Život & priključenija

Odakle da krenem? Često me pitaju. Od sada. Od danas. Odgovaram uvek isto. U danasu se nalazi sve. I prošlost koja se u njega uliva. I budućnost o kojoj sanjamo. Život se ionako ne može nadoknaditi. Ali se može živeti. I priključiti. Sada. Tu gde jesi. Sa onim što nam je pri ruci. To sam naučila. Trebalo mi je vremena ovo da shvatim. U bezbrojnim sastancima. I rastancima. Vazda sam imala potrebu da nadoknadim propušteno. Divne li moje radosti kada se sa prijateljima posle sto godina lako i lepo sretnemo. U tom našem zajedničkom SADA. Kao da se nikada nismo ni razdvojili. Kao da ono između nije ni postojalo.

Odakle da nastavimo? Gde da se priključimo? Pitaju me često i moji heroji. Koji su propustili neku radionicu. A ima ih dvanaest vezanih u nizu. Čujem razne kombinatorike. Da li da nadoknade sa sledećom generacijom? Ili da nastave sa svojom generacijom? Ili? A ja opet kažem isto. Dođite danas. Nastavite tu gde ste stali. Sa svojom grupom. Neka ste i preskočili neku temu. Uhvatićete ritam. Ili nećete. Pa ćete znati. A ako ste propustili više radionica, priključite se nekoj novoj ekipi. Kada sustanete da ne posustanete. Citiram moju kundalini učiteljicu. Mnogo volim taj princip. Kome sam posvetila i ovaj tekst.

Pričam im priču o Rumuniji. U kojoj sam se zadesila početkom XXI veka. Radila sam tada u Izvršnom veću Vojvodine. Obilazili smo najuspešnije evropske projekte u susednim zemljama. Bilo je to šašavo iskustvo. Na put sam krenula obučena onako kako sam se u to vreme producirala po beloj zgradi Banovine. Kaputić sa crvenom macom. Crveni šešir. Crvene lakovane baletanke. Crvena lakovana tašna. Kad… nađoh se u sred rumunske nedođije. Dočekali su nas Ladom Nivom. Na kojoj se od blata ni stakla nisu videla. Jedva se ispetljasmo iz kaljuge. I stigosmo na mesto najboljeg projekta. Škola u sred nigdine. Spolja je delovala potpuno neugledno. Isto kao i ona lada niva.

Skoro da su me preneli preko onog silnog blata. Onako nespremnu na situaciju. Stigla sam i u školu. Osvrtala sam se po tom šampionskom projektu. Onako potpuno neadekvatna. Kao neki političar u kampanji sam sebi bila. U poseti nerazvijenim područjima. Ništa nisam razumela. Gde su nas to doveli? Učionice sa zemljanim podom. I rasklimatanim prozorima. I drvenarijom iz doba Drakule. Domaćin nam je uskoro sav ponosan predstavio snagu Škole. Najjače laboratorije. Najbolje kompjutere. Najsavremenije kurikulume. I najbolje profesore. Pohvalio nam se da je škola kotirana vrlo visoko. U prvih dvadeset evropskih škola je. Iako je relativno mlada. Evropljani već dolaze da uče ovde.

Setila sam se kako je izgledalo naše renoviranje škola. Prvi evropski projekti. Škole za demokratiju. Mi smo imali potpuno drugačiji pristup. Išli smo u rikverc. Parketi. Drvenarija. Grejanje. Vrata. A za kompjutere, klavire, kurikulume i profesore…  nije ostajao ni dinar. Vraćali smo se po XX vek… a XXI ni dotakli nismo. Rumuni su se priključili tu gde su se našli. Preskočili su XX vek. A neke elemente XX veka možda neće morati ni da nadoknade. Ili će ih nadoknaditi. Iz sada. Bez večnog zaostajanja. Kada za to dođe vreme. Tada sam počela da razmišljam o konceptu života i priključenija. O principu sustajanja. I neodustajanja.

A to i jeste jedna od zlatnih niti moje Radionice. Jer mnogi krenu svojim putem. Pa sustanu. A neki i odustanu. Nakon kratkotrajnog bljeska. Prosto ih nema. I sve više uviđam koliko se naš rukopis vidi u svemu. Način na koji se odnose prema sebi i prema životu, vrlo lako mogu da vidim iz odnosa prema radionici.

Radionica i jeste poziv da se malo intenzivnije uđe u život.  Manje da se promišlja o njemu. Manje da se čita. I uči kako da se živi. A više da se živi. Umesto posmatranja drugih kako žive. I slušanja kako nam prepričavaju iskustva iz treće ruke na youtube snimcima. Najbolje se uči živeći. Prolazeći kroz Iskustva. Nema boljeg učitelja od Života. Za tren nam odgovori na sve naše upitanosti. Tokom 12 meseci ulaska u život. U nove avanture. U poduhvate. Lične. Poslovne. Renesansne. Jednom mesečno osvrnemo  sena iskustvo. I na učenja koje nam je putovanje podarilo. Njega stavljamo u prateće gradivo. I to već može da se zove znanjem. I to živim. Jer dok nije u mišićima, znanje je pusta glasina. Kažem svaki dan. Barem jednom.

Radionica uskoro puni osam godina. Za kojih je trideset tri generacije Heroja prolazilo i prolazi svoju Radionicu. Što znači da je krenulo na svoje herojsko putešestvije. I pratilo ga. Nešto pomnije. Sa više pažnje. Delilo detalje svog putovanja. Upitanosti. Brige. Postignuća. Žalilo se. Hvalilo se. Kontekstualizovalo. Stavljalo u celinu. Tragalo za suštinom. I dobro se družilo. I provodilo na našim herojskim skupovima.

A ja sam već skoro trideset godina sa one strane katedre. I imam divnu priliku da pratim razne generacije. Klase. Koje su kao živa bića. Sa svojim jedinstvenim neponovljivim osobenostima. Nema dve iste. Ima generacija, naročito novosadskih, gde niko nije preskočio ni jednu radionicu. I gde nije bilo potrebe ni da najavljujem kada se radionica dešava. Znalo  se da se dešava tog i tog vikenda u mesecu. Svi su upisali u kalendare. Stara dobra Marija Terezija. Uvela je neke principe koji su i danas na snazi. Kao da ih ona sprovodi. I nadgleda.

Beogradske grupe su uglavnom razbarušenije. Jer život je živ. Naročito na Jugu. I ima svoja meandriranja. Koja možda baš i nismo isplanirali. Prethodnih godina se dosta putovalo. Proskijavalo. Letovalo. Siti brejkovi. Produženi vikendi. Zimska letovanja. Hodočašća. Ritriti. Pa se dešavalo da se neka radionica preskoči. I opet ista pitanja. Odakle da nastavimo?

Do polovine putešestvija, sve naše upitanosti, teme, strahovi, senke… izađu na videlo. I na svakom putovanju stignemo u tačku zvanu Šta mi je ovo trebalo? Jer povratka više nema. A cilj nam se čini beskonačno daleko. Nedostižno. Doživljavam ga kao figuru Obešenjaka u tarotu. Kada visimo u obrnutom položaju. Da prevaziđemo gravitaciju, valjda. Na red tada dolazi uvođenje i razrada drugih grupa mišića. Jer nije Život jedna pesma. I jedan način. Mnogo je višeslojniji. I da bismo mogli slobodno da se krećemo kroz život… važno je da što više ličimo na sam Život. Štreberi da se deštreberizuju. Razbarušeni da se malo zrihtaju.  Marija Terezija malo da se razbaruši. A Jug malo da se utegne. Oni koji znaju da budu samo fini… da razvijaju i divljinu. I obrnuto. Fantaste da aktiviraju svoju inženjeriju. A inženjeri da fantaziraju. Da probudimo i objedinimo dualnost u sebi.

Sećam se jedne Heroine koja je preskočila radionicu šest. A nije želela da nastavi radionicu sedam bez šest. I tako nekoliko godina. Njena tema je naravno upravo ta striknost. Objasnila sam joj više puta da Štreberka u njoj valja da razvije i životnu razbarušenost. I da je već nedolaskom na radionicu šest uradila posao. Tvoj zadatak je da ne uradiš zadatak. Govorio je i meni moj učitelj. Koja sam bila odgovorna do katastrofe. I neka slobodno nastavi sa radionicom sedam. Neka se priključi. Aman. Međutim… ništa. Ostala je istrajavajući u svojoj striktnosti. Već nekoliko godina  se dopisujemo. A ona čeka da se desi njena šestica.

Nasuprot priči o večnoj preskočenosti radionice šest, nepriključivanju, nenastavljanju i odustajanju… jednoj Heroini se na istu temu desilo Otvaranje Života. Tako što se pustila deštreberizaciji. Razbarušenosti. Ona čiji je maternji jezik baš taj striktni. Austro-ugarski. Cele godine je na Radionicu dolazila kada je mogla. Dva. Četiri. Tri. Pet. Jedan. Sedam. Šest. Kada je sustajala… nije posustajala. Radionicu je pohađala sa nekoliko grupa. I to je bio njen utisak godine. Kako se otvarala situacijama. Ljudima. I naravno da joj je taj divni kvalitet ušao u život. Životna opuštenost. Razbarušenost. Sa visokim postignućem. Jer život definitivno nije striktan. I samim tim brusi naše izrazitosti. Kategoričnosti. Naša uvek. Nikada.

Ima i onih kojima je zadatak da ne urade zadatak. Kako bi u životu mogli da biraju svoje zadatke. A ne da ih rade po inerciji. Nije svaki zadatak naš. Neko završi radionicu tako što je ne završi. Tako što izađe iz bezbrojnih učenja. Iz stote edukacije. I otvori svoju psihološku praksu. Baš smo se radovali kada nam se Bokica odjavila. I objavila da je rešila da krene sa svojom Praksom. I lepo se pozdravila sa ekipom. Sa kojom je putovala pola godine. To je u grupama vrlo važno. Da nema nestanaka. Da se zna. Da ne bude kao u brzalici deset malih Crnaca. Koju je Rambo tako dobro stavio u brzalicu. Deset malih crnaca, turbulentan let
Dnevno kilo vinjaka, ostalo ih devet. 

Do sada mi se kao pravilo pokazalo i da oni koji krenu najžešće da obožavaju radionicu… mene… koji se kunu… i pitaju kako su uopšte i živeli bez radionice… koji se upinju da na radionicu dovedu sve koje poznaju… prvi odustanu. Tu oko pola puta. I nikada se ne od-jave. Po principu devet malih crnaca gajili su bostan. Puko lastik od bandžija. Ostalo ih osam. 

A čest obrazac u odustajanjima je i onaj sa nezavršavanjem. Sa poslednjim ispitom. Naravno da je ona kojoj je na fakultetu ostao jedan ispit preskočila i radionicu 12. Poslednju na prvoj godini. I tako nekoliko godina. Ukazivala sam joj na njen rukopis. Jasno joj je da neće završiti faks bez da završi radionicu. Da su ta dva isto. Molila sam je da promeni obrazac. Lakše joj je da dođe na poslednju dvanaestu Radionicu. Makar na silu. Godine su prošle. A ona je na volšeban način uvek bila sprečena da dođe. Ah ti naši demončići. Nedavno je zaokružila svoju Radionicu. Herojski. Naravno da ovi povratci nisu ni malo laki. Izgubimo nit. Ekipu. Međutim.. nagrada je velika. I sama se pitala šta je ovoliko čekala. A novom ekipom je toliko očarana… da nastavlja master klas. Verujem da će uskoro zaokružiti i svoj fakultet.

O tome se u ovom promišljanju radi. Da promenimo rukopis tamo gde nam je lakše. I kad sustanemo, da ne odustanemo. I da biramo svoje zadatke. Pričam im koliko su važne inicijacije. Početne i završne ceremonije. Reč koju smo dali. Sebi, drugima i životu. Koliko je važno da putovanje koja smo prekinuli na pola… nekako ozvaničimo. Da se zvanično ispišemo. Ili da ga odložimo na policu. Pod firmom „jednoga dana“. Da nam ne stoji nad glavom. Kao giljotina. Koja nas ne ubija odmah. Ali zato to radi polako i sigurno. Smanjuje nas. Naš integritet. Čini da se šunjamo. Izvinjavamo. Da se osećamo neprijatno. Da izbegavamo. A to je upravo kvalitet obrnut od onog koji nam za herojsko putešestvije treba.

U mom herojskom kodeksu nema ugovora. Obaveze. Putovanje je dobrovoljno. Skretanja sa puta su vrlo prihvatljiva. Digresije. Sustajanja. Odustajanja. Odlasci na neka druga putešestvija. Maraton je to. I svašta se desi za godinu. Ili dve. Nuh.. u herojski kodeks se nikako ne uklapa ideja Čekaj me. Ja sigurno neću doći. Neodjavljivanje. Odlaženje bez pozdrava. Mislim da je u današnjem svetu lakih povezivanja i još lakših nestajanja, blokiranja, brisanja kontakta… vrlo važno držati taj lepi časni kodeks. Reći… ne dolazim. Imam druge planove. Sve je u redu sa vama. Ili nije u redu sa vam. Šta god. Samo da nije tišina. Šunjanja bez.

U današnjem svetu lakih nestajanja, taj se čin zove ghostovanje. Nestajanje kao duh. Politika izbegavanja. Nesuočavanje. Nije lako reći… Ne čekaj me. Ja sigurno neću doći. Ali je važno. Jer se od toga raste. To je priča o integritetu. Samopoštovanju. I o poštovanju onoga sa kojim smo do juče bili u odnosu. Tačka. I vrlo važan kvalitet za herojsko putešestvije. I življenje sa integritetom. Ako želimo da budemo ponosni na sebe, potrebno je da činimo stvari na koje ćemo biti ponosni. Vrlo jednostavno. Do srži sam bila dirnuta divnom odjavom. Koju sam dobila od jedne Danijele. Super je radionica. I tekstovi. I ti. I ekipa. Nego mi se u ovom trenutku ne uklapa sa mnom. Kakve divne negujuće reči.

Koliko su važne inicijacije, toliko su važni i rituali odlaska. Zaokruživanja procesa. Razlaza. Razvoda. Promena prezimena. Ispraćaja onih koji su otišli. Priča nam Gaga kako je zaokruživala svoj život u Sloveniji. Kako se gibanicom i vinom pozdravljala sa ekipom na Institutu. Kako se sretala sa svim ljudima koji su joj u slovenačkom životu značili. I tek je onda bila spremna za novu epohu života. Isključenije pa priključenije. A svaki put kada napravimo ove završne ceremonije… dobijemo neočekivano divne darove. Često nam božanstvene reči podrške upute baš oni za koje smo mislili da nas ne vole. Da im ne prijamo. Odjednom shvatimo koliko su nas voleli. I koliko smo na tom mestu i u tom prostoru značili. I od toga ponovo narastemo. I dobijemo energiju za novu epohu.

Ovo promišljanje ne mogu da završim bez vrlo važnog kvaliteta. Koji je kvintesencijalan za slobodno kretanje životom. A svakoga dana sve više uviđam koliko je nedostajući. Životna opuštenost. Preozbiljno shvatamo život. I sebe. I svoje herojsko putovanje. I učitelje. I učenje. Vidim ljude kako se prepadaju, hiču i ciču kada im se prospe malo vode. Kada se nešto razbije… stignu na korak do histeričnog napada. I pitam se kako li se odnose sa životom ovako napeti. Oko ničega. Vrlo često herojsku ekipu podsećam da se malo opuste. Da ne shvataju preozbiljno ni mene. Ni naše zadatke. Jer to zaustavlja dah. Život. Čini mi se da nam je to planetarni zadatak. Da se malo razigramo. Što nam pokazuje i finski školski paradoks. U kojem se igrom i životnom opuštenošću postiže nemerljivo više od svih ostalih preranih i preozbiljnih i presmornih kurikuluma. Naravno i vrhunskim profesorima. Još vrhunskije plaćenima. I uvaženima do maksimuma. 

Setila sam se moje prve novosadske grupe. Sve same Marije Terezije. Niko nikada nije zakasnio ni 5 minuta. Sve domaće su uradile. Divno smo se družile. A na poslednjoj radionici, posle dve godine rada bilo je spektakularno. Sve su se picnule. Namazale nokte. Isfenirale. Kozmetički istretirale. Zezala  sam ih da su  protraćile dve godine na radionici. Mogle su i odmah da odu u salon. I na taj način rade na sebi. Što je uvek dobra ideja.

Ako se pitate odakle da krenete… moj odgovor je uvek isti.  Od sada. Samo se osvrnite oko sebe. Ukrasite sebe. I svet oko sebe. I dobro se zabavljajte. I javite ako ne dolazite. Da vas ne čekaju.

And the rest will follow.

Beograd, 29. septembar 2020.