MADE IN JAPAN, deo drugi: Ko rano rani, sve sreće sreće

Oduvek sam bila ranoranilac. Možda to ima neke veze sa tim što sam petao u kineskom horoskopu.  Još kao devojčica ustajala sam sama od sebe u 4-5 ujutru i trčkarala oko mame dok se ona sređivala za dan. Bila sam prava mamaroška. Želela sam da sa njom provedem svaki momenat. Kao da sam predosećala da neću moći dugo da se sa njom družim.

Onda sam se primila na ekipu, noćne izlaske, frajerisanje. I polako zamenila dan za noć. Nije bilo cool biti ranoranilac. U to vreme moj život je bio potpuno „obrnut.“ Sada, kada se na njega osvrnem, sebe i noćni život doživljavam kao onu tarot kartu „obešenjak.“ Kao da sam bila svoj lični negativ. I jesam. I  to je trajalo. Do Japana. U Japanu sam se vratila svom ličnom pozitivu. Okrenula sam ,,obešenjaka’’ naopačke.

Čak sam i u decenijama mog obešenjaštva, zadržala osećaj za tačnost. Moj je moto: „I kada kasnim, ja stižem prva.“ Da. Volim da budem prva. Shvatila sam da i tačnost ima mnogo nijansi. Ja sam nekada živela balkansku. To je ona koja čini svu ovu balkansku buku, trubljenje i napušavanje u saobraćaju. Moj otac, za razliku od mame, bio je i ostao noćna sova. I dan danas ostaje budan do duboko u noć. Osim toga, osećaj za tačnost mu je obrnut. Tako moje traume porodičnog odgajanja sadrže i histeriju polazaka, psovke, urlanja, nenalaženje ključeva, lupanje vratima, vraćanje, predinfarktno stanje. Sa Duškom je uvek bio akcioni film. Predinfarktno. Ako bi me on vozio na voz ili autobus, to je osim svih ovih zvučnih efekata, uključivalo još i dramu kašnjenja, presretanja šinobusa u Kljajićevu ili autobusa u Sivcu. Uh… I sada se naježim kad na to pomislim. Čim sam stasala, nisam više dala da me vozi. Ni na bus. Ni na voz. Nigde. Neka hvala. Idem sama. Ja stižem tačno.

Moja tačnost je ličila na ono što sam naučila kod kuće. I dan danas se čudim kako sam proračavala stizanje od tačke A do tačke Z. Bilo je to kao da na tren suspendujem prirodne sile i zakone verovatnoće. Kao da me lift čeka na spratu. Da nema nijednog crvenog svetla. Ulazim u zeleni val. Da nikoga ne sretnem. Opet akcioni film. Ali sam stizala tačno. Po mojim, balkanskim kriterijumima. U jednom momentu pomislila sam kako je apsurdno što uvek tako jurcam i trčim. Pomislila sam i šta li to o meni misle ljudi koji me  redovno sreću tako zajapurenu i zaduvanu. Tada sam o sebi počela da razmišljam kao o jednoj dragoj komšinici Meliki. Koja je imala mentalni poremećaj, koji joj nije dozvolio da nauči da čita. Melika je bila beskrajno dobrodušna. Bila nam je kao neka maskota. I uvek je negde silno žurila. A nikada nigde nije radila. Govorila je: ,,Ne pitaj me ništa, jako žurim.’’ Onda sam shvatila da se ponašam baš kao i Melika. Pa sam se zapitala šta radim.

U to vreme sam vozila auto. Jedan prijatelj rekao mi je da je vožnja sa mnom kao „pljačka banke.“ Dok suvozač ulazi u kola jednom nogom, ja već krećem. Dok je on ušao celim telom, zatvorio vrata i ostalo, ja sam već na semaforu. Nisam presretala autobuse, ali sam prolazila kroz crvena svetla, raznim prevozima, pretrčavala, trubila, napušavala… Sve po redu.

Danas uviđam kako mi na Balkanu potrošimo celu dozu dnevnih čuda, a podršku Univerzuma i Anđela dok stignemo živi na posao, bus ili avion. Izađemo i krenemo u akciju. Naši nebeski čuvari se toliko narade i umore dok nas sačuvaju, da moraju da se regenerišu do sutra ujutru. Eh da.

Često i ismevamo Japance koji zbog minute kašnjenja daju ostavku ili počine harakiri. Mo’š misliti, kažemo. Baš tako balkanski kurčevito sam i otišla u Japan. U potpunoj zajapurenosti i predinfarktno, završila sam rad na osnovu kog su me Japanci pozvali kod njih. Da učim o strateškom planiranju. Smejala sam se njihovoj organizaciji. Tome što kreću 3-4-5 sati ranije. Japansko računanje vremena. Eh. Kada  putuju, na odredište stignu najmanje 2-3 sata ranije. U početku to nisam mogla da razumem. Pa sam se tome smejala.

Međutim, malo dublje razumevanje teme me je brzo demantovalo. Pretvorilo u sledbenika. U Japanu sam polako prerastala balkansku histeriju. I ulazila u meditaciju. Upravo tako. U Japanu sam naučila kako da polako prebacujem  energiju na putovanje. Da mislim o mestu u koje idem. O ljudima kod kojih idem. Da im spremim poklone. Mogu biti i mali. I najmanji. Japanci se nikada ne sreću bez darivanja. To može biti i neki lepi par štapića. Poslastica. Nešto autentično. Najpre kupite poklone. Sednete, osmislite putovanje. Preusmerite misli i energiju. Popijete kafu, ručate. Napišete nešto. Te stanice su božanstvene. Ta priprema putovanja dođe kao neka svetkovina. U Japanu je sve ritual. Pa i kretanje svetom. Naročito kretanje svetom. U Japanu je putovanje meditacija. Na Balkanu je histerija.

Čuvena epizoda koja me je konačno osvestila vremenski, je ona sa mojim voljenim senseijem Akirom Nakamurom. Koji je zaslužan za mnoga moja japanska učenja. Za razumevanje Japana i Japanaca. Jednog monsunskog julskog dana, jurcala sam Tokijem, anđeli čuvari su mi lipsali, a ja sam stigla na Nakamurino predavanje. Živa i čitava. U 10:01. Nakamura je počeo, naravno. U 10:00. Pogledao me je onako, japanski. Pogledom koji dezintegriše. Bez reči. Nakon što sam sela, balkanski kurčevito, pitala sam ga zašto me tako gleda? Reče mi da sam zakasnila. Zakasnila? Da, zakasnila. Pa tek je… krećem ja. Da, reče sensei. Sada je 10:05, a ti si još uvek oznojena, mokra, zajapurena, pričaš, ometaš nas, svi se bavimo tobom. Početi u 10:00 u Japanu znači da si stigla onoliko vremena ranije koliko ti je potrebno da: ostaviš svoje stvari, umiješ se, obrišeš se, ne kaplješ po stolu, izvadiš sveske, usmeriš misli na temu, pročitaš ono što smo radili prošli put, skiciraš pitanja koja imaš za diskusiju, udahneš, odahneš, porazgovaraš sa kolegama, pitaš ih kako su i onda predavanje može da počne. Sada je 10:15. Ti si celoj grupi uzela 15 minuta. I još uvek se svi bavimo tobom. Zemljo otvori se. Ovo je za harakiri. Jedno od najdelotvornijih učenja mog života. Momentalnih. Niiiiikada mi više nije palo na pamet da…

To sam naučila u Japanu. Šta znači početi u 10:00. I toga se držim. Kao pijan plota. I kad kasnim, ja stižem prva. I dok moj sagovornik jurca, kasni, trubi, napušava, prolazi tri kruga tražeći parking, testira izdržljivost svojih anđela čuvara, ja sam uradila sve ono što me je sensei Nakamura naučio. Stigla, udahnula, odahnula, usmerila energiju ka sagovorniku, temi, razmislila kako mogu sebi i sagovorniku da ugodim, popričala sa konobarom. Ako sam došla na pregovore, možete da zamislite u kolikoj sam suštinskoj i strateškoj prednosti u odnosu na svog partnera. Koji je ostavio auto ‘nako, pa šta mu bog da. Eh. Kad je mene krenula karta. J

Ono što mi sensei Nakamura nije rekao, a što je bonus ovakvog odnosa sa vremenom, jeste da odjednom imate vreme za ulicu, ljude, za srećne slučajne okolnosti. Otvoreni ste. Može vam se. Pa srećete razne ljude. Pričate. Vidite nešto. Skrenete sa puta. Za mene je ovo bilo otkrovenje ranga onom kada deca otkriju neki deo svog tela, pa ciče. Da! Heeej ljudi…. Postoji ulica. Postoje ljudi… Možete li da zamislite koliko mi se božanstvenih koincidencija dešava živeći u ovom meditativnom odnosu sa vremenom. U ljubavi sa vremenom, sa ljudima, ulicom, sa saobraćajem. To je japansko učenje u koje sam se zaljubila.

Jedan od ličnih vremenski rekorda je moje stizanje na bus za Sokolac, u kojem smo tada radili jedan divan omladinski projekat, preko sat vremena ranije. I kako Univerzum uvek kompletira uzroke i posledice, u tih sat vremena, javila mi se tadašnja simpatija. Šta radiš? Evo me na autobuskoj stanici. Krećeš? Za sat vremena. Za sat? Za sat! Evo tu sam, blizu. Hoćeš da se vidimo? Hoću. O tome se radi. Imala sam date pred put. Nekada bih imala „sudar“. Ili bih presretala bus na Ibarskoj.

Pokušavam i da se setim šta sam to važno radila taj sat pre nego što sam kretala. I to je moja velika upitanost, u tom našem balkanskom urnebesu od jurcanja, trubljenja i napušavanja.  Šta svi ti ljudi rade dok ne krenu? I šta će raditi kada stignu? Verovatno isto što sam i ja radila pre Japana. Sede i puše i čekaju da uđu u akcioni film.

Juče sam sa mojim prijateljem i kumom Borisom, koji je takođe ranoranilac, petao u kineskom horoskopu i svetski putnik, vraćala nazad iz Zavičaja. Krenuli smo oko podne. U Beograd smo stigli oko pola 8. Išli smo nekim puteljcima, koji su nas odveli u božanstvenu čardu na Dunavu. Kod Begeča. Kakav slow food, kakav ugođaj. Transcedentni. Baš kao i  osnovna ideja ovoe priče. Čista uživancija. Meditacija.

Ko rano kreće, sve sreće sreće.

O mojim svitanjima ne znam ni šta bih vam rekla. Prosto ne znam koja su lepša. Svitanja letnja? Ili zimska? Ili ovo današnje svitanje pozne jeseni? Svi anđeli su tu samo za mene. I kako su se naspavali i odmorili, šapuću mi razne stvari. A ja čujem, jer je tišina. I energija dana se polako diže. I vi zajedno sa svetom. I kao da svaki dan idete na neko najvažnije prekookeansko putovanje, osećate kako vam je život važan i veličanstven. Ne možete ustati u 4 i dozvoliti sebi da protraćite dan. Uvek smislite nešto važno.

Do podne sam već uradila sve što mi je važno. Do tada sam maštarila, planirala, pisala, čitala, vežbala, meditirala. To je moje lično vreme. Tada ne komuniciram sa svetom. Uradim sve što mi je važno. Sve za šta je potrebna duboka koncentracija. Nekoliko povezanih neuznemirenih sati dnevne koncentracije. Čista meditacija. Čisto stvaranje. Ovo nikako i ničim ne može da se poredi sa bukom i metežom dana. Bez dubokih urona nema ni velikih dela. I onda u podne kažem: Svete, evo me. Tu sam. Šta mogu da dam? I pustim se danu i svetu.

Energija dana je površna, uznemirena, isprekidana mnoštvom ometača. Koji se svakodnevno i progresivno umnožavaju: saradnici, partneri, telefon, mejl, vajber, fejs, telefon, pa ovaj i onaj… Ni pet minuta u cugu. Pa onda trčanje, kašnjenje i zajapurenost. Parking, pauk. Poruka. Ulaz, izlaz. Ova površna koncentracija ima snagu jedino da preleti preko fotke i da poneki lajk. Možda srce ili smajli. Idemo dalje. Žurimo. Pljačka banke.

I da se vratim sa balkanskog stakato ritma na lirski. Japanski. U Tokiju nisam čula ni jednu trubu. Niti plakanje deteta. Niti mjaukanje mačke, niti lajanje psa. Pitala sam se šta bi trebalo da se desi da bi neko zatrubio. Imala sam nekoliko neuspešnih pokušaja da pobudim trubljenje. I ništa. Pre bi Japanac počinio harakiri, nego što bi trubio. Nema histerije i uznemirenosti. Sve teče. Kako u nekoj skladnoj kosmičkoj kompoziciji. Kao u sletu sa 13 miliona dobro uigranih igrača. I dok tako u ritmu sleta dolepršate nekoliko sati pre početka vašeg događaja, anđeli vas prate i šapuću vam neke divne stvari. A vi čujete jer je tišina. I onda tako ruku punih darova uđete u Shinkansen, voz od milošte zvani „metak“, i za manje od tri sata pređete 1000 kilometara. Tako nekako.

Beograd, svitanje 3. novembra 2014. godine