Generacijski džez

Odavno me interesuju generacijske odlike. I međugeneracijska pitanja. Počela sam da pratim generacije još dok sam predavala matematiku.  I živo me je zanimalo da razumem svojstva pojedinih berbi. Pre toga sam se bunila oko kineskog horoskopa. I gunđala na smeštanje ljudi rođenih iste godine u isti koš. Međutim… sve više uviđam generacije. Njihova svojstva. I doživljavam ih baš kao neke ljude. Sa njihovim osobinama.

Jedne su odmah znale šta hoće. Dok su druge plutale u tokovima događaja. Nošeni valima. Treće su bile vrlo vredne. Radne. I posvećene. A neke su opet bile tako  poslušne. Za razliku od nekih koje su bile divlje. Neukrotive. Neke su od najmlađih dana gledale kako da zarade. Kao neki mali zelenaši. Kod njih nije bilo pozajmljivanja sveske… bez definisane tarife. Ni šaptanja. Niti prepisivanja. Jedni su opet bili izrazito strejt. Drugi su bili skloni svemu što vole mladi. A neki su opet bili potpuno amorfni. Neprimetni. Trećima je drugarstvo bilo svetinja. U nekim generacijama se niko nije družio ni sa kim. I bukvalno su od profesora na odmoru tražili upaljač. Ne padajući im na pamet da to mogu da iskomuniciraju i sa svojim drugarima.

A uvek mi je najmanje zanimljivo bilo moje godište. Nas kao da sam znala. Svi su mi manje više bili kao ja. Zato sam uvek imala i mlađe i starije prijatelje. I najmlađe. I najstarije. I tako je ostalo do danas.

To moje interesovanje za godišta od 7 do 77 preslikalo se i na moju Radionicu. Na kojoj su heroji u rasponu od 18 do 65 godina. Ove granice nisam propisala ja. Nekako su se same odredile. Naravno da imamo mnogo sličnosti. I mnogo razlika. Neke razlike i odlike čestu nam se nametnu kao generacijske. Kao što nalazimo i mnogo sličnosti. Od kojih je najznačajniji utisak da smo svi na nekom svom početku. U pokušaju da razumemo novo doba. Da razumemo u kom će se pravcu razvijati svet. I da nam je važno da jedni sa drugima razgovaramo. To vidimo kao veliko bogatstvo. Taj naš trans-generacijski susret.

Kad već pričam o generacijama… da počnem od one koju najbolje poznajem. A to je naravno moja. Pripadam vrlo liberalnoj generaciji. I vrlo sam ponosna na tu odliku. Mi smo i dalje funky. Zovemo se po nadimcima. Izgledamo mladalački. Slušamo dobru muziku. Nikada nismo prestali da živimo r’n’r. I družinu kao svetinju. U slobodnim smo brakovima. Ipak sm deca začeta u vreme seksualne revolucije. U doba Vudstoka. Onih dana kada su Bitlsi kretali u Svet. I onih dana kada je čovek sletao na Mesec.

I uvek mi je parala uši konzervativnost dece mojih prijatelja. Koliko je meni bilo čudno kada bih čula dete od tri godine kako dozivajući svoju mamu na telefon kaže… Zove te Marija Grujić. Nikada nigde nisam ovako oslovljavana. Pratila sam njihovo odrastanje. Devedesetih. I prvih milenijumskih godina. Vidim koliko je kriza u kojoj su rođeni uticala da budu resursno svesni. I po pitanju novca. I po pitanju energije. I svog davanja. Da ne kažem necimanja. I koliko su nacionalni pokreti uticali na njihovu nacionalnu osvešćenost. Koliko su konzervativni. Bliski desnici. A opet istovremeno i globalni. Verio ju je… razgovaraju mlađane Beograđanke među sobom. Majko mila. Ko je koga verio? Toliko mi je ovo arhaično.

U mojoj generaciji niko nikada nikoga nije verio. Niti izgovorio te reči. Mi smo živeli novi talas. Rokenrol. Pank. I nosile smo kratke kose. Slušale smo Pekinšku patku. Za razliku od današnjih devojaka. Koje uglavnom imaju duge i isfenirane konzervativne frizure.

Da se vratim na moju generaciju. Koja ima potencijal i odgovornost da bude na vrhuncu. I da sa svojih 50 godina vodi Svet. Jer dosta znamo. A dosta i možemo. I jer smo mi ti koji trenutno obuhvatamo celu vertikalu. Posle mnogih godina i nemalog bavljenja… počeli smo da razumemo naše roditelje. I poneku preostalu baku i dedu. Kako misle. Kako osećaju. I kakve su im potrebe. A razumemo i decu. Još uvek imamo sećanje na staro doba. Na XX vek. Na Jugoslaviju. I na Tita. I institucionalna smo memorija nekog drugog doba. I nekih drugih vrednosti. A opet imamo i razumevanje novog doba.

Međutim… mi smo se nekako preskočili. Kao da još nismo stasali. Kao da smo ostali u dečijoj sobi. Vodeći neku svoju tihu i privatnu pobunu. Slušajući rokenrol. I čitajući neke dobre knjige. Ako želim da razumem… dovoljno je da se osvrnem na naše odrastanje. U kojem su učiteljice uvek bile u pravu. Čak i kada su nas kinjile. I šikanirale. Svi drugi su znali bolje od nas. Učeni smo da se ne ističemo. Da slušamo starije. Da ustajemo starijima. Da im verujemo. Da ne govorimo ako nas se ne pita. Naše je bilo da učimo. I da se mnogo se ne kurčimo. Čak i ako su nas šikanirali… i ako se nad nama vršila nepravda… ćuti i trpi… govorili su nam. Nastavnik je uvek u pravu. Kakav nonsens. Sličan dekretu o nepogrešivosti pape. Samo još mnogo besmisleniji.

Što moja drugarica reče… kao da smo bili  neprijatelji svojim roditeljima. Kao da nas nisu voleli. Neki od nas osećaju da smo odrastali kao nevoljena deca. Danas bi naše vaspitanje bilo okarakterisano kao zlostavljanje. Ili zanemarivanje. Učeni smo da nam je mesto u našim sobama. Iz kojih nismo smeli da  izađemo. Ni da priđemo salonu kada gosti dođu. Jeli bismo pre ili posle. A za vreme poseta iz soba samo izlazili baš ako bi nam bilo jako hitno.

A tako je i ostalo. Ostali smo u dečijim sobama. Ne mislimo da imamo išta pametno da kažemo. Iako smo završili velike škole. Iako smo redovni profesori na fakultetima. Učimo. I ne kurčimo se. Ćutimo i radimo za male pare. I gunđamo u svojim sobama. Uz Radio Casbah. Retki su se iskoprcali. Ukačili na novo doba. Mnogi baš i nisu. Traže posao u struci. Često i uveliko nepostojećoj. Iz nekog bivšeg vremena. Za neku platu. Malu ali redovnu. Što kažu. Ostavši u sobicama kod roditelja. Koji su dobijali stanove. Pa sada njima gazduju. I određuju pravila. Iako već odavno ne razumeju ovaj svet. I novo doba.

A kada se desila smena generacija… u dnevne sobe su na salonska vrata ušla deca. Koja vode politiku od malih nogu. I koja su odrastana kao mala božanstva. I sve je bilo prilagođeno njima. Šta god da su izustili… dobijali su aplauz. Svaka njihova reč je bila nagrađivana stojećim ovacijama. Svaki odlazak kod zubara peticama sa tri zvezdice. Moja generacija odgajala je decu upravo obrnuto svom odgoju. Dajući im svu podršku sveta. Čak i onu koju sebi nikada nisu dali. I deca su postala njihovo sredstvo izražavanja. Njihov najveći salonski uspeh. Dok su oni ostali u dečijoj sobi. Tiho gunđajući u sebi.

I naravno da je nova generacija dobila ogromno samopouzdanje. I samopoštovanje. I samovrednovanje. Od prvih dana sede na tronu dnevne sobe. I sve im se donosi. Prinosi. I od njih se ne zahteva bog zna kako veliki angažman. Nikakvo davanje. O cimanju da ne govorim. U vreme njihovog odrastanja… učenje više nije bilo u modi. A učitelji su već uveliko izgubili pravo glasa. Koje su dobila deca. Šta god učinila. Uvek je tu bio neki opasni tata ili glasna i prodorna mama da im objasni. I podseti ih gde im je mesto. A potrudilo se i društvo. Minimalnim platama. Pokazujući koliko vrednuje svoje učitelje.

Zanimljiva mi je ta naizmeničnost generacija. Izgleda da nam je zadatak da budemo drugačiji od roditelja. Što moj omiljeni pisac Mišel Turnije reče… otac škrtica – sin mecena. Život se stara da izbalansira. Ili što Vedrana Rudan kaže… pametni roditelji stvaraju glupu djecu. A glupi roditelji pametnu. Događa se tako da komplicirani intelektualci stvore zbunjeno i zeznuto dijete. A prostodušni i jednostavni ljudi mudro i snalažljivo dijete.

A meni se čini da nas taj naizmenični poredak stvar vrti u večnom krugu. Čineći da stalno počinjemo iz početka. Umesto da se razvijamo. Gde ja stadoh… ti produži. Zato i pišem ovaj tekst.

I dok sam promišljala o ovoj temi… desilo se da sam gledala emisiju. Koja me je dodatno rasplamsala. U toj emisiji radi se o mojoj prijateljici. Koja je ostala u svojoj dečijoj sobi. U senci velike mame. I još veće ćerke. U stvari… emisija je bila o njenoj ćerki. Već svetski priznatoj mladoj umetnici. Koja vrlo obećava. I koja ja stvarno fantastična. Božanstvena. Veličanstvena mlada umetnica. U emisiji je kao kompetentan sagovornik učestvovala umetnicina baka. Grande keva moje prijateljice. Samo moje prijateljice nigde nije bilo. Ni u jednom kadru. Ni jednu reč da kaže. Uh… što me je sve ovo potreslo. Jer je to priča o mojoj generaciji.

Ako bih htela da nas razumem… mogla bih u našu odbranu da kažem da nije ni čudo da smo ovoliko sjebani. Jer smo odrastali sa dvostrukim porukama. O učenju. I nekurčenju. O skromnosti. O nenadmetanju. U skladu sa Marksovom mantrom. Svako prema mogućnostima. I svakom prema potrebama. Učeći nas na male potrebe. I na velike mogućnosti. O novcu se nije govorilo. To prosto nije bila tema za nas. Ni za pristojan svet.

Očekivali smo da će jednog dana Svet shvatiti našu veličinu. Da će primetiti naše kvalitete. Dok sedimo u svojoj sobi. Učimo. I ne kurčimo se. Samim tim nikada nismo razvili mišiće za „samopromoterstvo“. Kako bi moji ispisnici rekli. Za razliku od mlade generacije koja odrasta javno. I od malih nogu zna da se „predstavi svetu“.

Priča mi drugarica kako je njena sestričina od nekoliko godinica napravila svoj youtube kanal. Vrlo elokventno se predstavila. Ispričala je neki svoj mali slatki uvid. I na kraju vrlo samouvereno rekla…. Ako vam se svidela moja priča…. slobodno me lajkujte. I subscribujte se. Ah. To je ta lekcija koju treba da naučimo od mlade generacije. Sa svim svojim javnim nastupima… video materijalima… i youtube snimcima… ja još uvek nisam savladala ovu prvu lekciju.

Zato se danas često i gotovo redovno dešava da trostruko veće plate imaju juniori. Koji se doživljavaju seniorski. Jer vednuju sebe. I svoje znanje. I ne ustaju iz kreveta ispod 1200 eura. Neto. Dok vrlo obrazovana seniorska ekipa radi za 40ak hiljada. Dinara. Verujući da je vreme teško. I da svakako nije lako naći neki drugi posao. Naročito ne u njihovim godinama.

I ako veruješ da možeš… i ako veruješ da ne možeš… u pravu si. Da nas podsetim opšte mantre sa društvenih mreža. Koju su juniori razumeli. Voljena deca veruju da mogu. I veruju da zaslužuju. Jer su odrasli na tronu u dnevnoj sobi. I vrlo dobro znaju šta hoće. Pored ovolikog srećnog i fensi života na instagramu… znaju da im treba i instagramable living. I fotogenična hrana. I skijanje. Dva. Tri. Letovanje. Prvo. I drugo. Zimski skokovi u egzotične krajeve. I prolećni skok u gradove. Naravno i feng shui za stan. Pa domaći i strani dizajneri. I još svašta nešto. I naravno da je 1200 eura minimalna početna juniorska plata. Dok seniori žive Marksovu mantru koju još uvek nisu razgradili. Svakom prema potrebama. I svako prema mogućnostima.

Mislim da je važno da svi učestvujemo u ovom novom poretku stvari. Da bi se sačuvao i razvio ovaj naš Lepi Svet. I potrebno je čitavo selo da bi se odgojilo dete. Što kažu u Africi. I nekako mi je besmisleno da se moja generacija duri u dečijoj sobi . Sada u najboljim godinama. Kada može da razume i kevu i ćerku. I da ih poveže. Čini mi se da to daje balans. I stabilnost. I da imamo odgovornost da se uključimo. Da ovom svetu damo svoj doprinos.  I da nam nije dopušteno da se preskočimo.

A evo kako bi se ovi transgeracijski obrasci preveli na situaciju koju sam nedavno prošla. Praveći logo za Heroina fashion. Kontaktirala sam senior dizajnerku. Koja ima 26 godina. Senioriti joj je doneo svima znani logo za Air Srbiju. Što joj je otvorila mnoga velika vrata. I seniorsku tarifu. Za svoj rad tražila je najmanje 500 eura. U zavisnosti od toga koliko joj vremena bude trebalo. Tražila je da joj odmah uplatimo barem polovinu honorara. Da bi počela da radi. A svako ekstra pitanje na njen osnovni predlog koštaće nas dodatnih 100 eura. Pa od nas zavisi koliko će logo da nas košta.

Nije mi baš bilo pravo. I nije ovo način poslovanja koji meni prija. I u koji sam želela da uđem. Pa sam joj napisala jedno pismo. O poverenju. I o poslovanju. I onako seniorski joj objasnila da je poverenje uzajamna kategorija. Da ne možemo da joj plaćamo 300 eura pre nego što je i liniju povukla. Niti je u redu da samo mi budemo ti koji njoj daju poverenje.. I blablabla. I naravno da nismo radile. Setila sam se prijateljice. Koja nam je napravila božanstven Heroina logo. Koji obožavamo. Za sasvim prihvatljivu cenu. Koju smo vrlo rado platile. I još je malo i počastile. E tako već volim da poslujem.

Tih dana su me angažovali prijatelji. Da radimo na nekom njihovom pojektu. To mogu samo ja da vodim. I tome slične old school motivacione poruke za moju generaciju. Iako nije moja tema… iscimala sam se. Zbog Družine. Potrošila sam deset dana mog miholjskog leta. I propustila moje vikend radionice. Da bi mi na kraju posla drugari rekli da su rešili da ovo bude volonterski poduhvat. Nećemo deliti honorare. Biće to ’nako. Ah. Naravno da smo završili saradnju. I drugarstvo. Što se mene tiče.  A vidim da su od svog volonterskog rada svi porodično otišli u Amerike razne. Momentalno sam se setila moje Senior dizajnerke. I lekcije koju mi je održala. Napisala sam joj jedno after pismo. U kojem joj se zahvaljujem na lekciji koju mi je održala.

Da. Svi za jednog jedan za sve. To je odlika moje generacije. Nama je družina bila svetinja. Ja sam prvo radila kontrolni za ekipu. Pa tek onda za sebe. I dalje mi je Družina vrhunski kvalitet. Koji gajim. Jedino što se povremeno neko diskvalifikuje iz ekipe. Kada se pokaže nedostojan ove velike reči. Valjda to tako ide. U poretku stvari. 

Pričam nedavno sa prijateljicom koja poznaje ovu moju Družinu. Da olakšam dušu. I da se makar dobro ismejemo. Za sve pare. I da izvučemo pouke. Pričamo o naviknutosti na cimanje naše generacije. O Marksovoj ideji utkanoj u naše ćelije. O radu prema mogućnostima. A trošenju prema potrebama. I o teoriji necimanja mladih lavova. Priča mi o tome kako je u vreme njenih  studija arhitekture bila čast biti demonstrator na faksu. Niko ne bi ni pitao za platu. Nego bi to prihvatio kao najveću počast. Današnji mladi lavovi taj isti posao odbijaju iz taka. Bez da trepnu. Nisu valjda ludi da rade za male pare. A naročito ne da volontiraju. Ne bi me iznenadilo da neko od naše ekipe preuzme ovaj tinejdžerski san. I to naravno… volonterski.

Od juče se celodnevno smejuljim… sećajući se priče koju mi je ova doajenka srpskog urbanizma ispričala. Požalila se mladoj generaciji da se baš i ne oseća komotno u nekoj temi. A oni su joj objasnili kako se to radi. Dali su joj mantru… Ja sam apsolutno suverena u ovoj temi. Hahahhahaha. Kako zračiš… tako privlačiš. Znaju mladi lavovi.

I evo mene u priči o motivaciji i kompetenciji. Možda esencijalnoj razlici u ova dva pristupa. S tim da mi se čini da je kompetencija ipak prva. Da se razvije. I to je ono što je moja generacija razvila. Ali zato nije ni dobila ni razvila motivaciju. Svu motivaciju dali su svojim juniorima. Koji su se više bavili afirmacijama. Nego knjigama. I kojima bi možda dobro došlo malo više kompetencije. Znanja. Osim što su apsolutno suvereni u svakoj temi.

Pošto senior eksperta od 26 godina najverovatnije ne možete da platimo… vreme je za generacijski džez. Da odemo u dnevnu sobu. I da zamolimo decu da nam objasne. Kakav je danas svet. Kako se radi posao. Kakvi su poslovi aktuelni. I obavezno ih pitajte za kolike pare rade mladi lavovi. I za koje pare se nikada ne bi cimali. Zamolite ih da vam naprave kopi. Izdizajniraju logo. I porodični grb.

A onda im pričajte o tome šta sve znate. I šta ste sve čitali. I radili. A juniori neka to artikulišu u neko fino moderno znanje. U neku kompetenciju novoga doba. Koja je ovom svetu vrlo potrebna. Pa onda malo poradite na ideji da suvereno vladate materijom. Podsetite se koliko toga znate. I malo osavremenite svoja znanja. Ili neka vam ih juniori prevedu. Nije to big deal. Neka vam otvore web-sajt. Facebook nalog. A kada juniori odu na put oko sveta… sedite na tron dnevne sobe. I vežbajte. Da suvereno vladate dnevnim boravkom. Za početak.

Da. Dnevna soba je vrlo važna. Jer je potrebno čitavo selo da bi se odgojilo dete. I potrebne su sve generacije da bi se razvijao Svet. Da se ne bismo večno klackali gore-dole. Napred-nazad. Levo-desno. Deca danas uče odrasle mnogim stvarima. Možda prvi put u istoriji. I to mi se čini možda najvećom revolucijom novog doba. To što deca drže govore u Ujedinjenim nacijama. I što je famozna  Devojčica Greta sa 16 godina predložena za Nobelovu nagradu. A tu su i deca milioneri. Youtuberi. Manekenke. Da.

Voljena deca se ne boje Sveta. Nego Svet doživljavaju svojim staništem. Što je božanstveno. I presrećna sam zbog toga. I to treba da naučimo od njih. Ako mogu oni… možemo valjda i mi. Valjda smo toliko naučili za ovih 50 godina. Znanje nije dovoljno. Vreme je da ga primenimo. I na današnji jezik prevedemo.

Često od prijateljica čujem da su deca njihovi najveći učitelji. Što je divno. I veličanstveno. Ipak… mislim da i one treba da budu učitelji svojoj deci. Kažem im to. Jer je to deo koji u današnjem poretku nedostaje. I koji nas vraća u rikverc. Kompetencija i motivacija. To su srca dva.

A ako vam se dopao ovaj tekst… slobodno mi podarite lajk. Ili se subscribe-ujte na moje kanale. Naravno da možete da kupite i moje knjige. Nindžu od Japana sa Balkana. I Virtuoza svakodnevice. Kako biste podržali moj rad. I olakšali mi izdavanje treće knjige. A možete da mi napišete i mail. Poruku. Ili komentar. Da znam da me čitate. I da čujem vaše mišljenje. A ja vam se svakako zahvaljujem što ste pročitali ovaj tekst do kraja. Nije mala stvar.

www.marijagrujicbepa.com

https://www.youtube.com/channel/UCwcDNqExrOLjgEY9Ww8bfgA

https://www.facebook.com/herojinovogdoba/

ig: marijagrujicbepa

I dobar vam Avgust želim. Lepi moj svete.

Beograd, 1. avgust 2019.