Hrabrost da budeš sam

Družim se samo sa onima koje plaćam. Reče mi nedavno moja draga heroina. Prva kojoj sam bila mentorka na putovanju u središte sebe. Pre više od decenije. Ona… koja je bila okružena čitavim plemenom. I sa njime se kroz svet kretala. Danas je to pleme funkcionalna zajednica koja stvara, proizvodi i sa svetom deli mnoge lepote. Estetiku. Fashion. Dizajn.

Velika tema na svim mojim radionicama. Počevši od radionice broj jedan. Kada se ljudi posle pola dana radionice… zbliženi na jedan… oko suštinskih životnih tema i dilema… zapitaju o svojim prijateljstvima. Ček ček… pa o čemu mi to pričamo…. ako ove teme nikada nismo dotakli. Pre nego što krenemo na herojsko putešestvije u središte sebe… volim da naglasim…  da će im se vrlo verovatno desiti da im neki miljei postaju sve dalji. Oni koji su im do juče bili možda još uvek prihvatljivi. Polako postaju sve teži. I neprihvatljiviji. Jer na putu ka središtu sebe… polako se oslobađamo viškova. Svega što nije naše. I što nije za naše dobro. Neiskrenih prijatelja. Smornih i opterećujućih odnosa. Koji su nas davili. I za gušu stezali. I štitnu nam krunili. Tu spadaju i poslovi koji su crpeli našu vitalnu energiju. U zamenu za šaku dolara. Čin na epoletama. Ili poneko tapšanje po ramenu.

U tom putovanju do središta sebe… najvažniji proces je ponovno aktiviranje svog tihog glasa. Našeg ličnog dži pi esa. Polako naslućujemo šta nam je DA. A šta nam je NE. I kada sa svojim vrednostima budemo načisto… i jasno i glasno ih komuniciramo  sebi… ljudima… životu…. život postaje čista radost. Lakoća. Ne zbunjujemo ga pomešanim porukama. Alaj bismo se šikicali. Al’ nam ne da nana. Pa nam šalje sve više onog što jenaše DA. A ono što nam je NE šalje na neke druge adrese. Kojima je to možda DA. Ili možda. Ili nemaju pojma. U početku ovaj naš tihi glas bude malo fortissssimo. Možda zbog duge trpnje. Dok ne dođemo do prave mere. Kada naše biće… naš pogled… stav… i od napred i sa leđa…. komunicira i pre nego što bilo šta kažemo. Čim udahnemo sebe. I stanemo u „karakter stav“. Kako ga je opevao Rambo.

Ko kaže da je život kratak? Kaže neki dan moj prijatelj Boris. Najveći i najistinitiji svetski putnik koga poznajem. I sa kojim drugujem & kumujem svih naših 53 godina. I na koga sam onako baš ponosna. Kakav je Veliki Čovek postao. I dokle smo stigli. I lično. I porodično. I kumovski. Pa krene da nabraja epohe svojih gradova. Življenja. Različitih identiteta koje je živeo. I ja imam istu misao. I čudno divno se osećam sa ove moje 53.5 godine. Mlađa i bezbrižnija i lakša i zadovoljnija nego ikad. Kao devojčica koja u poskocima skakuće svetom. Oslobođena mnogih viškova koje mi je odgajanje donelo. A nekada mi se opet čini da na svojim plećima imam 535 godina. I bezbroj herojskih krugova. I feniksovanja. I ljudi. I onolikog života. Pa izvučem učenja i naravoučenija iz njih. I brzo ih otresem. Ihaaaj. Da mogu slobodna da idem svetom. Nije život kratak. Složili smo se. Nego se većina nikada ne upusti u življenje.

A prijatelji su mi uvek bili centralni stub života. Budući da sam začeta u doba Vudstoka. Odrastala u Jugoslaviji. U atmosferi Družine Pere Kvržice. Bezbrižnih osamdesetih. Novog talasa. Velikih žurki. I da sam rano ostala bez porodice. I njene podrške. A što moja Bibliotekarka reče… Prijatelji su izvinjenje za porodicu. Tokom mojih bezbrojnih putešestvija… u razne gradove… u mnoge nove listove… u bezbrojna nova ruha… naravno da sam menjala odnos sa najbližim prijateljima. I naravno da je tokom naših drugih trajanja bilo svega. U tom živom i ne-tako-kratkom životu. Tokom kojeg smo bili jedno. Imali zajednička interesovanja. Interese. Vrednosti. Menjali se. Svako svojim ritmom. Nemali zajednička interesovanja. Bili u klešu sa vrednostima. Sa našim DA. I našim NE. Bili blizu. Banjavali jedni drugima u sred noći. Doseljavali se  bez pitanja. I telefonskog poziva. Odlazili isto tako. Bivali daleko. Imali periode tišine. Nesporazuma. Nerazumevanja. Ruku na srce… više su me pogađali razlazi sa nekim prijateljima… nego sa nekim frajerima.

Pričam sa Virtuozom. Mudar je saveznik svojim prijateljima koji stignu do tamne noći duše. Jedan je pustio Munkov krik. Dok sedi. Pije. Puši. I plače. Pa u krug. Nedeljama. Treba mu dobra žena. Treba mu prijatelj. Da podele sa njim parče danske samoće. Vapije. Nijedna dobra žena ne želi da bude sa čovekom u takvom stanju. Podseća ga Virtuoz. Baš kao što u ovom trenutku jedino možeš da privučeš neprijatelje. Sećajući se učenja iz svojih tamnih noći duše. Ni ja ti ne mogu pomoći. Jer ćeš svemu što kažem naći zamerku. Jedino mesto na koje mogu da te uputim jeste molitva. Bogu. Višoj sili. Kako god je zoveš. Koja je u ovom trenutku jedina kadra da stigne do nenačetog dela tebe.

I baš što je Virtuoz rekao svom prijatelju… postoje trenuci koje nam valja sami da izvozamo. Da stignemo do našeg DA. I do našeg NE. I da ih pustimo na fortisssimo. Da čujemo sami sebe. I da nas čuju ljudi. Život. Da se zna. A kako se polako približavamo svom središtu… i trenucima u kojima se srećemo samo sa onima koje plaćamo… dešava se novo ređanje. Od središta prema periferiji. Skontamo svoj ma-ai. Pravu razdaljinu. Kako je nazivaju Japanci. I smatraju to našim esencijalnim životnim zadatkom. Skontati pravu razdaljinu sa svetom oko sebe. Vremensku. Prostornu. Emotivnu. Fizičku. Metafizičku.

I to je ono što mojim herojima često kažem. Da nam se u putovanju ka središtu sebe mogu desiti i periodi samoće. Jer je neuporedivo bolje biti sam nego u lošem društvu. Naročito u prvoj intimnoj zoni. Gde je opasno držati ljude sa kojima nemamo zajedničke vrednosti. I sa kojima ne rastemo zajedno. Lepo nam je moj kolega po matematici i sklonosti filozofiranju Bertran Rasel objasnio. Da većina problema nastaju iz našeg straha da budemo sami. A sa police mi se smeši knjiga Hrabrost da budeš sam. Koju čak nisam ni pročitala. Jer je osećam. Jer je živim. Bila sam hrabra da budem sama. Od svojih prvih dana. I zato se moj opus zove heroji novog doba. To je ta hrabrost. Srčanost da kažeš DA… kada osećaš DA. I da kažeš NE… kada ti srce kaže NE. Pa makar ostao sam.

Jer… kada stigneš do svog središta… i u tim trenucima se sretneš sa sobom… sa svojim Bogom… i kada u svet pošalješ svoje DA i svoje NE… više nema zabune. Sve planete i sve sistemi i svi ljudi i svi događaji naštimaju se baš u skladu sa tvojim središtem. To sam ovih dana skontala. U ovom trenutku čiste bele stranice. Novog belog stana. I novog dela grada u kome živim. I novog belog studija u kome se radionica smestila. I novih staza koje konsteliram. Nakon bezbrojnih feniksovanja… i herojskih krugova koje sam prevrtela… i samoća koje sam odsamovala. Upravo to sam skontala. Koliko su se svim moji odnosi pročistili. I oni su sa mnom prošli vatre naših feniksovanja. Jasna su nam naša DA. I naša NE. Volimo se na neki novi način. Tako dobar. Meditativan. Lagan. Neopterećujući. A suštinski. Iz naših središta. Desilo nam se novo brojanje. Nova ljubav. Čista. Bela. Beskrajna. Vidim nas kao moj lični univerzum. U ovom trenutku sve su se planete poređale. Srele. Nakon različitih ritmova…trajektorija različitog opsega… direktnih i retrogradnih kretanja. Divan je osećaj. Nov. Čist. Beli. Ljubavni.

To je drugi deo koji želim da sa vama podelim. Kada budemo hrabri da budemo sami… pa stignemo do središta sebe… sve se poređa. Pa i oni odnosi za koje ste mislili da su zauvek izgubljeni. A svesna sam i da počinje novi đir. Novo brojanje. U kojima će naše trajektorije ponovo da se razilaze. Dok se sreću sa nekim novim planetama. Univerzumima. Da sa njima nađu ma-ai. Ne bojim se više perioda kada smo daleko. Sigurna sam da ćemo se ponovo sresti u nekom novom điru. Još bliži sebi. I svom središtu. Pa će nam biti dovoljam udah… pogled i osmeh da ih iskomuniciramo. I možda poneka reč. Pa kome od toga više treba. Ihaaaaj.

Tekst posvećujem svim mojim prijateljima. Sa kojima sam zajedno stizala do sedišta sebe. I ujedno ih molim za oproštaj za sva moja trapava NE. Kojim sam ih zabolela. Svesna da je to bio deo našeg zajedničkog rasta.

Beograd, 6. oktobar 2022.