Eh, da sam ovo nekada znala

Obožavala sam da budem u centru pažnje. Od prvih dana. Na bezbroj načina sam smišljala kako da privučem pažnju. Bila sam aktivna. Nemirna. Glasna. Šarena. Vežbala dovitljivost. Duhovitost. Neobičnost. Ludost. I tako dok se nisam doselila u Beograd. Zajedno sa svojim bajkom. Od tog dana sam dobila svu pažnju o kojoj sam ceo život maštala. Na najluđi mogući način. Dovoljno je bilo samo da sednem na bajk. Odjednom bi svi nešto imali da kažu. Za bajk. Bicikl. Biciklo. Biciklu. Bicikli. Trafikantkinje. Majkice sa Kalenića. Prolaznici. Na semaforu. Automobilisti. Vozači autobusa. Ceo Beograd komunicira sa mnom. Svako ima nešto da  mi kaže. Ti si najpametnija. Nema bolje rekreacije. Nije ti hladno? Toplo? Bravo carice. Sram te bilo. Lepog li prizora. P… ti materina. Ti Svaka čast. Ne bojiš se? Kako voziš uzbrdo? Kako voziš nizbrdo? Ti nisi normalna! Vidi kako vozi biciklu u haljini. Često pomislim da ovoliko pažnje ne bih dobila ni da gola, išarana sa kengurom idem gradom. E da. Da sam nekada znala kako je lako privući pažnju. Ne bih časila ni časa.

Eh da sam znala da je život uvek u pravu. Da nam sve pokazuje i kazuje. Da sam u pravu onda kada sam srećna. I da mi odsustvo sreće kazuje da nešto menjam. Da su mi emocije najbolji vodič. Koji mi kaže gde da budem. A gde da ne budem. Odakle da idem. Kada se osećam dobro, da nastavim to što radim. Kada se ne osećam dobro, da nešto menjam. Mnogo bih ih više slušala. I naročito bih znala da je patnja znak da nešto ne radim kako treba. Išla bih samo tamo gde je sve po mom. I ne bih ostajala ni 5 minuta tamo gde mi se ne sviđa. Da.

Ne bih trpela ništa. Ja kad čujem koliko ljudi trpe, prenerazim se. Koliko smo dresirani. Trpimo da nas steže garderoba. Da nam je neudobno. Da smo gladni. Žedni. Da nam se piški. Trpimo roditelje. Drugarice.  Partnere. Njihove roditelje. Šefove. Nastavnike u školama. Kasirke. Toliko trpimo da više ne znamo ni kakve su nam potrebe. Šta nam treba? Ja sam bila šampion trpnje. Potiskivanja svojih potreba. Celog života sam se bavila drugima. Kako da im ugodim. Da im budem dobra. A za mene nije bilo važno. U jednoj tački više nisam znala ni šta mi treba.

Kad sam bila maturantkinja, iz izlaska me je pratio jedan drug. Pričao mi je o Gotima. I Vizigotima. Nikada me nije interesovala ta tema. Ni ič. Slušala sam ga. Trpela. Trudila se. Stigli smo do kuće. On je i dalje pričao. A ja sam svu svoju koncentraciju usmerila na to da se ne upiškim. Stezala sam noge. Preplitala se. Zaustavljala metabolizam. Da bih se na kraju balade upiškila. U gaće. Pa vi sad vidite.

Već dugo  vežbam da ne trpim. Ljude. Situacije. Predmete. Najpre sam počela da piškim kad mi se piški. Da jedem kad mi se jede. Onda sam prestala da radim ono što mi se ne radi. Prestala sam da se srećem sa ljudima koji mi ne prijaju. Prvo sam to uradila u poslovnom okruženju. Moji partneri su se  čudili što ne želim da radim sa nekim ko mi nije drag. Kakav je to kriterijum?  Objašnjavali su mi da to nije normalno. Da ne mogu da biram. Eto, i oni imaju svoje Slovence. Koji im dane zagorčavaju. Pa trpe. Jer misle da moraju.

Najmanje 10 godina nisam popila kafu sa nekim ko mi ne prija. I ko me ne raduje. To mi je mera. Prestala sam da nosim garderobu koja me steže. I u kojoj ne mogu da dišem. Ipak, i sada ponekada zaboravim da dišem. Pa sam morala da poručim lampu. Na kojoj piše DIŠI. Koja me podseća kad ostanem bez vazduha. Da je u redu da dišem. Ona je moj podsetnik na sklonost trpnji. Da je ne trpim.

Mi smo toliko navikli da trpimo da je to epično. Često me pitaju kako izdržavaš? Da budeš vegetarijanac? Da vežbaš? Da ustaješ rano? Da ne pušiš? Da pišeš? Da radiš? Da pričaš 8 sati? Kažem im da ništa ne izdržavam. Da to nije stvar izdržavanja. Već želje. I odluke. A kad nešto odlučim, znam da mi je to važno. To nije izdržavanje. Nego posvećenost svojoj ideologiji. Integritet. Lakoća. Sama sam svoj sledbenik. SSSS. Tako nekako.

Eh, da sam nekada znala da je trud protivprirodni blud. Da se stvari dešavaju  ili lako ili nikako. Danas se ne bih zaglavljivala u mnoge svoje poduhvate. Lakoća bi mi bila glavni kriterijum. Bavila bih se samo čistom lakoćom.

Eh da sam nekada znala da tražim za sebe. I od sebe. Koliko bi mi lakše i lepše bilo. I koliko bih učinila i sebi i drugima. Baš kao što sam i ja volela da dajem ljudima, znala bih da i ljudi vole da daju meni. Da je ok da tražim. Danas ne bih očekivala da moji prijatelji naslute da meni treba podrška. Nego bih tražila. Danas ne bih gladovala dva-tri dana. Pokazujući sebi kako mogu da izdržim. Tiho pateći što niko nije video moju muku.

Danas bih bogami tražila i od sebe. Ne bih sebi gledala kroz prste. Za neke stvari bih imala zero tolerance. Prema onome što se u mom svetu broji kao svetinja. Još više i glasnije bih se zalagala za ono što mi je važno. I ne bih nikada ono što mi je važno prepustila u ruke drugome. Nego bih lepo i rečito rekla šta želim. To bi bila tačka.

Koliko bih samo govorila NE. I NE. I NE. Imala bih čitave arije satkane od NE. Imala bih mnogo raznih NE. Svi oni bi bili odvažni u činu. Nežni u načinu. Što kaže jezuitski general Akvaviva. Bila bih doktorica nežnog odsecanja. NE, hvala. Ne bih se pravdala, objašnjavala. To bi bila tačka. Ne bih govorila da ne mogu, samo da nekoga ne uvredim. Ljubazno bih rekla da imam druge planove. Ili da ne želim.

A govorila bih bogami i NE ZNAM. Često. Znala bih da ne moram da imam odgovor na sva pitanja. Da mi život neće dati keca. Ako nemam odgovor. Odmah. Ni na jedno važno pitanje ne bih odgovarala dok ne prespavam. A govorila bih često i epsku mudrost Muse Kesedžije. Prođi me se Kraljeviću Marko. Meni danas do mejdana nije.

Glavni kriterijum za DA i NE bili bi mi kvaliteti i slabosti. I radost. Rekla bih DA svemu što hrani kvalitete. Moje i tuđe. I što me raduje. I rekla bih NE svemu što hrani slabosti. Moje ili tuđe. Tačka.

Znala bih da ne mogu da kažem NE dok nemam svoje DA. Jako DA. Da moram da imam cilj. Plan. I da sam vrlo jasna i rešena u tome. Pa bih bih vežbala razne NE arije. Svemu što me skreće sa puta. Ili što mi srce ne veseli.

Eh da sam znala koliko je za mene važno da imam cilj. Ne bih bez cilja išla ni na pijacu. Bez cilja nemam ideju vodilju. Pa kupim sve neke raspare. Pune korpe namirnica. Od kojih ne mogu da skuvam ni jedan jedini ručak. Na kraju mi sve te namirnice koje se sparušuju od rasparenosti budu podsetnik za odsustvo ideje.

Bez cilja i jasne ideje naročito ne bih kretala u kupovinu garderobe. Eh da sam nekada znala koliko je važno da se jedna ideja kompletira. Da se kupi cela jedna toaleta. Od glave do pete. Od gaća do cipela. Do šešira. Sve. To bi mi bilo sasvim dovoljno za početak nove sezone. Iz te jedne ideje granala bih sve ostale. I bila bih uvek dobro obučena. Sa malo stvari. I svetom bih mogla da se krećem laka. I šik. Eto tako.

Znala bih da je za mene kritično važno da u svakoj situaciji imam jasan cilj. Da znam šta želim. I da bez toga ništa ne počinjem. Pa kako Strelac da ide bez cilja? Tumarajući. Moji ciljevi, želje i planovi, bili bi mi svetinja. Koju ne bih objašnjavala. I za koju bih pevala sve one NE arije. Sa tačkom.

Danas bih znala da je odgovor na pitanje: Da li ima pilota u avionu? Ne! Znala bih da nema pilota u avionu. Ne bih baš mnogo verovala u pamet odraslih. Učitelja. Šefova. Vođa. Političara. Znala bih da to što neko ima 100 godina ne znači i da je mudar. Niti da zna zato što je izvršni direktor sveta. Ili predsednik svega. Eh da sam znala da sam i sa 6 godina bila bolji pilot od većine odraslih u mom okruženju. Danas bih preuzela kormilo svog aviona. Još pre nego što sam ga preuzela. Nisam bezveze učiteljici rekla da je blesava. I nisam bezveze odlučila da posle 8. razreda ne upišem srednju školu. Iako sam bila vukovac. Takmičar.

Danas bih u školu išla na drugi način. Uspostavljajući svoj sistem vrednosti. Moje ocene. Učila bih samo predmete koji me zanimaju. Slušala samo učitelje koji mi se sviđaju. Koji me nose. One druge bih stavila u ogledalo negativa. A Gote i Vizigote bih prepustila drugima. Ne bih se više upišavala. U svakom slučaju.

I ne bih sedela u avionu. Puštajući da me voze raznorazni. U potrazi za rajem. Danas bih znala da raj nije konfekcijska roba. Da se ne nalazi. Nego da se pravi. Svakodnevno. A znala bih da tuđi rajevi za mene mogu da budu i negativ raja.

Znala bih i da mi je lepota mnogo važna. I lični stil. Zato sam se ovoliko i pravila. I pravim. Znala bih da je najvažnije da se sviđam samoj sebi. Da mi se sviđa to što radim. I kako to radim. Radila bih sve tako kao da me neko gleda. I to ne makar ko. Gledala bih se očima nekoga ko mi se mnogo sviđa. I ne bih radila ništa što se ne bi slagalo sa mojom estetikom. I ličnim stilom. Ah. Kakav bi mi ovo dobar kriterijum bio.

Eh, da sam znala koliko je mišljenje precenjena kategorija. Da je mišljenje posledica neznanja. Da je došlo vreme da znam. I da u stvari odavno sve znam. Ne bih mudrijašila ni dana. Koliko bih samo vremena i energije uštedela. Ne bih ostavljala utisak. Ne bih se pravila cool. Ni 5 minuta. Niti bih čitala dosadne knjige. Zato što su kultne. Ne bih čitala ništa što me ne bi odmah zaljubilo. Ne bih gledala ni smorne autorske filmove. O kultnoj muzici da i ne govorim. Ne bi me bio blam da kažem ono što mislim. Pa makar mi se smejao ceo svet. Danas bi  jedini kult koji bih uvažavala bio moja lična ludost. I radost.

Danas se nikako ne bih kurčila. Znala bih da je kurčenje mnogo skupo. I dalje bih poništila devetku iz analize 1. Prvog velikog ispita na matematičkom fakultetu. Ali bih to uradila tiho. Za sebe. I za poznavaoce. Ne bih to pričala drugima. Koji ne mogu da polože analizu godinama.

Danas bih znala da kurčenjem pravim neprijatelje. Tako lako. A to mi nije cilj. Jer volim ljude. Volim da nam je lepo. Kada me ljudi pitaju da li sam gledala nešto na TV-u, ne bih ih polila hladnom vodom. Ne bih kurčevito rekla da nemam TV od 2000. A da ga ne gledam još od mnogo ranije. Danas bih im rekla da nisam gledala emisiju. Tačka. Osim ako bih želela da prekinem odnos sa njima. Danas bih i to uradila na drugi način. Na moj način. Neki lepši. Stilski određeniji.

Danas bih znala da je važno da imam jednu vrstu aršina. A ne da za svoje pobede, uspehe i ostvarenja zasluge dajem sebi. A da za sve što mi ne ide krivim život. Ne bih se više klackala između kurčenja i jadne male mene.

Danas bih znala da nije zlato sve što sija. Znala bih da ljudi i situacije često nisu onakvi kakvima se čine.Počevši od Sunca. Za koje nam se čini da se okreće oko nas. Znala bih da  dobroizgledajući i napucani frajeri nisu nužno napucani i mentalno i duhovno. Naročito bih obraćala pažnju na ljude koji ne deluju mnogo gizdavo. Na one koji ćute i rade. Utišala bih buku bučnih. I oslušnula tihe. Tihi osećaj u grudima. A bogami bih znala i da prilike često dolaze zamaskirane. U radničkom odelu.

Eh da sam znala da nas ne umara posao. Nego ideja da nas posao umara. I da nas najviše umara razmišljanje o poslu. Danas ne bih razmišljala o poslu ni tren. Odmah bih se laćala. Zavrtala rukave. Uradila. Uzimala svesku. Planirala. Danas se ne bih primila na priču o nedelji. I ponedeljku. Zato i vodim projekat Happy Monday. Da razbijem famu o radu. Zato što danas znam da je rad jedna divna stvar. Danas ne bih plakala dok otapam frižider. Ne bih mislila da sam jadna. Rođena da stvara velika dela. A umesto toga prisiljena da na kolenima riba frižider. Riba tuđe toalete. Nosi teške terete. Pretače otrovne hemikalije u utrobi velikog broda. Bez dnevne svetlosti. Ah.

Danas bih znala da svaku stvar mogu da radim mehanički. Kao robot. Ili kao tetka koja je usisivačem tukla sve oko sebe. Ili kao ja. Koja sam plakala nad frižiderom. Zato što nisam imala priliku da stvaram velika dela. Danas bih znala da je svaki posao veliko delo. Ako mu se posvetim, da svaki posao može da predstavlja fantastično iskustvo. Danas bih sebi rekla da svemu što radim posvetim punu pažnju. Na kraju bi se blistali i frižider i ja.

Eh da sam nekada znala da mit o tome kako živi jedna gospođa nema veze sa stvarnošću. Danas bih znala da baš i nisam neka gospođa dok vozim auto kod mehaničara. Slušam o kuplunzima. Što me je zanimalo nešto malo više od Gota. I Vizigota. Skoro da sam se upiškila. Sebi nisam bila gospođa ni dok sam čekala u autoperionici. Sipala benzin na pumpi. Danas sam sebi mnogo veća gospođa što ne moram da vozim auto. Kad sednem na zadnje sedište. Pa kažem adresu. I pustim da me neko vozi. Pa ne mogu baš sve da vozim. Dosta mi je što vozim avion. I bicikl po Beogradu.

Eh da sam nekada znala koliko se malo suštine i ispunjenja dobija na seksi i fensi pozicijama. Ne bih iz undergrounda Crnog bika, dok sam nosila stotine krigli gore dole, čeznula za nekom bombastičnom pozicijom. Staklenom kancelarijom. Korporacijskom vizit-kartom. Eh da sam mogla mlađoj sebi da došapnem koliko lepo upakovane praznine se dobija na takozvanim ekspertskim skupovima. Po Hajatima širom sveta. Poljubila bih skoro svakog gosta u Biku. I slušala ga najpomnije moguće. I da sam znala da ne može da svane pre zore, pustila bih se Crnom biku najiskrenije. Najljubavnije. Ne bih se otimala. Čeznula. Nego bih uživala. Uradila bih sve što bi mi došlo pod ruku. Sve što je potrebno. I moguće. Dok mi se ne otvore neka divna nova vrata.

Danas bih išla samo tamo gde mi se raduju. Gde me zovu. Gde je sve po mom. Ne bih trpela. To već znate. Znala bih da će onome kome je stalo do mene naći vremena da se sretnemo. I obrnuto. Ne bih zvala one koji mene ne zovu. I znala bih da ne treba 5 meseci da neko zna da li mu se sviđam. Ili ne. Ljubav se zna odmah.

Eh da sam znala koliko je skupo smanjivati se i ne vrednovati sebe. Da drugi ne rastu tako što se mi smanjujemo. Tako što ću im tolerisati ono što ne bih sebi. Da je svako ko me ne čini velikom premali za mene. Ovo bi mi bio glavni kriterijum za druženje. Obavezno bih gledala kako se ponašaju sa drugima. Danas bih znala da će se isto tako ponašati i sa mnom. Ako prevrće očima i laže dok telefonira sa taštom, znala bih da sam sledeća na redu ja.

Danas bih davala samo ono što rado dajem. Granica prijatnosti bi mi bila mera. Moja granica prijatnosti. Ne bih dala ono što mi se ne daje. Pa i da mi ceo svet kaže suprotno. Da misle da sam surova. Nemilosrdna. Da nisam prijatelj.

Danas ne bih pomagala nikome. Znala bih da im tako uzimam moć. Podržavala bih ih. Ako mi se sviđa njihova ideja. I rekla bih im iskreno ako mi se ne sviđa. Eto tako.

I još bih lakše odlazila. Ne bih mislila da sam odgovorna bilo kome. Niti da me bilo ko poseduje. Niti da je neko jadan zato što ja više ne želim da budem sa njim. Njom. Njima. Danas bih znala da je srećan svako ko se lišava ne-ljubavnog odnosa.

Eh da sam znala da svako radi najbolje što može. U okviru svesnosti koju u datom momentu ima. Mnogo bih manje osuđivala. Znala bih da mi u život dolazi sve što osuđujem. Danas bih želela da razumem. I druge i sebe. I mnogo mi je manje važno da me razumeju. Od kada razumem sama sebe. Danas bih znala da ne može da me razume neko ko nije bio u mom stanju i u mom iskustvu. Pa da.

Eh da sam nekada znala koliko je lekovito reći JEBE MI SE. I koliko duhovno. Govorila bih JEBE MI SE. Često. To bi mi bila glavna mantra. Rekla bih JEBE MI SE kad god shvatim da sam ušla u trpnju. Kad želim da se ohrabrim. Kad spoznam koliko je moj život važan. Može mi se. JEBE MI SE.

A bogami bih zadržala i NAPUŠI SE. Sad mi je milo oko srca. Kad se setim kako sam napušila nekadašnjeg dobrog druga. Koji je bio na putu da mi postane prijatelj. Kada smo Majuška, moja sestra po izboru i ja shvatile da je abrovao. Da je želeo da nas posvađa. Ah. Bio je to dan dočeka neke davne nove godine. S početka milenijuma. Koji smo trebali da provedemo zajedno. Ali nismo. Zato što sam ga zamolila da izađe napolje. A pre toga sam mu rekla da se NAPUŠI. Milina. Jebe mi se. Može mi se. Istim rečima sam i letos ispratila iz svog života jedno biće. Koje se malo zaigralo. I skoro da me je zgazilo. Dok sam se ja smanjivala. Da. Smanjivanje sebe je vrlo skupa rabota. Eh da sam ovo nekada znala.

Eh da sam znala koliko je skupo biti u pravu, ne bih ni jedan jedini put dokazivala da sam u pravu. Znala bih da je to nemoguća misija. Uzaludna. I da tako pokazujem da je onaj drugi u krivu. Bila bih ljubazna. Da sam znala koliko je ljubaznost lekovita.

I tačno bih znala kada da budem ljubazna. A kada da kažem MA NAPUŠI SE BRE. Raus. Kifele (na mađarskom).

Danas bih slušala sebe. Svoj osećaj. Tihi glas koji sve zna. Negovala bih ga. I kada bi mi ceo svet govorio suprotno. I kada bi se svi smejali mojoj ideji. Ja bih znala da je to najbolja ideja. Išla bih upravo tamo. Skoro uvek. A danas bih znala da prepoznam i te suptilne razlike. Jer život i onaj tihi glas kažu sve. Kada naučimo da ih slušamo. Znala bih razliku između nemira i strasti. Znala bih da su oni leptirići u stomaku uzbuna da nešto nije u redu. Da je to nemir. Histerija. A ne ljubav. Ljubav je mirnija. Čini da se osećam zadovoljna tu gde jesam.

Eh da sam nekada znala da od sebe ne mogu da pobegnem. Nigde. Kada sam želela da pobegnem od buke, hiltija i beogradskih majstora, stizala sam na još veću buku. Na najmirnijim mestima na svetu. Stašina kućica na Dunavu je mojim dolaskom odjednom postala mesto teranja stotina kuja. U najtišoj somborskoj kući dočekali bi me majstori sa hiltijima. Kao i u poslovično tihoj Galeriji Matice srpske. Pa sam se smejala sebi. Nakon što sam se dobro isplakala. Delovala sam sebi kao onaj tip koji je imao sastanak sa smrću. I pokušavao da joj utekne. Od nekih stvari se prosto ne može pobeći. Naročito ne od sebe.

Ne bih ništa počela bez da se setim svog najdubljeg poziva. A moj najdublji poziv je da brediram ličnu ludost. Da budem i da budim lep život. Da srećno stvaram i radosno davam. Da nas srećno sretnem i vrcavo raspletem. Da sam tu. I snažna i nežna i razigrana. Za tvoje cvetanje. I moje cvetanje. Jer ja sam Ja sam gejzir. Što ljubi sunce. Prštavo. Blještavo. I crveno. Ja sam crvena. Ja sam ona koja sme. Ona koja počinje. Apsolutni početnik. I početak.

Danas bih svoju Ličnu Ludost negovala još više. Ona bi bila moj Sveti Gral. Ne bih dala da joj niko priđe. I ako bi neko od mene tražio da skinem crveni karmin, da ne nosim leopard, čipkaste podgaće, da se malo manje radujem, da se tiše smejem … momentalno bih rekla JEBE MI SE. Ili NAPUŠI SE. U zavisnosti od toga šta mi kaže moj tihi glas. I to bih naravno rekla lepo. I ljubavno.

Danas bih znala da me svi moji rituali vode u moja najbolja stanja. Jutarnje pisanje, ples, yoga, bajk, plivanje, pijaca. I napravila bih vreme za njih. Svakoga dana. Ništa i niko mi ne bi bili važniji od toga.

Nekada sam  toliko volela da budem u centru pažnje. Da sam čak i izmišljala. Preuveličavala. Doterivala. Kitila. Samo da bi priča bila bolja. Zanimljivija. Duhovitija. Kao Baron Minhauzen. Eh da sam znala koliko je energije potrebno da se održava svet protkan lažima, ne bih izmislila ni reč. U jednom momentu više nisam znala ni šta sam kome rekla. Tada mi je život poslao muškarca koji je bio čista laž. Otelotvorenje laži. Za koga ni danas ne znam kako se zvao. Odakle je. Ko je. Šta je. Zarekla sam da ću govoriti ono što verujem da je istina. Pa kud puklo. Da puklo.

Eh, da sam znala da se sve menja. Pa i istine. Da jutarnja istina ne mora da važi u podne. A naročito ne uveče. Da ono što sam nekada volela ne moram da volim i sada. Nekada sam bila ministarka lake konverzacije. Volela da se minglujem. Danas to ne mogu ni da zamislim. Danas me zanimaju duboki, suštinski i posvećeni odnosi. Lična ludost. I radost.

A tek da sam znala koliko je Život jedna božanski orkestrirana simfonija. Da je jedino Život uvek u pravu. I da se sve dešava baš kada treba. I kako treba. Još više bih mu verovala.  I još više bih ga volela. I posmatrala. I razumevala. Bila bih još mirnija. Ne bi h nikada požurila nigde. I ne bih dala nikome da me požuri. A ostala bih brza. Kao što i jesam. Ihaaaj.

Eh da sam nekada znala koliko su godine super. Da se u svojoj koži osećam bolje svakoga dana. Da se ne bih vratila unazad ni jedan jedini dan. Ne bih slušala one nerazumne priče da je od kolevke pa do groba najlepše đačko doba. Koje je za mene bilo skoro kao noćna mora. Od svih pilota koji nisu znali da voze avion. A voleli su da voze. Jedva pretekoh i čudesne dvadesete. Život mi je nekako počeo u tridesetoj. Suštinski tek u 40.  Ili danas. Na pragu 50ih. Danas se osećam 20 godina mlađe nego pre 20 godina. Zato što živim sebe. I svoju ličnu ludost. O tome se radi. Svako doba je dobro doba. Kad se sviđam sebi. Kad mi se sviđa to što radim. I kako to radim. I kad razmišljam kao da imam 30 godina.

Kad malo bolje razmislim, ponovo bih rano preuzela kormilo svog aviona. Otišla od kuće. Završila matematiku. Dala otkaz u školi. Dala otkaz u Izvršnom veću. Otišla u Beograd. Otišla iz militantnog mučeništva. Iz korporativnog sveta. Negovala bih svoju ličnu ludost i svoje ćejfove kao najsvetiji gral. Ponovo bih se pustila svim ljubavima. Svim ljudima. Svim ludostima. Ponovo bih pala svaki put kad sam pala. Jer sam tako naučila sve što znam. Ponovo bih lako oprostila svima koji su me povredili. Lako bih se izvinila svima koje sam ja povredila. Ne bi me grizla savest.  Kad malo bolje razmislim, sviđaju mi se i moje loše odluke. Jer su me one dovele ovde. Danas. Sada. U ovaj čas. A nema mesta gde bih radije bila. Vama u naručju.

A sigurna da će mi Život dati priliku da sva ova Eh. da sam ovo nekada znala primenim. Na neku buduću situaciju. Što mi je i namera.

Da re-interpretiram Čerčila. Koji je sve moje upitanosti znao da iskaže u kraćoj formi. Ko nije bio levičar do 30, taj nema srca. A ko ostane levičar posle 30, taj nema mozga. Da izvinu svi levičari. Poetika i poenta su u pitanju.

Ako ste željni pažnje, pratite svoju ličnu ludost. Radite ono što volite. I što vam se radi. Makar to radili i u najtišem i najzabačenijem kutku sveta. Ljudi će primetiti. Čuti. Osetiti. Osluškujte svoju ličnu ludost. Ne dajte nikome da je dira. Komentariše. Menja. Ako treba i napušite ih. A kada svoju ličnu ludost brendirate, dobićete svu pažnju sveta. Nešto mi se čini da ću danas da preskočim bajk. Nisam željna da dobijem mnogo pažnje. Idem peške. Sve se menja.

Beograd, 22. mart 2016.

Ovaj tekst posvećujem Ani. Koja me najviše podseća na mene. I na moju 24 godine mlađu verziju. Kojoj je danas rođendan.