Novac naš nasušni

Delovalo mi je potpuno naučno fanstastično kada sam čula da je moguće svoje ideje raspisati u projekat. I za to dobiti novac. Prijatelji koji su emigrirali devedesetih pričali su mi projektne bajke iz evropskog sveta. Napišeš svoje ideje na stranicu-dve. I dobiješ novac. Doduše uvek malo manje nego što si tražio. Ali dobiješ. Onda još samo napišeš kako si potrošio novac. Pošalješ priznanice. I to bude to. Te decenije svesnost je na ovom podneblju bila skučena na nekoliko maraka mesečno. I izgubljena u bezvrednim domaćim milijardama dinara. Pa mi je to delovalo hm… na granici ne verovali ili da?

Nekoliko godina kasnije obrela sam se u svetu donatorskih projekata. Gde sam se bavila upravo tim naučno-fantastičnim procesima. Namišljala sam ideje. I  slobodno ih i široko razmaštavala. Slala ih donatorima. I za to dobijala novac. I to ne mali. Što reče Lala u onom vicu u kojem se kartao sa engleskim džentlmenima… kada je shvatio da oni igraju na poverenje… bez prikazivanja karata… aoo čeeeljadi… kad je mene krenula karta.

Tada sam počela da napuštam našu skučenu svest o nemanju. O oskudici. I shvatila da novca ima više nego dovoljno. Da je potrebno samo se baviti svojim idejama. Raspisati ih u zadatom formatu. Detaljno ih obrazložiti. I izbudžetirati. Očekivati da će naš projekat nekome biti zanimljiv. I spremno prihvatiti bingo kada stigne.

U početku je to bilo poprilično lahko. Raspišeš ideju na stranici A4 formata. Pošalješ je donatorima. A rezultati konkursa stizali su vrlo brzo. Kad se setim samo kako je svet tada bio mlad. Međutim, ovaj svet je vrlo brzo sazrevao. I postajao sve određeniji. I promućurniji. Poučen raznim dovitljivostima sa Balkana. Vrlo brzo se nije više finansiralo baš sve. Postojale su smernice. Znalo se šta su donatori želeli da podrže svojim novcem. Mahom su to bile edukacije. Takozvanog dizanja svesnosti. I promocije tzv. evropskih vrednosti. Putovanja za misionare novih evropskih vrednosti. Štampanje kojekakvih brošura. Keterinzi. To su bili projekti. I nisi baš mogao mnogo da se razmaštavaš.

A ona divna laka i lepa igra vremenom je postajala sve komplikovanija. Situacija se usložnjavala. Instrukcije za ulazak u igru postajale su sve zahtevnije. Slova svakim pozivom na konkurs sve sitnija. Sve više dokumenata za izučiti. A i logika je svakim danom bivala sve uvrnutija. Na kraju je studiranje fondova i razumevanje njihove izvitoperene logike postala ekspertiza kojom je ovladala nekolicina nas.

Najviše novca je odlazilo nazad u donatorske kase. Preduslov je bio da vam oni pošalju svoje „eksperte“. Da prostite. Ta reč mi je tokom te moje projektne decenije postala kao neka zajebancija. Kao neka psovka. Ti eksperti uglavnom su bili trećepozivci podobni za promotere novoevropskih vrednosti. Njihove dnevnice bile su desetostruke. I više nego desetostruke. U odnosu na dnevnice „lokalnih eksperata“.

Bio je to pomalo kao život u nekim zakrivljenim sferičnim prostorima. Švrćkala sam se paralelno na nekoliko planeta. Jedna je bila Evropa. Brisel, Berlin, Hag. Druga je bila beogradski svet. Koji je projekte sprovodio. To je to Militantno mučeništvo. O kojem sam dosta pisala. Jer sam na kratko bila i njegov deo. Katolici veći od pape. Radnici veći od Japanaca. Mučenici nad mučenicima. Treća planeta bila je naša „ciljna grupa“. Lokalna administracija. I obični ljudi iz srpskih opština. Najčešće nerazvijenih. Lebane. Vlasotince. Bosilegrad. Prokuplje. A u jednom vrlo fensi i avangardnom đubretarskom projektu radili smo i sa neformalnim sakupljačima otpada. Koji su bili mahom iz romskih mahala.Tako da je diverzitet bio potpun.

Dosta je ošamućujuće jednovremeno živeti na toliko različitih planeta. I to je možda i najvažniji kvalitet koji sam u tom periodu razvila. Da se u istom danu odnosim sa neformalnim sakupljačima otpada. Sa onima što su nas uvek zastrašivali da ćemo biti… ako ne budemo dobri. Ako ne budemo učili. Bila je tu i lokalna administracija. Pa nakupci sekundarnih sirovina. Pa ekipa iz militantnog mučeništva. I naravno, ništa bez stranih eksperata. I senior birokrata iz Delegacije Evropske komisije.

I polako je ova za mene isprva očaravajuća ideja gubila smisao. Najviše su me ljutili evropski „eksperti“. Koji su nas često tretirali kao urođenike. Čudili su se što imamo struju. I internet. I što živimo u čvrstim zidanim kućama. Razgovori sa njima znali su da vređaju našu inteligenciju. I dostojanstvo. Možda će vam nadimci kojima smo ih zvali reći više od reči… Granični Slučaj. Border Line. Limes. I to je bila naša mala slatka osveta. Mogli smo makar da ih zovemo kako smo hteli. Da ne duljim. Jer to nije tema ovog promišljanja. Ipak… njihove dnevnice vrednovane su najmanje 10 puta više nego naše.

Toliko je apsurda bilo u pokušajima da se sretnu i sklope te različite planete. Često spominjem slučaj najvećeg holandskog stručnjaka za otpad. Kojeg smo imali privilegiju da dobijemo za naš projekat. I koji nimalo nije Border Lajn. Možda je zato njegov dolazak koštao pola projektnog novca. Pet dana njegovog angažmana vredelo je kao tri godine svakodnevnog rada nas desetak „lokalaca“. Pa sad vi računajte.

Kada je Veliki HH došao u misiju da srpskim opštinarima objasni šta im je činiti sa đubretom… ispostavilo se da su ljudi u nekim opštinama toliko siromašni… da uopšte  nemaju đubreta. I da im njegovo basnoslovno znanje ne vredi ni ič. Ah… kakva lakrdija… zajebancija. I to mnogo skupa. Kao iz nekog vica.

I to jedan od osnovnih razloga zašto sam prestala da volim taj svet. I zašto sam gledala da iz tog kola što pre izađem. Nije mi se sviđalo da svojim radom hranim neku izvitoperenu logiku. Niti da da budem administrator ideja koje nisu moje. A vremenom sam uvidela i da projekti nikog ne interesuju. Onako suštinski. Poenta je da se napisano fotografiše. Dokumentuje. Da se novac potroši. I da se lepo izvesti. I da sve bude kako je napisano. O suštini niko nije hajao.

Ovom sistemu je baš manjkalo posvećenosti. Kvaliteta bez kojeg ne znam ni kafu da napravim. A ruku na srce, sve su mi se manje sviđale i evropske vrednosti. Odnosno način na koje su uvođene. I njihovi misionari. Iako sam ovom idejom raspišeš ideju – i dobiješ novac bila i ostala očarana – prestala sam da se dičim svojom delatnošću. I nisam baš volela da pričam o onome što sam radila. Što je bio znak da  je došlo vreme za odlazak iz tog sveta.

Sada tek vidim koliko toga sam dobila. Sedam godina nakon što sam iz tog sveta izašla. Prvo i najvažnije bilo je što sam izašla iz skučene svesnosti devedesetih. Postala sam svesna Izobilja. Da svega ima više nego dovoljno. Znači… ipak su se projekti bavili raising awarenes-om. Samo što ja to nisam odmah shvatila. Mogla sam da razumem principe Izobilja. A za to sam imala primera koliko sam htela. I kako treba. I kako ne treba. Čitav onaj lanac. Od neformalnih sakupljača otpada … do velikog HH i senior evropskih birokrata. I između.

U međuvremenu sam dobila sto novih ideja. I shvatila da je Univerzum mnogo bogatije mesto od skučenih donatorskih fondova. I da mi za put u središte Izobilja ne treba middle man. Da je izvor u središtu mene. Da ne pomislite da sam postala senior ekspert za Izobilje. Ali sam godinama pratila šta nas Izobilju približava. A šta nas od Izobilja sklanja.

Prvo i pre svega naučila sam da razmišljam projektno. Da svoje ideje raspisujem u projekte. Od ideje do realizacije. Od velike slike… do najmanjeg detalja. I to je možda jedno od najvažnijih učenja koje sam dobila. U tom promišljanju ideje vrlo je važno i njeno tačno budžetiranje. Do u detalj. Do u najmanju stavku. Kada je projekat spreman… raspisan… razložen i budžetiran… fondovi se uvek nađu. Uzrok i posledica se uvek kompletiraju.

A zahvaljujući onolikim različitim matriksima, koje sam jednovremeno koordinirala… svhatila sam i da se ne radi o napornom radu. O nemanju ’leba bez motike. O trudu. O vrapcu u ruci. I čitavim spletovima naših narodnih umotvorina. Koji nas drže u svesnosti sluge. I siromaha. Oni koji su najviše radili najmanje su dobijali. Počevši od našeg projekta. Zato što su kukali. Žalili se. Ljutili se. Durili se. Mislili da im je uskraćeno. Da im nije dato. A da im pripada. Da. Pripada im. Ali ne tihim gunđanjem. I kukanjem. Već svesnim vrednovanjem sebe. Svog rada. Jasnoćom vizije. I prijateljskim odnosom prema novcu. Izobilje stanuje u nenapornom stavu. U lakoći ostvarenja. U lepim ambijentima. I beži glavom bez obzira od kivnosti. Ljutnje. I nadrkanog stava.

Dok sam onolike ljude učila da projektno razmišljaju… shvatila sam sa koliko hiljada različitih stvari mogu da se bavim. Važno je samo da smislim šta bi to bilo. Da to  naravno i obavezno raspišem u projekat. I da budžetiram svoju fantaziju. A ne samo da budžetiram nuždu. Malu i veliku. Račune. Moranja. Huču. Tešku energiju. Izobilje beži glavom bez obzira od huče. Naučila sam i da se nikada ne bavim  samo nuždom. Računima. Plaćanjem. Bez da mu ne dodam neke lakoće. Lepršavosti. Vizije. Da počastim sebe makar kafom. I nekim dobrim planiranjem cash flow-a. Makar insertom neke moje vizije.

 

Naučila sam da mislim u terminima 100.000 eura. Što je u projektnom svetu najmanja projektna jedinica. I da budem deo projekta od 700.000 eura. Da steknem ideju koliko je to. I na koje sve načine može da se rasporedi. Da imam ideju šta je milion eura. Naravno da se pola projektnog novca odmah vrati nekom senior ekspertu. Ali se na njega ne ljutite. Nego shvatite da stvari tako funkcionišu. Prihvatite to bez gunđanja. Ili ne radite.

I ne zovete ga Border Line. To je isto vrlo važan momenat koji sam tokom moje projektne decenije naučila. Nisu oni Border Line – već sam ja smart. Počela sam da vrednujem sebe. Svoje znanje. I svoju ekspertizu. Prestala sam da se ljutim što naš Senior Ekspert dobija dnevnicu od 700 eura. I prva u lokalnoj ekipi sam počela da tražim trostruke dnevnice. Sa tadašnjih uobičajenih 100 eura za trenerski dan… otvorila sam poglavlje sa 300 eura. Princip već znate. Napišem projekat. Izbudžetiram. I dobijem.

Setila sam se i priče iz istorije matematike. Koja kaže da su u drevnoj Indiji bilo vrlo jasno koja kasta sme koje brojeve da izgovara. Neki su smeli da izgovaraju samo do 10. Drugi su smeli do 100. Neki do hiljadu. A kad si bio baš veliki radža… mogao si da spominješ stotine hiljada. I milione. Kada bi se skupile glavne face… onda bi se natpevavale većim. Brojem. Dvesto hiljada. Petsto hiljada. Milion. Danas svi smemo da izgovaramo velike brojeve. Avioni. Kamioni. Milioni. Dva. Pet. Deset miliona. I da ih pišemo. Da ih raspisujemo. Da budžetiramo milion. Da budžetiramo svoju fantaziju.

Videla sam da svi koji su sa novcem na ti pre svega žele i poštuju novac. I imaju vrlo jasnu ideju šta bi sa njim učinili. Planiraju Izobilje. Pričaju o njemu. Izgovaraju i pišu brojke. Sto hiljada. Petsto hiljada. Milion. I vrlo uredno vode svoje finansije. Zna se kako se novac drži. Kako se plaćaju računi. Kada ih pitam da li imaju neke svoje mantre… kojima komuniciraju sa novcem… naizust mi izgovaraju Bog je moj snabdevač.. sada mi dolaze velika srećna finansijska. Praćena milošću. I na savršen način. Moj dida.. koji je najbolje od svih u našoj familiji stajao sa Izobiljem… često je govorio… Sve što nama treba… dobijamo s neba. Jedan moj heroj ima mantru… koja je opčinila ceo herojski svet.. i postala skoro herojska himna… Daće Bog Božidaru svom.

Pratila sam kako se prema novcu odnose oni koji su inkasirali 700 i 1700 eura na dan. Kako razmišljaju? U šta veruju? Na šta daju novac te naše Švabe… kako smo ih od milošte zvali? A na šta ne daju? Prvo i pre svega sam shvatila da Švaba ceni svaki svoj dinar. A Holanđanin još i više. Za razliku od nas. Koji se sa tome sprdamo. Što čekaju svaki dinar. Danas i ja čekam svoj dinar. I nije me blam. A nekada sam usisavala metalne novčiće. Mrzelo me je da se saginjem. Nisam razumela da je to isto. Malo i veliko. Kako se odnosiš sa malim… tako se odnosiš i sa velikim.

Mislim da je opšte mesto da svaki Švaba plaća svoje račune. I mi da smo se me razmetali turama. To zna svaki vrabac. Ali me je fasciniralo koliko se odgovorno odnose sa resursima. Niko od tih mojih 700+ eura na dan eksperata nije imao kola. Iznajmljivali su ih po potrebi. I nikome na pamet nije padalo da ih kupi. Iznajmljivali su ih onoliko dana koliko su im trebala.

Nedavno me je moja Sajber Sosa podsetila tog holandskog principa. Kada smo na radionici Izobilja razgovarali o odnosu prema novcu. Odmah se setila njenih domaćina iz Holandije. Koji raspolažu znatnim Izobiljem. Stanuju u božanstvenoj kući. U vrlo skupom kraju. I hrane se najzdravijim i najfinijim namirnicama. Uz opasku… da se pravi tačno onoliko hrane koliko je za obrok potrebno. I za nijansu-dve manje. Da bi se sačuvala vitka linija. A ne da se goji. I da se hrana baca. Nalazili joj društvo za metro. Da može da podeli kartu sa još 4 osobe. Nikako nije mogla da razume njihovu štednju od 50 centi na prevozu. Baš kao i moje Švabe. Koliko im nije padalo na pamet da uđu u taksi.

Odmah sam se setila beogradskog taksiste… kada sam ga pitala kako mu ide posao. Uglavnom ide. A čak i kada posao stane… tu su Romi. Oni idu taksijem po hleb. Tako da uvek bude za hleb nasušni. Objasnio mi je taksista. Pa vi sad izvlačite zaključke… ako ste skloni zaključivanju.

Za ovu priču o Izobilju valja da spomenem i mog prvog evropskog šefa. Senior birokratu… koji je prihodovao desetine hilja eura mesečno. Gledala sam kako je pazio na svaki dinar. Dok je bio u kancelariji… isključivao je grejanje u svom stanu. Zimi je ostajao duže u kancelariji da uštedi na grejanju. A i leti. Da uštedi na klimi. Jednoga dana došao je sav zajapuren. Mesar ga je izbacio napolje. Rufus. Rekao mu je mesar…. kada je tražio 4 ćevapa.

Dok smo se mi častili skupim doručcima… on je vrlo često čekao da mi njegovi zaposleni… sa stostruko manjom platom pojedemo… pa da ona 4 ćevapa upotpuni našim integralnim kiflama. U beogradskim kafanama se ponašao tako da sam se stidela da idem sa njim. To sam mu i rekla. Da neću da se brukam. Da ne dobijem Rufus.

A nikada neću zaboraviti ni principe koje sam videla kod naše tim liderke. Njujorkerke koja je za život izabrala Holandiju. r. Pozvala bi me telefonom. I ispričala mi svoju priču. Prekinuću sada vezu. Rekla bi. A onda ti mene nazovi. Pa za tvoj novac pričaj šta imaš da mi kažeš. Ah.  Kakvo prosvetljujuće razmišljanje. Nikada se ovoga ne bih setila. I ona je preferirala ostatke naše hrane. Čak i kada je ona bila već spakovana za kontejne

Setila sam se i pobune mojih gradonačelnika iz najmanje razvijenih srpskih opština. Koji nisu hteli da uđu u voz. Dok smo ih vodali Holandijom. I vraćalli projektne novce nazad u matičnu kasu. Holandskim ekspertima. I holandskom turizmu. Naši gradonačelnici se nisu vozili vozom još od osnovne škole. Bunili su se. Svi imaju svoje vozače. A sada ih mi unižavamo vozom. I običnim skromnim smeštajem. I još skromnijom hranom. Holanđani su im objasnili da su oni vrlo ponosni na svoju željeznicu. I da je to nacionalni pitanje. Da se i kraljevska porodica vozi vozom. I da se taksijem voze samo azilanti. Kada idu da kupe hleb.

Pobuna među mojim gradonačelnicima već se podigla. Mnogo su zainteresovaniji bili za Amsterdamski Red light district. Za prostitutke, pivo, kobasice i gandžu kojima će se pohvaliti u svojim mestima. Nego za celodnevni program. Koji im je naša efikasna i štedljiva tim liderka predvidela. U slobodno vreme da igraju kviz na temu otpada u hotelskim sobama. I tako uštede i onih 50 centi za voz. Skoro da su digli revoluciju. I grundirali i meni i tim liderku. Pa su organizovali žurku u svom maniru. Da se zna kada dođu naši gradonačelnici. Otkazali su fensi đubrišta. I skupe holandske eksperte. I otišli u Amsterdam. Sa sve taksijima. Kako to to našim gradonačelnicima dolikuje.

Moja velika prijateljica Seka… sa kojom sam zajedno radila taj avangardni đubretarski projekat… i koja odnedavno radi nebeski monitoring… je sve evropske eksperte zvala Švabe. Ceo život je radila sa njima. I do poslednjeg daha nije odustala od humanizovanja njihovih sistema. Pričala im je da se ne radi samo o tehničkim aspektima. Nego i o ljudskim. Pričala im je o značaju trećeg poluvremena. To je bio njen izraz. Nakon što se svojski radilo… moralo je i svojski i da se druži. I fino jede. I nešto fino popije..

Seka je otvarala Kapije svog doma svim svojim poslovnim prijateljima. I partnerima. Zanimljivo mi je bilo što su naše Švabe volele da budu smešteni i dočekani u Sekinom domu. I da se goste svim đakonijama ovoga sveta. U duhu najveće srpsko-bosanske-beogradske- Sekine tradicije. Pričala im je viceve. O evropskom raju. U kojem su policajci Englezi. Italijani kuvari. Nemci su mehaničari. Francuzi ljubavnici. A sve organizuju Švajcarci. Evropski pakao nastaje kada se zamene kostimi. Kada su Nemci policajci. Britanci kada su kuvari. Francuzi mehaničari. Švajcarci kada su ljubavnici. A sve organizuju Italijani.

A ja sam shvatila da onon što radi u Švici ne mora da radi u Lebanu. Niti u Lebanonu. Da postoje neki principi Izobilja. I da svako ima zadatak da ih prilagodi sebi. Svom ličnom stilu. Zahvaljujući mojoj projektnoj epohi… digla mi se svesnost o Izobilju. I izašla sam iz balkanske skučene i hučene svesnosti. O nemanju. O muci. O teškom radu. Da ne nabrajam. Znam da novca ima i više nego dovoljno. I da ga samo treba razumeti. Voleti. I uspostaviti dobar odnos sa njim.

U svetu donatorskih projekata važio je još jedan princip… za koji vidim da važi i u banci života. Izveštaj za deset hiljada eura trebalo je da sadrži sve što i izveštaj od miliona. A rekoh vam da donatori ne preferiraju težak rad. Mnogo je efikasnije pratiti i čitati jedan milionski izveštaj… nego sto izveštaja od deset hiljada. I zato su uvek voleli i tražili one koji si vešti i pouzdani u baratanju sredstvima. Da njima prebace sredstva za manje organizacije. Koje tek počinju svoje prve projekte. Često ovaj princip vidim i u životu. Ljudima koji su odgovorni i spretni i protočni sa novcem… život daje veće količine. Da ga servisiraju. Da ne mora da prati svaki izveštaj od 100 eura.

A vrlo sam svesna i principa organskog razvoja naših posuda. Naše svesnosti. Niste mogli  odmah da tražite projekat od 700 hiljada eura. Moj prvi projekat… onaj kada sam skoro u neverici raspisivala ideju… bio je 5000 eura. Kad sam pokazala da sam odgovorna i dostojna poverenja…  teglile su mi se posude. I ponude. Sledili su projekti od 10 hiljada. 50 hiljada. 100 hiljada. 700 hiljada. A onda sam shvatila da je Banka Života mnogo bogatije mesto od skučenih donatorskih fondova. I da mi za put u središte Izobilja ne treba Delegacija Evropske komisije. Da se nalazi u središtu mene. I mojih najdubljih htenja. I želja.

Važno je postepeno razvijati granice naše svesnosti. Sa koliko novca smo ok i spremni da baratamo. Pa kad zabaratamo sa tom količinom… onda smo spremni za dalje. Baš kao i kod donatora. U jogi se ovaj princip zove granica prijatnosti. A u psihologiji zona narednog razvoja. Da nam ne bude previše. Da se ne prepadnemo. Jer nas blokira preskakanje platnih razreda. I razreda u svesnosti.

Volim da pričam o našem odnosu sa novcem. Kada nam je stizao. A kada nije. Sa kime god da sam pričala… uvek sam čula isto. Stizalo nam je tačno onoliko koliko nam je trebalo. Ni dinar više. Ni euro više. Ni jen više. Od projekta koji smo osmislili. I budžetirali. Jer Život želi da živimo sebe. I da svoje projekte ostvarujemo. To nam je glavni zadatak. Svrha. Uloga. Ali voli i da razvijamo mišiće. I da se spremamo za sledeće razrede svesnosti.

Nedavno sam pričala sa Rambom. Koji je tih dana završavao svoju jedrilicu. U projekat je krenuo sa ne mnogo novca. Ali sa jasnom vizijom. I snažnom željom da ga napravi. Dve godine nakon… kada sabere koliko je novca prošlo… zavrti mu se u glavi. Jasno mu je da taj novac svakako ne bi došao da nije imao projekat. Plan šta će sa njim. I njemu je stizalo knap. Tačno u dinar. I ni dinar više.

Lepo je to Ralf Valdo Emerson rekao. Cenjkao sam se sa životom za dinar… i život ne htede da plati više. Do večeri me učini prosjakom… dok sam zbirao svoju oskudnu crkavicu. Jer život je častan gazda. Da ti ono što od njega tražiš. Ali jednom kad se dogovoriš o  nadnici moraš posao i obaviti. Radio sam za nadnicu, samo da bih, začuđen, naučio: da sam bilo koju cenu od života zatražio, život bi je spremno platio.

I vreme je za moju možda i najomiljeniju izreku. Što se tiče alve… najvažnije je imati spremne posude. O da. Tako ja razumem i hleb naš nasušni. U nasušnost ne smatram samo plaćanje info-stana. Nego sve ono što nam je potrebno da živimo sebe. Pun život. Da se izražavamo po svim nivoima. I da svoje izraze podelimo sa drugima. A sve što nama treba… dobijamo s’ neba.

Vežbajte. Razmišljajte u projektnom smislu. Krenite sa 5000 eura. Pa 10 hiljada. Igrajte se. I budite što precizniji. Šta biste uradili sa 100.000 eura… pa sa 200.000. I obavezno pišite. Izgovarajte velike brojeve. Smete. Dozvoljeno je. I koju god cenu da zatražite od života… život će vam spremno platiti.

I verujte da daje Bog Božidaru svom.

To je najvažnije.

Nastaviće se…

Novi Sad, 22. avgust 2019.