Rad na sebi. Dve strane medalje.

Feniksovanje po Bepi

Kako nam se sa tolikim radom na sebi opet dešavanju ispadanja? Kako žive oni koji se ne bave sobom? Upitanosti su koje sam sto puta čula od mojih heroja. A bogami i od drugih „radnika na sebi“. Neretko ih i sama postavljam. Jer… sve ima svoju drugu stranu. Pa i „rad na sebi“. A obično nam se predstavlja samo jedna strana. Ona sjajna. Šljašteća. Pa se zbunimo nenajavljenim kontraindikacijama. Za senoviti deo paketa zaduženi smo izgleda sami.

Ovakva herojska pitanja naročito su bila izražena davnih godina. Kada „rad na sebi“ još nije postao „must“. Žalili su mi se da imaju osećaj da su goli. Nezaštićeni. Da ih život češće i dublje pogađa nego ostatak sveta. Koji sebi još nije prišao ni iz daleka. Što više znam… sve mi je gore. U jednom svom donjem minimumu reče mi Ana. Prvo nam bude gore… da bi nam bilo bolje. Nastavila je svoju misao. Setila se krive promene. Koja podseća na spiralnu sinusoidu. Od neizdrža u sadašnjem stanju. I odluke da nešto u svom životu promenimo. Preko početničke sreće. Kojom nas život „namami“ da se promeni pustimo. I kada se sve oko nas „zaveri“ da krenemo svojim putem. Preko frusta i razočaranja kada se stvari ne odvijaju kako smo zamislili. Neizbežnog dizanja ruku. I primene teorije nekoprcanja. Opuštenijeg odnosa sa sobom. I sa svojim namerama. Uvodeći elemente igre. I eksperimenta. Kada stvari kreću da se odvijaju punim galopom.

To je ono čime se posvećeno bavim. Razumevanjem strukture trajne i dosledne promene. Transformacije. Jer kako nas Ji Đing uči….ko razume zakone preobražaja postaje gospodar svoje sudbine. I uvek važan podsetnik. Da iskustvo življenja na zemlji nije samo uživancija. Holivud. Švicarska. Instagram. Nije život što i poljem poći. Rekao nam je Njegoš. Oni koji razumeju različite dimenzije našeg življenja kažu da je život na zemlji jedno od najtežih iskustava kroz koje naša duša prolazi. Pa ako očekujemo večno uživanje… osudili smo sebe na vrlo česti frust.

A oni koji se ne bave sobom... odgovaram mojim studentima… njihovi su oklopi netaknuti. Celi. Pa ne ulazi mnogo života u njih. Ni mnogo bola. Ni mnogo radosti. Ne osećam ništa samo se sećam.. pevao je Jura stublić. Od tog neprotoka života i neživljenja pod oklopom… srce se sparušuje. Usta se skupljaju unatoč svim filerima. A telo se zgrči. Pa onda samo jednoga dana bude… tras. A bio je tako drag komšija. Delovalo je da je sve u redu.

Kada si bez oklopa… naravno da si izloženiji. Pa se svako malo imunizuješ. Osetiš život. Dešavaju se šmrkavice. Trenutni padovi energije. I odmah znaš gde si se preračunao u energetskoj kalkulaciji. Instant karma. Pa odmah možeš da povežeš gde si ugrozio svoja ključna načela. Vrednosti. Sebe. I da tokom isceljenja od simptoma uvidiš i promeniš svoj stav prema istoj situaciji. A ono što je u svoj toj simptomatici divno jeste da čim proširiš svoju svesnost i razumeš koje su te misli i delovanja dovele do simptoma… on se povlači. Jer je ispunio svoju funkciju. I nema više upotrebnu vrednost. A život, za razliku od nas, teče. Ne šteka. I otpušta ono što više nije potrebno.

Ovo je tema koja me vrlo dira. Uvek sam bila svoja. Pomalo divlja. I nisam se uklapala u opšti tok. U sistem. I njegova pravila. Nikada mu nisam pripadala. Od sedamnaeste godine, kada mi je mama umrla i porodica se raspala… život me je sklonio sa uobičajene staze. Nisam više živela kao što su živeli moji vršnjaci. Sa sistemom sam se zvanično  razišla sa 26 godina. I isto toliko živim van njega.

Što znači da se više od pola života bavim sobom. Razumevanjem sebe. Svojih potreba. Želja. I snova. I načinima da ih zadovoljim na meni svojstven način. A da nikoga ne ugrozim. Da nađem pravu razdaljinu sebe i sveta. Bilo je nekoliko intervala u kojima sam prolazila svoje katarze. Feniksovanja. Dizanja i izrastanja iz pepela. Naročito u jednom momentu feniksovanja… kada sam po drugi put izašla iz sistema i iz iluzije da mogu da ga poboljšam… lutala sam nekoliko godina. Šta god da sam počinjala… nije ostajalo. Pretvaralo se u pepeo. Menjala sam staništa, gradove i kontinente kao čarape. U jednih jedanaest meseci selila sam se tri puta. Beograd- Novi Sad- Karipski kruzer Glory – Beograd. Ostajala bez adrese. O poslovima da i ne govorim. Bila sam kao Zmajev Gaša. Gaša Gaša… Crni Gaša. Koji je hteo biti i stolar. I kovač. I tkač. I krojač. I pekar. I mesar. I ratar. I ćurčija. Nuh… uvek je nalazio neko ALI. Koje ga je iz odvlačilo ka nekom novom i obećavajućem poslu. I koji je skončao gladan i jadan. 

A najteže od svega mi je padalo što nisam imala sagovornika na moju temu. Većina ljudi koje sam poznavala živeli su svoje „normalne“ živote. Kao Tolstojeve srećne porodice koje sve liče jedne na druge. Dok sam se ja feniksovala… iznova i iznova. Nigde nije bilo nikoga ko bi imao blage veze kroz šta prolazim. Osim ekipe u undergroundu Crnoga Bika. U kojem sam makar pripadala nepripadajućim. Neuklopljenim. A ekipi se priključila i Majuška. Kada su je saobraćajka i njene posledice sklonile sa uobičajene staze. I sa kojom sam zajedno bauljala svetom vrlo nepristupačnim za sve što je drugačije.

Kada prolazite katarzu… većina vaših poznanika čine vam se kao Lolek i Bolek. Tako naivni. I dragi. Ali potpuno ne-kapacitativni da dobace do vaših gorućih feniksovskih pitanja. A tu su naravno i dušebrižni. Koji deklamuju Gašu. I silno se boje šta će sa Gašom biti. Dok se svi udaju. Svijaju gnezdo. Dobijaju lepe gospodske poslove. Staništa. Postaju roditelji. Penju se društvenom hijerarhijom. Gaša i dalje smišlja način da nađe svoje mesto pod Suncem.

Tih dana mi je u život stigla Staša. I učitelj Dušan. Prvi značajni sagovornici nakon dugog bauljanja kroz život. Ima li više kraja ovome? Pitala sam se u jednom momentu. Nakon ne znam kog pokušaja da „nađem“ posao za sebe. Dušan mi je objasnio da prolazim kroz proces ubrzanog sazrevanja. U kojem otpada sve što nije moje. A ostaje sve što u mom životu treba da ostane. Što sam odmah razumela. Jer… imala sam prilike da vidim kako su se nakon maminog odlaska raspali kao paučina svi ti lažni odnosi. Kućni prijatelji. Familija.

I to mi se činilo baš poražavajuće. Provesti život sa lažnim prijateljima. Koji svoje lice pokažu prvom teškom prilikom. I počela sam da budem zahvalna i na teškim prilikama. Da znam sa kim život provodim. I da ne protraćim ceo život na nekoga ko bi se na kraju pokazao kao nedostojan prijateljstva. Kao što sam ja osećala da su nas izdali kućni prijatelji. Svi su se sklonili. Pravili nevešti. Grbavili. Tako sam tada osećala. 

U tom procesu koji se neupućenima mogao učiniti kao Gašino lutanje… ostajala sam  bez redovnih prihoda. Više puta i bez adrese. Bila deportovana sa karipskog broda Glory. Do Mančestera. U pratnji dva naoružana policajca. Koji su čuvali moj pasoš. I moj kofer bez adrese. Kao ona koja diže bunu na brodu. Potencijalalna opasnost za američki kontinent. Danas mi je tek jasno da je potrebno vreme da se nova vizija rodi. I da se iz pepela i silnih krhotina stvore parčići nove Vizije.

Nakon onolikog rasprsavanja Vizije koje mi se desilo pre 26 godina… a kada sam imala 26 godina… i kada sam ostala bez matematike…. bez sanjanog mesta na faksu… bez porodice… Jugoslovenka koja je ostala i bez države…. u hiperinflaciji. A najteže od svega mi je padalo to što nisam imala sagovornika. Nikoga ko je prolazio ni približno slična iskustva.

„Normalni“ ljudi svakim danom bivali su mi sve dalji. Kao i njihovi načini. Njihova rešenja. Njihove teme. Brige. Kukanja. Ogovaranja. Ispijanje kafa. Small talks. Priče o tome šta rade meni neki nepoznati ili polupoznati ljudi. Šta rade Bred Pit i Anđelina Džoli. Uobičajena zabava. Koja mi je sve više ličila na življenje hleba i igara. Uglavnom nisam imala pojma o čemu govore. A nisam ni imala vremena da se bavim praznim razgovorima. U kojima nija bilo suštinske razmene. Uzajamnosti. Zajedničkog rasta.

Moje odluke su bile takve da bi se 99.99 posto ljudi koje sam poznavala zblanulo. Tih godina… dok „rad na sebi“ nije postao must. I dok davanje otkaza i izalazak iz sistema nisu postali „novi normal“. Nećeš vada ostaviti školu? Izvršno veće? Vozača? Sinior službeničku poziciju? Stalni posao? Sve mogućnosti koje ti nudi? Donatorske svetove? Plaćena švrćkanja po svetu?

Pre dvadeset godina sam se sa svetom razišla sam i sa ishranom. Kada je moje biće zahtevalo neku drugu hranu i za dušu i telo. Tada sam prestala da jedem meso. Što je značilo da moje prve vegetarijanske decenije za mene nije bilo hrane po svetovnim žurkama. Koje su mi se sve više činile potpuno besmislene. Zadimljene. Guste. Sa mnogo agresivne energije. Grube svesnosti. Sa crkotinama na meniju. Kako sam ih tada zvala. U to vreme ja sam prolazila svoju askezu. Nindža preživljavanja. Ustajanja u 4. Sklanjajući se od sveta. I njegove buke. Eksperimentišući sa sobom. I pokušavajući da izađem na svoj put.

Tih godina sam naučila da se vrlo postaram o svojoj hrani. Da je nosim sa sobom. Ako želim da jedem. Baš kao što su mi dani feniksovanja… dani bez adrese… ručka… plate… dali neviđenu snagu. I lični integritet. Pa kad sam preživela ono.. valjda ću i ovo malo uznemirenje. Bodrila sam sebe nebrojeno puta. A zanimljivo je kako život sve to udesi. Pa nijednom nisam ostala gladna. A zahvaljujući Majuški i njenom domu… uvek sam imala adresu. Često sam se iz Novog Sada za Beograd vraćala kao da stižem iz Trsta. Punih kofera. Đinđuva. Darova. Najdivnije mode koju mi je Staša tih dana šila. U susretu sa najvećim strahom za većinu… ja sam stekla apsolutno poverenje prema životu. I živela vrlo luksuzno. I duhovnom smislu. 

Prestala sam da se koprcam kada mi je Dušan objasnio da za mene nema gotovog raja. Da raj nije konfekcijska roba. I da imam zadatak da napravim svoj raj. Od svih sviđanja i nesviđanja koje sam na putu doživela. I od svih veština i spretnosti koje sam u tim feniksovanjima razvila.

Tih godina sam krenula u potragu za raznim znanjima. Koja bi mi pomogla da se krećem tim mojim mimoilaznim svetom. Za koje sam davala čitav imetak. I više. To je bilo u vreme pre interneta. Nije još bilo kllika na link. Nego sam stizala i do kraja sveta. Do Hondurasa. U potrazi za razumevanjem životnih tokova.  

Nakon višednevnih celodnevnih učenja… dešavalo mi se da uopšte ne znam o čemu ljudi na ulicama govore. Zvučao je to kao neki poznat jezik. Koji bi trebalo da razumem. Ali ipak ništa nisam razumela. Baš kao i kad sam bila klinka. Kada se na TV-u davao dnevnik. Ili neka politička emisija. I tako je ostalo do dana današnjeg. Te administrativno političke reči klizile su sa mene. Bez zadržavanja. A naročito u procesu razvoja svog jezika i svog stila su mi oni postajali sve nerazumljiviji. Utešno i divno je što sam sama sebi postajala sve razumljivija.

Vremenom mi je trebalo sve više vremena za sebe. Često se isprepletu potreba za osamom i egzistenicjalna usamljenost. Čovek kada se transformiše postaje sam. Ali ta samoća nije izolacija. Nego vrsta vrhovne inteligencije. Objašnjava nam Krišnamurti.

I da… tu prestaju institucije najbolje drugarice. I odlasci na „kafu“. Uobičajene spike. Ali na tim putešestvijama srećete ljude… koji vam postaju kao rod rođeni. Kao ratni drugovi. Sa kojima tako lako delite zajedničke veličanstvene momente. Baš  kao što sam ja juče imala tako dubok i sveprožimajući i hranljiv i pun uvida susret sa Snežom. Sa kojom sam nekada davno zajedno izučavala razna znanja. Koja živi u Milanu. I sa kojom u svakom susretu razmenimo Svetove. To je taj Prijatelj u noći za kojim je čeznuo Hese. O, da sam u tom času, imao prijatelja, koji razmišlja pri svetlosti sveće, a pored sebe ima violinu! Kako bih se došunjao do njega u noćnoj tišini, kako bih se nečujno došunjao do njega. Da ga iznenadim. Da u razgovoru i muzici proslavimo nekoliko nadzemaljskih noćnih časova.

Nadzemaljski noćni časovi. Ili zajednički veličanstveni momenti. Kako ih ja zovem. Suštinske razmene sa sagovornicima. Sa inter-paresima. Sa jednakima. Gde menjamo svoja iskustva sa naših herojskih putešestvija. Uglavnom mi se dešavaju na radionicama. Igraonicama. Mislionicama. Plesnim dvoranama. Vodama. U susretima sa ljudima koji su posvećeni svom herojskom putu. Iz svih ovih razloga sam svoj život posvetila Radionici. Mojoj. I radionicama ljudi koji mi se sviđaju. Kao i njihov životni put. I njihov način. I sa kojima volim da razgovaram. Da se menjam.  

I to je tema sa kojom se i moji heroji susreću. Naročito oko blagdana. Kada nam se na tren učini da su sve srećne porodice srećne na isti coca-cola način. A da samo mi ne znamo gde bismo. Na ovo me je podsetila moja heroina. Koja ide na bezbroj radionica. Uči. Istražuje. Ne staje. Te iste drugarice sagradile su zidine oko svojih života. Brakova i poslova koji su „super“. Većina njenih „starih“ drugarica voli da čuje njena iskustva. Pa ih primenjuje kao second-hand psiho-terapiju. Do suza smo se smejali njenom izletu sa „starom ekipom“. Kada je poželela da putuje sa nekim. A onda je već u prvih pola sata bila zblanuta njihovim navikama. Načinom na koji provode dan. Rečnikom. Temama. O muževima koji su super. Jedino još nisu naučili da sklanjaju čarape sa poda. Eh da. Nije lako putovati sa nekim. A kada je skontala kako se to putešestvije „normalnih“ žena izgleda… samo je tražila način da se od svih njih skloni.

Naravno da sam i ja imala bezbroj sličnih avantura sa mojim „starim“ drugaricama. Sećam se kada je jedna od njih došla kod mene u Beograd. Bila sam tada u svojoj najradikalnijoj fazi. „Rad na sebi“ trajao je sve moje budne sate. Ne bih li pretekla. Čak sam i noć koristila za isceljenje. Spavala sam sa poludragim kamenjem na čakrama. I puštala isceljujuću muziku na 438Hz. Ili 512 Hz. Kako kad. Zavisi šta mi je trebalo. Ta drugarica ništa od svega toga nikada nije ni pomislila. Njena jutra i dalje počinju jutarnjom hronikom. Bukom sveta. I tako se i nastavljaju. Naravno da smo se udaljavale svakoga dana. I da smo stigle do tačke gde ne znam više ni odakle da počnemo. Ipak… drži nas izgleda naša velika ljubav. Tako je to sa ljubavlju. 

Da ne zaboravim da naglasim važnost i da sa svojim životnim partnerima delimo „rad na sebi“. I da oni imaju svoje lično bavljenje. Čini mi se da je kako vreme prolazi, duhovnost najznačajnija spona među partnerima. Prijateljima. Bliskim ljudima. I obnuto. Na to obavezno skrenem pažnju mojim herojima. Volim da predstavim posledice bavljenja sobom. I samo-spoznaje. Pa ko voli… nek’ izvoli. Naglasim obavezno i da su ovo bespovratni procesi. Um koji uzleti na nove visine… nikada ne može da se vrati na stari nivo funkcionisanja. Što neko mudar reče. Baš kao kada jednom vidite skriveni predmet na crtežu… uvek ga vidite. I ne možete da ga ne vidite.

Razvija se nova percepcija. Isto je i sa duhovnošću. Baš kao u onoj priči sa pećinom. Na čijem je ulazu pisalo. Ako uzmeš… kajaćeš se. I ako ne uzeš kajaćeš se. Cena kretanja svojim putem je ta. Nešljokičava strana „rada na sebi“. To je put Mistika. Sklanjanje viškova. Buke sveta. I tuđih mapa kako bi trebalo da se živi. Zadatak nam je da spoznamo sebe. Vekovima nas podsećaju reči iz Delfa. Neistraženi život koji nije vredan življenja. Za mislioce poput Sokrata. A ja verujem da nam svima dođe čas da se probudimo. Pre ili kasnije. Milom ili silom. Makar u poslednjim času.

Gledala sam moju mamu… koja je zdrava i vitalna i mlada otišla iz ovog života. Kada je pomislila da nema energije da počinje iz početka. Da se raziđe sa našim tatom. I da nas tri počnemo naš novi život. Videla sam i mnoge ljude… kada su na velikim raskrsnicama pomislili da nemaju energije da „počinju iz početka“. Kada su se uplašili „rada na sebi“. I kada su se okrenuli u smeru obrnutom od života.

Od onih koji sa promenom koketiraju… često čujem izgovor da nemaju vremena da se bave sobom. Ah. Mnogi pomisle da će „izgubiti“ vreme baveći se sobom. Nekim novim programima. Vežbanjem. Radionicama. Novim načinima ishrane. A u stvari je obrnuto. Mi dobijamo energiju kada se bavimo sobom. Mislio sam da ću izgubiti pet meseci. Rekao nam je jednom prilikom Božidar. A u stvari ne samo da sam dobio pet meseci… nego čitav novi život.

U radu sa sobom prvi korak je zaustavljanje kuljanja energije. Koja uvek nađe način da iz nas izađe. I kroz pukotine na oklopu. A da ne kažem kolika nam energija treba da držimo i nosimo svoj oklop. Kako isceljujemo svoje rane pod oklopom, tako nam više ne treba sva vitalna energija da preteknemo dan. I odjednom nam ostaje više energije za život.

Naše divno dobro biće ispod svih tih oklopa i iza svih lažnih imena jedva čeka da ga oslušnemo. I obliva nas energijom potrebnom za naše putovanje. Duša je na gotovs. I samo čeka čas da odskoči. To je onaj trenutak iz krive promene kada se ceo Univerzum zaveri da nas na našem putu podrži. Zato što je to naš najdublji poziv. Zato smo se i rodili. Da živimo sebe. I svoje putovanje. Tako ja razumem. A tako i živim.

I čini mi se da je to najveća varka. Da ne kažem laž. Koja nam je uvaljena. Da je u našem središtu neki nedobar deo koji treba skloniti. Nije ni čudo što su se mnogi bojali da će kada krenu stazama odbacivanja viškova i upoznavanja sebe… naići na neke strašne demone. Ah. Kakva neistina. Srela sam se i srećem sa mnogim središtima. Nisu to nikakvi demoni… nego društveno nepriznati delovi nas. Koje smo sklonili u podrum. Zaključali pod oklopom. Oni jesu pomalo divlji. U njima čuči toliko zaptivene energije. U središtu straha je strast. Snaga. Životna sila. Energija. I zato nam bavljenje sobom ne oduzima energiju. Nego je oslobađa. Ne treba nam napor da živimo sebe. To ne troši… nego daje energiju. 

Da ne zaboravim da dodam i da nisam za revoluciju u bavljenju sobom. Za velike raspadause.  Možda baš zato što sam više puta prolazila kroz rasprsavanje sveta po svim orbitalama. Pa mi je mnogo vremena trebalo da se sastavim. Danas mnogo više preferiram evoluciju. Krešendo novog i dekrešendo starog. Ponavljam svaki dan. Više puta. I nikada moje heroje  ne ohrabrujem u davanju otkaza. U kidanju spona sa svetom. Osim ako je to pitanje biti ili ne biti. Ostati u komadu. A sviđa mi se opušteno bavljenje sobom. Da ne kažem rad. Koji postaje igra. Kada nismo fiksirani za krajnji ishod. Kada ne drhtimo da li će nam se nešto otvoriti. Ili neće. 

Da ne zaboravim da spomenem da nam i uobičajene spike i nepromišljene fraze vam postaju toliko apsurdne. Jer više ne uzimamo ništa zdravo za gotovo. Toliko je nelogičnosti. Ispraznosti u opštim mestima. Prvo skoči… pa reci hop. Pa kakvog smisla ima reći hop nakon što smo skočili? Pitam ja vas. U življenju sebe vrlo je važno komunicirati i zaštititi svoju istinu. Pa kada ljudi pričaju da je život kratak… volim da ih podsetim da nije život kratak. Nego se to pod oklopom ne zove život. Nego preživljavanje. Što pre počnemo da živimo sebe… više ćemo ga imati. Kaže moja računica. 

Ne morate da srušite i spalite sve. Dovoljno je da napravite neko vreme za sebe. I prostor. Da oslušnete sebe. Da osetite gde vas oklop steže. Da ga malo popustite. I da se ne bojite svetlosti koja kroz njega ulazi. To je svetlo koje ranu isceljuje. Kao kada skinete hanzaplast. I odjednom nam ostaje više energije za vaše darove. Koje smo od života dobili. Ne da ih pod oklopom čuvamo. Nego da ih razvijamo. Umnogostručujemo. I sa svetom podelimo. Za mene nema tužnijih reči na svetu od… a moglo je biti. Kada neko od života dobije mnoge darove. A ništa sa njima ne učini. Nego mu atrofiraju i iščeznu pod oklopima.

Danas nam je toliko toga dostupno. Ne morate kao ja nekada da idete po svoja znanja u Honduras. Niti da dajete kraljevstva za svog konja. Toliko je besplatnih ili vrlo pristupačnih radionica. Master klasova. Toliki ljudi danas nude svoju veštinu na dar. Na jedan klik na link smo od toliko toga. Poenta je samo da skontamo šta nam treba. Oko čega smo radoznali. I da taj impuls uvažimo. Zato i ne volim te reči „rad na sebi“. Jer rad u sebi nosi tešku energiju. A ne mora da je teško. Naprotiv. Ostvarenje ima laku i radosnu energiju. A ključni kriterijum na herojskom putešestviju je pratiti svoju radost. Jer radost je lek. Naučio me je davnih godina Dušan. A i Džozef Kembel nam je kao važnu smernicu dao da pratimo svoj bliss. Koliko je važno uvažiti svoje oDUŠEvljenje. Tako se naša duša budi. 

I da… mogla bih na ovu temu da pišem do preksutra. Ali neću više da vas zbunjujem množinom svega. Kantar je vaš. Da saberete za i protiv. A odgovore ionako ne može niko da vam kaže. Može samo da vam po-kaže. A odgovor će uvek biti u vama. A ja navijam da poslušate onaj divlji deo sebe. I svoje oduševljenje. Svoju radost. I lakoću.

Živeli!

Beograd, 25. januar 2022.