U mojoj porodici kartali su se svi. I maka. I deda. I tata. I teče. Do poslednjeg dana. I do poslednjeg daha. Muškarci su se kartali onako za prave. Što u stvari znači za pare. Manje ili veće. Bilo je i dolaženja kući bez cipela. Ćutanja na tu temu. I nepostavljanja suvišnih pitanja. I ja sam kartala od uvek. Od Crnog Petera, tablića, pasijansa, sedmica, loruma. Do preferansa. A išla sam i na kurs pravog bridža. Jedino za bridž remi nikad nisam imala strpljenja.
Mogu reći da su karte obeležile prvi kvartal mog života. Preferans sam igrala onako, za prave. Za pare. Ne male. Sa tipovima kakve ni pre ni posle nisam sretala. I koji su meni, napaljenoj dvadesetpetogodišnjoj matematičkarki, dozvolili da se sa njima kartam na crtu. Na dođem ti. Ah. Epilog vam je poznat. Ako je nešto u životu izvesno, to je rezultat u kockanju. Poslednji put sam se kockala u Zagrebu krajem maja 1991. godine. Počinjao je rat. A ja sam u nekom ćumezu u Taborskoj ulici kockala pare da se vratim kući. Uh. To je bio poslednji put.
Sa kartama i kockanjem sam dva-tri puta dodirnula dno. A onda sam ih spakovala. Sklonila iz života. I krenula da se kockam mnogo većim ulogom. Vrlo brzo sam shvatila da orgazmični kockarski osećaj dobijanja ili gubljenja na kartama ne može ni da priđe osećaju punog življenja. Osećaju življenja svoje velike priče. Letenja. Ustajanja i padanja. Kada kao ulog stavim svoje postojeće navike. Udobnost. Izvesnost. Sigurnost. I kada prigrlim novo. Neizvesno. Kada sledim svoj špurijus. Ushićenje. Radost. Ludost. Kada životu teatralno kažem: Idem. Ili kada objavim kontru. Ili još kurčevitiju rekontru.
U drugom kvartalu živela sam bez karata. I bez kartanja. I bile su mi nekako daleke. Valjda su mi se Taborska ulica i onaj klub zatvorenog tipa na novosadskoj Podbari snažno urezali u svesnost. Ipak… svaki put kada bi neko spomenuo karte… srce bi mi zaigralo. Naročito kada bih čula te magične reči. Preferans. Bridž. Ah. Ipak je sećanje na dno iz Taborske ulice bilo vrlo jako. A zadovoljstvo velike igre života zvane Idem… me je u potpunosti ispunjavalo. I davalo mi taj divni osećaj ushićenja. Osećaj da sam živa. Više nego dovoljan. Nije mi trebao dodatni adrenalin. Naprotiv. Trebala mi je meditacija. Mir. Disanje. Ćutanje.
Ipak… karte su počele da me dozivaju. Sa raznih strana. Srce je počelo da mi preskače kada bih videla Mađarice. Piatnik karte. Kada bih čula te čarobne reči. Preferans.. Tarot. Kartanje. Ah. Znala sam da je ovo Poziv na novu Igru. I da ne mogu tek tako da kažem… Bez mene.
Nedavno sam pričala sa drugom iz davnina. Iz onog prvog životnog kvartala. On se sećao i moje Podbare. I Trešnjevke. Rekla sam mu da se pusti. Da dopusti životu da teče kroz njega. Da jedan poziv menja sve. Da jedno dobro deljenje nadoknadi sve. I ne samo da nadoknadi, nego i višestruko premaši. Rekao mi je da govorim kao kockar. Shvatila sam da Kockar u meni želi da se izrazi. Da mu trebaju karte. Prave pravcijate karte.
Pa sam kupila jedan vrlo ozbiljan špil karata. Tarot. Koji me je dozivao decenijama. I za koji sam znala da treba da narastem. Da se sretnem sa Arhetipovima. Mitologijom. Drevnim u sebi. I… počela sam da ga izučavam. Shvatila da sam u drugom kvartalu učila neke nove principe. I neke nove Igre. Kao što su elementi. Brojevi. Simboli. Njihovi odnosi. I to prevodila u reči. I sve je počelo da se slaže. Kao u starom dobrom Pasijansu. Koji sam nekada tako pasionirano otvarala.
Istovremeno su se razigrali i moji heroji. Počeli su da me dozivaju. Tražili su da napravim karte. Sa Bepinim rečenicama. Sa radionica. Iz tekstova. I knjiga. Te rečenice već godinama pišem rukom na papir. I pečatiram ih svojim poljupcem. I raznim prigodama ih dajem na izvlačenje. Tada se uvek napravi neka posebna atmosfera. Svi se ushite. Uzbude. Kada izvuku poruku. Kao da je pisana za njih. Prosto čudesno. Retko se desi da ih poruka ne pronađe. Tada im ponudim da izvlače ponovo. I obično izvuku istu poruku. Ah. Čini mi se da život takođe voli da se igra. I kroz karte izražava.
Prvi put sam ovo uradila kada sam objavila svoju prvu knjigu. Nindžu od Japana sa Balkana. A papiriće sa rečenicama iz knjiga ispečatirane poljupcima delila sam na svakom svom performansu. I već pet godina mi heroji spominju te papiriće. Kako su im važni. Usmeravajući. Pokazuju mi ih. Drže ih u novčaniku. Zalepljene na sveskama. Na ekranu telefona. Kompjutera. I hoće još.
Karte. Karte. Dovikivali su moji Heroji. To dozivanje trajalo je barem dve godine. Neuobičajeno dugo za mene. Kao da sam se sebi zavetovala da više nikada neću dodirnuti Karte. Naročito je glasna bila Džej Pi. Koja je rešila da mi ne da mira dok ih ne napravim.I znala sam da je došlo vreme.
Počela sam da ideju karata zavoljevam svakoga dana sve više. A onda… kako to obično biva… ovaj Špil ispunio je sve moje misli. I shvatila koliko sam uzbudljivo deljenje dobila. I da se sa ovakvim kartama svakako ide. I ne samo ide. Nego se i vikne Igra. Što je vrlo smela i samouverena licitacija. I to je bilo to. Srce mi je lupalo u heart-beat stakato ritmu. Kao u najuzbudljivijim kartaroškim momentima. I počeo je da se naslućuje Bepin špil.
I sve je dobilo svoj puni smisao. U prvom kvartalu sam se kartala. U drugom kvartalu sam živela. I život izučavala. Sada… kada su ova dva kvartala gotova… došlo je vreme da ih povežem. Shvatila sam i da ova… za mene najuzbudljivija Igra Života… zasužuje da dobije svoju Igru. Da bude na špilu. Od tada je to zamene glavna Igra u gradu.
Počela sam da tražim te omiljene i često citirane rečenice. Iz mojih tekstova. Knjiga. Sa radionica. Dugo sam izbegavala floskulizaciju. Vađenje jedne rečenice iz konteksta. Danas tako sveopštu. Misli Lao Cea i Konfučija na majicama. Na dupetima kupaćih kostima. Na sveskama. Na olovkama. Na mrežama. Na svugde.
Ipak… shvatila sam da kada ove misli poređam u 52 načela… one postaju džepni vodič za putovanje herojsko. Shvatila sam i da moram malo da ga proširim. Da ne bude samo poruka sa zadnjice kupaćeg. Nego uz špil pravim i džepni vodič. Gde će svaka misao biti u svom kontekstu. U pasusu iz teksta iz kojeg je nastala.
I polako sam prevazila svoje strahove. Najpre strah od karata. A onda i strah od floskulizacije. Razvijajući Špil, shvatila sam da karte nisu floskulizacija. Naprotiv. Da su kapitalizacija i integracija mnogih promišljenih misli. Proživljenih iskustava. Ispričanih priča. Još od one digresije u Taborskoj ulici na Trešnjevci. Sublimat svih mojih traganja. Svih mojih učenja. Pisanja. Tri hiljade strana tekstova. Desetak za sada napisanjih knjiga. Razgovora vođenih tokom 7 godina Radionice. Rečenica koje su tražile da se ponove. I koje su se ponavljale. I ponavljale. I tako se kandidovale da budu na kartama.
A onda sam te misli i rečenice stavila u još jedan vrlo važan kontekst. A to je kalendar. Jer nije sve za uvek. I jer postoji herojski sastanak. I herojski rastanak. Svakodnevno pišući poslednjih 7 godina… Primetila sam da se određene misli ponavljaju u isto vreme. Samo imaju drugačije ruho. Kontekste. Ali da su im načela ista. Pa sam svakoj misli nalazila i dan u godini. Kada se pojavljuje. Kada je aktuelna.
A kako sam rođena 4. 4. Imam vrlo jak osećaj za 4. Četiri elementa. Godišnja doba. Strane sveta. Kvaliteta. Ritma. Temperamenta. I njih sam utkala u karte. Kao i sva znanja koja sam tokom drugog kvartala razvijala. Svaka karta odgovara određenom datumu. I kvalitetu. Elementu. Spektru boja. I oblicima.
Zima… Severu… Vodi… ritmu mira… ne i odsustvu pokreta… fleksibilnom kvalitetu… bojama plavim… teget… belim… polarnim.
Proleće… Istoku… Vazduhu… ritmu buđenja… rasta… bojama trave… neba… kvalitetu provodnika… prenosnika…
Leto… Jugu… Vatri… stakato ritmu… i bojama plamena…aktivnoj energiji… kvalitetu težnje i loženja…
Jesen… Zapadu… Zemlji… ritmu lirskom… zrelom… bojama terakot… kvalitetu postojanosti… stabilnosti… materije.
Naravno da su tu i brojevi. Rimski. Od 0 do XII. Koji imaju svoju simboliku. Svojstva. Karakter. Koji sami za sebe i u svojim uzajamnim odnosima najbolje predstavljaju najvišu Stvarnost. Kaže moja matematika. A ja to vrlo dobro osećam.
Sa druge strane karte nalazi se fotografija. I to ne ma koja. Već ona koju je napravila velemaestresa Druu. Koja sve ove elemente povezuje na slikovni način. I koja ima svoju simboliku.
Želja mi je da od Bepinog špila ne pravimo nauku. Radionicu. Da vas Špilom pozovem da za tren utišate buku sveta. Da zastanete. I na tren oslušnete sebe. Svoju temu. Svoju upitanost. I da se sa Špilom sretnete na svoj način. Neko će voleti da ga promeša. Preseče. Poređa. Ovako i onako.
Da izvučete jednu kartu. I da se sretnete sa njom. Sa njenom glavom i pismom. Slikom i porukom. Da je malo udahnete. I dozvolite onom drevnom delu vas da se aktivira. Neka se sa kartom na tren sretnu vaša čula. Da osetite njene element. Vatru – zemlju – vazduh -vodu. Boje. Oblike. Simbole. I da onda pročitate poruku. Uz špil ćete dobiti i vodič. U kojem se nalazi pasus iz koje ta misao potiče.
A onda ste na redu VI. Da to sve složite. Jer nema gotovih rešenja. Vi ih slažete na svoj način. I oblačite u svoje ruho. Najvažnije je da dozvolite sebi da od postojećih elemenata razvijete priču. Svoju priču. Koja vam može biti Inspiracija. Odgovor. Tema dana. Smernica. Vi ćete već znati. Najvažnije je da poverujete sebi. I to je svrha Bepinog špila. Da vas na to podsetim. Da verujete sebi. I svojim osećanjima. Prvim mislima. I sposobnosti da od njih napravite Veliku priču. Vašu Priču.
I što se više budete družili sa Špilom… to ćete ga bolje razumeti. I razviti neka svoja pravila. Otvaranja. Bepin špil se može shvatiti jedino Iskustvom. I Igrom. Slobodnom opuštenom Igrom. U kojoj verujete sebi. I svojim mislima. I dozvolite slikama i simbolima vašeg iskonskog Bića da se jave.
Da vas opustim… veliki matematičar, filozof, pisac i Nobelovac Bertran Rasel rekao je da u matematici nema nepromenljivih činjenica. Niko nema pojma o čemu govori. I nikome nije bitno da li je u pravu ili greši. O tome se u Bepinom špilu radi.
Reći ću još jednu reč. Divinator. Tako se u Tartu zove onaj koji se lati Špila. Želja mi je da Bepin špil baš to probudi u vama. Divinaciju. Kontemplaciju. Meditaciju. Susret sa sobom. Utišavanje buke Sveta. I osluškivanje sebe. Naravno da uz njega možete da napravite neki lepi Ritual. Čaj. Kafu. Da upalite svećice. Napravite neki dobar ambijent. Probudite Divinatora u sebi. I krenete u Igru.
Za one koji naročito vole rituale… napravila sam i „malu ograničenu seriju“. Koja će biti upakovana u Zelenu Čoju. Na magično raskošan način. Na Zelenoj čoji biće odštampana podloga za najpoznatije otvaranje. Zvano Keltski krst. Čija je postavka karata krajnje jednostavna. A opet vrlo temeljna. Tako da ćete moći da svoju Temu razložite na strukturirani način. Kad poželite da od svog života napravite Film. Roman. Ili Mjuzikl.
A opet.. moći ćete i samo da se na tren umirite. Utišate buku sveta. I bez ikakvih smernica izvučete kartu iz Špila. Pročitate rečenicu. I… nastavite Dan. Dobar dan.
Bepin špil polako ulazi u završnicu dizajnerskog rada. I sprema se za štampu. I za Svet. A ja tek sada vidim koliko je ovo bila divna Igra. I koliko se desila u pravi čas. U godini u kojoj sam napunila 50 godina. Kada sam povezala svoj prvi i drugi kvartal. I kada krećem u treći kvartal. Spremna za neke nove avanture. Za nove igre. I za nove formate.
Ovaj Špil sam napravila najpre onom Kockaru u meni. Koji sme. Koji hrabro ulazi u Igru života. I koji zna kada kaže… idem.. i kada kaže bez mene. I kada igra Igru. A kada daje Kontru. Rekontru dajem sve ređe. To sam naučila u drugom kvartalu. Nakon digresije u Taborskoj. Koja mi je bila mnogo skupa.
Ovaj Špil posvećujem svim svojim precima koji su me zaljubili u karte. A naročito mojoj maki Desanki… zvanoj Desa. Koja nikada nije propuštala kartarošku sredu. Kada se sa drugaricma, učiteljicama u penziji kartala bridž-remi. Do poslednjeg daha. I mom dedi Jovanu. Zvanom Alojzije. Koji je do poslednjeg dana išao u Čitaonicu. Onako picnut i licnut. I negovan. Da igra preferans. Dinar štih. Tek da igra bude zanimljivija.
Zahvaljujem se svim mojih herojima. Sa kojima su se načela za karte iskristalisala. I koji su me svih ovih godina dozivali da ih napravim. A naročito Džej Pi. Bez čijeg insistiranja nisam sigurna da bih čula ovaj Poziv. I naravno Druu. Koja je sve ove moje zamisli pretočila u jednu božanstvenu slikovnu celinu. Na šestu decimalu. Puta šestu decimalu. Da se sve složi. U krunu našeg dvogodišnjeg Stvaranja.
I evo ga… Bepin Špil za Dobar Dan… tek što nije…
I želim vam mnoga dobra Otvaranja.
Bepa
Beograd, 17. 10. 2019.