Igre bez granica

Gde si videla majstorsku radionicu sa dva majstora? Pitala me je tatina žena Bea. Kada se nakon mamine smrti udala za tatu. I doselila u našu kuću. U našu kuhinju. U kojoj sam do tada suvereno vladala. Od malih nogu. Iako sam bila klinka… kuhinja je uvek bila moj resor. Njene reči su me oduvale. I podstakle da se u njihovu kuću… a naročito u njenu kuhinju ne vraćam često. Danas ih često citiram. Kao i mnoge njene rečenice. Koje su mi se tih dana činile strašne. Stroge. Surove. Objasnila mi je još i da ako baš želim da budem u kuhinji… mogu da budem šegrt. Da čistim, ljuštim i seckam. Pa ako se pokažem… mogu da narastem do kalfe. Ali ne više od toga. I da ne zaboravim da u kuhinji ne može da bude dva kuvara.

Spomenula sam Beinu mudrost jednoj dragoj umetnici. Koja u svojoj radionici pravi božanstven nakit. Kada mi se požalila da se tih dana oseća nekako čudno loše. Iako je sve trebalo da bude dobro. I razvojno. U radionicu joj je tih dana ušla jedna divna mlada slatka devojka. I sve je počelo bajno. Međutim… posao joj je polako stao. I nekim čudom se preusmerio na mlađanu slađanu djevušku. Koja je odjednom bila zatrpana poslom. Glavu nije mogla da podigne. Dok je majstorica sedela. Čekala inspiraciju. Mušterije. I pitala se o čemu se tu radi? Da li je to drma ego? Ili ljubomora? A onda sam joj rekla čuvene Beine reči. Sine… gde si videla majstorsku radionicu sa dva majstora? I sve nam je odmah bilo jasno. Očevidno se njeno stvaralaštvo preusmerilo na drugi kanal.

Nekoliko godina ranije imala sam i ja svoju mladu majstoricu. Vrlo mladu. Insistirala je da se družimo. Nikada nije propustila priliku da me pozove. Podseti na naš dogovor. I zakaže termin za novi susret. Vrlo redovan. Kada malo bolje razmislim… nikada ni pre ni posle nisam pristajala na redovno druženje. I na unapred zakazane termine. Upoznala sam je kao skromnu studentkinju. Koja zna šta hoće. Imala je tada mentorku. I to vrlo uspešnu. Najuspešniju u svojoj branši. Za nekoliko godina skromna mlada studentkinja uzela joj je sve što je mogla. Frizuru. Stav. Spiku. Intonaciju. Učenje. Kurikulum škole. A bogami i adresar sa najvećim brojem polaznika u regionu. I došla kod mene.

Naravno da sam primetila da je uvek imala starije mentorke. Neke su je oblačile u fensi firmirane stvari. Druge su je puštale na besplatne edukacije. U svoje porodice. Znala je  svima da se uvuče pod kožu. I da se tamo nastani. Od jedne je uzela čak i ime. Koje je ova namenila za svoju ćerku. I dala ga sebi kao pseudonim. Učinilo joj se zgodno što sam ja Bepa. Pa da smisli i ona sebi nadimak. Ne znam kako mi je promaklo da vidim da to umaljato jagnje sisa nekoliko majki.

I tako je ovo umiljato jagnje koje zna šta hoće polako ulazilo u moj svet. Stilski. Garderobom. Krojačicom. Modistkinjom. Pedikirkom. Krenula je i na moj ples ritmova. Na Mrdaonicu. Polako se i moj imenik selio kod nje. Moje ideje. Pustila sam je da uđe i u moju svetinju. U moju radionicu. Želela sam da joj učinim. Davala sam joj mnogo više nego što je doprinosila. Da je stimulišem. Delila sam novac sa njom na ravne časti… iako je na mojoj celodnevnoj radionici imala samo mali nastup od sat vremena. Raspodela uložene energije i novca nikako nije bila u balansu.

Već na drugu-treću radionicu stigla je kao Zvezda. Ja sam spremala kuću. Koja zahteva mnoge pripreme. Kao i svaka kuća. Kosila sam travu. Čistila. Nabavljala. Kuvala. Ređala. Pripremala materijale. Štampala ih. Donosila. Nakon radionice uvek je žurila. A ja bih još satima raspremala radionicu. Da li nešto treba da mi pomogne? Pitala me je sa vrata. Ah… kao ledenom vodom da me je polila. Da mi pomogne… ah… puls mi se uduplavao. I krv uzburkavala.

Na jednu radionicu doletela je direktno sa mora. Kao Madona na koncert. Bez da se prošeta Beogradom. Malo je i zakasnila. Ja sam obavila sve pripreme. Lizala sam kuću tri dana. Naravno da sam imala vulkansku reakciju. I naravno da je istog trenutka katapultirana iz mog života. Izgovorila je u tom trenutku i reči… autorska prava. Ah. The end. Kraj filma. Bio je to naš poslednji susret. Hvala Bogu.

 

Nedavno je i moja prijateljica prolazila kroz sličnu temu. Počinje uvek isto… Kao iz nekog trilera. Sunčano. Radosno. Cvrkutavo. Jedna drugarica se uvukla u ceo njen svet. Počela je da se druži sa svim njenim prijateljima. I muškim. I ženskim. Da odlazi na sva njena mesta. Što u gradu… što na skijanja… na letovanja…  na iste koncerte… na iste događaje. I deca su im se združila. Počele su da žive isti život. I baš kao i umetnica sa početka priče… nije znala šta joj je. Šta se to dešava. Zašto se oseća loše povodom njene sveprisutnosti u svim porama života. Svi moji prijatelji su joj na fast dajlingu… požalila mi se.

Ova situacija mi nimalo nije nepoznata. Doživljavala sam je na razne teme. Odjednom uvidim da jedna poznanica ima skoro ceo moj imenik „na fast dajlingu“. Spremačica. Krojačica. Pedikirka. Mesta na koja odlazim. Žene na Kaleniću. Moje studente. Osećala sam da mi ulazi u identitet. I to me je razjarivalo. Čak je imala klijentkinju koja stanuje u mojoj maloj zgradi. Od tri stana. Motala mi se i oko kuće sa tom komšinicom. Majko mila.

Psiho-triler je prerastao u horor. Gde god stignem… ona. Kada sam shvatila da je najredovnija i na mom plesu… na mojoj svetinji… nisam više mogla ni da je pogledam. Da li bih sa njom na kafu? Pitala me je posle svakog plesa. Nisam htela. Da li bih sledeći put na čaj? Ne. Neću ni na čaj. Niti bih se sledeći put prošetala sa njom. Nije odustajala od mene. I od raznih predloga za after. Ništa nije pomagalo. Ni to što sam joj rekla da imam sutra radionicu. Da volim da sam posle plesa sama. Da sam biciklom. Da… Pitala sam se da li sam joj rekla suviše blago NE. Pa sam ga pojačavala. Ni kafa. Ni čaj. Ni ništa. Bez osmeha. Uh. Koliko mi je to teško padalo. Pomislila sam čak da prestanem da dolazim na moj omiljeni ples. Išunjavala sam se pre kraja. Da izađem iz psiho trilera.

Tokom plesa naravno da nisam mogla da je gledam. Pokušavala je da mi se namesti. Da igramo zajedno. Bečila se. Smešila se. A u meni se polako budio demončić. Nisam mogla ni u oči da je pogledam. Osećala sam da mi otima energiju. Morala sam da prekinem ovaj psiho-triler. Kes kese? Zamolila sam je da više ne dolazi na moj ples. Ne mogu da podnesem njeno prisustvo. To je i njen ples. Rekla mi je.To je i njeno privatno mesto za istraživanje. Ah. Ako baš mora da dolazi na ples… neka igra van mene. Ja neću ništa sa njom. Ne želim ikakav odnos sa njom. Ni dobar dan ne želim da joj kažem. Neka me se mani. Bila sam jasna. Presrećna sam što već neko vreme ne dolazi. I što mogu slobodno da igram. I što ne moram da se bavim svojim granicama tokom celog mog plesa.

Ta tema sa granicama mi je baš velika tema. I često sam je promišljala. Ja baš volim da se dam. Da se podelim. Da povežem. Da budem spojiteljka svetova. Želim da podelim svoja znanja. Svoje kontakte. Ali ne SVE svoje. I pedikirku. I spremačicu. I moja modiskinju. I frizera. I moj ples. I ceo moj prijateljski imenik.  I moje studente. I moje kontakte sa društvenih mreža. Koje sam pola veka skupljala. Pročišćavala. Brusila. Ne mogu svi da budu na fast dajlingu.

Premisa mog života je da što se više dajem… to se više imam. Računala sam da će ljudi osvestiti i uvažiti to što sam galantna u svom davanju. Da će primiti to što sam  poželela da im dam. I da neće tražiti još. E… tu sam se preračunala.

Ova tema me uvek podseti na film Talentovani gospodin Ripli. U kojem je Met Dejmon siromašni mladić. Koji se kao neki virus uvukao u porodicu. U život bogatog mladog para. Svideo mu se njihov život. I pažnja koju je od njih dobijao. A dopao mu se i Dik. I zaplet počinje…

Ima tih ljudi… koji nam se uvuku u život. I polako počinju da ga žive kao svoj. Meni je to možda nasledno. Kad malo bolje razmislim. Bila jednom jedna žena. Dolazila je godinama u našu kuću. Dok je mama još bila živa. U našoj kući provodila je cele dane. Sedela je. Učestovala je čak i u nekim kućnim poslovima. Dešavalo se da mi svi odemo od kuće… a ona je ostajala. Da obavi neke posliće. Da ušije neke sitnice koje su se oparale. Ili da sačeka nekoga od nas ko nije poneo ključ. Na sve je mislila. I uvek je imala neke primedbe. I savete. Koje nisam mogla da podnesem.

Ušla je bila u naš život skroz. Znam da je tata Duško počinjao da pizdi. Jer je uvek bila tu. Jer bez nje više nije moglo. Kada je on zbog infarkta zaglavio u bolnici… ona je bila kod njega. Sa ceđenim Fruktalovim sokovima od šarparepe i jabuke. To mi je bio kadar iz psiho-trilera. Pazite se te ženetine. Sećam se reči mamine mame. Zvane ake. Da ne bude da se samo tako neprimetno useli i u tatin život. Da ga pazi. I ušiva. Nije stigla. Ipak je Bea bila brža. I kod Bee nije bilo dva majstora u istoj radionici. Niti dve žene u istoj kući.

Na razne načine i sa raznim razlozima nam se ljudi uvuku u život. Samo jednoga dana primetimo da su u svim njegovim porama. I onda se pitamo šta nas je to snašlo. Došla sam po tvoju energiju… Neki mi najdirektnije kažu. Uh. Sledim se. Nećemo baš tako. Da si došla po moju energiju. E pa ne dam ti moju energiju. Nisam je zato dobila da je tebi dam. Možemo da se menjamo. Malo ja – malo ti. Daću ti onoliko koliko ja hoću. Energija se stvara. A ne otima se. Idi pa napravi sebi. I ja je pravim. Zato ja plivam. Plešem. Vozim bicikl. Čitam. Pišem. Pazim šta mislim. Pazim šta jedem. Idi i stvori je sama. Ne dam više da mi se otima energija.

Nisam sigurna da li imam energije za nju. Rekoh nedavno prijateljici. A ona mi je lepo objasnila. Dok se pitaš da li imaš energije za nju… to samo znači da ti ona uzima energiju. Da. Koliko su stvari jednostavne. I koliko je naš jezik organski. Već neko vreme vodim računa o tim svojim mislima. Ako pomislim da mi za nekoga treba energija… i ako se pitam da li je imam dovoljno… to znači da sa tog mesta svakako neću dobiti nikakvu energiju. Pa dobro procenim da li imam energije za davanje. Da ne kažem na bacanje.

Sve više vodim računa o energetskom balansu. Kako sam se osećala pre i posle našeg susreta. I ne srećem se više sa onima za koje nemam energije. Ni radosti. Pa makar to bile i prijateljice sa najdužim stažom. Nisam ja dobila i stvorila životnu energiju da mi se tek tako uzima. Počela sam više da vrednujem svoje telo… svoje osećaje i svoju energiju nego nešto što bi trebalo. Što se od mene očekuje.

Priča mi nedavno moja heroina… kako je zezaju što uvek ima novu najbolju drugaricu. Ne… nego ću istrajavati davajući „najdužim“ prijateljicama da mi ispijaju krv. Ona je skovala termin „najduža“ drugarica. Sa najdužim stažom. Skloni smo da ostajemo u tim „najdužim“ odnosima. Zbog godina. Zbog istorije. Zbog prepletenosti. Iako u njima više nema ni p od prijanja. Ni p od prijateljstva. Ni kapi krvi… radosti… želje. Pa se međusobno isisavamo. Malo ja. Malo ti.

Da li da ide u bolnicu? Ili na Radionicu? Pitala se jednom prilikom. Digao joj se kamen u žuči. Vratila se smorena i pognuta. Nakon susreta sa prijateljicom. Mislila je da je do nje. Da je jela bademe. Lubenicu. Da su uzrok možda koštice od lubenice. Sve je to promišljala. Nakon jakog žučnog napada… ujutru je postavila sebi to čuveno pitanje. Da li da ide u bolnicu? Ili na radionicu? Dala je šansu radionici. Na kojoj je odmah uvidela da njeni žučni napadi nisu povezani sa bademima. Niti sa košticama od lubenice. Nego sa uvek istom osobom. Prijateljicom koja je nekoliko godina posvetila isterivanju raznih pravdi. I u tome je prilično ožučena.  Pa prelije deo svoje žuči i na najbliže.

Naše telo burno reaguje. Pokušava da nas spasi iz tih zatrovanih situacija. Ako ga ne uvažimo diskretnim pitanjem koje nam postavi… da li imam energije za tu i tu osobu… ono će nastaviti jačim simptomima. Čim je moja heroina uvidela šta je uzrok njene žuči… odmah joj se simptom povukao. To je lepota i divota svesnosti. Vrlo je brza. Trenutna. I što smo življi i otvoreniji… te reakcije su burnije. I moje telo vrlo burno reaguje na ljude. I na situacije. Pa ne moram više da se pitam da li sam progutala košticu od lubenice. Znam da mi je od nekog susreta koji mi je uzeo više energije nego što mi je dao.

Možda je fraza energetski vampiri prevelika. Preteška. Zbunjujuća. Jer zamišljamo neko biće iz horor filmova. A u stvari… to su vrlo često naši najbliži. Naše najduže prijateljice. Koje smatraju svojim urođenim ili stečenim pravom da istresaju kofe sa svojom žuči u naše dvorište. Eto… sada mi je lakše… sve sam ti istresla… Reče jedna žena istresajući svoje fekalije van svoga dvorišta. Nije ni čudo što se nakon susreta sa njima oseća kao poliveni govnima. Naš jezik je vrlo bukvalan. I može mnogo da nam kaže. Pre nego što odemo kod doktora. Zato radionica može da pomogne. Da oslušnete jezik. I da povežete setve i žetve.

Zato je vrlo važno da pravimo taj energetski bilans. Pre i posle. Ne piju nama oni krv bukvalno. Uzimaju nam razne resurse. Osećamo se loše nakon susreta sa njima. Umorno. Isisano. Ili raskomadano. Pitamo se šta sa nama nije u redu. Da nismo možda progutali koštice od lubenice? Ako se godinama posle nekih susreta osećam kao mleveno meso… to je sasvim dovoljno da ne idem više dragovoljno da me se samelje.

Shvatili ste vi… a shvatila sam i ja da sam potencijalni donator. Jer volim da se dajem. I jer se davanjem stvaram. I jer volim da sam u tom davanju galantna. Ali ne volim da mi se uzima ono što ne dam. Shvatila sam i da će se te granice redovno proveravati. I da je zato najvažnije da svakodnevno i celodnevno stvaram svoju energiju. I da tek tako energetski svesna idem u svet. Da znam dokle sam ja. Dokle je moje. Dokle puštam. A gde više ne puštam. Te granice nisu fiksne. Postavlje jednom za svagda. I zato nam se naši najbliži uvuku tako lako. Ili neko umiljato jagnje… koje je profesionalni sisač više majki.

Naravno da sam nedavno imala temu sa granicama. Koja me je i potakla na ovo promišljanje. Učitelj u meni želi da podrži svoje studente. Naročito one posvećene. Zato sam i želela da podržim studenta koji je napravio svoj kurs. Da počne u mojoj radionici. Da mu dam inkubator. Dok se ne snađe. Ah. Kao da sam zaboravila na svoja pređašnja učenja. I na zaključke. I na mlađanu majstoricu… sa kojom baš nisam imala prijatno iskustvo.

Odjednom je u moju radionicu… u moju energiju koju toliko brižljivo stvaram… ušla neka nova… muška… poprilično jang energija. Osećala sam kao da se dezintegrisalo polje koje tkam svaki dan po ceo dan. Neko je koristio SVA moja „znamenja“. Moje mesto. Moju tablu. Moju stolicu. Sklonio je moja obeležja. Tako da posle nisam mogla da ih pronađem. I zakačio svoja. Koristio je moje tibetansko zvono. Naštimano na moju energiju. I sve te hiljade stvari. Decenijama nakupljane. Ručno rađene šolje i čajnike iz svih krajeva sveta…. tretirao je kao da su iz Maksija. 

Osećala sam se kao da je penetrirao u svaki atom mog bića. Setila sam se Beinog učenja sa početka priče. Dok sam pokušavala da smanjim svoju energiju. Da bi on mogao da bude majstor svoje radionice. Ah… kakav ne-lak i autodestruktivan korak. Zanimljivo je i što se nas dvoje zovemo Meštrima. On mene. A i ja njega. Sine… ne može da bude dva meštra u istoj radionici. Lepo mi je objasnila Bea… pre više od 30 godina.

Da ne duljim… srećna sam što moje telo ima tako brze i burne reakcije. Pa  sam vrlo brzo iskomunicirala to svoje pucanje po šavovima. Meštar je majstorski primio. Ni njemu nije bilo lako sa mnom. Koja se osećala ugrožena po pitanju tolikog znamenja. I on sam je isto osećao. Super brzo smo reagovali. Kurs je napravljen. I odličan je. Ja ga pohađam. Volim Meštrov biznis kurs. Ali ne u mojoj radionici. U kojoj sam ipak ja Meštar. A kada kalfa postane majstor… on od majstora dobije majstorsko pismo. I odlazi u svet. Da napravi svoju radionicu. Tačka.

 

To veče… kada smo nas dva Meštra iskomunicirali naše granice…  otišla sam na ples. Da isplešem svoje upitanosti. Tema je bila…   g r a n i c e. Ah. Ta besprekorna orkestracija života. Uvek me gane. I isceli. Učiteljica nas je podsetila da smo mi ti koji određujemo svoje granice. I puštamo ljude unutra. Ili ih šaljemo van. Miki… nisu oni krivi. Često se setim reči jednog vrlo osebujnog čoveka. Da.. nisu oni krivi… A nismo ni mi krivi… kada ih pustimo malo bliže nego što nam prija. Važno je da to što pre iskomuniciramo.

Lepo je osećati sebe. Biti svestan svoje bezgraničnosti. Ali važno je i osećati granice do kojih puštamo druge ljude. A aikidou se to zove MA-AI. Pravo rastojanje. I prostorno. I vremensko. I energetsko. I svakakvo. Kada primetim da mi neko polako ali sigurno ulazi u svet… da se moji kontakti polako sele na njihov fast dajling… iskomuniciram. Da mi nije pravo. Da zna da znam. I da se ne slažem. Može jedan… može dva… može nekoliko… ali ne mogu SVI moji kontakti. Ni sva moja znamenja. A energetske konkvistadore… one koji su došli da mi uzmu energiju… ili da mi istresu svoju žuč… verbalnim aikidom sklonim sa granice.

A ako mi zakaže verbalni aikido… puštam energiju Ratnika da pulsira u meni. I slobodno zahtevam svoj prostor u svetu. I uradim sve što je u mojoj moći da zaštitim svoju energiju. Svoje telo. Svoje srce. I svetinju života. Poštujući ovo telo koje mi je dato. I štiteći život koji mi je podaren. Uradiću sve što je u mojoj moći da donesem svoj dar svetu.

A moj Poziv je da nas podsetim da energije ima na sve strane. I da je važno stvarati je. Time se ceo moj opus i bavi. Kako stvoriti energiju. I podeliti je sa svetom. Od kada sam shvatila da ima i energetksih konkvistadora… onih koji više vole da uzmu nego da stvore energiju… razvila sam i verbalni aikido. I dodala ga radionici. Da ne bih morala u bolnicu.

Meni moje. Tebi tvoje. Fair enough.

Beograd, 4. decembar 2019.