Buđenje ranog Proleća

Rođendanski specijal

Bila je duga ova zima. Nisam se naročito ogrejala. Grejanje u kući je štucalo. Majstor Čuba mi je najavljivao svaki svoj odlazak iz grada. U slučaju da mi ustreba. A ustrebavao mi je. Ali zato sam se zgusnula. I norveškim radijatorima utoplila moje odaje. Mesto mog stvaranja. I pustila se Muzama.

Grejala sam se plivanjem i saunom. Herojskim razmenama na radionicama. Govorničkim master klasom. I herojskom ekipom iz celog sveta. Plesom petkom uveče. Nasušnim. Kalenićem. Sokom od nara. Spremanjem gozbi. Nove hrane. Tekstova. Radionica. Razmenama sa Lepim mojim Svetom. Božanstvenim. Ljubav vrca na sve strane. A srce mi je pevalo. A raspevano srce ume da učini svašta. Pa i da ugreje.

Ove zime u svet je stigla i moja nova knjiga. Randevu sa Muzama. Koju ste dočekali širom raširenih ruku. Velika je to Milost. Radost. I Privilegija. Biti deo onolikih Stvaralačkih Procesa. Toga sam vrlo svesna. I na tome duboko zahvalna. A to i jeste moj najdominantniji osećaj. Zahvalnost. Na prilici da živim sebe. Na volji i energiji da svoje ideje ostvarujem. I za to što se moje stvaralaštvo sviđa onima koji se meni sviđaju. Duboko sam zahvalna na prilici da delim određene deonice njihovih putešestvja sa mojim herojima. Da menjamo saznanja. Priče sa naših putešestvija. Ljubav. Da se podržavamo. I težimo življenju ispunjenih i ostvarenih života. Od nas i da pretekne. I svetu da damo.

Sa tim mislima i zahvalnošću u srcu ispraćala sam ovu Zimu. Sumirala sam svoju 52. godinu. I spremala se za novo Proleće. I za novi đir oko sunca. Prvi korak za još bliže sebi i svojoj frekvenciji bila je frizura. I povratak mom Frizeru. Koji me je inspirisao čak i za naslov knjige. Nije Frizer kriv. Koja čeka svoje vreme. Goranu sam se vratila skakućući i cvrkućući. Baš kao i Novom Sadu. Sa kojim sam se nešto bila razišla prethodne dve lude godine. U vreme pandemije. U fazi pojednostavljivanja svakodnevice… našla sam beogradskog frizera. Koji me je šišao vrlo korektno. Nuh… došlo je vreme za trans-cedentno. Moje.

 

Ove godine Baba Marta nije imala nameru da ode do poslednjeg dana. I ruku na srce… već sam pomalo bila iznurena od duge zime. I dubokih urona. Falilo mi je Sunca. Prirodne radosti življenja. Ade. Zelenog. Imala sam i jak tempo sa mojim radionicama. Osećala sam da mi treba mali odmak. A najviše od svega trebalo mi je Proleća. Sunca. Toplote. Nove žive energije. Da me okupa. Malo ja da budem učesnik. Da se pustim razmenama. Bez da mislim o deset hiljada detalja. Pa sam za početak otkazala moju herojsku vikend radionicu. I rešila da se počastim sa nedelju dana radionica na kojima ću ja biti učesnik. I okupati se na novi način živom radioničkom energijom. Mom biću toliko nasušnom.

Proleće je otpočelo s ćudima kada sam se spustila na Skadarliju. Da plešem Ples Lude. Kakvo otkrovenje za Beograd. I za balkansko plesno pleme. Jup. Veličanstvena učiteljica ritmova. Bio je ovo Amsterdamsko Gipsy Shamanic Dance. Intenzivan. Ovo je prvi put da neki ne-balkanski plesni učitelj tako nađe frekvenciju moga srca. U Herz.

Celo ovo vikend putovanje ima materijala za jednu knjigu. Toliko je bogato uvidima. I krcato saznanjima. Kroz ples. O sebi. Svojim obrascima. O njihovom otelovljenju. Kroz pokret. Igrali smo svoje senke. Igrali se sa njima. Transformisali svoju patnju u umetnost. Pravili teatar od njih. Vrlo moćno duboko ekstatično i prošičšćujuće iskustvo. I tako sam dočekala svoj rođendan. Isplesana. Nahranjena razmenama u kojima sam bila učesnik. I uživalac. A moglo mi se i da se pustim iskustvu do kraja. Bez da budem posmatrač. I ona koja prati sve. Ihaaaaj.

Uvek sam volela svoj rođendan. I brojala dane do njega. Od prvih prolećnih dana. A slavljenicom sam se smatrala od 1. aprila. Najmanje još nedelju dana. Skoro uvek za moj rođus bilo je sunčano vreme. Najčešće sam pravila garden partije. Ili piknike. Možda sam zato uspostavila običaj da proveravam kakvo će vreme za moj rođendan biti. Sunčan dan sam uvek smatrala dobrim znakom. Ove godine bio je to prvi sunčani dan nakon nekoliko zimskih. U kojima se Baba Marta još uvek krbala sa mlađahnim Aprilom. 

Prvi rođendan koji nisam ozbiljnije obeležila bio je pedeseti. Tako sam se tada osećala. Životno tužna i zbunjena. Virtuoz i ja smo se razišli. Prvi put ;). A ja sam se vraćala sebi. I svom beogradskom životu. Nisam imala feštu u sebi da bih mogla da je dam. A ni da je primim.

Moj sledeći rođendan  bio je baš početkom pandemije. Za vikend u kojem smo bili zatvoreni 48 sati. U podne mi je Kika donela punu tepsiju božanstvene poslastice Tri leće. Da bi u 13h nastupio policijski čas. A ja se prepala tepsije Tri leća. I sebe same sa njom naredna tri dana. U karantinu. Overdoz može da se desi na različite načine. Naročito kada smo emotivno prazni. Pa ta rupa u nama nikako da se napuni. Kikinu poslasticu sam brže bolje razdelila komšijama. I rodila se tada neka nova komšijska ljubav. Koju i dan danas negujemo.

Prošlogodišnji rođus već se polako vratio u svoj ritam. Bepini dani. Od prvog aprila… pa dok potraju. Ali sam zato bila rešena da ovog rođendana dam sebi ono što mi srce, telo i duša ištu. Po prinicipu Dam-si. Dam-ti. Daš-mi. Najpre sebi dam šta mi treba. Pa imam šta i da dam. A ako me se na moj dan sete… sete. A ako ne… ja sam sebi svoj plezir učinila. Jedan od principa koji mi se životno pokazao vrlo podržavajućim.

Ples Lude završio se trećeg aprila. U izbornoj noći. Šta će biti posle 3. aprila? Pitali su se neki. 4. april. Odgovarao je duhovito Minja. I tako mi čestitao rođendan. Desilo se spontano matine okupljanje kod mene. Zdravo. Slasno. Delikatesno. I penušavo. Sa ekipom kojoj je odgovarao moj matine koncept. Ispalo je to jedno božanstveno ekstatično druženje. Mnogo smeha. Duhovitosti. Dobrih razgovora. Cerekanja. I nastavka atmosfere sa Plesa Lude. U čemu mi je pomagala Lola. Moja zagrebačka plesna prijateljica. Koja je zbog Jup i plesa lude doputovala u Beograd.

Od rođendanske ekipe… došao je svako za sebe. Neki su znali nekoga. A neki nikoga. Kada se komunicira na nivou duše… jer svi moji gosti se posvećeno bave sobom…. prolaze neke svoje radionice i duboke urone… ljubav se desi brzo i lako. Toliko lako da je Tina koja je stigla nešto kasnije pomislila da smo stara uhodana ekipa. Eh da. Neznani a znani. Baš kao i na radionicama. Sve nas vozi isti val… pevao je Jura.

Kao naročiti rođendanski dar smatram Jugo Chic. Koji je provejavao na svim aprilskim susretima. Meni treba Jugoslavija. Podsetila sam se. Zagrebački. Splitski. Istrijanski. Bosanski. Crnogorski. Makedonski. Ipak sam ja Jugoslovenka. Koja se na nove administrativne forme još uvek nije navikla. Nindža od Japana sa Balkana. Ali ne i iz Regiona. Kakva administrativna uvreda za ovaj božanstveni i osebujni Prostor. Jugo-chic. Intimacy of being understood. Laki i duboki razgovori. Pa sve te naše najsuptilnije i najuvrnutije jugo fore… kovanice… i dalje svi sve razumemo. I ne samo da razumemo. Nego nam je wow. A šarma i radosti svemu dodavao je Dejvid. Jevrejin iz Londona. U život i lu jude zaljubljeni Šekspir. Koji već dugo živi ovde. Razume Jugoslaviju. Jugo chic. I naše fazone. I ne samo da ih razume… nego ih i kuje.

Smejali smo se mnogo. Skovali smo mnogo novih reči. Ja sam ih naravno zapisivala. Podsetila sam se koliko imam sreće sa ljudima. Prijateljima. I koliko god da sam imala tešku porodičnu konstelaciju… život me je obilato nagradio prijateljima. Zajedno smo skovali i zvanje koje me je vrlo dojmilo. Experience designer. Istog trena kada ga je Lola spomenula… znala sam da sam da sam došla do zlatne niti. Našla sam ono što je zajedničko svim mojim izrazima. Ikspirens. I dizajn. U raznim formama. Pisanim. Živim. Govornim. Snimanim. Ihaaaaj. Išla sam okolo kao Arhimed. I vikala Ljuuuudi… Eureka! Skontala sam o čemu se radi. Ikspiriens. Dizajn. Ihaaaaj. Narednih dana sam mnogima oduševljeno ispričala svoj novi doživljaj sebe. I svi su se složili. Jednoglasno. Kao da je to nešto najprirodnije. Moja šifra delatnosti u Agenciji za privredne registre.

Tih dana sam se podsetila i moje omiljene ekstaze. Na koju tokom zime pomalo i zaboravim. Da se izigram do poslednjeg atoma. I da tako istutnjana zaspim. Bez energije ni za tuširanje. Kao kada sam bila devojčica.  Koja je u san umesto vodom ulazila pročišćena igrom. Vatrom. U tim trenucima obično zamolim život da na tren obustavi svoje čari. Jer više nisam kadra da primam njegove supere. I neka slobodno nastavi sutra ujutru. I mnogo radosti može da bude stres. A prava mera radosti je lek. Rekao bi moj učitelj Dušan. Bio je ovo jedan pun krug. Zatvorena 52. i otvorena 53. godina. Sve po mom. Ihaaaaj.

Zgušnjavanje i uzemljenje ekstaze čekali su me u Somboru. Često mi uzemljenje zapadne u Zavičaj. Virtuoz je tek stigao iz Kopenhagena. Dodelila sam mu nimalo prijatnu dužnost da me dočekuje ekstatičnu. I spušta na zemlju. Bio je ovo naš stoti susret u obrnutostima. I potpuno mi je jasno što ga smara moje oduševljenje prouzrokovano drugima. Što je ujedno bila i prva njegova upitanost sa kojom smo se kao par sreli. Od prvoga dana se nije osećao komforno sa tolikom ljubavlju koju razmenjujem sa Lepim mojim Svetom. Volim hiljadu. I voli me hiljadu. Okružena onolikim darovima. Šta ženi koja razmenjuje toliku ljubav na sve strane uopšte znači njegova ljubav. Pitao se. 

Smaralo me je da po sto prvi put objašnjavam da se ljubav deljenjem množi. I da koliko volim moj lepi svet… toliko… pa još i više volim njega jednoga. A to nije malo. I žao mi je što svih ovih godina nije skontao da mi on jedan znači kao sav ostali lepi svet. Eh. Nuh… jasno mi je i da me nije lako imati za ženu. Jer sam celim bićem posvećena lepom mom svetu. I nisam mnogo dostupna za razmenu partnerske ljubavi. Venčana sam za svoje stvaralaštvo. I najviše pripadam lepom mom svetu. Istina je prava. A Virtuoz svoju ženu zamišlja dostupnijom. I manje angažovanom na mnogim poljima. 

Napravili smo rođendansko druženje na Amazonki. Otvorili smo sezonu. Nakon duge Baba Marte… ovo je bio onaj Zlatni dan. Za kupaći. Sa neizmernom radošću sam skinula svoju garderobu. I pustila se Suncu. O Sole mio…. Za mene je osunčanost esencijlana. Sunce je izvor života. I otvaram mu se svakom prilikom.

Podsetila sam se koliko pretezanja i davanja je potrebno da se nas dvoje sretnemo. Da pomerimo sve svoje svetove. Sombor. Kopenhagen. Beograd. I evo već sedmu godinu to pokušavamo. Velikodušno. Bez zadrške. Bilo je ovo još jedno pretezanje. I kao da smo od tog zamora izgubili radost bivanja zajedno. Sa druge strane… duboko smo povezani. Duhovno. Najdubljim prijateljstvom. Ljubavlju. Koja je od prvog dana zahtevala svoju knjigu. Virtuoz svakodnevice. I da… tek nam je sada jasno kolika je virtuoznost potrebna da bismo se spojili u svakodnevici. U kojoj kada smo zajedno nijednom od nas nije lako da živi sebe. Biti i voleti. Naslov je knjige koju sam pisala ovih godina isceljenja. A i dalje je moja velika upitanost. Ovo je naš stoti razlaz. I ne tvrdim više ništa. Nuh… znam da mi je esencijalno važno da živim sebe. Svoje ushićenje. Svoj sjaj. A od nas sam počela da bivam mat. Kapiram i on. A to svakako nije ideja.

Flying high. Pa going low. Uzemljenje ekstaze. Bavila sam se ovom temom na razne načine. Bezbroj puta. Razmišljala sam o uverenju kojim smo zadojeni. Nemoj da se smeješ… pu pu pu… jer ćeš sutra plakati… Da li posle ekstaze uvek mora da se desi donja amplituda? Da ne kažem agonija. Prirodni zakoni jasno mi kazuju da nakon ekstaze sledi zgušnjavanje. Unutravanje. Duboka tišina. U kojoj će ekstaza biti memorisana u naš dnk. Problem je što se mi kačimo na ekstazu. I što bismo se rado u njoj zadržali. Zamrzli. I ostali večno ekstatični. Međutim… život teče. Ima svoje ritmove. Smene dana i noći. Sunca i oblaka. Zime i proleća. Zato i plešem ritmove. Ne bi li ih osetila. Sva sreća pa se nikada nisam bojala da se pustim ekstazi. Jer… današnji smeh čini da mi se sutradan svaka ćelija smeje. Pa i ako naiđu zahtevne životne situacije… lakše se sa njima nosim. Onako istuširana smehom. I spremna.

Možda smo u ovom trenutku stigli do punog kruga naše ljubavi. Divorce with dignity and grace. Ko zna. Nemam jakih tvrdnji. Sve je čisto. Kao suza. Oboje smo narasli. Razvili nedostajuće delove. Čisti smo jedno pred drugim i u moralnom i u materijalnom smislu. Dali smo jedno drugom… onoliko. Možda je vreme da pustimo jedo drugo da idemo svojim putem… Puštanje u svakom slučaju doprinosi radosti življenja.

Zanimljivo je i da bol od naših razlaza ništa manje ne boli. Iako mi je stara poznanica. Srela sam je barem sto puta. Ništa manje ne boli… iako mi se desila u trenutku jedne od najvećih ekstaza mog života. Kada bi se reklo da mi je sve poređano. I mnogo toga jasno. U odnosu sa mojom boli… mogu reći da sam veštija u njenom uceljenju. I vraćanju sebi. Zato ovo i pišem. Da podelim svoju ekstazu. I proces isceljenja. A to  se dešava tako što pisanjem poređam svoje razbacane misli. I naizgled kontradiktorne emocije. Transforming suffering into art. Agonija i ekstaza. Eh… da. Znao je Irvin Ston. A bogami i Mikelanđelo.

Povratak u moj svet bio je lekovit. Čekao me je Bograd. Moje voljene Inter brigade. Kuća u kojoj sam sada tačno osam godina. Častila sam se ovim življenjem za 45. rođendan. I od onda obožavam ovu kuću. Toliko da joj tolerišem i povremeno štucanje sa grejanjem. Uronila sam u sve darove koje sam za rođendan dobila. I koje sam ostavla kada sam otišla u Sombor. Cveće. Buketi. Skulputra Atene sa procvetalom čuvarkućom.  Odabrane knjige. Kuhinjske špecije. Začini. Delikatesi. Da ne zaboravim ni moje najljubavnije uzemljenje. Mačora Srećka. I njegovu igru. Koja razigrava i leči srce.

Podsetila sam se značaja imanja svog sveta. U kojem sam se odmah ukačila na svoju energiju. Na moju rezonancu. Dovoljno je da uđem u moje odaje… ili u moj kompjuter… ili u moju svesku….  pa da me bol mine. A Muze se okupe oko mene. I isceljuju me stvaranjem. Shvatila sam i da tokom festivalskih nedelju dana nisam stigla ni da otvorim čestitike koje su mi od mog Lepog Sveta stigle. Divnih li želja. Onoliko podrške. Ljubavi. Blagoslova. Polako sam ih unutrivala. I puštala da umnogostručeni odjekuju Svetom. I da mi iscele srce. E baš imam sreće sa ljudima. Pomislila sam dvesto puta.

Tih dana sam na pozorišnoj radionici naučila da ima pet nivoa tuge. A podsetila sam se i koliko smo naučeni da sklonimo svoju tugu. Frustraciju. Inerciju. Zbunjenost. Obamrlost. Svima nam se svakodnevno dešavaju. A onda toliko o njima ćutimo… i toliko jedni druge lažemo… da pomislimo da sa nama nešto nije u redu kada nismo haj. A ceo ostali svet nam se čini veseo. Pršteći. Ekstatičan.  

Mi jedni pred drugima ne plačemo. Rekla je jedna mlada žena. Pričajući o svojoj divnoj porodici. Istog dana prijateljica mi je ispričala kako se njen poslovni partner upinjao da pokaže koliko je super. A onda je posle par dana čula da mu je dete u bolnici. A mama umrla Ah. Koliko energije nam odlazi na ovaj performans. Težak je osmeh kroz plač. Kaže jedna pesma. Zato sam nekada i počela da pišem o svojim nulama. O svojim ranama. I o njihovom isceljenju. Da transformišem bol u art. Golema je jakost prigrliti svoju slabost. Kaže jedan grafit. A ja se slažem.

Podsetila sam se i da  se može biti tužan nakon dobre odluke. A nakon Plesa sa Ludom… igrala sam (se) sa svojom tugom. Osvešćivala kako se moje telo formira kada je tužno. I kako taj pokret mogu da izrazim. Da razvijem. Ah. Hvala ti živote na svim tim učenjima koja mi stižu. I koja čine da imam herca da se pustim i agoniji i ekstazi. Da transformišem bol u art. Nekada bih se bojala da se pustim ovoj tuzi. Jer bi mi se činilo da je moj gubitak još konačniji. Sada to nije bio slučaj. Pustila sam se. I telom. I srcem. I intelektom. Znala sam da je rezultat ovog procesa pročišćujući. Divna stvar nakon tuge jeste ta fina ispražnjenost. Rasterećenje. Unutrašnje tuširanje. Kao da te ceo svet uplakanu primi… i sa osmehom kaže… heeeej. Čula sam Jup kako govori. I to je prilika da se povežemo sa jedinsvenom svesnošću. 

Ovaj put mi se na temu ljubavnih boli čak nije ni pričalo sa drugaricama. Duša zna šta joj je činiti da se isceli. Čim utišam um. Zavirila sam u moje pisanje. Ah. Pa ovo se ponavlja svakog aprila. Iste misli. Iste reči. Nema smisla da ih ponavljam. Ipak… pričala sam sa Majuškom. A Isceliteljka moja me je podsetila da i duševne rane imaju slojeve svojih krasta. Koje otpadaju sloj po sloj. You can not rush your healing. Pevušila sam jednu pesmu. I igrala sa svojom tugom.

A onda je moj život polako počeo da buja. Zajedno sa prolećem. Sa Aprilom u Beogradu. U ponedeljak 11. aprila mi je stigao Nindža od Japana sa Balkana u novom ruhu. Koliko puta sam se isceljivala Nindžom. I opet ću. Toga dana mi se javila moja prijateljica Marija. Heroina prve generacije. I ona sa svojim muškarcem prolazi kroz dvogodišnji period razdvajanja. I naravno da nije lako. Vrlo su nam slične upitanosti. Dok je ona pričala svoju filmsku priču… moje rane su se vidale. Jer… bilo je mnogo zajedničkih uvida. I istih obrazaca. A moj najveći uvid bio je taj da je moja Vizija toliko jaka…. i da sam toliko toga osmislila. Prsti me svrbe od želje za pisanjem. Dejstvovanjem. Toliko planova imam. I čini mi se neodgovorno prema mom najdubljem pozivu da ovoliko energije trošim na naš odnos. I na uceljenje. A neki deo mene bi rekao nešto drugo. Naravno da mi fali…

Nemoj da ti stvari stoje naopako. Odjekivala mi je rečenica koja je Mariji stigla na volšeban način. Kada sam ispratila Mari i osvrnula se oko sebe… videla sam koliki je haos oko mene. Majstor sam da za sat vremena od picnute kuće napravim haos. Čudesno je kako se moje stanje u trenutku preslika na spolja. Jer, kako je unutra… tako je i spolja. Oko mene su bili svi pokloni. Neki još i neraspakovani. Nezaprimljeni onako kako im dolikuje. Somborski kofer. Neraspakovan. Buketi cveća sada već precvetali. Ocvale latice na sve strane. Ostosi kolača. Hrane. Čajeva. U bezbroj posuda. Darovi koji su mi i dalje stizali. Čestitke u koje nisam stigla ni da zavirim…

Nisam imala mnogo upitanosti šta mi je činiti. Stvari su me dozivale da ih ređam. Zajedno sa mislima. Koje su želele da se napišu u ovaj tekst. Zanimljivo je kako to život uredi. Dve žene koje su centralni stubovi održavanja moje drage kuće… su te nedelje otkazale. A mene je za vikend čekala dupla radionica. Najpre sam se uplašila. Majko mila… onolike stvari na sve strane.

Bila je to druga nedelja mog rođendana. Ređanje stvari. Oslobađanje od onih koje me više ne raduju. Deljenje. Reorganizacija. Bacanje. A u međuvremenu  je i dalje bio April u Beogradu. I to onaj najlepši. Sunčani. Moje mediteransko dvorište me je mazilo. Proleće isceljivalo. Zajedno sa smokvom koja je pupila zajedno sa mnom. Dobila sam je i od Gazdićke za svoj neproslavljeni pedeseti rođendan. I već tri godine se sa njom družim. Trava je mirisala. Puna maslačaka i različaka. Zajedno sa nekim grmom koji miriši kao jasmin. A nije jasmin. Snažno sam osećala sokove drveća koje se budilo nakon duge zime. Pustila sam ovu mezgru da teče i mojim bićem. Raznovrsne ptice i ptičice su cvrkutale svoje ekstaze. Mačor Srećko je kreketao na njih. A ja sam upijala svaki sunčani trenutak. Ređala stvari. Misli. Sunčala se. Pravila prolećni meni. Transformisala bol u art. Čorbu od kopriva. Pitu od prosa sa spanaćem. Proso na mediteranski način. Pa sremuš. Rotkvice. Mladi luk.

Vratila sam se svojim ritualima. Bazen. Ada. Radionice. Igranka petkom. Ah. Koliko ljubavi na sve strane. A onda i dupla doza ljubavi. Dve vikend radionice. U kojima smo stvorili i podelili toliko radosti i ljubavi… da mogu da razumem šta Virtuozu nije pravo.

Darovi su nastavili da stižu i treću nedelju. A ja sam ih zaprimala. Unutravala. Spremala kuću. Sunčala se. Na mom ligenštulu zatekla sam buket crvenih lala. Od neznanog darodavca. Stiglo mi je i kraljevsko zeleno kaligrafsko pero. I nova ekstaza u najavi. Sigurna sam da ću se posvetiti i ovom artu. Da pišem neke nove misli. Na novi način. Juče mi je moj herojski svet spremio još jednu tortu. Toliko je seksi sa svim tim višnjama… borovnicama.. čokoladom i laticama jestivog cveća… Šta su čipkaste gaće u poređenju sa ovom tortom. Ovim ukusima. Zdravim. Slasnim. Prštavim. Ekstaza.

Ponedeljak je. Stvari mi nisu naopako. Sve su poređane. Raspoređene. Po ormanima. Kuhinjskim policama. Kuhinjske špecije. Začini. Pretrešeni. Probrani. Fioke. Sveske. Olovke. Podsetila sam se šta sve imam. U celosti sam osmislila, pripremila i napravila dve gozbe. I dve celodnevne radionice za moj divni svet. A onda sam, bez uobičajene podrške moje Goce i Gazdićke sklonila svaki tanjir. Čašu. Svesku. I u tom ređanju… kada me je umor zaljuljao… videla sam magnete na frižideru. Svaki je bio dar od nekoga. Baš kao i skoro svaka stvar-čica koju imam. U stvari… svhatila sam da sam takoreći sve što imam – dobila. Od Lepog mog Sveta. Kupila sam tek po nešto. Kakav dobar osećaj. Osećam se kao Miljenica Života. E baš imam sreće sa ljudima. Hvala ti Živote. Opet mi se vratio onaj osećaj najdublje zahvalnosti sa kojim sam u april ušla. 

I dok sam tako ređala stvari, nakon stopostotnog angažmana u prethodna 72 sata… te moje voljene stvarčice kao da su oživele. Zaplesale. Svaka me je pomazila na svoj način. Energijom onoga koji mi ju je darivao. Davala mi novu energiju. Dok sam ih ređala. I brisala. Atena sa čuvarkućom. Kraljevsko zeleno kaligrafsko pero. Lale roza i žute na sve strane. Orhideje. Stašini darovi. Iz paketa Berlin Pink Punk. Toliko toga. Ah. Radost je definitivno lek.

Krenula sam da se istuširam. A onda sam shvatila da mi je žao da sperem ovoliku vatru koja se prethodnih dana isceljenja stvorila. Malo sam se plaknula. Da ne ugasim vatru. Namazala se spektakularnim uljem koje sam dobila od Kraljice Majušnosti. A koje me je mesecima očaravalo. Lice sam namazala… zamislite to… najboljom kremom za lice na svetu. Godinama zvanično proglašenom. Koriste je mnogi slavni i bogati ljudi. A meni je u subotu lično donela njena autorka. Koja je toga dana stigla iz Nemačke. Ah. Kakav divan osećaj Izobilja.  E baš imam sreće sa Ljudima.

Vraćala sam i poslednje komadiće mog života na svoje mesto. Razmenjivala ljubav sa njima. Čak me nije mnogo boleo ni Virtuozov Ringišpil iz Kopenhagena. Naprotiv. Radovao me je.  A u krevet sam otišla punog srca. Sa Razglednicom. Da je unutrim. I da smislim gde ću da je smestim. A u san sam utonula baš onako kao što sam oduvek najviše i volela. Kao devojčica posle celodnevnog igranja. Okupana igrom. I vatrom. Bez tuširanja. Samo što je sada pored igre i vatre… tu bila i Ljubav. Love is in the Air.

Upravo mi stiže poruka od Kaćulinke iz Podgorice. Da li dolazim na Trg da pozdravim Sad Gurua? Alek iz Makedonije javlja da je sutra i preksutra u Beogradu. Pa da se vidimo. Moja sestričina Nincy je stigla iz Livinja. Biće u Beogradu ovih dana. Yugo Chic. Ljubav. Majuška javlja da ne stižu da dođu u Beograd danas. Ali ovih dana hoće. Treća nedelja rođendana je u toku. I April je u Beogradu. E baš imam sreće sa ljudima. Hvala ti Živote. I vama dragi divni moj Svete. 

Beograd 18. april 2022.