Muze na odmoru

Ovo je prva godina u kojoj za prolećne praznike nisam išla u Sombor. U stvari… ove godine još nisam bila u zavičaju. Nakon što sam za zimske blagdane proživljavala vrlo intenzivan bluz. I plakala danima. Sada sam dobro. Živa sam. Cela sam. Super sam. Srećna sam. A suze koje sam ove zime isplakala baš su bile sveobuhvatne. Isplakala sam mnoge događaje koji su se desili tih godina koje smo Virtuoz i ja delili. A koje nisam stigla dovoljno duboko da osetim. I osvestim.

Mnogo toga se promenilo. Moj tata Duško više nije tu. Kao ni moja tetka Maja. Oni su bili jedan od glavnih razloga mojih odlazaka. Posle više od tri decenije desilo se i moje konačno odrođivanje sa Somborom.

Ljudi koji ne žive u svom rodnom gradu često sebe osude da za praznike odlaze uvek na isto mesto. Dok ostali putuju svetom. Tako smo i nas dva Odiseja… Virtuoz i ja uleteli u vrtešku od naša 4 grada. Sombor… Beograd… Kopenhagen… Novi Sad. Išli smo redom. Obilazili. Ljude. Kuće. Prirodu. Oko te pruge. Osećala sam se kao neki voz u šinama sa ukupno 4 stanice. Sombor. Novi Sad. Beograd. Kopenhagen. Pa iz početka.

Postali su mi kao neki dodeljen posao. I počela sam već i da se ljutim na tu našu prugu sa 4 stanice. Trebalo mi je nešto novo. Sveže. Nepoznato. Nešto gde nisam domaćica. Nešto novo što mogu da spoznam. Ne znam koliko sam stotina sati sa Virtuozom pričala na temu Sombora. Koji je i meni i njemu bio velik zadatak.  Sa kojim još uvek učim da se odnosim.

Decenijama sam se iz Sombora vraćala iscrpljena. Umarala sam se od svih tih odnosa. Zadataka koje sam tokom godine sklanjala sa repertoara. Da bi me onda onako zgusnuto i kampanjski dočekali. Obrušavali se na mene. A ja pokušavala da ih za nekoliko dana rešim.

Onako najsitnije samleveno. Imajući svesnost o prolaznosti… i o razdvojenosti… trčala bih od jednih do drugih. Da nadoknadim propušteno. I buduće… koje sam znala da ga neće biti. I uvek sam nekom ostajala dužna. Da li što nisam stigla da dođem. Ili bi mi zamerili što im se javljam tek trećeg dana. Ili što su toga dana tek drugi u nizu. Tetka je zadnja žena… računala je moje prioritiziranje tetka Maja. I tako više od tri decenije. Vraćala sam se skoro uvek sa istim osećajem. Mleveno meso.

Na zavičajna putovanja trošila sam skoro sve slobodne dane. A bogami i finansijske resurse. I vraćala se dužna najviše sebi. I uglavnom bez novca. Jer tih dana kada nisam radila… nisam ni prihodovala. A pojačano sam davala. I rashodovala. Kada bih na povratku u svoj život sela i napravila budžetski proračun… brojke su pokazivale da je moj Sombor skuplji od turističkih aranžmana za Istambul. Berlin. Prag. Ni sama ne znam gde mi je odlazio toliki novac. A u stvari znam. Zakon velikih brojeva je čudo. Mnogo ljudi. Mnogo kuća. Dece. Mnogo malih znakova pažnje. Piće tamo. Ručak vamo… Puno puta malo je baš puno.

Uglavnom sam se vraćala smorena. Bez energije. I bez resursa. Da se pod hitno sastavim. I vratim u životne tokove. Koji bi mi u Zavičaju stajali. Od hrane koju već decenijama ne jedem. A kojoj nisam mogla da odolim. Ili koju sam „morala“ da pojedem. U ime „ljubavi“. Jer šta se radi sa svom tom ljubavlju koju nam preko hrane serviraju? Sa pogačicama koje je tetka pravila za vas? Prežderana. Sa dve tri kile viška. A subjektivni osećaj kao da sam velika naduta lignja. Punjena sitno seckanim mlevenim mesom. Otkopčane garderobe. I vrlo često sa gorkim ukusom u ustima.

Ove godine sam se prvi put osetila slobodnom. Da ne mislim o Somboru. Da me niko ne čeka. Da ne moram da objašnjavam. Da ne moram da sedim za uskršnjom trpezom. Na kojoj za mene ima samo mladog luka i rena. Znala sam da ne želim da za uskršnje praznike idem u Sombor. I da po hiljaditi put objašnjavam da ne jedem čak ni jaja. Kada sam u kalendaru uvidela da me čeka 10 slobodnih dana… ah…  ne mogu vam opisati koliko mi se to učinilo veliko. Shvatila sam da je došlo vreme da zavrtim globus. Kakav dobar osećaj…. jedne sasvim nove slobode. Silazak sa večne pruge od 4 grada.

Zanimljivo je kako sebi propišemo šta je naša mera. Iako već decenijama živim svoj život… u svakom smislu… nekim nepisanim zakonom sebi sam propisala neku moju vezu sa zavičajem. I primarnom porodicom. Jednom u svakom godišnjem dobu. Božićni i uskršnji praznici. Sveta Petka. I jedan letnji dolazak.

Ah… divnog li olakšanja… sići sa samopropisane pruge od 4 grada. Koliko je ovo moje prolećno more bilo dobra ideja. Da se odmorim. Da otvorim sezonu. Da se osolim. I da se delfin u meni izdelfina. 

Ne sećam se da sam u skorije vreme bila umornija. Niti da sam se brže i lakše odmorila. I iz tog odmornog i svežeg i gipkog i razgibanog stanja sada pišem. Podsetila sam se kolika je snaga prirode. Novih pejzaža. Da u trenutku sklone stare misli. Stvarno je osebujan ovaj naš Balkan. Sa svom svojom dinamikom pejzaža. Planina svakakvih vrsta. Blagih. Svežih. Dobrodušnih. Domaćinskih i darežljivih. Ozbiljnijih. Sa kojima nema šale. Kamenih. Prošaranih. Do krša. Ne mnogo blagonaklonog. U kojima mi baš nije svejedno ni piškiti pored kola. Da me ne bi neka ljuta guja ili vuja gricnuli za guzu. I kad smo već kod vode… da ne zaboravim ni izvorsku vodu sa Žabljaka. 

Pa sva nijanse Proleća. Od visibaba i ostataka snega… po onim malo ozbiljnijim planinama. Preko behara u punom cvatu. Zalutalih crvenih lala. Pa onoliko sveže zelene boja… tek olistalog lišća. Do bujne miomirisne raskošne i već uveliko procvetale mediteranske vegetacije. Koja me je u Boki dočekala. Ove prolećne palete sklonile su sve moje misli. I sve upitanosti. I šiftovali me na disanje. Na gledanje. Na slušanje. Na mirisanje. A bogami i na kušanje. Božanstvene hrane. I još divnijeg bara. Moje hrane. I mog pića. Ono što mom telu prija. I treba. Ah. Kakvo olakšanje.

Pa Boka krajem aprila… Probuđena. Oživela. Ljudi taman toliko koliko treba. Ni manje. Ni više. Herceg Novi. Grad vidikovac. I stan vidikovac. Svaka tačka sa pogledom na Zaliv. Najlepši na Svetu. Stoletna palma koju obuhvatam sa terase. I kuća Ive Andrića odmah pored. Dobar komšiluk. Potpuno mi je jasno zašto je Ivo odabrao ovaj pogled. I ovo mesto na svetu. Da ga udiše. I inspiriše.

Ako je neka stara misao i pretekla 700 kilometara balkanskih planina…. pogled na čitavu Boku… i na more iz svake tačke stana mi je u trenutku sklonio sve zavrzlame. Odmorio umor. Prozračio gustinu. I doneo bezbroj novih kadrova. Kao sa slike nekog impresionističkog maritimnog slikara.

I naravno… kupanje. Prvo kupanje…. za prvi maj. Uvek sam se kupala za prvi maj. U mom kanalu. Ili u Dunavu. Ili u moru. To je moj pradavni običaj. Do kada mi sećanje seže. I kao da mi godina nije počela dok se ne bućnem. I ne izdelfinam. Ove godine sam prvi put plivala 26. aprila. I to onako pravo. Plivački. Delfin. Kraul. Sa sve bućkanjem i sinfronim plivanjem na kraju. Rambo je rekao da je temperatura mora 17 stepeni. Hotelski termometar pokazivao je 14 stepeni. Rešila sam da poverujem Rambu.

Divna je radost bila i pratiti poslednje dane foto-finiša. U kojima je Rambo završavao svoj Solarni Jedrenjak. Sa Maestrom koji ga je lickao. I spremao za probu mora. Setila sam se kada je ovaj božanstveni Jedrenjak bio još samo ideja. Koju je Rambo krenuo da razrađuje. A sada je jedno pravo Ostvarenje Sna. Poslušala sam ga i kako da se vraćamo kući. Na dva puta. Sa spavanjem na Zlatiboru. Što je stvarno odlična ideja. Udahnuti malo temeljnije i planinskog vazduha.

Za šest dana sam se potpuno regenerisala. I naravno da sam ostavila i nekoliko beogradskih dana. Da se to sve slegne. Da se pozabavim i kućom. Beogradom. I Adom. Da napišem tekst kako sam sišla sa večne pruge. I da na taj način još malo bolje razumem svoje potrebe. I svoje nove ritmove. Jer novo doba ima nove ritmove. I nove umore. Pa su mi potrebni i neki novi odmori.

Kada sam umorna… postajem neprijatna. I neljubazna. Imam osećaj kao da me se razvlači na sve strane. Na poslednjoj radionici pred odmor već sam počela da  lutam po sopstvenim digresijama. I snažno osećala da mi je radna površina puna puncijata. I da nema više kapaciteta ni za jednu informaciju. I da joj je potreban reset. Nije mi više dovoljan odmor jednom u sezoni. Sada je taj period dva meseca. Kada mi je potrebno jedno ozbiljno pražnjenje. I neko novo punjenje.

Shvatila sam i da sam poslednjih godina postala i nešto javnija ličnost nego što sam bila. Da su tu moji čitaoci. Moja publika. Moji heroji. Kojih ima više stotina. Pa i nekoliko hiljada. Sa kojima redovno komuniciram. Na razne načine. I raznim kanalima. Sa nekima provedem ceo jedan dan. Od svitanja do leganja. Neki mi pišu mailom. Neki piše poruke. Komentare. Postavljaju pitanja. Ovde. Onde. Srećem ih i u Boki. I na ulici. Na aerodromima. Na kratkim zaustavljanjima u prirodi. Razgovaram sa njima.

Cukerberg i društvene mreže su se u velikoj meri ususelili u moje sveto i neuznemireno vreme. U moje jutro. Vadeći me iz dubokih urona. U kojima stvaram. Sebe. Tekstove. Knjige. Radionice. I još uvek se učim kako da se sa svim tim kanalima komunikacije odnosim. Kako da zadržim sebe. Svoje stvaranje. I svoju intimu. Da bih se imala. I ne izgubila se u mrežama. Koje znaju da povuku. I uvuku. Da bih imala šta da dam. Jer notifikacije… poruke… pozivi samo stižu. Sa svih strana. I kada sam umorna… čini mi se kao da me kidaju. Za mene nov doživljaj. I ne mnogo prijatan. Zato mi i trebaju češći i drugačiji odmori.

Što sam javnija… potrebno mi je da sam privatnija. I potrebno mi je nekog novog i drugačijeg odmora. Tišeg. Intimnije. Prirodnijeg. Neuznemirenog teškim temama. Zavičajnim podjebavanjima. I jebuckanjima.

Virtuoz mi je već dugo ta kontrolna tačka. Kada se prezalaufam… i izgubim kontakt sa sobom iskonskom i jednostavnom… on i ja postanemo daleki. I to mi uvek bude znak da je vreme da stanem. Koja je razlika između tvog slobodnog dana i ostalih dana? Pitao me je jednom prilikom. Kakvo dobro i važno pitanje. I meni je bilo važno da nađem pravi odgovor na njega.

Meni svakako odmor nije da ne radim ništa. Niti da dišem planine i gledam more po ceo dan. Pisanje je moja svakodnevna i najvažnija potreba. Kao i vreme za sebe. Za vežbanje. Kretanje. Vežbanje. Igranje. Stvaranje. Slobodan  mi je dan kada slobodno biram šta ću da radim. Kada nemam odnošenja sa svetom. I kada nemam zakazanih sastanaka. Slobodan mi je dan kada sam Marija od koje se ništa očekuje. Obična. Jednostavna. Skoro pa gola.

Baš sam ovih dana sa Rambom pričala na tu temu. On vrlo dobro zna šta znači više različitih izraza. I on je nekada mislio da treba da se štedi. Da bi mogao da svira. Plašio se čak i da će f vožnja kola skloniti od sviranja. A onda je shvatio da nije stvar u štekanju. Da mu bavljenja koja su njegova samo dodaju na kvalitetu. Pa tako pravi jedrenjak. Bavi se ekologijom. Održivim razvojem. Filozofijom. Strateškim i državnim pitanjima. I što se više razgranava u svojim izrazima… oni postaju višeslojniji. I dublji. I bolji.

Ne radi se o tome da se štedimo. Nego da se bavimo aktivnostima koje su naše. I koje nas pune. I da se ne bavimo onima koje nas prazne. Kao što su mene umarali individualni susreti. Koje sam u prethodnom periodu prestala da držim. I koji su mi crpeli ogromnu energiju. Kada sam to prestala da radim… pokuljala mi je ogromna energija.

Kada uspevam da napravim toliko različitih izraza? Pitaju me ljudi. Sajt. Tekstovi. Knjige. Radionice. Video materijali. Bepina nadolivanka. Podsećaju me. I Heroina fashion. Cukerberg. Mreže. Dodajem ja. Danas mi je jasno da je to baš jedno veliko dostignuće.  Naučiti šta je moje. A šta nije moje. I šta me puni. I šta me prazni. I to poštovati. Baš kao i svoje stvaranje. Koje mi je najveći prioritet. I lična Svetinja. Koju brižljivo negujem. I dobro najebem svaki put kada pustim nekoga unutra.

Shvatila sam i da mi se otvorila putna čakra. Posle 12 godina. Kada sam se u jednom senovitom kutku Hondurasa zapitala… šta li ja tražim ovde? I da li je ovo mesto na kojem treba da budem? Kao u nekom vicu sam sama sebi izgledala. Tada sam shvatila da odgovori koje tražim nisu u Hondurasu. U dalekim i egzotičnim krajevima. Nego u meni. Unutra. A kada sam u taj svet ozbiljnije zašla… nijedan svet mi se više nije činio dovoljno uzbudljiv… u poređenju sa beskrajem unutrašnjeg prostranstva. Sva ta spoljašnja putovanja… cigle… crkvice i predeli delovali su mi totalno trivijalno i jadno spram Zvezdanih staza. I tako sam pravila Lepi moj Svet. I lepi život. Iz kojeg mi se uopšte nije izlazilo. Osim nekih malih izlazaka u spoljni svet. I sezonskog putovanja po onoj pruzi od 4 grada.

Sada osećam da sam napravila prvi đir unutrašnjim beskrajem. I da mi treba neke nove svežine. Treba mi Juga. Mora. Lakoće življenja. Dobrih pejzaža. I dobrih smeštaja. Sa dobrim pogledom. Na sve strane sveta.

A mislim da sam razumela i novu meru odlaska u moj rodni grad. Leto na mom zavičajnom Kanalu svakako neću da propustim. Jer najlepši dolasci bili su mi upravo leti. Kada je Sombor božanstveno zelen. Već i putovanje ravnicom je leti moćno. I potentno. Beskrajni atari… koji raskošno pokazuju Plodnost zemlje. Izobilje. Rodilo na sve strane. Pa Zalazak Sunca. Pa Zelengrad. Najzeleniji na Svetu. Sa šestoredima drveća. I prirodnim rashlađenjem. Koji oživi od studenata i Odiseja. Koji žive na nekim drugim mestima. A leti mu se svi sjate. Pa ogromna somborska dvorišta…

Leto  već i samo po sebi nije vreme za teške teme. I velike brige. Sunce… voda… haljinice… buzuki…. A i ako bi se pokrenule neke teške teme… lako mi je da ih sperem u mom kanalu. U mojoj materici. U parčetu zavičaja koje je moje. I koje me u trenutku vraća na fabričko podešavanje.

Eto čemu meni služi odmor. Da se odmaknem od svakodnevice. Da bih je bolje razumela. Da malo više pišem. Da se sretnem sa prijateljima. Sa kojima se u tom momentu dobro i duboko razmenjujem. I da imam jedan dobar razgovor na dan. Da se dobro izritam. I isplivam. Da vozim veliki đir gradom. Da isplešem svoje molitve. Da napravim nekoliko velikih šetnji. I barem jedan krug Adom. Da vežbam kundalini. I da shvatim koooliko sam se zaželela Radionice. I koliko je jedva čekam. Već sam počela da ustajem na Adi…. da objasnim… Uh. Hvala Bogu što Radionica postoji. I što su tu moji Heroji. I moja publika. Koju zanima moj rad. Pa šta čovek lepše da poželi….

Šta im je išlo lako… a šta  baš i nije? Pitala sam moje heroje. Na jedva dočekanoj jučerašnjoj radionici. Da se osvrnu na prethodni period. Uh. Kao mleveno meso. Mnogi su rekli. Najteže im je bilo sa svojima. Sa najbližima. A još teže je bilo onima koji su putovali u svoje zavičaje. Sa raznih strana sveta. Preteško im je. Neće više ići na tu stranu. A lako im je bilo da rade. I najzahtevnije projekte. Neopisivo velike. Tu su se samo punili.

Praznici su vreme kada se podsetimo koliko su nam daleko naši najbliži. Podsetila nas je Sanja zgusnute i duhovite mudrosti Duška Velikog. Kao i da su odnosi danas u velikoj krizi. Nikada većoj. I da što je više kanala kojima komuniciramo… to su raspršeniji i površniji naši odnosi. A ja sam se nasmejala. I rekla im da ih već sutra čeka tekst na ovu temu.  I da kao što su nam „najbliži“ često daleko… uvek postoji neko pleme sa kojim delimo iste upitanosti. I iste teme. I važno je da razlučimo šta je naše. A šta nije. I da to poštujemo.

A spremam nam i tekst o najbližima. I o odnosima sa njima u novom dobu. Jer definitivno zahtevaju našu pažnju. I naše bavljenje. Što možda i jeste najveća tema današnjeg brzog i efikasnog novog vremena. U kojem je jedan malo. A dvoje mnogo.

 Beograd, Đurđevdan 2019.