Zen i lakoća kretanja Svetom

Uvek me je nerviralo da čekam. Da  se dogovaram. A život me je od prvih dana okružio onima koji kasne. Od tate i sestre. Preko najbolje drugarice iz osnovne škole. Uvek sam je čekala. Koliko me je to nerviralo. I odredilo. Ah. Smarao me je svaki izlazak u grad. U ranim tinejdžerskim danima. Dok sam picnuta sedela kod kuće. I čekala je. I čekala. Dok su mi želja, radost i energija padali. I dok me konačno ne bi prošla volja i za izlaskom. I za životom.

Još sam tada odlučila da nikoga ne čekam. Nego da u izlazak idem sama. U tim ranim godinama to je za mene bio mali podvig. Nimalo mi nije bilo prijatno. Čudno je bilo stizati sama. Stajati sama. Ispred kafića. Kako se tih godina izlazilo. Okružena uparenim i grupisanim svetom. Slušala bih muziku. Đuskala. Cigareta mi je bila najbolja drugarica. Srela bih nekog poznatog. Sa nekim bih uspostavila odnos. Ili bih đuskala. Sama za sebe. I dok bih se ja akomodirala na atmosferu…. moja drugarica bi stizala. Ili ne bi stizala. Sa njom se to nikada nije znalo.

Imala sam još interesovanja za koja mi je trebala ekipa. Igra. Badmington. Odbojka. Preferans. Bilijar. Na primer. Mustra je bila ista. Čekali smo se. Dogovarali. To je trajalo. I trajalo. Neko bi otkazivao u poslednji čas. Što me je više smaralo nego radovalo. Pa sam rešila da uzmem stvari u svoje ruke. I da se bavim isključivo stvarima koje ne zahtevaju dogovore. Komplikacije. Mogućnosti pomeranja. Otkazivanja.  

Kad se samo setim koliko plesova nisam odigrala. Zato što sam čekala ili tražila plesnog partnera. Ah. Život je baš testirao moje strpljenje. A ja ga jednako nisam imala. Vrlo često se dešavao fijasko. Kada bih dočekala tog famoznog plesnog partnera. Ne bi mi prijala njegova energija. Ili ritam. Ili miris tela. Njegovi epiteli. Ili dah iz usta. Moje biće se bunilo. Pa sam prekinula i tu torturu. I vratila se svojim autonomnim rešenjima. Dancing with myself bila je pesma mog života.

Isto je bilo i sa putovanjima.. Nas nekoliko bi se dogovorilo da idemo. Razigravali bismo ideju onoliko. Da bi se u realizaciji naši dogovori raspršavali. I činili da se osećam kao onaj Jarac Živodarac iz horor dečije pesmice. Živ – klan – nedoklan. Živ – pečen – nedopečen. Zubi su mi kao kolac. Pregrišću te kao konac. I tako sam naučila da se samostalno krećem svetom. Kada sam mogla da sa 13 godina sama izađem u grad… mogla sam i da se samostalno krećem svetom. Da ručam. Idem ovamo i onamo.  A ispostavilo se posle… i da živim sama.

Mnogo sam zavolela ta moja jednostavna autonomna rešenja. Da se ne dogovaram. I da nikoga ne čekam. Da plivam. Kad i koliko hoću. Da vozim bajk. Kad mi dođe. Brzo sam prešla sa grupnog vežbanja joge na samostalno vežbanje. A bogami sam naučila i da imam svoj ples. Uvek sam igrala. Sama sa sobom. Na svim partijima. Prilikama. Otvarala bih ples. Umesto da čekam najbolju drugaricu. Partnera. I uopšte. Prestala sam da čekam ikoga da mi se pridruži. A onda sam pronašla i ples ritmova. I teatar slobodnog pokreta. I telesno orijentisane prakse. U kojima najveći deo vremena igraš sam. Dancing with myself. A posle imaš neke male razmene. Da bi pratio šta ti prija. I odlučio šta ti više prija.

Kad se samo setim dogovora oko projekata kojima sam se bavila jedne decenije. Sa raznim partnerima. Prijateljima. Družinom. Kako kad. Majko mila. Koliko je to meni prenaporno bilo. Uvek isto. Čekanje. Pomeranje. Odlaganje. Neki ritmovi koji nemaju veze sa mnom. A moja energija probuđena. Neusmerena. Jarac-Živodarac sam bila. Živa pečena a nedopečena. Preuzimala sam njihovu dezorganizaciju. Kašnjenja. Last-minute deadline. Nije se znalo ko pije… a ko plaća. Neprekidno čekanje. Ah… Ja definitivno nisam timski igrač. Treba mi da znam šta je moj resor. Da mogu da radim kad to poželim. I u svom ritmu.

Crna kruna mojih nesporazuma desila se na vikend radionici kod mog omiljenog učitelja Tom Besta. Bavili smo se tada najdubljim slojevima našeg bića. Radili smo šamanske rituale. Pevali pesme naših predaka nekoliko kolena u nazad. Povezivali se sa budućim pokolenjima. Sretala sam se sa bogovima i boginjama u sebi. Dok sam istovremeno sa mojom partnerkom čiji se radni stil mogao zvao last-minute danonoćna nespavanja i izgaranja….završavala projekat u ekselu. Za Delegaciju Evropske Komisije. Što je to bilo izluđujuće. Svi moji Bogovi pretvorili su se u Iliju Gromovnika. Dok sam prekidala rituale… i sa mojom dragom partnerkom rešavala pitanja da li je bolje 1000 flajera ili 150 brošura. Razvalio me je taj vikend. Tada sam znala da smo nas dve završile saradnju.

Sa ovom mojom istorijom saradnje vrlo je logično što sam pevala Dancing with myself. I što me je život u saradnji sa mojom naravom vodio u jednostavna… nezavisna… autonomna bavljenja. Pisanje. Za koje su mi potrebni kompjuter i internet. A kako volim da proverim svoje granice… i gornje i donje… shvatila sam da moje potrebe zadovoljavaju i sveska i olovka. Odnosno nekoliko papira i fina olovka. Da mi klizi dok pišem. I da mi je udobna i milujuća u ruci. Kompjuter i internet su naravno dobrodošli. I volim ih. Ali mogu bez njiih. To mi je naročito korisno na putovanjima. I na plažama sveta. Na kojima volim da se pustim. I slobodno isplivam. Dugo. Daleko. Bez razmišljanja o tome gde su mi stvari.

Isto je i sa mojim hobijima. Svi moji hobiji su jednostavni. I jeftini. Mogu da plivam i gola. Bez kupaćeg kostima. Potrebne su mi plivačke naočare. Sunčane naočare. I još jedne za čitanje. Ako ćemo o donjim granicama. Prostirka je dobrodošla. Ali ne mora da bude. Može da mi posluži i pokrivač. Nekada sam imala čitav arsenal plesnih cipela. Za tango. Za standardne plesove. Danas plešem bosa.

I mnogo volim tu svoju lakoću. Nezahtevnost. Slobodu. Što mi je malo potrebno da se izrazim. I što se tako lako krećem svetom. A ovo sam navežbala zahvaljujući svim mojim najboljim drugaricama. Partnerima na koje se nije moglo osloniti. Sa kojima se nikada nije znalo da li će. I kada će. Tata Dušku. Sa kojim je vožnja do autobuske ili željezničke stanice bila predinfarktna ujdurma. Sa neizvesnim ishodom. Sestri Jovani koju sam čekala obučena. Pa skinuta. Pa ponovo obučena. Pa tako nekoliko puta.

Obožavam ideju tog lakog kretanja svetom. Na koje su me nekada davno usmerili putujući zen učitelji. Lutalice. Oni su meni bili vrh postojanja. To kako se laki kreću svetom. I gde god stignu… tu im je kuća. I učionica. I naravno da sam i svoje radionice svela na pravu meru. Bez mnogo učila. Bez power point prezentacija. Meni je potpuno bez poente to sedenje u mraku. I gledanje u slajdove. Mnogo više volim tablu i kredu. Rukopis. Papire. Flomastere. I svetlo.

 

Sa druge strane vidim ljude koji su izabrali vrlo zahtevne vokacije. Tehničko-tehnološki skupe. Klimatski zahtevne. Zavisne od mnogo elemenata. Koliko im resursa treba da realizuju svoju ideju. Nekom treba studio. Laboratorija. Atelje. Pećnica za pečenje gline. Produkcija. Skupi materijali. Boje. Proizvodnja. Nekom treba avion. Veliki tim. Ekipa. Sistem. Kad samo pomislim koliko je to čekanja. Pomeranja. Odlaganja. Beskrajno sam zahvalna životu što mi je omogućio da se izražavam lako. Slobodno. I jeftino.

Primetila sam da ljudi sa složenim i zahtevnim zanimanjima vrlo često imaju i zahtevne hobije. Mačevanje. Tenis. Veslanje. Hipodrom. Koji zahtevaju raznu opremu. Terene. Sale. Dogovore. Partnere. Vremenske uslove. I ponovo se zahvalim životu na tome koliko mi je malo potrebno da se izrazim.

I baš kao što sam učila da razumem svoje potrebe… šta mora – a šta ne mora… i šta može – a šta ne može… učila sam i razumevala i svoj posao. Od početka do kraja. Ceo proces.

Čitala sam nekada jedan kultni filozofski bestseler. Koji mnogi smatraju brilijantnim. Originalnim. I onim koji menja život. U kojem otac i sin jednog leta putuju na motociklu. Od Minesote do Kalifornije. U toj egzistencijalnoj odiseji za mene je najvažnija bila ideja da ako želiš da voziš motocikl… moraš sam da ga održavaš. I da kada se spremaš na veliku avanturu… moraš da znaš svaki pedalj i svaku malu ćud svog prevoznog sredstva. Tačka.

Nisu bez veze u stare i dugo godina trajuće biznise decu  uključivali od najmlađih dana. Učili ih svakoj operaciji u procesu. Počevši naravno od najjednostavnijih. Pratila sam kako je moja prijateljica prošla sva radna mesta u velelepnom poslovanju svog oca. Počevši od portirnice u sred pustinje Gabona. U tinejdžerskim danima. I trebalo je dosta vode da protekne svim rekama sveta da ona stigne na čelo ove moćne kompanije.

Nasuprot naše balkanske ideje. U kojoj otvoriš restoran. Ili kafe. Angažuješ ovog i onog. Da ti radi posao. Menadžera da ti vodi posao. I svako ti nešto radi. A ti sedneš. I budeš gazda. Što se mene tiče… najviše volim restorane u kojima je gazda vazda ili često prisutan. Koji goste zna po imenu. Kao i njihove potrebe. I navike. Koji napravi najbolje na svetu testo. Kao gazda i pica majstor Slaven. Koji je uvek u svom Botaku. U kuhinji. Sa gostima.

Neke stvari ne može niko da nam uradi. To sam dobro naučila. Naročito ne najtananije. Najvažnije. Najteže. I najzahtevnije. To moramo sami. Na to me je ovih dana podsetila Vita Jela. Koju je prijateljica kopi rajterka najljubaznije odbila. Tačnije… preusmerila. Kada ju je zamolila da joj napravi logo. To je njen posao. Objasnila joj je. Da napravi svoj logo. Ovih dana sam ga videla. I osetila kako njen logo isijava nju. Kako liči na nju. I na njeno biće. I na šaru na pantalonama koje je toga dana nosila. To zaista ne može niko da nam uradi.  

Kao što ni meni niko nije mogao da smisli moj logo. Ko bi znao da sam crveni karmin imala i na nindža preživljavaju. I dok plivam. I u svakoj situaciji. Da sam svaki poklon poljubila sveže nacrtanim karminom? I da sam svaku posvetu na svakoj knjizi isključivo svojim poljupcem pečatirala? I ko bi znao da su sve moje knjige ispodvlačene i obeležene nacrtanim osmehom. Sa tačkicom. Koja predstavlja moj mladež. I ja sam mislila da mi treba kopi rajter za logo. Dok nisam videla očigledno. Te očigledne stvari možda baš zato nije lako videti… jer su toliko očevidne. Što su nam pred očima. I što su preblizu.

I u tom zenu umeća održavanja svog motocikla… redovno proveravam šta je moje. A šta nije. Šta mogu da dam da neko uradi. A šta ne mogu. Kuću mi definitivno najbolje na svetu vodi i održava Goca. Međutim… Virtuoz me je naučio da je važno da i ja s vremena na vreme porazgovaram sa kućnim bogovima. I da ne zaboravim kako je to. I mogu vam reći da mi često više prija tri sata kućanskih aktivnosti… nego tri sata ispred kompa.

Jagoda mi je nekada vodila mreže. Dok ih zajedno nismo razumele. A sada ih vodim sama. Jer su moje mreže moja poruka. A pojavila se o Druu. Koja vidi i beleži mnoge moje magične momente. I koja ih tako lepo sinematografski poređa u jednu lepu životnu priču.

Što se radionice tiče… često me pitaju zašto ne uzmem ketering? Zašto ne poručim hranu? A ja jednako ponavljam da nabavku ne bih prepustila nikome. Kao što Slaven ne pušta nikoga u testo. Zato što obožavam da idem na pijacu. Po tim mojim raznim malim radnjama. I radnjicama. To ne bih nikome prepustila. Kao i spremanje hrane. To je moj izraz. I ne bih volela da umesto toga sedim za kompjuterom. Ili da radim individualne konsultacije. Da bih mogla da platim nabavku. Ili ketering.

I baš kao onom čoveku na motociklu… te zemaljske radnje daju mi uzemljenje. Da nisam samo neka apstrakcija. Priča. Reč. Nego imam i manifestaciju. Materiju u rukama. Da me civilizacija ne pojede. Da ne postanem potpuno zavisna od nekoga drugog. I da znam da zaokružim svoj dan. Svoje poslovne procese.

Nikada nisam zaboravila epizodu zvanu Raspevane liftadžije i sjebani velikomučenici. Koja se odvijala na devetom spratu Doma omladine. Pre sto godina. Dok su moje kolege velikomučenici kuckali i ćutali po cele dane… i mučili neke svoje muke… svako malo sam izlazila iz  te teške i meni neprijatne tišine. Discipline. I ritma kucanja. Kao u nekom daktilo-birou. Na pauzu. Da se prošetam. Da pušim. Jednom prilikom sam na pauzi zatekla zabavu. U rupi od lifta radili su majstori. Liftadžije su ulazile u betonsko-čelični ponor. I brusile debeli armirani čelik. I još deblji armirani beton. Raspoloženi. Nasmejani. Raspevani. Puni dobrih priča. A ja se pitala… ko je ovde lud? Moja sjebana i utišana konsultantska družina? Sa pogledom na ceo Beograd sa devetog sprata? Na Ušće Save u Dunav? Ili ovi veseli udarnici? Tada sam shvatila koliko dugotrajno sedenje za kompom može biti opasno. I koliko može biti uzbudljiv i radostan običan jednostavan rad.

Nasuprot zena održavanja motocikla su današnji sistemi koji se usled svoje glomazne disfunkcionalnosti urušavaju. Na to me podsećaju povremeni izleti u spoljašnje svetove. Kao kada se sa raznim domaćim i međunarodnim organizacijama dogovaram oko radionica. Sa njihovim trening centrima. U kojima radi 7 do 10 ljudi. Bez onog esencijalnog. Autorskog… predavačkog. I naravno bez kulinarskog. Jedan šalje mejlove. Drugi komunicira sa ekspertima. Treći to prosleđuje šefu. Četvrti prevodi na engleski. Peti koordinira. Šesti poručuje ketering. Sedmi ga organizuje. Osmi povezuje agende i keteringe. Deveti komunicira sa dizajnerom. I spremaju brošure. Deseti ih štampa. Da ne nabrajam. Jer ima još.

Koliko besmislenog i izgubljenog rada. Nije ni čudo da su ljudi u tim divnim kancelarijama sa pogledom toliko sjebani. Kada imaju toliko iseckane i besmislene aktivnosti. Nije ni čudo što su liftadžije raspevane. One makar znaju šta rade. I zato pažljivo čuvam celinu svog posla. Da znam šta radim. Pored sveg onog posla koji u trening centu radi 7 do 10 ljudi… ja sam i autor svake svoje radionice. Pisac i urednik svake svoje radne sveske. Sa sve štampanjem. Glavni sam kuvar. Koji radi i nabavku. Biciklom. Koji sama održavam. Di džej. I predavač. Da ne nabrajam…

I kad sam do poslednjeg atoma razumela svoj zen i umeće održavanja motocikla… shvatila sam da je došlo vreme za proširenje sebe. Za međuzavisnost. Da stvaram i da (se) delim. I da to što znam da uradim sama… ne znači i da moram da uradim sama. I polako sam počela da puštam ljude u svoj svet.

I bez ideje da radim seminarski na temu optimalan broj zaposlenih… stigla sam do ovih promišljanja. Koje sam nekada učila na matematičkom fakultetu. To se zove optimizacija. Razumeti procese. I prelaske na sledeće nivoe. O tome ovih dana razmišljam dok posmatram i razumevam jedan novi proces. Zvani moda. I proizvodnja garderobe. I opet me sve vodi na istu vodenicu. Zato i pišem ovaj tekst. Ako vam sve radi neko drugi… i sve platite… ništa vam ne ostane. I morate mnogo da naplatite. A i nećete biti mnogo srećni. I ispunjeni. Verujte mi na reč.

Ovih se dana vrzmam po krojačkim radionicama. Malim i većim proizvodnjama. I istražujem temu. Kao što vidite. Pričam sa vlasnicima o optimalnom broju zaposlenih. Svi se slažu da je veliki broj radnika jedna velika zabuna. Skupa i neefikasna. Probali su. Neki su jedva preživeli 20ak radnika. Pokazalo se da najbolje rade košnice. Sa 4-5 krojačica.

U jednoj od tih mojih prijateljskih radionica pričam sa Marijom. Koja je za 15 godina imala razne eksperimente sa brojem radnika. I ona je stigla do košnice od 4-5 radilica. Kao osnovne jedinice krojačke radionice. A trenutno se bavi knjigovođstvom. Uči ga. Jer se pokazalo da njene knjigovođe baš i nisu vešto baratale brojkama. I da su im se desili nimalo mali minusi. Iako su poslovali fantastično. I ponovo sam se setila Zena i održavanja motocikla. Koliko je važno da razumemo i znamo sve procese u održavanju svog motocikla. I koje su stvari lično naše. I koje ne može uraditi niko. A koje možemo podeliti sa nekim.

Ja ne vozim motocikl. Ali vozim bicikl. Baš zato što se njime lako krećem svetom. I što nije zahtevan za održavanje. I baš zato sam shvatila da ne želim više da vozim auto. Jer ne podnosim ni jedan jedini elemenat procesa održavanja automobila. I ne uklapa mi se u ideju putujućeg zen učitelja.

Ali zato volim ples. I dosta ga razumem. U svim njegovim procesima. Izabrala sam plesnu praksu u kojoj je važno najpre oslušnuti svoj ples. Svoj pokret. I pre muzike. I pre drugih uticaja. Pa tek kada smo svoj pokret razvili do jedne fine mere… sledi muzika. Da nam da neke nove impulse. Pa tek onda slede razmene. Susreti sa drugim ljudima. Dati se. Dobiti. Obogatiti svoj izraz. Dok nam prija. Pratiti kako druga prisustva utiču na nas. I birati ona koja nam prijaju. I koliko nam prijaju. A onda… kada osetimo potrebu za sobom… ponovo uroniti u svoj ples. I u svoj svet.

I redovno proveravam koji poslovi su moji. A koji nisu. Koje volim i treba da uradim sama. A koje mogu da podelim. I to se menja. To nije jednom za svagda. Jer život teče. A i ja sa njim. Pa osluškujem. U svakom slučaju sam spremna i da ih uradim sama. I da ih podelim sa nekim. Tako nekako. To je za mene sloboda. Lakoća. I zen kretanja svetom. Tako nekako.

Novi Sad, 20. maj 2019.