvoj kući. Koji voli da je lepo. I da se kreće širokim svetom. I koji nema nameru da se smara zmajevima.

I kad smo već kod elemenata… moja ovnovsko-strelačka priroda… od duha i vatre satkana… vapi za tim visokim idealima. Za dimenzijom više. Za magičnošću. I manjkalo joj je uzemljenja. Zato mi je život i slao onolike zemljane znakove. Device. Bikove. Jarčeve. Da me podsete da postoji i druga strana sveta. Zemlja. Realnost. Zmajevi. Dlake u jajetu.

Na svu sreću… od dimenzije više nikada nisam odustala. Ni u jednom suterenu. Uvek vidim tu lepšu stranu Sveta. Ljudi. I najdublje verujem u dobar ishod. Danas znam da sam se iz tog kvaliteta iscelila. Iz njega rešavam. Iz njega stvaram. Zahvaljujući njemu sam i pretekla sve moje suterene. Mlada. Laka. I neoštećena.

I godinama sam učila da tu svoju Fantaziju uzemljim. Ta moja Nebesa tražila su ozbiljno duboke temelje. Uzemljenje. Koje sam razvila u onim suterenskim ekspedicijama. I od visoke matematike i intelektualnog znanja… polako sam razvijala neko univerzalno životno razumevanje. Možda i duhovnu pronicljivost. Kojoj težim. A koja ne zaboravlja ni zrno realnosti.

Sada kada se osvrnem na protekle ekspedicije… jasno mi je koliko je moj optimizam antologijski. A jasno mi je i kolika mi je zaštita taj moj ružičasti pogled na svet. Zato sam mu i posvetila ovaj tekst. I osim što mi je dao slobodu da slobodno krećem svetom… i da se ne smaram zmajevima… danas mi je tek jasno koliko je on blizu istine. Bliže nego što sam mogla i da pretpostavim.

Jer stvari su uvek mnogo bolje nego što se nama čine. Na kraju uvek bude dobro. A taj osećaj da će biti dobro… i napravi da bude dobro. Shvatila sam i da su ljudi u svojoj biti mnogo bolji nego što i sami naslućuju. I kada ih tako tretirate… oni takvi i budu. Dotaknete taj njihov najbolji deo. I tako su od mojih roza naočara postojali divni ljudi koji prema drugima baš i nisu bili tako nežni i dobri.

Da. Ja sam ovaj princip proverila životno. I proveravam ga redovno. A onda sam videla da i nauka to pokazuje. Da od ljudi dobijamo upravo ono što očekujemo. Mnogi eksperimenti su rađeni na ovu temu. Mnogo volim jedno mega – giga istraživanje. Rađeno sa američkom decom. Gde su profesorima rekli da su neka deca „naročito talentovana“.  A  neka druga deca da baš i nisu talentovana. Nakon godinu dana, ova „naročito talentovana“ deca na testovima su pokazivala naročite rezultate. Baš kao što su „i ne naročito talentovana deca“ na istim testovima pokazivala ne naročite rezultate. A cela je poenta u tome što ova podela na „naročito talentovanu“ decu uopšte nije bila istinita. Da. „Pogrešna“ očekivanja profesora su u potpunosti su načinila rezultate. I u ovom smeru. I u onom. 

I to je kvantna fizika dragi moji. Da. Od ljudi dobijamo upravo ono kako ih vidimo. Kako ih tretiramo. Ako ih vidimo velikima… oni budu veliki. I obrnuto. Ako ih tretiramo malima… budu mali. Sve prema naočarima koje stavimo. A ako ćemo već da pogrešimo… bolje da pogrešimo tako što ćemo preceniti svoje potencijale. I potencijale ljudi oko nas. Jer… ruku na srce… naši potencijali su neuporedivno veći od onoga što možemo i da naslutimo. To je ta duboka mudrost u pozadini roza pogleda. Bezazlena kao golub. Mudar kao zmija. Tako nekako.

Verujte mi na reč. Moj Neptun na ascedentu sa roza naočarima je to vrlo dobro proverio. A u prilog mojoj teoriji lepše strane sveta govore i mnoge studije. Koje se bave razlikama između ljudi koji su depresivni. I onih ekstremno optimističnih. U ovladavanju novim veštinama, pesimisti su mnogo precizniji u proceni svog napredovanja. Dok optimisti sebe procenjuju  naravno rozikastije. Ipak… radujem se da vam kažem… da je njihovo nerealno procenjivanje sopstvene izvedbe upravo tajna njihovog budućeg uspeha. U sto od sto slučajeva optimisti brzo i lako postaju majstori svog zanata. Dok pesimisti mnogo ređe uspevaju. Od besprekorno tačnog sagledavanja realnosti.

Ljudi velikih ostvarenja gotovo nikada nisu bili realni. Jer snovi i vizije ne spadaju u sektor „realnosti“. Gandijeva ideja ostvarivanja autonomije nenasilnim putem svakako nije bila realna. Ni Diznijeva ideja građenja tematskog zabavnog parka u sred nigdine ne zvuči naročito realno. Kao ni jedna vizija.  Za nju je potrebno gledati rozikasto. I gledati lepšu stranu sveta.

Nauka sve više potvrđuje značaj optimizma. I načina na koje tumačimo zmajeve. Teškoće. Bolesti. Istina je često bila dramatična. I mnogi ljudi su uvenuli kada su saznali svoju dijagnozu. Kao što su se drugi isceljivali i ne znajući za zmaja. Ili znajući. Ali smejući se. Radujući se. Noseći roza naočare po zadatku. Kao lek za isceljenje.

Baš kao što nisam sigurna da su istina i realnost uvek korisni. I na dobrobit. I nije uvek vreme za svake naočare. Jer, to sam još u matematici naučila… toliko je različitih realnosti koje koegzistiraju istovremeno. Zavisi samo koje naočare stavimo. I naravno da je nekada potrebno sagledati i tamniju stranu sveta. Jer se i u njoj svašta vidi. Nauči. I razume. Ipak… ona je toliko sveprisutna. I bučna. I toliko je ljudi zagledano u tu stranu sveta. Da u hodu saznam sve što treba da saznam.

A preferiram rozikasto-zlaćkasto-žućkast pogled na svet. Od njega se osećam lepo. Mlado. I pronicljivo. On mi daje znanje da sagledam izvan površine. Izvan linearnog. I daje mi da vidim mnoge dimenzije. I da… svet je mnogo lepši nego što mislimo. To mi svakako dokazuju i nasmejani sveci.  I oni koji su razumeli svet. I opet mu se divno i slatko smejali.

Pričam ovih dana sa svojim prijateljem Dežanom. Poslednjih godina učio je da svira kontru. I sada svira u jednom tamburaškom orkestru. Radoznala sam da čujem kako ide njegovo učenje. Kakav je život jednog orkestra. I uopšte. Priča mi o svom kolegi. Bas primašu. Solisti. Akademski obrazovanom. Ima apsolutan sluh. I apsolutnu netoleranciju na grešku. Posle svake pesme govori mu  gde je pogrešio. I šta treba da ispravi. Ah. Već sam krenula da se preznojavam. Uh. Kad čujem da mu je Dežan silno zahvalan. Jer je on od onih koji vole da znaju istinu. I da znaju sve svoje greške. Pa da ih ispravljaju. I zahvaljujući tom svom besprekornom kolegi i on je mnogo napredovao. Kaže Dežan.

Ne ispitujem dalje. Jer se smorim. Ja bih u ovakvoj situaciji uvenula. Kao što sam se dezintegrisala i kada mi je tada Duško nelepo objašnjavao matematiku. Mojih prvih školskih dana. I nikada ga više ništa nisam pitala. Hvala lepo. Ja sam dugo imala moto: ubi me lepo. Samo da je lepo. Ovu kovanicu sam prevela u voli me lepo. Samo da je lepo.

Od ovog mog preznojavanja Dežan se setio da nisu svi isto reagovali na surovog učitelja. Priča mi o jednom divnom mladom momku. Takođe akademski obrazovanom tamburašu. Koji je u njihov orkestar došao vedar. Rasviran. I razigran. A koga su iste pouke od kojih je Dežan cvetao zaledile. I preznojile. I za par meseci je prestao da svira. Da. To su ti naučni ogledi. Koji pokazuju da „realno” i „besprekorno” sagledavanje nisu baš naročito prosperitetni. I razvojni. Optimisti ipak bolje prođu. Brže napreduju. I srećnije žive.

Juče sam pričala sa čovekom kome je danas rođendan. Živi u Americi. I mnogo je toga savladao. Postao je znalac. Politike. Ekonomije. Ishrane. Motora. Svakog američkog druma. Toliko je toga saznao… da se prepao. Ne zna više ni gde da živi. Svi sistemi mu se čini nebezbednima. Svugde preti neki krah. Ne zna gde je opasnije. U Americi. Ili na Balkanu. A ni Evropa se baš ne ponaša najbolje. I ne oseća se dobro sa svim tim znanjima.

Čemu mu služe sva ta znanja… sve te istine… ako se od njih oseća prepadnuto. Loše.  Pitala sam ga. A on je mene pitao kako se biva tako vedar. Od vedrih sadržaja. Od vedrih misli. Od zagledanosti u lepšu stranu sveta. I ukrašavanja one nelepe. Gledanjem kroz roza naočare. Od nebavljenja zmajevima. I što kraćeg zadržavanja u utrobama kita. Rekla sam mu.

Što je govorio moj deda Alojzije… koji se spadao u onu sekciju porodice koja je vodila politiku noja… što manje znam… manje se nerviram. Ne moram sve da znam. Nemojte mi pričati stvari od kojih se nerviram. Nema potrebe. To bi za mene moglo da bude kobno. Čuvao je svoje fantastično zdravlje i u devedesetim. Doterivao se. Svakodnevno oblačio svoje odelo. Zalizivao kosu. Obrve. Smešio se u ogledalo. I bio lep. Negovan. I nezainteresovan za zmaja.

A rekla sam vam i da mi je život  često slao one zagledane u drugu stranu sveta. Da mi kažu šta je sa njihove strane. Šta je realno. I šta sve može da pođe po zlu. Počevši od moje sestre. Kojoj je muka pripadala od mojih božanstvenosti. I kojoj sam se činila poprilično benasta. Zagledana u te svoje lepe svetove. Ona je uvek imala mnogo više informacija. I zabavljala se sa mojom poluupućenosti. Ili neupućenosti.

Mnogo mi je slatko kako se različito kako se ti naši različiti filteri vide u svakoj i najmanjoj stvari. Na primer… kako se različito merimo. Ja prosto ne podnosim merenje. Ni kila. Ni vremena. Ni prolaznog vremena. Nije me moglo staviti na vagu. Izmeriti. To mi je tako nekako privatno. I merila sam se sama. Na moj rozikasti način. Tek kada bih bivala zadovoljna svojom kilažom. Nakon što bih nekoliko dana zaredom imala dobar režim. I osećala se da je dobar čas da vidim šta mi vaga kaže. To bi naravno bilo ujutru. I na sebi ne bih imala ni gaćice. A oduzimala bih i težinu vode koju sam sinoć popila. I večeru koja se nije svarila. I vagu bih stavljala na -2 kile. Uvek da je sa leve strane nule. Blagonaklona. Da kažem.

Moja sestra stane na vagu u cipelama. U martinkama. Posle večere. Na kraju dana. Pa stvarno ne razumem. To sam juče rekla i onom čoveku koji živi u Americi. I zna mnogo toga o politici. Ekonomiji. Motorima. Američkim drumovima. I o ishrani. On je tako otišao na pregled. U sred višemesečnog cunamija. I vrlo intenzivnih dešavanja. I naravno da mu rezultati baš i nisu sjajni. Naravno. I ispričam mu moju teoriju o merenju. Cunami baš i nije najmerodavnije vreme za merenje. Jer je dinamičan. Promenljiv. I kao takav… ne baš tačan.

I to je ta istina koja nije baš uvek tačna. Jer je toliko je različitih svetova. I različitih istina koje koegzistiraju istovremeno. Podsetim ga na svoju roza zlaćkastu perspektivu. Koja je toliko lepa. I lekovita. Mešavina crvene i bele. Sa primesama zlatnog praha. Snage i stabilnosti. Lakoće i hrabrosti. Nežnosti i magičnosti. Ja čak i vino volim da pijem roza. Pink Punk. Mnogo mi se sviđa njegovo ime. Kao da sam ga ja krstila.

Nego da se vratim na Istinu. Koja može da pokosi. I da zaledi. I razboli. I ponajviše zavadi. Jer nema dve iste istine. To je valjda svima jasno. Koliko sam borbe i nelepote videla. U dokazivanju svoje Istine. Ko je u pravu. Ah. Ko bolje vidi. Ko god da je „u pravu“… kako god da presudimo… šteta je učinjena. Nenadoknadiva. Pa kad se već prosulo… zašto se više baviti time. Gotovo. Idemo dalje. Tako razmišlja Luda. Znajući da je život neka viša pravda. I ne tako linearna. Pravolinijska. I površinska. Svima vidljiva.

A Luda ne podnosi te skliske teme. Mudrijašenja. Nastavljanja. Ko je u pravu. Čija je pravda. I čija je vaga tačnija. Luda nije zainteresovana za preciznost u toj maloj računici. Više mu se sviđa čudesnost. Dimenzija više. Harmonija. Funkcionalna lepota. Neki viši poredak. Istina koja nadilazi sirovo merenje. I tačnu vagu. I svakako je nedotaknut besom. A njegova proniciljivost je dublja. Duhovna. Sveobuhvatnija. Izvan vidljivog.

I beskrajno sam zahvalna ovom principu Lude. Lutalice sa roza naočarima. Koji me je vodio izvan svih zmajeva. Izvan svih suterena. Koje sam videla. I doživela. I uvek ću reći da je život lep. I da je lepo živeti. I da su ljudi dobri. Mnogo bolji nego što misle. Da su upravo onakvi kakvima ih mi napravimo. Svojim naočarima. I da uvek bude dobro. Unatoč tome što kaže zabrinuta strana sveta.

Naučila sam da se sa njom ne sretnem dok ne dođe vreme. Dok ne razvijem moju viziju. I ne dam da mi se diraju moji krugovi. Moja dimenzija više. Da mi se rasipa moj zlatni prah. Kada kažu da je život sranje… da ljudi nisu dobri… moram da kažem da nisu razumeli.  A počela sam i da ih slušam. Jer mi uvek kažu nešto što je moj Neptun Iluzionista prevideo. Što nije hteo da vidi. I zahvalim im se što nadgledaju tu stranu sveta. Pa ne moram ja. 

A kada mi se situacija ne sviđa… samo išetam… zviždućući pesmu… Always look on the bright side of life

Beograd, 15. mart 2019.