Nema problema

Često se pitam kako naš jezik zvuči ljudima nenaviknutim na slovenske jezike. Kakva mu je melodija? Šta najviše čuju? Koje su prve reči koje nauče? Kad uđem u ulogu nekog vanzemaljca koji prolazi ulicama moje domovine, uglavnom čujem: Nema problema. I euro.

Tokom prve decenije tranzicije radila sam na projektima sa ljudima iz euro zone. Moja uloga je bila da prevodim razlike u mentalitetu. Da objasnim jednima kako razmišljaju oni drugi. Da bi se razumeli. To je inače i moj poziv. Da razumem. Da bi se razumeli.

I tako sam objašnjavala Nemcima i Holanđanima kako mi razmišljamo. Počinjala sam od tog našeg sveodzvanjajućeg refrena „nema problema“. Onda sam odlazila korak dalje. I pokušavala da im objasnim višu oktavu ove ideje. Zagorsku izreku: Nikad ne bu, da nekak’ ne bu. Koja kaže da nikada ne bude da nekako ne bude. Kada bi se Evropljanima zavrtelo u glavi od mojih lingvističkih lupinga, rekla bih im suštinu ove ideje. A to je da uvek nekako bude. Na šta bi oni zbunjeno rekli: So, everything will be ok. O da. To je ta razlika. Između euro mozgova koji pojednostavljuju stvari. I naših balkanskih. Koji ih stavljaju u oblande dve-tri negacije. A nikada ne bu da nekako ne bu, me i dalje začikava. Kako smo uspeli da prevaziđemo logiku? Da od tri negacije napravimo afirmaciju.

Naš mozak ne poznaje negaciju. Zato što je negacija ljudska, a ne prirodna tvorevina. Jer u prirodi stvari jesu. A nije da nisu. Pa tako ako kažem da ne mislite na čokoladni tart, vi nemate drugih misli do tog tarta.  Ni ako vam kažem da mu ne dodate žele od maline. Ni sladoled od gore. Kada deci kažemo da paze ne padnu, njihov mozak ima dve slike. Jedna je slika padanja i naše odrično klimanje glavom. A onda se još ljutimo kad padnu. Prilično šašavo, zar ne? Odnosno DA.

I naravno da je u našem svetu, u kojem je glavni refren „nema problema“, problema tušta i tma. Ima problema. I nema eura. Tako nekako. A naše dualno biće ima dve težnje. Da izađe iz problema. Iz stanja u kom nas nešto žulja. I da ide tamo gde mu je želja. U tom smeru ljudi iz euro zone gledaju. U smeru onoga što žele. U smeru svojih ciljeva. Pa u rečniku imaju hiljade nijansi reči za ciljeve. Goal, aim, target, outcome, objective, overall objective, intention, destination, purpose…. Mi jedva da imamo jednu. A i nju retko koristimo. Ne stižemo od problema. Koje pritom i negiramo.

U euro svetu, problem je neumesna reč. Takoreći psovka. Nema problema. I ima eura. Zato su i razvili mnoge načine da se izađe iz problema. Iz onog što nas žulja. Do toga što nam je želja. Od žulja. Do želje.

Kad radim sa ljudima, ja ih najpre pitam kuda žele da idu. To je prvo pitanje. Kao uostalom što i takstisti kažu adresu na koju žele da idu. Uglavnom mi kažu da stižu sa jednog mesta gde im se nikako nije sviđalo. Da su se namučili. Da ih boli. Ja kažem: OK, sada ste na sigurnom. Nego gde želite da idete? Onda nastavljaju. Da ne žele ni ovo, ni ono. Boleće ih. Sve im govori da tamo ne treba da idu. Izlistaju mi čitave liste onoga što ne žele. Liste svih adresa na koje neće da idu. A mozak ne poznaje negaciju. Ne može da nas odvede na ta ne-mesta sa ne-liste. Pa nas vrti. Dok mu ne kažemo jasno i glasno adresu na koju želimo da idemo. Ovo je jedan od mojih glavnih radnih zadataka. Da pozovem ljude da izađu iz problemskog stanja. I da uđu u željeno.

I zato su tako teški problemi zvani: ostavljanje pušenja. I gubljenje kilograma. Pri tom, naše biće ne voli da izgubi ništa. A naročito ne deo sebe. I svog tela. Ne može se samo izaći. A nigde ne ući. Naše biće hoće da mu damo i adresu na koju će stići. To mogu biti nova vitalnost. Disanje i življenje punim plućima. Mirišljavo i čisto. Sa tačno toliko kila. Izvajanih tako i tako.

Radeći u euro zoni, baš mi je prijala ta logika koja rešava stvari. Orijentisana na rešenje. Ipak sam ja matematičar. Volim da razumem zadatak. I da ga rešim. Ne znam šta mi je veća ekstaza – da li proces rešavanja ili sam momenat rešenja. Onaj momenat kad se posle mozganja i kombinovanja desi klik. I kad mi bićem odzvoni A-ha. O da. Navučena sam na rešavanje. Kada su me pitali šta ću biti kad porastem, imala sam dva odgovora. Da ću biti kurir. I da ću rešavati zadatke. U susretu sa Evropljanima, to je prvo u šta sam se zaljubila. Projektni pristup rešavanju situacija. Da ne kažem problema.

Malo se pozabaviš problemom. Izvučeš pouke. Pitaš se šta želiš umesto toga. A sve one nijanse reči cilj tvoju pažnju usmeravaju na stotinu mesta ispred tebe. Zadržavajući ti pažnju na željenom. Na adresi na koju želiš da ideš. Ostaje ti samo još da nađeš putanju koja te vodi do tvoje adrese. I da spremiš sve što za putovanje može da ti treba. I da kreneš. Sada. Vrlo jednostavno. I samim tim genijalno. Ovo je NASA format koji ljude vodi u svemir. O kraćim destinacijama da i ne govorim.

Deset godina sam odgovarala na ovih nekoliko pitanja. I učila ljude da odgovore na njih. Da svoje kukanje prevedu u akciju. Da naprave da nekako bude. Umesto da negiraju problem. I da čekaju verujući da nikad ne bude da nekako ne bude. Odnosno da uvek nekako bude.

Euro zona ne voli reč problem. Voli izazov. Mene izazov izaziva. Bocka. Razjaruje. Neće mi se  ni da ga izgovorim. Volim reč zadatak. Ipak je moj najdublji poziv da rešavam zadatke. Matematičar u meni vapije za njima. Pa mu ih dajem. U radu sa herojima, probleme zovemo prilikama. Učimo da ih rešavamo. Postoje formati za rešavanje problema. Koje su smislili zapadni umovi. Hvala im.

Kad imam zastoje, ili kad se stvari ne odvijaju kako ja želim ili očekujem, sebe podsetim da je moj život deo većeg plana. Da sve u meni i oko meni funkcioniše i bez mog svesnog napora. Verujem da će se i moj trenutni zastoji premostiti sa minimalnim naporom. A porazgovaram i sa životom. Pitam se da li me možda ovaj zastoj preusmerava u novom smeru? Da li me zove da procenim ono što trenutno radim? Da nešto promenim? Ovaj zastoj mi možda otvara put za nove mogućnosti, koje su na putu da se uskoro prikažu. Najvažnije je da u tim momentima budem otvorena za nove puteve. Uvek iskoristim priliku da se pozabavim negativnim emocijama i uverenjima na kojima mogu da poradim. To su naše senke. Koje na svetlo dana izlaze u ovakvim prilikama. Pa pričam sa sobom: Evo meni prilike. U šta ja to verujem, kad reagujem ovako? I podsetim se da je na kraju uvek sve dobro. I da ako nije dobro, to znači da nije kraj.  Da budem strpljiva. I ako je život nešto odložio, ne znači da je i odbio. U mom slučaju ovo je vrlo čest slučaj.

Na našem podneblju problemima pristupamo prilično iracionalno. Prvo ih negiramo. Nema problema. A onda reagujemo na razne nedeletvorne načine. Većina se brine. Misle da je briga ta koja rešava problem. Misle da će se posle određene količine brižnih sati problem nekako rešiti. U militantno mučeničkim svetovima, očekivalo se da imaš zabrinutu facu. To je značilo da radiš. Da se baviš. Da rešavaš. A u stvari je obrnuto. Zato što energija ide tamo gde je usmerena naša pažnja. Briga nas usmerava u ono što ne želimo. I privlači samo još i još novih problema. Briga je za mene tabu. Apsolutno najbesmislenije stanje. Koje me umara. Drenira. Bez rezultata. Čim brižne misli krenu da mi prolaze glavom, ja im pevam pesmu:

Nemoj da brigaš, život se stara,

Dok bude ljudi, biće i para.

Znam da mi je prvi zadatak da brigu transformišem u novu svesnost. Setim se da život oko mene orkestrira sve na svoj način. I da je moje da ga pratim. Razumem. I da mu se ne opirem. Kada se stvari ne odvijaju po mom, pustim ideju o tome kako bi trebalo. Proširim doživljaj mene i mog. I kada se brinem o računima i tekućim finansijama, proširim ih na sto čuda. Na sto željenih stanja. Postavim nameru. I da sam platila račune. I da sam sebe počastila nečim divnim. I da sam nekom nešto dala. I da mi je još preteklo. I onda iz tog osećaja razmišljam kako da se to desi. Aktiviram osećaj miljenice izobilja. Izvadim neku od omiljenih mi afirmacija. Dam nešto što imam. Punim srcem. Pokrenem proces primanja. I otvorim se za rešenje. Deluje šašavo, ali radi.

Pre nekoliko godina jedna moja prijateljica je došla kod mene silno zabrinuta. Nije mogla da spava od brige. Trebalo je da se vrati kući. U Njujork. Gde je živela. I imala fensi modnu karijeru. Koja joj više nije prijala. A svi oko nje su orkestrirano poručivali da nije normalna. Da se ne vraća iz Njujorka i velikog glamuroznog sveta. Žalila mi se da je njena briga ogromna. Da ne može da spava od brige. Rekla sam joj da kolika je njena briga, neka tolika bude i njena akcija. Tog dana je do jutra napisala 70 mejlova. Njeno biće je vrištalo da se vrati. I vratila se kući. Gde je danas srećna majka jedne bebe koja se rodila pre desetak dana. Ah. O tome se radi.

Dok se jedni brinu, drugi viču. Nekoliko godina sam živela sa Bobijem. U čijoj su se kući problemi „rešavali“ vikom. To nikada nisam videla. Čim bi nešto neplanirano iskrslo, počeli bi da viču. Počeo bi jedan od njih. A onda bi se kao u kanonu pridruživali brat Musa i tata Beli. I uskoro bi vikali i psovali u tri glasa. Kao da vikom teraju problem. Da mu viču: Iš, nije ti ovde mesto. Da ga psuju. Obično bi vikali o tome ko je kriv. Kako se to desilo. Dok bih ja odlazila. Da rešim zadatke. Jer je to moj poziv. Da ne slušam vikanje. Zavrtala bih bure piva koje je šikljalo. Dok se oni natpevaju. Zvala nekoga. Uzimala metlu. Ili već po potrebi. U zavisnosti od zadatka.

Neki dan mi je prijateljica Marta pričala o crnogorskom običaju. Kada imaju problem, oni se nađu sa nekim svojim. I kažu mu: Hajde da ječimo. Skinu obuću. Hodaju po zemlji. I viču. U dva glasa. Oduševila sam se. Genijalnom drevnom mudrošću. Koja nas izvodi iz kontejnera. Tako se u stručnom slengu zove uronjenost u brižna stanja. Sa brige u glavi preusmerava na telo. Na zemlju. Povezuje naše telo sa zemljom. A nataložene brižne misli i probleme olakša jekom. Pokrenu se svi energetski centri. Naročito grleni. Ulazi se u vibraciju rešenja.  Izašli smo iz kontejnera. I otvorili se za rešenje. Eh da sam ovo nekada znala. Ovaj čudesni zen na crnogorski način.

Kad smo kod zena, često herojima pričam ovu budističku priču. Koju mnogo volim. O demonu koji se hranio ljutnjom. Svaki put kada se na njega naljutimo, demon postaje sve veći. I raste. Dok se mi na njega ljutimo. I tako naraste do neslućenih razmera. Sve do momenta dok kralj palate ne dođe i ne poželi mu dobrodošlicu. I kaže mu: Dobro si mi došao. Šta mogu da uradim za tebe? Istog momenta demon počinje da se smanjuje. I smanjuje. I smanjuje. Kada ga potpuno uvažimo i razumemo, on je svoje uradio. Nema više upotrebnu vrednost. I odlazi. U demone koji se hrane ljutnjom spadaju i naši problemi. I naši bolovi. I mnoge bolesti.

U tom registru nalaze se i kritičari koje srećemo. Koji život doživljavaju iz problemskog okvira. Kad im ispričamo svoj plan, kažu nam: Nemoguće je. Nerealno je. Skupo je. Ako postupimo na tradicionalan način, možemo da se sa njima sukobimo. I da im kažemo: Nije nemoguće. Nije nerealno. Nije skupo. Druga krajnost je da im poverujemo. Da je nemoguće. Nerealno. Skupo. I da odustanemo od svoje ideje. Ne znaš koja opcija je gora. Takozvano duplo golo. A svemu su krive te silne negacije. Koje naše biće ne razume. Ako stvari posmatramo sa „treće obale“, kritičari mogu da nam postanu dragoceni savetnici. Potrebno je samo da izađemo iz problemskog okvira. Da ih pitamo šta predlažu umesto toga? Kako da napravimo da bude moguće? Realno? I jeftinije? Uvek se iznenadim koliko dobrih rešenja za unapređenje dobijem od kritičara. Zato što to i jeste njihova uloga. Da vide sve nedostajuće veze. I sve što može da pođe naopako. I važno ih je zagrliti. I reći im: Dobro si mi došao. Hvala ti što misliš o mojoj temi. Želim da te čujem. Da razumem šta mi zaista poručuješ? Šta ti to vidiš što ja ne vidim?

I tako. Da se vratim na problem. Lepo je to Kapetan Džoni Dep u Piratima sa Kariba rekao. Problem nije problem. Problem je tvoj stav o problemu. Kad problem doživimo kao problem, odnosimo se prema njemu kao prema problemu. Kad  sa herojima pričamo o stvarima na koje su ponosni, znate li šta mi kažu? Ponosni su na ono što su sami rešili. Prevazišli. Ponosni su na probleme koje su pretvorili u odličja. Što su bili hrabri u zahtevnim trenucima. Baš kao i ja. I ja volim moje nule. One su me napravile. Kad malo bolje razmislim, možda sam ih i sama napravila. Bez njih ne bih imala ni šta da razumem. Ni šta da vam ispričam.

Često sam sretala ljude sa bezmernim potencijalima. Koje nisu realizovali. Za koje važe  tužne reči: A moglo je biti. A srećem i ljude koji su sve postigli sami. Prema kojima ni život, ni priroda, ni roditelji, ni okruženje, ni okolnosti nisu bili darežljivi. I koji su unatoč svemu, uspeli da od svog života naprave čudo. Što je u stvari vrlo logično. Jer što više prepreka treba da savladamo, više snage moramo da trošimo. I što je više trošimo, više nam se vraća. I tako postajemo bogatiji. A energija koju smo uložili u savladavanje prepreka i teškoća bude  ulaganje i investiranje u naš sopstveni život.

Pričala sam na ovu temu sa Rambom. Kako Beograđani ostvaruju mnogo veća postignuća u Njujorku, nego u Beogradu. Kao što i mi, koji smo došli u Beograd, ostvarujemo mnogo više nego oni koji su ostali u udobnosti svog roditeljskog gnezda. Na kauču. Došljaci imaju potrebu da uđu u grad. Da smisle život. Pa kombinuju. Kombinuju. I na kraju iskombinuju. Zato što potreba stvara organ. Starosedeoci zbog ovoga često gunđaju. Na kauču. Filozofiraju na maminim sarmama. Jebiga. Dok nije u mišićima, znanje je puka glasina. Ostvarenje se meri preprekama koje smo savladali na putu. Zadacima koje smo rešili. Problemima koje smo rešili.

Mi nazivamo problemima situacije koje se ne uklapaju u našu ideju o budućnosti. A u stvari je pravi problem to što ne razumemo da život teče svojim tokom. Meandrira. Krivuda. A ne ide pravolinijski od tačke A do tačke Z. Problem je i što zamišljamo život kao zamrznut kadar. Kao da nije živ. Da su svi na svom mestu. I da se ništa ne pomera. Kao na fotkama sa venčanja. A mi onda ta tako zamrznuti živimo srećno do kraja života.

Sećam se kada je mama otišla na mesto večnog trajanja. Ostali smo sluđeni tata Duško, Jovana i ja. Duško nije znao ništa o funkcionisanju kuće. Ni porodice. Jovana je napunila 13. A ja 17 godina. Meni je u zadatak dospelo da oribam kupatilo. Oribala sam ga. I baš sam bila glavna. Tek što sam završila, Jovana je htela da ide u toalet. Duško da se tušira. Koliko sam se rastužila što će mi upropastiti posao. Molila sam ih da makar malo ne ulaze u kupatilo. Da nam bude čisto. Neka idu u dvorište. Za malu nuždu. Samo su me pogledali. I isprljali mi kupatilo. Jer život teče. I nema trajno čistog kupatila.

Problem su naša očekivanja od života. I od drugih. Nedavno sam slušala jednu mladu ženu. Zamera svom imućnom rođaku što nije naslutio da joj treba para. I da želi da radi. Zna on dobro da ona nema novca. I da je odlična u jezicima. I da bi mogla da mu prevodi. A on angažuje tamo neke druge prevodioce. I plaća im veliki novac za to. Majko mila. Koliko protraćene energije. I nikakvog rezultata. Pitala sam je kako bi bilo da ona ode kod svog rođaka. I kaže mu: Baš bih želela da prevodim. Em to volim, em bi mi bila dobra dopuna za kućni budžet. Ona me je gledala kao da sam sa Marsa. A ja sam se onda vratila na Mars.

Problem je i što vidimo trn u tuđem oku. A ne vidimo balvan u svom. Zato nam drugi ljudi i služe. Kao naša ogledala. To me je učio sensei Tom Best. Da mi u stvari stalno pričamo o sebi. I kad pričamo (o) drugim ljudima. I kad im dajemo savete. Zato što smo videli neki trn u njihovom oku. Što znači da imamo balvan u svom. Šta god da kažemo drugim ljudima, neka to primenimo na sebe. To me je učio sensei.  I tako čujem sebe kako kažem prijateljici: Ugodi malo sebi. Izađi sebi u susret. A onda kažem sebi. Primeni na sebe, Mari Bepa san. Ugodi malo sebi. Izađi sebi u susret. Tek tada shvatim da sam umorna. Da mi treba sna. Ili slušam prijateljicu. Pa mi se čini kako je suviše toleranta. Čujem je i kažem joj: Skrati fitilj. Brže reaguj. Pa primenim to na sebe. I shvatim da sam baš produžila fitilj. I da je vreme da kažem: A sad je bilo dosta. Pa to i uradim.

Problem je što nam se stvari dešavaju, a mi se ne potrudimo da ih razumemo. Ne izvučemo pouku. Pa onda život mora da nam da isti zadatak na nove načine. Dok ga ne razumemo. I ne uradimo.

Problem je i naš dramatizam. Mi se dičimo što smo Drama Queen. To je kao neka titula. I sama sam bila prvakinja drame. Jugoslovensko dramsko. JDP. Stvari nazivamo strašnima, užasnim, katasrofalnim, jezivim. Pored „nema problema“ i „euro“, to su najčešće reči koje vanzemaljac na našim ulicama može da čuje. Obično curenje nosa nazivamo bolešću. Kažemo da smo svi bolesni. Da nas čekaju presudne odluke. Da imamo egzistencijalne probleme. Nedavno sam rekla prijateljici da ne naziva egzistencijalnim problemom to što trenutno nema nekoliko hiljada eura u džepu. Pola sata posle toga me je zvala. Videla je saobraćajnu nesreću. U kojoj je neko izgubio život. Kaže, shvatila je da nema egzistencijalnih problema.

Problem je i što smo Jok efendije. Kako nas je nazvao moj prijatelj Bora. Što sve želimo da opovrgnemo. Što u svemu tražimo nedoslednost. Što tražimo načine da pokažemo da je nešto nemoguće uraditi. Što smišljamo opravdanja da ostanemo na kauču. Umesto da tu istu logiku iskoristimo da smisli kako da ustanemo sa kauča. Da budemo filozofi sa svojim sarmama.

Problem je i što smo nezahvalni. Što nismo svesni šta sve imamo. Kukamo nad onim što nemamo. Nesvesni svega što imamo. A vrednost blaga koje smo imali počinjemo da uviđamo tek kad ga izgubimo. I onda umesto da uživamo dok možemo, sa onim što imamo. Dok imamo. Nama se podrazumeva da imamo. A onda patimo kad ga više nemamo. Zdravlje, kuću, roditelje, decu, prijatelje. Ne čini mi se baš kao formula srećnog života.

I vidite kako to ide sa problemima. Mogla bih ovako do sutra. Zato što sam svoju pažnju usmerila na problem. A energija teče tamo gde usmerim svoju pažnju. Pravo je vreme za izlazak iz kontejnera. Pravo je vreme da sa vama podelim jedno od najznačajnijih učenja koje sam dobila. I čiji sam sledbenik postala. Pokroviteljstvo. Koje smatra da je jedan od najvećih darova ljudske svesnosti mogućnost da transformiše negativnu energiju u pozitivnu. Ovo je i implicitni princip tibetanskog budizma. Čija je osnovna premisa: Prihvati i transformiši.

Otac pokroviteljstva novoga doba je Milton Erikson. Veliki čovek. Erikson je bio čovek koji je prihvatao sve što jeste. I tako stvarao novo iskustvo. U prvom delu svoje psihijatrijske karijere, Erikson je radio na psihijatrijskoj klinici. Među pacijentima se nalazio i čovek koji je tvrdio da je Isus Hrist. Dotadašnja klasična terapija svodila se na to da „Isusu“ da lekove koji će ga uveriti da nije Isus. Na šta je Isus odgovarao blagosiljajući doktore. Eriksonu se Isus momentalno svideo. Razmišljao je kako da ga kreativno prihvati i podrži njegovo buđenje.

Otišao je do Isusa i rekao: Koliko razumem, vi ste Isus?

Tako je, ja sam Isus.

Drago mi je. Ja sam Milton Erikson. A vi ste i drvodelja, zar ne?

Naravno. Svi znaju da sam ja drvodelja.

A vi stvarno volite da pomažete drugima? nastavljao je Erikson.

Upravo zato sam ovde, potvrdio je Isus.

E pa, evo nama prilike. U bolničkom krugu imamo gradilište. Nedostaju im drvodelje. Pitam se kako bi bilo da im se pridružiš? I pomogneš im da završe  zgradu? 

Isus se velikodušno složio. Tokom nekoliko narednih nedelja je izlazio iz bolnice svaki dan. I radio kao drvodelja punom parom. Postepeno se povezao sa drugim članovima ekipe. I počeo da funkcioniše više kao radnik, a manje kao psihijatrijski pacijent. Ovo je bila osnova terapije koju je Erikson radio sa njim. I predstavlja način na koji je Erikson radio sa ljudima.  Koji je bio majstor da iskoristi sve što je tu, na način koji ga prevazilazi. Da zadrži ono što postoji tako da omogući i drugim mogućnostima da se razviju.

Za mene je ovo visoka matematika. Ne viša, nego visoka. Najviša. I dragoceno učenje koje sam dobila. Ključna ideja pokroviteljstva je da se u svakoj situaciji i u svakoj osobi nalazi seme dobrote i dara. Ovo je proces promene kroz ne-promenu. Promene kroz prihvatanje. Odustajanje od pokušaja da nešto promenimo. I umesto toga prihvatimo sa veštom radoznalošću. Na način koji vodi u razvijanje novih mogućnosti.

Pokrovitelj naših prostora bio je Njegoš. Koji je razumeo život. I njegove tokove. I koji je rekao misao koju obožavam. Toliko da već neko vreme planiram da je istetoviram. A to je: Šta naiđe tom sam rada. Možda je do te misli došao nakon što je sa nekim svojim prijateljem „ječao“ dok je bosonog rešavao neki problem. Ne znam. Ali znam da svaki put kad mi se desi problem, ja želim ovoga da se setim. Zato što me to vodi iz brižnog kontejnerskog stanja u pokroviteljstvo. U stanje koje razume. I koje daje rešenja.

I u našoj narodnoj mudrosti nalazi se seme pokroviteljske ideje. Nalazi se u pitanju: Ko zna zašto je ovo dobro? Ja bih ovu ideju razradila još samo malo. Sa upitanosti, prešla bih na izjavu: Ja znam da ovo može da bude dobro. Šta je zrno dobra koje bih mogala da vidim u ovom događaju? Kako mogu da prekrenem ovu situaciju na moje najviše dobro? Ova pitanja nas iz zaglavljenog kontejnerskog stanja, polako vode u stanje rešavanja. I dok dlanom o dlan, već smo se aktivirali, pobudili kreativnost i dar za rešavanje problema. Pardon, zadataka. I krećemo u visoku i najpametniju matematiku koju znam.

Jer moj najdublji poziv je da budem kurir. Novoga doba. I da rešavam zadatke. Sećate se? Moj najdublji poziv je da prenesem sva divna rešenja koja sam otkrila. Ili dobila. Ili našla. Da podelim sve „eh, da sam ovo nekada znala“ ideje. Najinteligentnija stvar koju moj svesni um može da radi jeste da naviga moje putovanje u ritmovima života. Da transformiše negativnu energiju u novu svesnost. Da me kad god uđem u problemsko stanje podseti: Evo meni prilike!

I upravo to su reči kojima završavam rad sa herojima. Posle 2 godine. I 24 celodnevne radionice. Kažem im da sada imaju mnoga znanja. I da znam da se neće uvek svega setiti. Ali im poručim da ima jedna stvar koje uvek mogu da se sete. Kad god im životom duvaju oluje negativnosti, neka protrljaju ruke jednu o drugu i neka kažu: Evo meni prilike. Šta naiđe tom sam rad-a. Kako mogu ovu situaciju da preokrenem u svoju korist?

Završiću još jednim principom pokroviteljstva. A to je otvaranje i otvaranje. Dvostruko otvaranje. Umesto duplo golo. Izlazak iz sebe. Iz svog kontejnera. Da bismo videli veliku sliku. Da bismo putovali ritmom života. I zato nas vodim van zone „nema problema“. I van „euro zone“. I van naše vremenske zone. Vodim nas u pleme u Zapadnoj Africi. Gde se pitanja zajednice rešavaju na čudesne načine. Na primer, pitanje odlaganje otpada se predstavi na seoskom sastanku. Onda ljudi igraju problem. Pevaju o njemu. Crtaju ga na pesku. Zatvore oči i zamisle rešenje. Spavaju problem. I sanjaju o njemu. Igraju ga još malo. I onda se iznenada desi rešenje. I to jako dobro rešenje. Jer su ga sagledali iz mnogih različitih uglova.

Koliko tričavo deluju beskrajni sastanci u poređenju sa ovim. Kada tražite rešenje za nešto što vas brine, nemojte samo sedeti i mrštiti se. Nemojte vikati. Igrajte, lupkajte, pozovite, crtajte, pevajte temu. Skinite cipele. I ječite. Jednoga dana ćete biti ponosni na sve probleme koje ste rešili. I koji su postali vaša odličja. Koje ćete staviti u svoju Zbirku rešenih smislenih zadataka. Koju ćete podariti svetu.

Nemoj da brigaš, život se stara,

Dok bude ljudi, biće i para.

Nikad ne bu’ da nekak’ ne bu.

Primeni na sebe Mari Bepa san.

Beograd, 10.10.2015. godine