Iz dupeta u glavu

Kada sam davnog juna 1996. dala otkaz u školi i svoju matematičku biblioteku poklonila svom fakultetu, mislila sam da sam sa matematikom gotova. Za sva vremena. Zarekla sam se da nikada više neću održati nijedan čas matematike. A tu svoju odluku sam do dana današnjeg ispoštovala.

Baš sam bila ljuta na matematiku. Zato što nisam pronašla matematiku da od nje živim. Iako sam je volela najviše na svetu. I tako sam plutala od nemila do nedraga. Odsečena od svog izvora. Kada bi neko pomenuo matematiku, sva sam se osipala. Crevenela. I padala u vatru.

U tim mojim pohodima zaticala sam se u raznim svetovima. U svetovima potpuno obrnutim onome za koji sam se ceo život spremala. Tako sam se zadesila i u svetu lokalne samouprave. I državne administracije. U pokušaju da razvijem administrativni kapacitet. Koliko sam se samo mučila sa tim dalekim rečima. I idejama. Dvestoti put sam čitala Zakon o lokalnoj samoupravi. Pokušavajući da zapamtim neke pojmove. Od svih tih napora, u mojoj svesti ostala je samo reč supsidijarnost. I ništa više.

Mojoj frustraciji nije bilo kraja dok sam se spremala za državni ispit. Uh. Kad se samo setim. Koliko sam samo šizela od svih tih pravničkih termina. Koji sa mojom dušom nisu imali nikakve veze. Kako sam baš toliko anti-pravičko biće? Kada sam odrastala u porodici pravnika. Pitala sam se. Odrastala sam sa omotima spisa. Kao devojčica sam ih čak rado popunjavala. Činilo mi se da sam bila bolji pravnik kao devojčica.

I kako to obično biva… kad dovoljno popizdim… desi se neki klik. U meni  je tada nešto kliknulo. Shvatila sam da mi nema pomoći. Da ne mogu da zapamtim te reči. Znala sam supsidijarnost. I to je bilo sve. Pa sam se pustila sebi. Svojoj logici. I konačno, svojoj matematici. Kakvo je to prosvetljenje za mene bilo. Odjednom sam u upravnom postupku videla čistu matematiku. I nešto malo fizike. Slaganje sila i energija. Videla sam elemente. Njihove odnose. Šta je potrebno za funkcionisanje sistema. Kako sistem izlazi iz ravnoteže. I šta je potrebno da bi se u nju vratio.

Odjednom sam ponovo bila na svom izvoru. Odjednom ništa nisam morala da pamtim. Nego sam mogla da razumevam. Da koristim svoju logiku. Svoju matematiku. Svoj sistem. Koji se pokazao besprekornim. I u nečemu što se zove upravni postupak. Državni ispit sam položila sa najvišim pohvalama. A dan nakon ovog trijumfa sam otputovala u Japan. Da učim nešto što se zvalo New Public Management.

I tako se pred put u Japan probudila matematika. Posle nekoliko godina provedenih u podrumu. Sada sam već mogla da učestvujem u razgovorima sa mojim japanskim ispisnicima. Sa školovanim birokratama iz sveta u razvoju. Iz Indije, Pakistana, Butana, Nepala, Ruande, Malavija, Bolivije, Paname. Tih japanskih dana probudila mi se i duša. Povezala sa mojim duhom. Vratio mi se onaj osećaj sa kojim sam se i rodila. Da mogu i smem sve. I da razumem sve. Pa i pojmove kao što je new public management.

Moj rad na temu Reforme državne uprave bio je bez premca. Pobednički. Bolji od svih drugih radova. Zasnovanim na decenijskom iskustvu školovanih birokrata od svukud. Kao nagradu japanske Vlade dobila sam tele-konferenciju. Jednu od prvih u našoj zemlji. Učestovali su političari koji sprovode reformu državne uprave u Srbiji. I Japanu. A ja sam predsedavala skupom. I bila glavna zvezda teme. Svi su bili zainteresovani za moje mišljenje o razvoju državne uprave. Dobila sam poziv da dođem u Beograd. Da radim u prestižnoj kući koja se bavi lokalnom samoupravom. Kao stručnjak za reformu lokalne samouprave. Godinu dana nakon što sam u taj obrnuti svet kročila.

Osećala sam se po malo kao genije. A po malo kao prevarant. Kao Peter Selers. U filmu Dobar dan, Mr. Čens. Mr. Čens je mentalno zaostali  baštovan. Koji je ceo život proveo  sa svojim gazdom. Nikada nije napustio imanje. Nije imao prijatelje. Nije znao ni da čita. Ni da piše. Jedino ga je zanimalo baštovanstvo. I gledanje TV-a. Kada je njegov gazda umro, spletom životnih okolnosti našao se u svetu bogate i uticajne porodice. Po njegovim baštenskim metaforama zaključili su da je Mr. Čens veliki intelektualac. Koji je sa sobom nosio i veo misterije. Odjednom je Mr. Čens zainteresovao mnoge  uticajne ljude. Svi su čekali da čuju obraćanje Mr. Čensa. A on je pričao u svojim vrtlarskim metaforama. Dok su ugledni političari razmišljali da ga postave za predsednika države.

Pričam na ovu temu sa jednim mladim čovekom. Bankar je. Za život i za rad izabrao je London. Zgodan mu je za bankarski život. A i za balkanski. Blizu mu je Beograd. Pa skokne svako malo. Da nahrani dušu svoju balkansku. Iako je u ranim tridesetim, već je napravio značajnu bankarsku karijeru. Bio je savetnik nekolikim magnatima u njihovim velikim transakcijama. Pričamo iskreno. Ruku na srce. Sav svoj bankarski uspeh duguje svom zdravom razumu. Kaže mi. Sve one seksi bankarske diplome iz Nemačke, Amerike su bile samo neki ključ. Koji ga je uveo u taj svet. Ipak, njegov glavni adut je zdrav razum.

Isto kao i meni. Kažem mu. Zdrav razum je kod mene stariji i od matematike. Matematika je samo posledica zdravorazumskog razmišljanja. I jedna divna nauka. Koja nije tražila od mene nikakve napore. Ništa da učim. Pamtim. Bubam. Dovoljno je bilo da razumem. I da imam poverenja u svoj misaoni tok. Što mi je milo što sam srela svog kolegu. Po zdravom razumu. Sa kojim sam došla do istog zaključka kao i Volter. Da zdrav razum uopšte nije česta pojava. Zato i volimo da razgovaramo. Common sense is not common. At all.

Moja lična matematika me je skoro deset godina držala u svetu projekata. Čudom sam se čudila kako su ljudi napravili nauku od toga kako organizovati parti. I odenuli ga u visokoumne reči. Logical Framework Matrix. Majko mila. Kažete LFM i ljudi se već naježe. U tom svetu ja sam bila ekspert za LFM. Da prostite na izrazu.

I tako sam se ja razvijala u jednom potpuno obrnutom mi svetu. Kao Mr. Čens. Potom sam stigla u svet strateškog planiranja. Koje bi moglo da stane u jednostavniji logički zadatak nekog sedmaka. Pa sam iz tog sveta išetala. Baš kao i Mr. Čens. U momentu kada je trebalo da bude izabran za predsednika.

Zanimanja sam menjala vrtoglavom brzinom. Čim bih im provalila sistem. Kao Bane Bumbar. U Grlom u jagode. Kada ga je baka komšinica pitala: Sine bane, a šta sada studiraš? Iz mog sistema sam mogla da radim bilo šta. To sam i iskustveno proverila. U investicionom fondu. U hotelskoj industriji. Na karipskom kruzeru. Kao konsultant. Kao bilo šta.

Problem je bio u tome što me ništa od svega toga nije ložilo. Jedino što me je ložilo bile su radionice. Na kojima sam se bavila sobom. Razumevanjem sebe. I sveta oko sebe. Sva ta razna radionička znanja bila su mi totalno zbrkana. Po raznim sveskama. Kursevima. Postala su mi kao neka lokalna samouprava. I državna uprava. Nisam znala šta bih sa njima. Dok ponovo nisam sklonila sve te sveske i učenja. Tuđe nepovezane sisteme. I poređala ih u svoj sistem. I napravila svoju Matematiku. Svoju Radionicu. Bilo je to Sve što sam oduvek želela. A nisam znala kako. Zato sam je tako i nazvala. Kad sam skontala kako. A bilo je u stvari vrlo lako. Bila je to matematika koja mi je trebala onih dana. Kada sam odlazila iz škole.

Mojoj matematici naravno da sam dodala i razne veštine koje sam u međuvremenu razvila. I suštinska znanja koja sam u međuvremenu sakupila. Uglavnom su to neki dnevni principi yoge. Ninđucua. Prirodnih nauka. Baštovanstva. Ali najviše od svega univerzalne istine. Zdravo-razumski postulati. Kao dan i noć. Kao svetlo i tama. Kao lako i teško. Kao 0 i 1. Kao davanje i dobijanje Kao puno i prazno. Kao akcija i reakcija. Kao umor i odmor. Kao setva i žetva. Kao kruženje materije u prirodi. Kao četiri godišnja doba. Kao proleće. Leto. Jesen. Zima. Kao četiri strane sveta. Istok. Zapad. Sever. Jug. Kao red veličine. Da ne mogu da se sabiraju babe i žabe.

I kad smo već kod baba, da ne zaboravim moju omiljenu Aku. Maminu mamu. Generalicu porodice. Kraljicu zdravog razuma. Koja je vodila i gazdovala velikim gazdinstvom. I bez škole. I bez lideršipa. I koja je često znala da mi kaže: Znaš šta Marija… ja nisam završila fakultet. Ali meni ne možeš uvaljivati te priče. Koje pričaš  mami i tati.

I moje pisanje je čista matematika. Ako to već do sada niste primetili ;). Čista  zdravorazumska igra. Praktikum živonih zavrzlama –  rešenih i nerešenih. Poverenje da je upitanost koju imam smislena. Pa kao i u svakom matematičkom zadatku krenem da se njome bavim. Da je malo dublje promišljam. Sledi postavljanje elemenata u odnos. Razumevanje dinamike energija. Povezivanje uzroka i posledica. Setvi i žetvi.  Uključim i srce. Naravno. Poverujem svom srcu. I svom mentalnom procesu. I budem hrabra do to podelim sa svetom. Bez mnogo razmišljanja šta bi ko mogao da kaže. Da li bi mu se svidelo ili ne. To je taj novi princip koji sam u međuvremu razvila. Zvani: Jebe mi se. Koji je esencijalno važan za suštinski i autentičan izraz.

Odakle mi inspiracija? Pitaju me. Iz života. Odgovaram. Iz razgovora sa ljudima. Iz dubokih urona. Sa radionica. U radu sa ljudima vidim vrlo slične obrasce. Ja ih samo stavim u odnose. I raspišem. I ne razmišljam mnogo da li će se nekome svideti. Šta bi ko mogao da kaže. Jebe mi se.

Ono što vidim kao vrlo čest obrazac jeste da se zasitimo svog sistema. Svoje matematike. Svojih eksela. Pa poželimo neke nove svetove. A onda odemo u drugu krajnost. Često zaboravljajući svoj sistem. Svoju matematiku. Svoj izvor. To je, sa jedne strane i neophodno. Da se otvorimo novom. Da bismo ušli u novi svet. Ali kada mu se dovoljno pustimo i otvorimo, potrebno je da setimo i svojih korena. Svog izvora. Svog sistema. I da ga udenemo u novi svet. Vrlo jednostavno.

I sve više uviđam koliko je važno da negujemo svoju matematiku. Svoj sistem. Svoj zdrav razum. U današnjem svetu. U kojem je zdrav razum vrlo nedostajući. U kojem će nam bankarski eksperti objašnjavati svoju fantastičnu ponudu. Koliko je super da im damo svojih 1000 eura. A da za njih posle godinu dana dobijemo 900 eura. Izbegavajući tako plaćanje poreza. I još nekih nepodopština. Ah.

Ovih dana sam se sticajem životnih okolnosti ponovo našla u svetu državne administracije. I podsetila se koliko moje biće nije naštelovano na administrativne procese. I na prateću terminologiju. To sam mogla da zaključim još kod zakona o lokalnoj samoupravi.

Za vrlo jednostavnu proceduru u katastru, trebalo mi je 8 (i slovima: osam) dolazaka. I pored svih godina razvijanja mojih administrativnih kapaciteta, i pored mog pobedničkog rada na temu reforme državne uprave i pored sve moje matematike, nisam znala da popunim formular. Odnosno znala sam. Ali se pokazala da državna uprava i ja ne razmišljamo isto.

Državnom službeniku je bilo vrlo simpatično moje poetsko popunjavanje formulara. Pa me je pozvao telefonom. I rekao da to nikada ne praktikuje. Prosto mu je bilo čudesno kako sam ja to u svom umu povezala. Ta moja logika mu je bila vrlo zanimljiva. I svidela sam mu se. Bilo mu je žao da mi propadne administrativna taksa. Pa je rešio da izađe iz sebe. I pomogne mi oko slučaja. On će popuniti sve formulare. Ja neka samo dođem. I potpišem. Eh što mi se svidelo. Vidite kako matematika i zdrav razum rade. Čak i kada u nekom sistemu ne rade. Tačka.

Da ne mudrijašim više. To je u svetu zdravog razuma zabranjena delatnost. Idem na Kalenić pijacu. To je jedna od mojih kvintesencijalnih radionica. Da proverim svoj zdrav razum sa majkicama. I trgovcima. Ako mi kod njih prođe priča, položila sam. To me je naučila još moja Aka.

Beograd, 26. mart 2018.