Lik & Delo

        

Ovog leta su na mesec dana iz mog kompjutera otišli svi dokumenti. I dali mi priliku da razumem koliko mi znači, treba, vredi, nedostaje svaki pojedinačan dokument. Tekst. Knjiga. Fotografija. Snimak. Zajedno sa dokumentima kao da su otišle i moje Muze. Valjda je i njima trebao godišnji odmor. I mogu vam reći….da mi ni malo nije bilo lako. Eh da sam makar mogla da pišem. Sve bi bilo mnogo lakše. Nuh…   Dobila sam priliku da se osvrnem na svoje delo. I na dela raznih autora. Koja se sa mojim na neki način prepliću. A bogami sam dobila priliku i da vežbam zen. Nevezivanje. Prihvatanje. Detachment.  

 

Podsetila sam se da mi je Stvaralaštvo najvažnije. Da sam navučena na Milost Stvaranja. U čijem paketu se nalazi i druga strana. Nemilost Stvaranja. Stvaralački nemir. I nepopunjiva praznina. U kojem zavidiš svakom službeniku. Svakom čistaču koji je miran sa svoim životom.

Nabavila sam drugi kompjuter. Dok su čarobnjaci pokušavali da spasu moj. Pokušala sam da na novom praznom prostoru započnem nešto novo. Uh. Mesec je bio avgust. Muze su mi definitivno bile na godišnjem odmoru. Ili su se možda nadurile što nisam bolje čuvala svoje delo. Pa sam se okrenula čitanju.  

Nekada sam bila veliki čitač. A onda jednoga dana, kao da sam pročitala sve što sam htela. Poređala sam knjige na biblioteku. I počela da pišem. Od onda po cele dane pišem. I dosta dugo nisam mogla da čitam. Kao da mi je stvaralo šumove. I utišavalo priču u mojoj glavi. Koja je čekala da bude poređana.

Tokom ovog meseca u kojem je postojala velika mogućnost da više nikada ne pristupim svom opusu, vodila sam razne razgovore sa sobom. Nisam se ljutila na sebe. To je najvažnije. I sviđalo mi se. Shvatila sam to kao rezultat golemog rada sa sobom. Shvatila sam i da moja priroda nije back-up-ovska. I da nisam od onih koji prave opcije B. A sa elektronikom sam uvek bila u dobrom odnosu. Nikada mi se nije kvarila. I tako smo se lepo družile dve decenije. Do jednog dana. U redu je bilo da i ona zakaže.

Koliko puta sam samo pomislila… Eh da mi je samo da zavirim u ovaj tekst… Kada bi život bio milostiv da mi vrati barem neke tekstove. Znala sam šta bih tražila. I jasno sam znala top listu mojih prioriteta. Jedan. Dva. Pet. Deset. Sto.

Tih dana stradao je i moj mačor Džej. Pa sam ušla u neke lude pregovore sa Životom. Da li bih menjala sve svoje dokumente za Džeja? Uh… kakva nerešiva i neodgovoriva pitanja. Najviše su mi nedostajali Džej. I desetak tekstova u promišljanju. I roman koji sam više od dve godine pisala. A koga nije bilo sačuvano nigde. Ni redak.

Utešno je bilo što se većina mojih gotovih dela nalazila na mom sajtu. Na mrežama. U mailovima. I znala sam da do njih mogu doći. Međutim, ona kao da me nisu zanimala. U svom prolasku kroz mene su se poređala. Dala sam im svoju energiju. Podelila ih sa vama. I kao da više nisu moja. Kao Džubranova deca. Koja nisu više naša deca. Nego žudnja života za samim sobom. Strele odapete da žive neki svoj život.  

Nakon što ih proživim i podelim, moja dela prosto nemaju nikakvu magnetiku za mene. Neko vreme ne mogu ni da im priđem. Kao da su tuđa. Jedva da znam šta sam napisala. Osim nekih ključnih ideja. Kao u Tetrisu. Red koji složim… nestaje. Ne znam čak ni naslove svih mojih tristotinak tekstova. Nisam mogla da nabrojim sve knjige koje sam do sada napisala. Da li ih je 14 ili 15 ili 16? Uh. Nije mi se podvlačila crta. Nije mi se editovalo. Stvaralo mi se.

Zanimljivo je da moji tekstovi imaju neki svoj rok trajanja. Dok imam entuzijazam sa temom. I dok kao složeni red u Tetrisu ne odu negde. U neku arhivu. A onda postaju vaši. I dobijam ih kroz vas. U vidu rečenica. Ideja. Komentara. Kada čitam svoje tekstove i spremam inserte za mreže… kao da čitam reči koje je napisao neko drugi.  Sviđaju mi se ideje… rečenice… stil te žene. Marije Grujić Bepe. Gotivno mi je. Ali kao da nije moje.

Pitala sam se kako pevači neguju entuzijazam za neku svoju hit pesmu od pre trideset godina. Kako Čola probudi onoliki entuzijazam za Glavo luda? Ipak ja nisam izvođač. Kant-autor. Nego autor-ka. Ipak… mogu da razumem svežinu i entuzijazam kojom svaki put pristupam radionici. Iako sam je proživela i razmenila više od 30 puta. Svaku temu. U novom danu. Novi ljudi. Drugačije je sve. Tema dođe samo kao okvir u kojem se dešavaju neki novi događaji. Verovatno i Čola tako biva svež. Odgovarala sam sebi.

A što se nestanka dokumenata tiče, žao mi je bilo i mnogih fotki kojima nisam mogla da pristupim. Na mrežama sam gledala tu ženu koja sam nekada bila ja. I kako su me razni fotografi videli. Pa sam se pozabavila i tom temom. Bepa na fotografijama. Kada sam počela da se fotkam za mreže, shvatila sam da smo mnogo više sezonski nego što mislimo. Da ne mogu u kupaćem čestitati Božić. I obrnuto. Tada sam pomislila da ću da odradim fotkanje za svako godišnje doba. I da će to biti to. Nuh… sa fotkama je isto kao i sa tekstovima. One koje su prošle kroz mene…  kao da sam ih odživela. Kao da su nestale u složenom Tetrisu. Zajedno sa tekstom. Kada ih gledam… gledam tu ženu. Nije mi nepoznata. Znam da sam to bila ja. Ali nisam više. I nije lepo da uz svoje tekstove stavljam nekoga ko više nisam ja.  I zato se fotkam redovno. Sa emocijom koju u tom trenutku stvaram. I pišem. Da ih povežem.

A shvatila sam i da fotograf uvek prikazuje sebe. Što sam kod slikara odavno shvatila. Da su slike autoportreti. Da pisci uglavnom pišu autobiografiju. Da nas je Bog po svom liku napravio. I da je svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima vrlo verovatna. Dok sam gledala fotke te žene koja sam nekada bila ja… i koja je pisala neke meni gotivne tekstove…. mogla sam da raspoznam kako sam se sretala sa raznim autorima.

Fotografkinja koja je sva back stage… iz dvanaeste kuće… fotkala me je baš tako. Iz detalja. Iz nagoveštaja satkanu. Okrenutu leđima. Zamišljenu. U nekim ambijentima koji nisu moji. Čudan osećaj. Božanstvene fotke. Na kojima sam kao ja. A u stvari nisam. Ja sam prva kuća. Vidljiva. Jasna. Glasna. Direktna. Za dve godine nismo napravile skoro ni jednu frontalnu fotku. Ili portret. Ja dolazim. Ali ne odlazim. I odlazim na drugi način. Ne zastajkujem. Istrčavam.  Niko ne vidi kada odem. Podsetila sam se da nas ima onoliko koliko je ljudi oko nas. Svako nas vidi na svoj način. I beleži na svoj način.

Usledio je talas fotki nastalih u interakciji sa jednom Saturnijankom. Svedenom. Crno-belom. Više crnom. Nego belom. Slušala sam je kako se raduje jer joj je fantastično pošlo za rukom da predstavi sto nijansi crne. Na trenutak smo se srele. Imale jednu dobru razmenu. Međutim, već na sledećem susretu sam shvatila da je jupiterijansko-venerijansku grande herojsku gozbu punu ljubavi, darežljivosti, razmene, toliko svega… predstavila kao neku crno-belu oskudicu. Prštanje života na njenim fotkama predstavljeno je u sto nijansi crne. Kao da smo u iščekivanju epohalno dramatičnih vesti. Da čekamo radio Luksemburg da javi da li nemačke štuke kreću na Beograd. Tako sam ih ja doživela. I baš sam bila očajna. Što je naš trenutak slavlja života zabeležen tako oskudno. Što je rakošnu žurku videla kao crno belu pustoš.

Nisu oni krivi Miki. Setim se često reči čika Belog. A setila sam se i da svako stvara iz sebe. I da su dela autobiografska. Da ne može da zabeleži Izobilje neko ko ga nema. Tada sam još bolje razumela da nije dovoljno da mi se autor samo sviđa. Nego da budem svesna da će me uramiti u sebe. I da sam samo medijum za njegov izraz. To što mi je moja aka odavno objasnila. Da na pijaci ne gledam prvo robu. Nego prodavca. Pa tek onda robu. Tako danas kupujem. Od vedrih, prijatnih, ljudi koji mi se sviđaju. I čiju bih energiju rado pojela. U čiju energiju bih uramila svoj izraz. Pokret. Knjigu.

Tada sam se setila svog prijatelja Tase. Koji je tako jasan. Vedar. Pun boja. Živopisan. Jednostavan. Još uvek nije profi. Ali obožava da fotka. I pun je lepih emocija. Njegove fotke ste svi voleli. Na njima sam najviše ja. Iako profesionalno možda i nisu najbolje od svih. Rekao bi možda neki znalac. Kod mene se ne radi o kanonu. Nego o osećaju. Doživljaju. U poslednje vreme fotkam se sa Marinom. Sa mojim herojima. U trenucima koji su sami po sebi dobri. A mi ih hvatamo.

A što se mog odnosa sa fotkama tiče… niisam ih pravila od Zlatnog Paviljona u Kjotu. Kada sam se toliko iznervirala što mi se baterija na tek kupljenom digitalnom aparatu ispraznila. I što ne mogu da zabeležim taj istorijski trenutak. Da uopšte nisam doživela Zlatni Paviljon. Kao da nisam ni bila. Pamtim samo svoje turističko ludilo. Desetak godina od te 2003 do 2013 nisam fotografisala. Oporavljala sam se od ludila. I shvatila da volim da unutrim emocije. Da mi ostanu. Čim ih zabeležim… odu mi kao složeni Tetris red. Što manje beležim, to su mi življi doživljaji. A kada ih zabeležim… podelim ih sa vama. I oni prestaju da budu moji.

Sve ovo ne bih mislila ni gledala… da sam imala pristup mom opusu. Svaki dan sam čekala da mi jave da su svi moji podaci sačuvani. A istovremeno i nisam čekala. Vežbala sam da svojom energijom podržim najbolje rešenje situacije. I da šta naiđe tome budem rada. Svakako da naučim šta treba da naučim. I da pročitam. Čitala sam kao u vreme kada sam bila samo posvećeni čitač. A pre nego što sam počela da pišem.

Više nego pažljivo biram knjige koje čitam. Već dugo mi je jasno da se ne radi o delu. Nego o autoru. O njegovoj energiji. I emociji. A ono što sam čitala… to sam uvek nekako i proživljvala. Najizrazitiji kadar bilo je jedno nedeljno pre podne u Beogradu. Pre petnaestak godina. Tek sam se doselila u Beograd. I osećala sam neku egzistencijalnu usamljenost. Čitala sam Murakamija. I kao pravi čitač… svoje sam knjige nosila sa sobom. Sa knjigom u tašni sam otišla u nabavku. U Beograđanku. Sa provenijentima u obliku kapra, inćuna, paradajza i paste sela sam u park kod Monumenta. Da popijem kafu. Izvadila sam knjigu. A moj junak u knjizi je prolazio kroz isti kadar. Usamljene nedelje. Nabavke. Sedenja u parku. Inćuna. Kapra. Paradajza. Paste. Uh. Pa ti sad čitaj.

Mislima i romanom bivajući u mom romanu Biti & voleti… prebacila sam se na tematiku ljubavi. Čitala sam knjigu koja se tako i zove. Ljubav. Elif Šafak. Zaobožavala sam mladu svežu fascinantnu Sali Runi. Jeste da postaje main stream. Diljem sveta. Ali ne bez veze. Svidela mi se Ameli Notomb. Dokumenti i dalje nisu spašeni. A ni Muze se nisu vraćale. A Džej mi je nedostajao na granici neverovanja. Valjalo je naći neke nove knjige. Za duge avgustovske dane na Adi.

Moje bibliotekarke darovale su mi razne naslove. Privukla me je Olga Tokarčuk. Vuci svoje ralo po kostima mrtvih. Uh. Ne znam šta mi bi da pustim knjigu ovakvog naslova u život. Ipak… duhovita je. Crna. Apokaliptična. Pametna. Malo me je strašila. Ježila. Ali sam je čitala. Setila sam se da u savršenom svetu često nedostaje humora. I da je u stvari duhovita ta igra crnog i belog. Kad… čitajući priču o ljudima i životinjama koje pored njih stradaju… najpre je moj mačor Džej doneo goluba. Kao svoj trofej. Da mi se pohvali. Tada sam se podsetila koliko moja štiva postaju moj život. I prestala da čitam knjigu. Ipak… u narednih nekoliko sati je stradao i Džej. Uh. Istog trenutka sam knjigu bacila u kontejner. I podsetila se koliko postajem ono što čitam.

Usledio je besmislen dijalog sa životom. Da bih rado menjala podatke za Džeja. Kada bi mogao da mi se vrati. Ipak… u snu mi se javio. Rekao mi je da je na dobrom mestu. I da ne jede onu glupu Josera hranu kojom sam ga ja hranila. Nego isključivo sladoled Kapri. I to po ceo dan. A sutradan mi je Sanja Sorela donela Kapri tortu. Kad smo već kod slaganja realnosti.

Jedna druga Sanja, moja prva Bibliotekarka dala mi je lektiru. Obavezno da pročitam Semper Idem. Tih dana su svi nešto spominjali Semper Idem. Sanji verujem bez proveravanja. Ipak… podsećena iskustvom izbora literature… pitala sam o čemu se radi? Logor. Desetine članova porodice stradalo je tokom drugog svetskog rata. U stvari je divna priča o detinjstvu. Odrastanju o Somboru. Uh. Stresla sam se. Neće Semper Idem ući u moju kuću… ni da je najbolja knjiga svih vremena. Meni je i Život je lep pretežak sa svojim logorskim delom. Takoreći nepodnošljiv. Odavno već nemam želje, volje i energije da unosim tu vrstu težine u svoj život. Nekako mislim da mi je bilo dosta težine…  I uvek se začudim iz kojih to kapaciteta ljudi dobrovoljno izaberu tako teške priče. Kao da im je malo ovih postojećih. Razumem nekoga ko živi u Diznilendu. Ili mu je život Švicarska. Pa balansa radi želi da vidi kako žive ljudi.

Kad smo već kod umetnosti i multimedijalnosti… da ne zaboravim ni slike. Odavno me je moja Feng shui Savetnica naučila da nema slika singl žena na zidovima… ako hoću vezu. Kod nje je uvek sve bilo u paru. I pre nego što sam se uputila u tajne Feng shuija, znala sam da je vrlo važno šta nam visi po zidovima. Odrasla sam u porodici kolekcionara slika. Imali smo najznačajnije jugoslovenske slikare XX veka. Aralicu. Miću Popovića. Konjovića. Martinoskog. Berbera. Olju Ivanjicki. Peđu Milosavljevića. Maria Maskarelija. Marka Murata. Maria Benzona. Milića od Mačve. Safeta Zeca. Malo tih slika sam zaista volela. Sve su imale neku težinu. Pustoš. Ciganku koja plače. Nenasmejane portrete mojih predaka. Neke ne mnogo srećne prizore. Kada sam videla da je moj tata Duško postavio sliku nekog iskrivljenog bankrotiranog dede sa selom koje gori iza njega… zamolila sam ga da poveže svoj moždani udar sa slikom koju gleda po ceo dan. Slike su mnogo moćne. I sugestivne.

Razgovaram na ovu temu sa mojim herojima. Priča nam Aleks o slici koju je davno napravila. Sa kolažima. Velikim srcem. I ko zna sve čime. Kada je jedna žena videla tu sliku,  rekla je bez da je trepnula… ti ćeš se udati. I udala se. Vrlo uskoro. Postajemo ono što čitamo. Gledamo. Mnogo više nego što smo toga svesni. I zato se osvrnite se oko sebe. Vidite kako vaše slike, knjige, pogledi odražavaju stvarnost koju živite. I birajte šta u svoj život puštate. Odmah sam se setila Dešinih vedrih, bezbrižnih, radujućih slika. Kada jedva čekaš da se probudiš. Da taj prizor ugledaš. I odmah sam je kontaktirala.

I kada sam pročitala sve što sam planirala… i kada sam rešila da ne čitam Semper Idem… stigao je poziv koji sam čekala mesec dana. Milanče mi se javio. Svi podaci su spašeni. Imala sam sreće. Ah. Da. Imala sam sreće. Grunule su mi suze. Za ceo mesec koji sam se dobro „držala“.  I vežbala zen. Prihvatanje. Detačment. Osvestila sam šta mi moj hard disk znači. I zato ću odmah da napravim još jedan takav. Isti. Shvatila sam i koliko mi je važno aktuelno stvaranje. Pa ću da ga čuvam na one cloudu. Da mogu uvek da mu pristupim. Jer sve što je jednom složeno… odlazi kao tetrisovi redovi. I nije mi lako da mu pristupim.

Plakala sam dva dana. Opet meni dokumenti moji. Interfejs moj. Sve mi se vratilo. Baš kao što je i bile. Koliko sreće. Radosti. Sa koliko sam radosti platila Help Disku honorar za spašavanje podataka. A vratile su mi se i Muze. Napisala sam nekoliko tekstova i na zamenskom kompjuteru. Čekaju vas. A spremna sam i za novo stvaranje. Toliko sam željna svih tih mojih tekstova u progresu. Misli zapletenih. I emocija uzburkanih. Romana. Biti & voleti. Ne znam šta ću pre. Što i vama želim. Mnoge dobre knjige. Izložbe. Autore. Koncerte.

Sombor, 16. septembar 2020.