Moj pokušaj uklapanja u korporativni život na brdovitom Balkanu trajao je dve, za mene ni malo lake godine. Mnogo sam patila i na svojoj koži osetila kako je to kada mi na Balkanu preslikavamo sisteme pravljene na dalekom Zapadu. Ili Istoku. Svejedno. Kako je to kada smo veći katolici od pape.
U to vreme sam srela i svog senseija Dušana Milojevića. Koji mojoj duši daje milovanje. Dušan je ujedno i najveći Ninja kog sam srela. Kad me je na vrhuncu moje korporativne zajapurenosti Dušan pitao: „Je li, a kada ćeš ti na odmor?“ odgovorila sam mu: „U avgustu.“ Uzvratila sam pitanjem: „A vi? Kada ćete vi na odmor?“ Dušan mi je odgovorio: „U dva.“
O tome se radi. O tome je ovaj esej.
Da. Tada sam shvatila da nikoji odmor, nikoji vikend i ništa što kupim neće nadoknaditi moju nesrećnu svakodnevicu. Tada sam na svojoj koži osetila da se od nesrećnog života ne može napraviti srećan odmor. O tome se radi.
Ako želiš raj za sebe, moraš ga napraviti sama, rekao mi je Dušan. Nema gotovog raja. Raj nije konfekcija koju odeš i kupiš. Uh… Ah… Eh… Ih… Oh… Uh… Kakav uvid! Tada sam shvatila da mogu da se ljutim što konfekcija ne proizvodi rajeve! Ili da ga sama napravim. Pa sam rešila da ga napravim.
Te davne 2004. godine sam zasukala rukave i krenula u pravljenja raja po svojoj meri. Iz tog raja vam sada pišem. Nije bilo lako, ali je vredelo svakog truda, napora i davanja.
Raj sam pravila svakodnevno i posvećeno. To je ta svakodnevica, koju sam oduvek volela i kojoj sam posvetila celu radionicu četiri Oj svakodnevice, od najviših mi vrednosti satkana. To sam naučila u Japanu. Da dobar život nije jednokratni posao. Da biste stvorili majstorstvo, bilo koje vrste, potrebne su vam svakodnevne prakse. Za stvaranje raja potrebno je da se njime posvećeno i svakodnevno bavite. I to na nekoliko polja. Lični raj. Poslovni raj. Porodični raj.
Često pitam ljude: Koje stvari radite svaki dan, ne za svoj posao, ne za svoju porodicu, nego da biste vi bili bolja osoba?
Čudesne su promene koje možete stvoriti svakodnevnim praksama. Matematička analogija svakodnevice bio bi Zakon velikih brojeva. Puno puta malo je jako puno. Zrno po zrno. Dan po dan. Da li se sećate one priče o dovitljivom čoveku, koji je za ponuđenu nagradu od kralja zatražio dva zrna pasulja na prvo šahovsko polje? Pa duplo više na drugo, pa duplo više na treće… Eh. Kada je kralj uvideo kako se olako i nepametno pogodio, ne udubivši se u temu, nije imao kud, nego da dovitljivcu prepusti svoju imperiju. O tome se radi.
Nikada nisam prihvatila ideju da je život „kolotečina“. „Rutina“. „Kuća-pos’o“. Nisam dobila život, taj veličanstveni dar nad darovima, da ga proćerdam. Probala sam, ali mi se nije svidelo. Kada čujem reči „odradi mi ti to“, ja odem. Bez povratka. Uvek sam tragala za dimenzijom više. I naravno da sam se u Japanu zaljubila u rituale, koji svakoj situaciji daju smisao. Ne radim ništa više dok ne razumem i smisao i suštinu mog bavljenja.
Japanskim ritualima i simbolici dodala sam svoju ljubav prema praktičnosti. I došla do prakse. Baš tako. Praksa je repetitivna aktivnost koja ima i praktičnu svrhu i simboličnu vrednost. I tako sam postala voditeljka prakse transformacije. Iznad svega što radim postoji neki viši smisao, neka praktična vrednost i neka simbolika. Da. Transformacije nije jednokratna, niti hirurška intervencija. Transformacija je stvaranje nove stvarnosti od nove svakodnevice. Ne možete na godišnjem odmoru da se odmorite na godišnjem nivou. Za celu godinu. Na odmor se ne ide u avgustu. Nego u dva. J
Još jedna reč koju mi na Balkanu nismo razumeli, a Japanci jesu, je dijeta. Japanci svoj parlament zovu Diet. Dijeta kao način ishrane i kao stil življenja i vođenja carevine. Dijeta nije pet dana gladovanja i povratka nazad. I zato su Japanci, živahni i fit. Niko u celoj carevini nema ni kilu viška. Za razliku od nas. Malo gladujemo, pa nastavimo da jedemo. Jo-jo efekat. Na kraju smo deblji nego što smo bili. Pa ponovo.
U Japanu sam naučila da sve dobre stvari počinju malim slatkim koracima. Kao gejše kad koračaju.
Uživala sam da pratim kako je Majuška, moja sestra po izboru, rešila da u svoj život uvede više fleksibilnosti. To je započela slatkim malim koracima. Pomeranjem svojih dnevnih ritmova, rituala i praksi za 5 minuta. Ovih 5 minuta po 5 minuta, je kao u priči o pasulju na šahovskim poljima, usledilo novim ritmovima, novim idejama. Novom svakodnevicom. I novim životom. Za manje od godinu dana, Majuška je donela odluku da se preseli iz porodične kuće u stan u zgradi. Šta mislite da li bi se Majuška bez novouvedene prakse preselila iz kuće? Nikada, ni u tri života. O tome se radi.
Kad smo već kod svakodnevne prakse transformacije, šta mislite koji je najčešći izgovor za nebavljenje podržavajućim praksama? Nekako mi se čini da smo svi dali isti odgovor.
Nemam vremena!
Nije li to čudesno? Niste vi jedini koji koristite taj jeftini izgovor. To rade svi. „Nemanje vremena“ nije čak ni vaša lična ideja. To je jedan opšti demon koji poseduje svako ljudsko biće. On nas odvraća od življenja naše velike priče. Od našeg putovanja heroja. “Kada budem imao više vremena, onda ću raditi.” Garantujem vam da nikada nećete imati više vremena.
Ljudi me često pitaju: “Kako nalaziš vreme za ovo ili ono?“. Ne nalazim ga. Stvaram ga. Vreme se ne nalazi. Vreme se stvara. To je još jedno veličanstveno japansko učenje, koje je doprinelo da stvarajući svoje vreme stvorim i svoj svet. Svoj raj. Da.
U tom raju je važno stvoriti vreme samo za sebe. Vreme za ono što volite. Vreme koje nije ni za vaš posao, ni za vaše voljene. Vreme u kojem se ne odnosite spram želja i potreba drugih. Na radionicama često pričam priču o agentu Kuperu iz kultne serije mog odrastanja ,,Twin Peaks’’ koji je imao svakodnevnu praksu darivanja sebe pitom od borovnice. Svaki dan u svakom pogledu sve više razumem koliko je velik ovaj princip. Pita od borovnice.
Na radionicama, sa herojima pričam o raznim praksama. Koliko je samo raznih divnih praksi na ovom svetu. Vruća voda na prazan stomak, voda sa limunom, propolis, kafa, tibetanci, jutranja gimnastika, joga, šetnja do posla, šetnja u pauzi za ručak, nabavka hrane, priprema hrane, razne „dijete“, pita od borovnice, plivanje, bicikl, rekreacija, čitanje, pisanje dnevnika, rekapitulacija dana pred spavanje….
Ukoliko ne stvorimo vreme za svoje prakse, naše dobro biće koje želi da ga uvažimo, oseća se uskraćeno. I onda kompenzuje. Pušenje, alkohol, neumereno jedenje, fejsbuk, sve je to hrana za biće koje nije uvaženo. Smislite sebi neku finu pitu od borovnice. Nešto samo za vašu dušu. I svaki dan uvažite sebe, najmanje jednom.
Danas jasno mogu da vidim kako je semenje, koje sam posadila u Japanu pre 11 godina, niklo i svakodnevnom posvećenom praksom, načinilo moj rajski vrt iz kojeg vam sada pišem. Da vas ne zbunim, transformacija je praksa koji nikada nije gotova. Raj nije nešto što ćete napraviti i angažovati druge da ga održavaju, dok se vi sunčate na trajnom godišnjem odmoru na dalekim plažama Bora Bore. Transformacija je kad svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujete, ka nečemu što vas raduje i ispunjava.
Sada je 05:11 jutra 5.11. Peti novembar, pet i jedanaest. Volim te igre brojevima. Jutros su me želja i namera da pišem ovaj esej probudile u tri. Svi anđeli su bili sa mnom, nisu imali druga posla. Tišina, mir, sve čujem šta mi šapuću. Imam osećaj da radim nešto važno, da je moj život važan. Praktikujući svoje prakse vrednujem sebe i svoj život. Sa pitom od borovnice. O da.
Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Posvećenost stalnom unapređenju kvaliteta svog života i života ljudi oko vas. To je kaizen. Japanci znaju da je važno da imaju reč. Ako nemate reč, nemate ni iskustvo. I što je najzanimljivije, u kaizen ih je zaljubio amerikanac Edvard Deming. Ne tako davno. Šezdesetih godina. A vidite ih danas. Danas najbolje japanske kompanije dobijaju najprestižniju nacionalnu Demingovu nagradu.
I tako, dobar dan do dobar dan – dobar život. Ne može se od nesrećnih dana napraviti ni dobar godišnji odmor. Ni dobar život. I nema gotovog raja. Svako mora da napravi svoj. Ili praviš svoj raj, ili si deo nečijeg. A nečiji raj za tebe uopšte ne mora da bude raj. Može da bude i njegov negativ. Baš kao onaj moj pokušaj korporativnog života s početka price.
Pratite šta vas raduje. To vas istovremeno i vodi i štiti. I nemojte da nađete vreme da to radite. Stvorite ga. Pet minuta prvih nedelju dana. I već ste krenuli u stvaranje svog raja. Raj se ne nalazi. Nego se stvara. Ne u avgustu. Nego u dva. Svakoga dana. Danas.
Dobar vam dan želim.
Beograd, 5. novembar 2014. godine