Pre neki dan sam sa prijateljicom prolazila pored izbegličkog kampa kod željezničke stanice. Rastužila se što su ljudi u šatorima radosniji od većine prolaznika. Što su radosniji od njene mame. Koja se brine zato što ona ne živi kako mama misli da bi trebalo. Da. Više je životne radosti u ljudima koji su ostavili svoj prethodni život. I krenuli u novi. Nego u smrknutim i čemernim prolaznicima. Kojima nedostaje destinacija kojoj bi se radovali. Ovo je utisak koji često delim sa svojim plemenom. Da nas boli sivi smrknuti svet oko nas. Sigurna sam da bismo mogli da nabrojimo hiljadu razloga da opravdamo tu našu smrknutost. Ali ne radi se o tome. Da razložimo i opravdamo svoju nadrkanciju. Nego da osmislimo destinaciju koja će nas radovati. I obasjavati nas i svet oko nas.
Heroje do mene dovede upravo ovo nezadovoljstvo. Iako su postigli i ovo i ono. Iako imaju više nego što su ikada mislili da će imati. Ostvarili su toliko toga. A ništa ih nije ni zagolicalo. Muči ih onaj svima znani osećaj: I to je sad kao to? Često ovu prazninu prati još jedan osećaj: Vidi koliko je nesrećnog sveta oko mene. Ja bih trebalo da sam srećan. Ah. Pa su em nezadovolji. Em se osećaju krivima što su nezadovoljni. Iako bi „trebalo“ da su prezadovoljni. I upravo na toj tački shvate da je potrebno nešto da urade. Sa sobom. Ne sa svetom oko sebe. To su već uradili. I nije ih usrećilo.
U tim momentima spoznaju da su toliko toga uradili. A da očekivane nagrade zvane „onda ćemo biti srećni“ nema. Očekivali su da će biti srećni kad završe fakultet. Kad se zaposle. Kad nađu srodnu dušu. Kad dobiju decu. Kad postanu „neko“. Kad zarade pare. Kad kupe stan. Kad… uvide da sreća nije stanje koje ih čeka na kraju neke destinacije. Onda ih život dovede kod mene. Pa krenemo u proces. Koji sam i sama prošla. I često iznova prolazim. Zato se njime i bavim.
Danas smo sve iseckali na neke mikro komadiće. I vreme smo iseckali. Na nedelje, dane, sate, minute. Na beskrajne TO DO liste. Na „obavljanja“. „Odrađivanje“. Ah. Usmeravamo pažnju na ono što još treba da uradimo. Na ono što nismo uradili. Na ono što nemamo. Nismo naučili da osvestimo šta smo sve uradili. Da se osvrnemo na širu sliku. Na pređeni put. Na naš osećaj u telu. Na zadovoljstvo ostvarenja. Zato što nas već uveliko čekaju nove TO DO liste. Zato što njima nikada kraja nema. Jedna mudra žena me je naučila da se posao NE ZAVRŠAVA. Posao se PREKIDA. O tome se radi.
Ovo jurcanje našeg doba deluje mi kao putovanje japanskim brzim vozom Shinkansen. Sve je brzo i efikasno. I to je super. Koliko sam samo ushićena bila kad sam hiljadu kilometara prešla za manje od tri sata. Od Tokija do Hirošime. U pozadini ovog ushićenja čučala je zbunjenost. I ošamućenost. Što nisam videla nikakav pejzaž. Samo neko plavo-zeleno promicanje. Kad god se preigram svojim listama i „obavljanjem“, na zidovima svog mentalnog platna vidim tu plavo-zelenu zbrkanost. Kao u roler-kosteru. I shvatim da ću u konačnom zbiru svog putovanja imati mnogo pređenih kilometara. Ali ni jedno moje mesto. Koje sam doživela. Sa kojim sam se stopila. Koje volim. Moje lično, privatno, drago i intimno mesto.
Onda stanem, udahnem, odahnem. Obratim pažnju. Na mesto na kojem sam se zatekla. Gde god da se nađem. Utišam onaj nikad zadovoljni glas u mojoj glavi. Koji viče da ima još toliko toga na TO DO listi. Koji me požuruje da projurim bajkom na žuto. I na crveno. Da slučajno nešto ne propustim. Pa se vratim na mesto na kojem sam. Podsetim se da imam telo. Osetim da je živo. Da imam noge, kičmu, vrat, lice, glavu. I ruke. Udahnem dva tri puta. Obratim pažnju na svet oko sebe. I odjednom me u pet minuta preplavi neka milina. Ekstaza. Čim obratim pažnju, sve mi postaje tako nekako duboko, prisno, lepo. Kao da se uronim u njega. I ono u mene.
Sličan osećaj užurbane plavo-zelene šinkansenske zbrkanosti imala sam gledajući svoje fotke. Na kojima se uglavnom dešavala neka čudesna idila. Za profilnu sliku na društvenim mrežama. Možda i za cover photo. Idila koje se ja uopšte nisam sećala. Koju nisam doživela. Idila sa mnom. A bez mene. Kad sam shvatila koliko doživljaj na fotkama nema veze sa mojim (ne)sećanjem na isti, poklonila sam foto-aparat. Tada su se još uvek koristili foto-aparati. Nekoliko godina nisam napravila ni jednu jedinu fotku. Rešila sam da doživljavam stvarnost. I da skupljam svoje doživljaje. Koji se nalaze u mom telu. A ne u glavi. O tome se radi. Da ne bih morala retroaktivno i unazad da oživljavam neku nepostojeću stvarnost. Koju sam fotkala. I iskonstruisala. A ne i doživela.
Dok sam jurcala šinkansenom kroz svoj život i pravila dobre i impresivne fotke koje nisu imale veze sa mnom i sa mojim životom, srela sam učitelja Dušana Milojevića. Koji mi je podario mudrost o kojoj sada pišem. Zato što je razumem. Svakom ćelijom tela. Rekao mi je: Nemoj da misliš. Mišljenje je posledica nezanja. Došlo je vreme da znaš. E da. Došlo je vreme da se sa mišljenja prebacim na znanje. Kako se to radi?
Ima jedna stara parabola sa Tibeta koja možda daje odgovor na ovo pitanje. Ona kaže da se na početku vremena srce nalazilo tačno na sredini tela. Ali pošto su ga stalno terali u stranu, pošto su ga terali sa puta, ono se više ne nalazi na sredini tela. Sada jadničak čeka pored puta: Ako vam nekad budem potrebno, tu sam. Šapuće. Ali o njemu niko ne brine. Niko mu ne daje podršku. Umesto toga, svi ga osuđuju.
Kada nešto uradimo i kažemo da smo uradili zato što smo osetili da tako treba, ljudi nam se smeju. Osetila si? Pitaju. Ne razumeju. Traže logične razloge. Kriterijume. Osećanja nisu pravi razlog da se nešo uradi. Čak i kada se zaljubimo, moramo da nađemo razlog zašto smo se zaljubili. Zato što ima lepe oči. Zato što volimo njegove ruke. Nikada nismo sabrali sve te kriterijume na digitronu i odlučili da se zaljubimo. Ne zaljubljujemo se ovako. Mi se zaljubljujemo. A onda, da bismo zadovoljili društvo i pokazali da nismo ludaci smišljajmo kojekakve kriterijume. Kaže Osho. Hvala mu.
Niko ne čuje srce. A um neprekidno brblja i brblja. Blablalablala… Čak i ako srce nešto pokuša da kaže, to ne dopire do nas. Ne može da dopre. Taj bazar u našoj glavi toliko bruji od priče da je u toj vrevi prosto nemoguće čuti srce. Srce polako prestaje da se oglašava. Glava u ovom društvu vodi glavnu reču. Inače bismo živeli u potpuno drugačijem svetu.
Kada nas je na plesu ritmova pod nazivom Srce i Eros, učiteljica Enesa pitala koliko nas je imalo strastvena oba roditelja, svi smo se zgledali u krug. Mislili. Vrteli glavom. Slegali ramenima. I gledali jedni u druge. Jedna mlada žena je digla ruku. Od nas 60. Dva roditelja od 120 su bili strastveni. Da. Učili su nas da budemo pristojni. Umesto iskreni. Učili su nas šta bi trebalo, umesto šta želimo. Da budemo dobri, umesto da budemo dobro.
Umesto srca na sredini, društvo nas uči zlatnoj sredini. Da se ne ističemo mnogo. Da ne štrčimo. Uči nas da potisnemo zadovoljstvo. Da se manemo onoga što nas raduje. Što volimo. Nego da gledamo od čega ćemo ’leba jesti. Da sanjamo „realne“ snove. Da se ne opečemo. Društvo nas uči da izbegnemo bol. Ako nikada nisi mnogo srećan, onda nećeš biti ni previše nesrećan, kažu. Nemoj (mnogo) da se smeješ, plakaćeš. Da bi izbeglo suze, društvo je prestalo da se smeje. Lepo Mira Bobić Mojsilović kaže: Suze su OK. Apsolutno su OK. Ako želimo da se popnemo na vrhove, moramo da prođemo i doline. Nema ništa loše u dolinama. Važno je promeniti pristup prema dolinama. Prema suzama. Prema kišnim danima. Tako dočekam heroje. Kada dođu nezadovoljni. Unatoč svim svojim ostvarenjima. Kažem im da su suze OK. Da je i kiša OK. Da su doline OK. Bez njih nema visina. Ni sunca. Ni smeha. Da je bol sastavni deo života. Kao i zadovoljstvo. Učimo da razumemo ove dve sile koje oblikuju naš život. Tako da nam budu prijatelj. Vođstvo u svim situacijama. I u svim vremenima.
Patnja na putovanju je znak da smo skrenuli u ćorskak. Da nešto ne radimo kako treba. I da treba da promenimo. Ili to što radimo. Ili svoj stav. Kada smo nezadovoljni svojim životom, znači da je došlo vreme da se pozabavimo svojim unutrašnjim svetom. Da smo u spoljašnjem uradili sve što smo trebali. Pa je vreme da obratimo pažnju. Da udahnemo. Osetimo. Vidimo. Čujemo. I pomirišimo. Da prestanemo da mislimo. Odgovor se ne nalazi u glavi. To je osećaj koji se nalazi u telu. U stomaku. U grlu. U srcu. To je ono što kuca. I što crta se. Zato je važno da postanemo prisni sa sobom i sa svojim telom.
Odrastali su me Grujići. Hvala im beskrajno. Duškovi roditelji. Čiji su pedagoški backgroundi jasno definisali šta treba. A šta ne treba. Šta je dobro a šta je loše. Nezadovoljni mojim samosvojnim ponašanjem, govorili su mi: Di bolje, tu dulje. Nije im se sviđalo što ostajem dulje tamo gde mi je bolje. Vaspitavali su me spartanski. Želeli su da idem tamo gde je „dobro“ za mene. O tome se radi. Učili su nas da utrnemo svoje zadovoljstvo. Da bismo utrnuli i potencijalnu bol.
I dan danas se sećam posledica ovog pedagoškog pristupa. Koji se najbolje očitavao na njihovoj deci. Sećam se usisivača kojim nas je tetka Mara udarala po nogama dok je usisavala. Iako niko od nje nije tražio da bilo šta uradi. Usisavala je umesto da sa ekipom ide da londra. Što je najviše na svetu volela. Umesto londranja, ostajala je da usisavajući udara i nas i nameštaj. Ah.
Slično se prema radu odnosio i moj otac Duško. Jedna od najluđih scena mog odrastanja je Duškovo košenje travnjaka. U dvorištu od 3 hektara. Umesto motokultivatora, Duško je imao najmanju kosilicu na svetu. Dočekao bi da trava naraste poprilično visoko. Do polovine listova, najmanje. Onda bi u najtoplijem delu najtoplijeg dana u godini uzimao svoju malu Barby kosilicu. I kretao da šiša hektare travnjaka. Na 40 stepeni. Iako je nakon infarkta i prvog šloga imao zabranu da izađe na sunce. Sećam se zvuka brundanja kosilice, njega polugolog koji se kupa u znoju tela svoga. Sa travom zalepljeno po telu. Kako se zavlači pod jelke. Koje ga bodu. Ah. Gde gore, tu dulje. Gde najgore, tu najdulje. To je taj princip.
Hvala svima na svim poukama. Ja sam se ipak držala svoje maksime. Gde bolje, tu dulje. I prvom prilikom sam otišla od kuće. Od usisavanja usisivača. I košenja trave. I postala senzibilna na militantno mučeništvo. Čim ga nanjušim i naslutim nestajem glavom bez obzira. Tamo gde je sve po mom.
Ja sam svoje DA i NE principe vrlo negovala. I negujem. Po cenu neslaganja i odlaska iz porodice. Po cenu odlaska iz partnerstva. Iz odnosa. Iz situacije. U radu sa ljudima često me čudi što ljudi nemaju svoj unutrašnji signal za DA i NE. Naučimo toliko toga. Znamo šta treba. I šta ne treba. A ne znamo šta nam je DA I NE. To je jedna od prvih stvari koju radimo. Jedan i nula. Želim i ne želim. Prija i ne prija.
Ja sam DA i NE suštinski razumela u mojim školama magičnog realizma. Istraživanja kažu da su ostvareni ljudi svesni sebe i sveta oko sebe. Da su prisni sa svojim telom. Sa svojim unutrašnjim svetovima. Prisutni u svom životu. I u svetu oko sebe. Prisni i prisutni. Da imaju vrlo razvijene „ženske“ kvalitete. Da obraćaju pažnju na procese, umesto samo na ishode. Da su im jednako važni odnosi, koliko i zadaci. Neznano i nespoznatljivo koliko i znano.
Sorošev sin je rekao: Moj otac bi vam ispričao čitave teorije o tome zašto je uradio ovo ili ono. Sećam se da sam ga kao dete gledao i mislio da je to čista glupost. Znao sam da je promenio odluku u šta da uloži na berzi samo zato što su ga zabolela leđa. Tako je odlučivao.
To sam učila i kod Čarlsa Foknera. Koji je stučnjak u svetu donošenja odluka. Koga direktori i vlasnici velikih kompanija angažuju kada je potrebno da donesu neke „velike“ odluke. Sa značajnim sumama novca. I sa još značajnijim posledicama. On ih uči isto što je i mene Dušan naučio u jednoj rečenici. Nemoj da misliš. Mišljenje je posledica neznanja. Znaj. A „znanje“ se nalazi u telu. U srcu, stomaku, grlu. U mišićima. U grudima. Fokner ih uči da razgrnu hiljade svesnih kriterijuma. Da sklone grafikone. I mudrijašenje. Neka zadrže najvažniji kriterijum. Neka ga puste kroz telo. Neka oslušnu srce. I neka prate svoj osećaj u telu. Think and blink. U nekim situacijama je Blink and think. Zavisi od tananog osećaja u telu.
Fokner nam je pričao o istraživanju. U kojem su ljudima ponudili dva putovanja. Letovanje i zimovanje. U isto vreme. Trebalo je da se odluče za jedno. I da putuju besplatno. Verovali ili ne, preko polovine ljudi nije iskoristilo priliku za besplatnim putovanjem. Nisu mogli da odluče. Upravo zato što su analizirali kriterijume. Što su ostajali u glavi. Svako ko je „propustio“ razmišljanje u telo i osetio, čuo, video i omirisao jednu i drugu atmosferu, „znao“ je u svom telu. Srce i osećaj u telu su mu rekli. Mogao je da odluči. Lako. Oni koji su pravili kalkulaciju, ostali su kod kuće. Oni koji su poslušali svoje telesne senzacije otišli su na odmor. Pa vi sad vidite.
Kažu nam: Budi racionalan. Retko ko nam kaže: Budi iracionalan. Iako je udeo svesnog, racionalnog bića samo 6%. Ostatak od 94% je pod kontrolom nesvesnog uma. Koji se nalazi u našem telu. I u našim osećajima. Sve što radimo, radimo da bismo se osećali na određeni način. Emocije se u stučnoj terminologiji zovu emocionalni navigacioni sistem. Emocije nisu inferiorni rođak svesnog uma. Nisu ni zamena za logiku. Niti virus koji nas napada kad smo najslabiji. Kako često čujem od ljudi. Ja im kažem da su emocije naš najbolji prijatelji. Naš vodič. Koji nam kaže: Di bolje, tu dulje. Ako ti je dobro, nastavi. Ako ti nije dobro, menjaj.
Prija-ne prija. Raduje- ne raduje. To su kriterijumi. U telu. U srcu. Ovo bude jedan od prvih zadataka koji herojima zadajem. Kada nezadovoljni svojim ovozemaljskim ostvarenjima dođu kod mene. Da obrate pažnju na sve što rade. Da svemu što rade dodaju još jedan svesni udah i izdah. Da ne misle. Nego da znaju. Da udahom propuste kroz telo to što su uradili. I da vide, da osete i oslušnu gde se to u telu nalazi. Zadovoljstvo nije misao. Nego osećaj u telu. Moramo ga p(r)obuditi.
Da bismo doživeli zadovoljstvo, za početak je dobro da osvestimo da imamo telo. Onda ograničenu svesnost sa uske trake u predelu očiju možemo da proširimo na celo telo. Učim heroje da osete stopala. Kontakt stopala i zemlje. Da promeškolje stopala kao da ljube zemlju. Tako brzo postajemo svesni celog tela. Onda misao možemo da propustimo kroz celo telo. Da osvestimo šta smo uradilli. Da uvažimo sebe, potapšemo se po ramenu i lepo nagradimo. Smestimo sve u širi kontekst ostvarenja. Pa tek onda prelazimo na sledeći zadatak. I neka to ne bude TO DO lista. Nego agenda za dušu. Neka svaki zadatak, sve što rade smeste u kontekst svojih ciljeva. Svoje vizije. Svog života. Neka svemu što rade daju značenje. Ili neka ne rade. Ako nema značenje za njihov život. To im kažem.
Često čujem reči „ne mogu.“ Ovo su reči koje sa herojima brzo sklanjamo iz rečnika. Društvo nas je naučilo da je „ne mogu“ vrlo zgodno opravdanje. „Mogu“ i „ne mogu“ su u glavi. Mišljenje. Zato što su nas učili da mislimo. Umesto da znamo. Umesto da osećamo. Kad god izgovorimo „ne mogu“, mi sebi oduzimamo snagu. Svakoj svojoj ćeliji. Umanjujemo se. I onda se čudimo zašto nam je malo samopouzdanje. Ah. Pričam herojima koliko je važno da biramo iz srca. Želim i ne želim. Umesto mogu i ne mogu. „Ne želim“ je legitimno. „Ne želim“ nam vraća snagu. Podseća nas šta želimo. Šta nam je važno. Za one kojima je teško da kažu „ne želim“, smislili smo odgovor: Imam druge planove. O tome se radi. Da bismo mogli da kažemo DA i NE, važno je da znamo kuda idemo. Da imamo jasnu destinaciju. Samo onda možemo da procenimo kako se naši planovi uklapaju sa pozivima iz sveta. Da li želimo da skrećemo ili se zadržavamo na drugim destinacijama. Ili ne želimo. Osećaj u telu. Iz srca.
I zato je važno imati svoje planove. Jasne destinacije. I zato su ljudi u izbegličkim kampovima srećniji od smrknutih prolaznika. Zato što imaju cilj. Loženje. Destinaciju. Za razliku od smrknutih prolaznika oko njih.
Ima tu još reči koje odzvanjaju u našim glavama. I u našim životima. Glasom nekog ko nas je naučio šta je dobro. A šta je loše. Šta treba. Šta ne treba. Recept je vrlo jednostavan. I isti je za sve. Sa bazara u glavi, u kojem se horski natpevaju naši razni autoriteti, jednim udahom možemo da osetimo stopala. Da ih promeškoljimo. Da poljubimo zemlju svojim stopalima. Da dišemo celim telom. Iz zemlje. Kroz stopala. Do krune glave. Da osetimo da imamo telo. Da imamo sebe. I svoje unutrašnje vođstvo. Srce. Da ga vratimo na sredinu. Tako što ćemo staviti ruku na srce. I pitati sebe šta stvarno želimo. I već u sledećm udahu znaćemo odgovor. Kada je odgovor DA, prijatna i topla emocija razlije se našim telom. Ako je hladna, oštra i bodljikava, odgovor je NE. Tačka. Cela matematika. Dok izbrojimo do 10.
Jedna od čestih herojskih tema je perfekcionizam. Koji je posledica uverenja da uvek može bolje. A čija je posledica da nikada nećemo biti zadovoljni. Ma koliko da uradimo. Ma šta da ostvarimo. Uvek će moći bolje. A mi ćemo legati krivi i buditi se dužni. Za mene je perfekcionizam protivprirodni blud. Zato što nije u saglasju sa prirodom. Priroda nije perfektna. Priroda nije zamrznut trajni kadar. Nije profilna fotografija. Na kojoj smo svi seksi. A sve je urađeno. Priroda je tok. Promena. Proces. Progres. Uvek neki list otpada, dok neki novi niče. Život je živ. Perfekcionizam je odsustvo života. Da ne kažem smrt. I sama sam bila perfekcionista. Učili su me da uvek može bolje. Moj otac Duško ne može da govori već 15 godina. Nakon drugog šloga koji ga ja snašao. U njegovim pokušajima perfekcionizma. Nedavno mi je napisao na papir: Mogla si bolje. Ah. Rekla sam mu da nisam. Otpevala sam mu Rundekovu pesmu: Ja bih mogla da mogu. Danas verujem da je ovo najbolje što mogu. Kažemo to i sebi. I svetu oko sebe. Da je moglo bole, bilo bi.
Kad sa herojima pričam o perfekcionizmu i o strogom suđenju često se setim priče antropologa Gregori Bejtsona. Koja predstavlja transkript razgovora koji je nekada davno vodio sa svojom ćerkom.
Jednoga dana ćerka mu je prišla i pitala ga je: Tata, kako se stvari pokvare tako lako?
Šta misliš pod „pokvare” dušo?
Znaš tata, pokvarene su kada nisu perfektne. Vidi moj sto sada. On je pokvaren. Stvari su razbacane po celom stolu. To znači pokvareno. A prošle noći sam toliko radila da ih napravim savršenima. Ali stvari ne ostaju savršene. One se pokvare tako lako!
Pokaži mi kako je kada su stvari savršene, zamolio ju je Bejtson. Ćerka je poređala sve stvari na policu. Svaku na tačno određeno mesto i rekla: Evo tata, sada je savršeno. Ali ne ostaje dugo tako.
A šta se dešava ako pomerim tvoju slikarsku kutiju za nekoliko santimetara? Šta se tada dešava?
Tata, ne! To je već pokvareno. Mora da stoji ravno, a ne da tako odskače od svega.
Tada ju je Bejtson pitao: Šta se dešava ako pomerim ovu olovku na drugo mesto?
Pa, ponovo upropaštavaš.
A šta ako je knjiga ostala otvorena, nastavio je Bejtson?.
To je takođe upropašteno.
Bejtson se okrenuo prema svojoj ćerki i rekao: Dušo, ne radi se o tome da se stvari upropaste tako lako. Radi se o tome da ti imaš mnogo načina da se stvari upropaste. A imaš samo jedan način da stvari stoje savršeno.
O tome se radi. Odmah se setim mog rodnog Sombora. Gde je malkice sveta mantra. Šta god da uradite, da napravite, skuvate, okrečite, sašijete, smislite – uvek postoji ta reč: malkice. Maaaaalkice još samo da je… slanije, slađe, toplije, hladnije, duže, kraće, svetlije, tamnije, tvrđe, mekše…… I za razliku od Bejtsonove ćerke, koja je imala barem jedan način u kojoj su stvari savršene, u mom rodnom gradu taj se slučaj još nije desio. Uvek postoji to malkice.
Danas vidim i čujem da malkice nije rezervisano samo za moju porodicu. Za moj zavičaj. Viđam ga i čujem na sve strane. Radim i pričam sa vrlo uspešnim ljudima. Kada ih pitam: Da li ste uspešni? Vrlo često mi kažu NE! Kao iz topa. Kada ih pitam: Šta treba da se desi da biste se osećali uspešno? Krenu da nabrajaju dugačke liste. Koje se od njihove sadašnjosti razlikuju samo za malkice. Da imaju još par hiljada eura pa da imaju ceo milion. Da imaju još jednu kilu manje. Da im je holesterol manji za jedan. Da su završili još samo onaj jedan posao koji im nije uspeo. Da im muž ili žena imaju malo više ili malo manje vremena. Da provode barem još jedan sat više sa decom. Liste su dugačke , kreativne i nepregledne.
Još od somborskog malkice se pitam zašto namećemo tako stroga pravila za sebe. I za one koje najvišiše volimo. Čini mi se da se plašimo da ako ne postavimo vrlo striktna pravila nećemo biti motivisani da se trudimo. Da se budimo. Da postižemo. I da uspemo. Kada nametnemo sva ta nedostižna malkice, utabali smo stazu trajnog nezadovoljstva. Bez obzira šta da uradimo, uvek će biti to jedno malkice. Što će nas činiti tužnijim i nezadovoljnijima i od ljudi koji nemaju dom. I koji nemaju zdravlje.
Sve ovo pišem zato što sam i ja iz ovog kluba. Iz kuće zvane: uvek može bolje. U kojoj su se petice, desetke i medalje podrazumevale. Koja je poništavala devetke iz analize jedan. Prvog velikog ispita na matematičkom fakultetu. Koja je i ovog leta poništila neke devetke. I osmice. Pa sam se malo zaigrala. Sa poništavanjem. Toliko sam bila nezadovoljna, da sam morala dnevno da isplivam i izvezem nekoliko kilometara. Da preusmerim iritirajuću frustraciju. I bazar u mojoj glavi. Knjige samo pišem, a još uvek ih nisam izdala. Majstori na 5 gradilišta oko mene rade, grade, kuckaju, buše. A ja se još nisam preselila. Desila mi se i kila-dve viška. Dugo toplo leto se odužilo. Ja u niskom startu čekala da prođe. Da se heroji vrate sa odmora. Da radimo. Stvaramo. Toliko su mi nedostajili heroji, radionice i naša razmena, da sam pomislila da ću na Adi da držim radionicu. Prošle nedelje sam se osećala kao otelotvorenje osujećenosti. Koje vrti i vrti točak. I vrti. A ništa ne postiže. U svim segmentima života. Ah. Pojačano Eklipsom na mom Suncu. Ah. Sad me boli celo telo. Kad se samo setim. Osećanja nam služe kao vodič. I prijatelj. Bolne emocije su signal da nešto treba da promenimo. Kod frustracije valja promeniti način na koji radimo. Ili način na koji doživljavamo situaciju.
Onda sam osvestila da sam za godinu dana napisala skoro tri knjige. NINJU od Japana sa Balkana. NINJU sa Balkana do Manhatana. I sada pišem Artemidu novog doba. Da sam napravila osam novih celodnevnih radionica. Da sam za tri godine osmislila, napravila i napisala 28 celodnevnih radionica. Dve i po godine gradiva. I održala preko sto radionica. Sutra kreće osma generacija heroja. Kada pomislim na ljude, odmah me okupa milina. Toliko božanstvenih razmena. Svakoga dana. Sa herojima novog doba. Sa prijateljima. Sa sobom.
Kada sam sve ove misli propustila još malo dublje kroz telo, nakon što sam promeškoljila stopala i osetila celo telo, doživela sam takoreći ekstazu. Koja mi je rekla da je sve u redu. Da treba da promenim samo način na koji doživljavam stvari. I na koji radim neke stvari. Na ovoj tački sam shvatila da sam uradila sve što sam znala. I da je vreme da pustim malo i život da se iskaže. Podsetila sam se da je život uvek u pravu. Da život uvek ima pravo rešenje. Možda to nije baš u minut kako sam isplanirala u mom godišnjem kalendaru. Da se uvek sve desi u pravi čas. I da je potrebno da verujem u proces. A verujem. I da je došlo vreme da pustim. Da se igram. Da nastavim da radim to što volim. I da budem spremna za čuda. I da sledećeg leta budem tamo gde su ljudi. I da osmislim neke dobre retreat. Pod nazivom Heroj na odmoru. Eto tako ja sa sobom razgovaram.
I kao što bih i herojima savetovala, kažem sebi: Džaba ti znanje, kad nemaš stanje Mari. I onda izvadim listu: Kako da udesim sebi da se osećamo dobro? Zvuči vrlo jednostavno. I baš zato je potpuno čudesna. Ova lista je moj nitroglicerin. Koji stavljam pod jezik. Kada mi se suzi svesnost. Kada uđem u tunelski vid. Kada ne mogu da se setim ni jedne jedine stvari na svetu koja bi me oraspoložila. Onda izvadim svoju listu. Na kojoj piše: Pusti muziku. Digni dupe sa stolice. Igraj. Izađi napolje. Sedi na bajk. Šetnja. Glupiraj se. Istuširaj se. Napuni kadu. Pevaj. Idi na pijacu. Čitaj. Piši. Plivaj. Sauna. Masaža. Nega tela. Picni se. Razradi neku novu ideju. Piši. Spremi fioke. Spremi novu turu stvari za prosleđivanje. Uradi nešto za nekoga. Daj sebe. Spremi neki slastan obrok. Pozovi nekoga na ručak. Di bolje tu dulje. Idem tamo gde je sve po mom.
Jer ispadanja iz ravnoteže su prirodna. Kao dan i noć. Kao sunce i oblaci. Kao visine i doline. A naša priroda nas usmerava na negativno. Na ono što nemamo. Na ono što treba da uradimo. I obrnuto. Pozitivno nam ne privlači pažnju. Pa kad je već tako, onda naš svesni um, onih 6% možemo da usmerimo baš na to. Tom Best nas je u školama strukture magije učio da naša energija teče tamo gde usmerimo pažnju. A da je mudrost gde ćemo usmeriti pažnju. Moja mudrost je da spremim mnogo načina da se brzo vratim sebi. U telo. U dobro stanje. To je moja energetska zimnica. Energetski špajz.
Važno je da uspostavimo lični pravosudni sistem koji nas neće osuditi na večno nezadovoljstvo. Da nam je lako da se osećamo dobro. I da nam je teško da se osećamo loše. Sistem koji čini da se što češće osećamo dobro. Kada se osećamo dobro, mislimo dobro, radimo dobro i tretiramo druge ljude dobro. Ljudi onda žele da budu u našem prisustvu. Žele da nas podrže. Ljudi ionako ne pamte šta smo im rekli. Već kako smo im to rekli. Kako su se u našem prisustvu osećali. To je onih 94% komunikacije. I sva nam se vrata otvaraju.
Ja sam svoj pravosudni sistem poprilično ublažila. Napravila sam ga tako da mi je lako da se osećam dobro. I da mi je gotovo nemoguće da se osećam loše. Malo mi za sriću triba. Što najlepše na svetu peva moja Nincy. Kraljica i učiteljica lepog života.
Kada mi ništa ne polazi za rukom, podsetim se šta sve imam. I pustim Hair. I igram. Što i vama želim.
I got life, mother
I got laughs, sister
I got freedom, brother
I got crazy ways, daughter
I got headaches and toothaches
And bad times too like you
I got my hair
I got my head
I got my brains
I got my ears
I got my eyes
I got my nose
I got my mouth
I got my teeth
I got my tongue
I got my chin
I got my neck
I got my tits
I got my heart
I got my soul
I got my back
I got my ass
I got my arms
I got my hands
I got my fingers
Got my legs
I got my feet
I got my toes
I got my liver
Got my blood
I got life, life, life….
Beograd, 18. septembar 2015.
Ovaj tekst posvećujem Ninciki, koja je rođena sa neviđenim darom za sreću.
I zahvaljujem se ovom dugom toplom letu. Što sam se ovoliko isplivala i navozala. Idem danas da mu se zahvalim. Još jednom vožnjom i kupanjem na Adi. I da ga lepo ispratim. Zajedno sa Saturnom u Škorpiji. I da dočekam jesen. I Saturna u Strelcu.
Ihaaaj.