Službenica svog Raja

O-da Radu

        

Naš posao je da otkrijemo svoj posao. I onda mu se celim srcem posvetimo. Rekao je Buda u svojim učenjima. Današnji trenutak slavi upravo obrnuto. Nerad. Uživanje. Premeštanje sa ležaljke na ležaljku. Sa selfija na selfi. O poslu se gunđa. Kao o nužnom zlu. Koje po svaku cenu valja izbeći. Slavi se sunčanje. I gledanje u beskraj. Da me ne shvatite pogrešno… sunčanje i gledanje i beskraj su više nego neophodni. I isceljujući. Ali samo kao jedan deo života. S vremena na vreme.

Ovaj zimski instagram sa beskrajnim letovanjima i dalekim egzotikama me je baš pomerio. Kao da su svi na Tajlandu. Šri Lanci. Zanzibaru. Ove godine sneg nisam videla ni na instagramu. Ništa napor. Samo ležaljke. Balansa radi… imam potrebu da napišem odu radu. I da nas podsetim da je naš posao da otkrijemo svoj posao.

U istom paketu sa azijskim selfijima… ide i narativ nezadovoljstva poslom. Konstantno kukanje. Kurblanje. Gasiranje u leru. Brm… brm. Sužanjsko… nikada iskazano gunđanje. Na koje sam nekada reagovala. Nudila rešenja. Verujući da traže rešenja. A onda sam shvatila ih ne traže. Nego da pričaju… ’nako. Trla baba lan…. da joj prođe dan.  

Presimpatična su mi te priče iz nepričave. I naša očekivanja da nađemo gotov raj. Razglednički. Prozaičan. Sa dve ležaljke na egzotičnoj plaži. I durenje što ga ne nalazimo. Lepo reče Buda… naš posao je da otkrijemo svoj posao. Za mene su rad i raj vrlo bliske kategorije. Kao rad i radost. Moj raj se nalazi upravo sa druge strane ležaljke.

Ležaljke mogu da budu dobre kao prvi korak. Ali nikako i poslednji. Potreban je korak više. Da malo zastanemo. I umesto direktnog prenosa našeg sunčanja svetu… da se malo utišamo. I egzotiku iskoristimo da nam probudi čula. Da počnemo da gledamo. Spolja. I unutra. Da slušamo. I osluškujemo. Da osećamo. I da po povratku kući nastavimo sa tim procesima. Jer ono za čim tragamo je obično na kućnom pragu. Ili  u najbližem komšiluku. Nego ga ne vidimo… jer ne gledamo. Jer nismo naučili da gledamo.  I ne vidimo ono što nije upakovano u očekivani šareni egzotični rajski paket.

I na ovo mesto bismo mogli da ubacimo neku vašu dobru fotku sa egzotike. Konkurs je otvoren 😉 I nisam cinična. Samo se malo zezam. 

Ne volim da mi diraju rad. Smisleno bavljenje. Stvaranje. Davanje sebe. Ni da ga oblače u militantno mučeničke odore. Ili u onaj trivijalni h-umor na majicama… tipa… rođen da peca – nateran da radi. Zato i pišem ovaj tekst. Iako on nije prvi na ovu temu. Ima ih. Grupisala sam ih u jedan folder. I vidim da će to biti knjiga o smislenom bavljenju. O izražavanju našeg biti kroz raditi. Jer naš je posao da otkrijemo svoj posao…

Na radionicama se naravno bavimo ovom temom. Razumevanjem šta nas vodi u rajska stanja. U ekstazu. Šta činimo kada se vratimo sa Balija. Ili sa pecanja. Ili neka ostanemo na Baliju. I osmislimo kurs pecanja. Ako je to naš raj. Jer ne verujem da ležaljke na egzotičnim plažama mogu da nas usreće. Naprotiv. To sam shvatila još pre 15 godina. Dok sam radila u militantno-mučeničkim svetovima. Da se od nesrećnog života ne može napraviti srećan odmor.

Naše bavljenje je kvintesencija našeg bivanja na zemlji. A naš posao je da razumemo i napravimo svoj posao. I da mu se celim srcem posvetimo. Kada pitam moje heroje na šta su najponosniji… odgovori su manje više isti. Na ono što su savladali. Prevazišli. Rešili. Uradili.  

Da ne pomislite da sam se mudra rodila. I ja sam išla okolo svetom. Tragajući za gotovim rajem. Menjajući poslove. Gradove. Esnafe. Timove. Kontinente. Dok nisam shvatila da nema bežanja. Dok sam samo menjala poslove… bez da sam se menjala iznutra… očekujući da ću konačno nabasati na taj moj željeni raj… naletala sam na iste ljude… iste odnose… iste igre. Na novom poslu dočekivala me je ista šefica od kakve sam pobegla. Imala je čak i isto ime. I isti znak i podznak. Da ne bude zabude. Život zna da nam vrlo duhovito i očevidno poruči. Nego… mi nismo učeni da razumevamo njegove jednostavne poruke. 

Zaista je komična ta naša težnja da nađemo novi život sa starom svesnošću. Na svu sreću… relativno brzo sam shvatila da za mene nema gotovog Raja. I da se Lepi moj svet stvara iznutra. Od mojih misli. Ideja. Želja. Htenja. Očekivanja. Osećanja. Obećanja. Fokusa. I da je omeđen mojim ograničenjima. I smešten u moje matrikse.

Čini mi se prirodnim da se u jednom momentu… kada počnemo da se bavimo sobom…. zagledamo ispod površine. Ne samo svoje. Nego i ispod površine svih svojih izraza. I zato moje heroje pozivam na malo dublje gledanje. Ispod površine. Ispod titule. Ispod vizit karte. Podsećam ih da nema gotovog raja. Da raj nije konfekcijska roba. Koja se na tenderu nabavlja. Za raj nema ključa u ruke. Raj se pravi radom. I njegovo pravljenje je divno. Najlepša igra u gradu. To im pričam. Da im je to glavni posao. I da ne poveruju nikom ko im kaže da je taj posao težak. Naporan. Ropski.

Život nam predstavlja okolnosti… koje su takve kakve jesu. A to kako one deluju na nas je naš putokaz. Patnja je znak da nešto treba da promenimo. A radost nam je najbolji vodič. I to je velika ideja velikog Džozefa Kembela. Follow your bliss. Sa kojom smo se zabunili. Jedni je nisu prihvatili. Pa se krčkaju u svojoj patnji. A drugi su je trivijalizovali ležaljkama na egzotičnoj plaži.

Ovde smo da živimo svoje herojsko putovanje. Da se iscelimo. Da rastemo sa svojim darovima. I da se vratimo kući sa eliksirom. Da ga podelimo svetu. I nismo ovde da se mučimo. Ni da ogreznemo u tuzi. Ni da kukamo. Ono što nam smeta… naš je putokaz šta treba da promenimo. Zadatak nam je da ga transformišemo do radovanja.  Umesto da ga postavimo na fejsbuk. Dureći  se na život.

Kao što se ja nerviram oko tog jebiga sa ležaljke. I zato pišem ovaj tekst. Da raspetljam ideju u svojoj glavi.  I da je podelim sa svetom. I da one koji se nečim bave podsetim da je u redu ako nisu na azijskim ležaljkama. Ali i da čujem drugo mišljenje. I dobijem neke ideje od vas. A uvek ih dobijem. U ovakvim razmenama 😉

Naš posao je da otkrijemo svoj posao. Često kažem mojim Herojima. I kao i obično… krećem od bejzika. Da bi to bio naš raj… mora da nam prija. Da nas raduje. Da je nešto što mi volimo da radimo. Što nam nije teško. Herojima dajem zadatak da prate šta ih raduje. A šta ih smara. Prija – ne prija. Zovem to dnevnik odrastanja. Zadatak nam je da pratimo svoju radost. Da napravimo što više onoga što nam se sviđa. A ono što nam se ne sviđa da transformišemo do sviđanja. Da narastemo do majce… Rođen da peca… i od pecanja napravio poziv. To nam je posao. Jer nismo ovde da patimo. Nego da pratimo svoju radost. Ushićenje. Oduševljenje.

U sistem sam uletela tek na tren. Da ga razumem. Da očitam kako je Svet uredio svoje institucije. Da vidim kako žive i rade ljudi. I brže bolje sam istrčala napolje. Za manje od tri godine. Čim sam očitala. I razumela šta jesam. A šta nisam. I šta mi je potrebno. A šta nikako ne želim. Šta mora. A šta ne sme da bude. Pre svega nisam pristala da me se uvuče u militantno mučeničke krugove. Nikada nisam dala da mi se dira rad. Ni da se predstavlja kao muka. Ni da se glorifikuje odmor. Jer… ne može se od nesrećnog života napraviti srećan odmor.

I tako sam pravila svoje parče raja. Kada sam pre 15 godina napisala šta volim da radim. I kako hoću da provodim dane. Rođena sam da… razumem. Da čitam. Pišem. Rešavam zavrzlame. Da pozivam na duboke urone. Ali i duhovite. Da imam suštinske razmene sa bliskim ljudima. Da zajedno kužimo svet. Da se smejemo. Da učim od velikih majstora. Da vozim bajk. Da plešem. Plivam. Da se jogiram. I da idem na Kalenić pijacu.

Prateći svoju radost… a idući od svog smaranja… razumela sam da moje stvaranje mora da bude u mom kutku. Moja soba. Moj krevet. Ofis ne dolazi u obzir. Pa makar bio najfensiji na svetu. U ofisima nikada ništa nisam uradila. Ni mali mail nisam uspela da napišem. Samo sam čekala da izađem. Pa kod kuće da uradim sve što treba. Sama. U mom prajm tajmu. U prostoriji u kojoj radim naravno da nema nikoga. Nema druge energije. Niko me ne prekida. Nikoji telefon. Notifikacija. Telefon mi je na tihom od 2004. Kad se samo setim pozadinskog mumlanja mog dragog kolege… koji je po vas celi dan mrmljao  u telefonsku slušalicu sa svojom ženom… Ah. Pa ti sad radi. Ni slovo. Ni red. Ni reč. A vreme ide… a vreme ide…. peva Rundek.

Od onih sam koji legnu kada mogu da sednu. Ili se krećem. Tutnjim. Igram. Vozim. Stojim. Ili legnem. Jer ne znam da sedim. A naročito ne za pisaćim stolom. Volim lepe ambijente. Probala sam da radim u kafiću. Na plaži. Nisam uspela. Potrebno mi je da sam u svojoj energiji. Ne trpim nadgledanje. Rukovođenje. Podeljenu odgovornost. Nisam timski igrač. Ni u naznaci.

Volim da razrađujem ideje. Da razumem. Kada poređam šta imam… volim da se sa svetom podelim. I volim da sam mimo sveta. I njegovih gužvi. Da radim kada većina odmara. I obrnuto. Preko nedelje stvaram… za vikend se delim. To mi je ritam. Ako preskočim neki vikend sa radionicama… dođe mi da pustim krv. Da mi pirane urade pedikir. Da si malo olakšam. I naravno… obožavam da pišem. Sada mnogo više nego da čitam. Mada… kada nađem dobru knjigu… to je uvek praznik.

Ofis nikada nije bio moj bugi. Uvek sam stajala ispred publike. Kao profesor. Kao konobar. Kao autor. Predavač. To mi je čista radost. I vrhunska ekstaza mog života. Potpuno predavanje sebe. Nađem sebe tako što se potpuno izgubim. To je taj posao… da razumemo svoj posao. Važne su mi  duboke razmene. Humor. Smeh. Dobra muzika. I dobro zezanje. Sa plemenom. To je moja definicija raja. Ukratko.

Sada učim drugi deo Budinih razmišljanja o radu. Da nikada zbog drugih ne zanemarim svoj posao… kolika god da je njihova potreba. Sve mi je jeasnije i koliko je teško služiti sebi. A koliko lako izgubiti sebe u zabludama i glupostima. Naročito u današnje insta vreme. Kada nam konzumerizam prodaje bezbrojne zablude. Gluposti. I turističke aranžmane. I mami nas seksi titulama. 

I to su teme koje sa herojima obrađujem. Čim stignu kod mene. Zamolim ih da pred vratima Radionice ostave balkansko gunđanje. Pokazujem im kako se zaranja i gleda ispod površine. Ispod titula. Seksi naziva. Podsećam ih na sebe. Na njihove težnje. Čežnje. Vrednosti. Dajem im zadatke da prate svoj bliss. Svoju prijatnost. To što ih raduje. A ako su imali dugi iscrpljujući period u kojem su zaboravili na svoj bliss… krećemo sa oktavom-dve niže. Pitam ih šta im je najmanje neprijatna rabota. Pa odatle krećemo.  Od isceljenja. I uceljenja. To su uvek prvi koraci. Pozivam ih da raščlane svoja prijanja & neprijanja. Da vode dnevnik odrastanja. I ako imaju 50 godina. To nema veze sa godinama. Nego sa načinom gledanja. I doživljavanja. Beyond visible.

Do sada već svakako znate da ne verujem u konfekcijske rajeve. Nego u njihovo stvaranje. Od elemenata. Raščlanjenih. Uklopljenih po meri našeg bića. I našeg blissa. Učimo da sa titule pređemo na esenciju. What is it in itself? Često ih pitam. I razna pitanja na tu temu. Ako bi večno morali da se bave samo jednom stvari… šta bi to bilo? Kada bi birali svoju doživotnu… šta bi to bilo? Da li vole da rade sami? Iili u ekipi? Vole da pišu? Ili da govore? Ili da se kreću? Vole da prave prezentacije? Ili da ih prezentuju? A ne i da pišu? Da sastanče?

Kako vole da provode dan? Šta je za njih dobar dan? Ipak je dobar dan po dobar dan… dobar život…. moja zlatna nit. Da li traže radno mesto? Ili vokaciju?  Da li vole da  vreme provode sa običnim ljudima? Ili van ljudi? Sa kakvim ljudima? Sa neobičnim? Ili u odelima? Sa ekipom? Kako stoje sa ofisima? Da li žele da razvijaju svoje administrativne kapacitete? Koji stepen odgovornosti im prija? Lična? Podeljena? Da li vole da donose odluke? Da li su spemni da često donose odluke?

Skrećem im pažnju i na jednu vrlo sklisku reč… zvanu napredovanje. Oko koje se često najebe. Čega će u napredovanju biti više? A čega manje? I koliko se to sve uklapa sa njihovim blissom. Skrećem im pažnju i na današnje insta življenje. U kojem očekujemo da smo tri klika do sreće. I da još jednom naglasim onako govornički… da moj raj pravim već četvrt veka. A poslednjih 15 godina sam njegova svakodnevna službenica. Naravno praktikujući Nebesku mehaniku. Zračenje & privlačenje. Ipak… tri klika nisu dovoljna. Ima i bavljenja. Svakodnevnog. Celodnevnog. Ali smislenog.

Do sada vam je sigruno jasno da se u mom raju dosta radi. I malo sedi. I zbog tog odnosa prema radu… mnogi misle da sam vrlo disciplinovana. Svaka tebi čast… kako si disciplinovana… često mi kažu. A ja im jednako često odgovaram da to nema veze sa istinom. Ja nisam disciplinovana. Nikada se nisam dala disciplinovati. Ja sam divlje dete. I ne znam da uradim ni najmanju stvar koja mi se ne radi. Ne treba ti disciplina da radiš ono što voliš. Da živiš sebe. Da ideš na pecanje. Kažem onima sa majicama. Po svojoj prirodi satkani smo tako da dugo možemo da radimo ono što volimo. I obrnuto. Teško nam je da radimo ono što ne volimo. I to ima vrlo malo veze sa voljom. Lepo je sročio Murakami.

To nema veze sa disciplinom. Nego sa integritetom. Sa poštovanjem sebe. Sa službom sebi. Sa odanošću sebi i svom putu. Svojoj Viziji. Svom najdubljem pozivu. Ja sam službenica svog Raja. Svoje Slobode. Svoje Inspiracije. I time se bavim puno radno vreme. A ne gunđam ni oko prekovremenih sati. Juče sam imala radionicu. Druga godina herojskog putovanja. Master klas. Dvadeset prva radionica. Navigacija u ritmovima života. Ostali smo od 9 do 9. I nikome se nije išlo kući. Ostala je do poslednjeg trena sa nama čak i Gaga na skajpu. Koja obično na radionicu doputuje iz Slovenije. I to nema nikakve veze sa disciplinom. Rođena da peca. I od pevanja napravila svoj poziv. To je ta majica.

Velika je razlika između radnog mesta i poziva. I o tome sam pisala. I nije mala stvar izaći sa radnog mesta. Iz radnog vremena. Pravljenja svog vremena je čitava filozofija. Umeće. Umenje. Kojom se na radionici bavimo. Tokom godinu ili dve dana. Zavisi za koliko dubok uron ste spremni. I kojom ću se posebno pozabaviti u jednom tekstu. Ovoj temi posvećenoj. I redovno dobijam potvrde od heroja. Priznaju da su se i oni isprva pitali čime se toliko na radionici bavimo. Sada im je jasno. Rekli su mi juče na 21. radionici. Onako jednoglasno. Svi. Od 20 do 60+ godina. 

Razumela sam šta je moj posao. I posvetila sam mu se. Sada mi je na redu da učim da se odmaram. Jer je i to veliko umeće. I moja tema. Vrlo logična za jednu Službenicu svoga Raja. Ko zna. Možda sledeće godine u ovo doba i ja budem slala slike sa Balija. Koje će se možda zvati… Izveštaj sa studijske posete nekim drugim rajevima. U koje bih možda išla po inspiraciju. Ili da presečem zimu. Da se isplivam. Plešem na pesku. I osunčam… Ah. Šta uradi instagram.

Ipak ću ovu Odu radu završiti kao prava Službenica svoga raja. Veličanstvenom poemom Halila Džubrana. O Radu 😉

Radite da biste išli ukorak sa zemljom i dušom zemljinom.
Razlijeniti se znači otuđiti se od godišnjih doba, izići iz ophodnje života koji
stupa veličanstveno i s ponosnom poniznošću put vječnosti.
Kad radite, vi ste frula kroz čije se srce šapat sati preobraća u glazbu.
Koji bi od vas da bude svirala, gluha i nijema, kad sve drugo jednoglasno pjeva?
Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo, a trud nesreća.
Ali ja vam kažem da vi, radeći, ispunjate dio zemljina najdaljega sna, koji vam
je određen kad je san taj bio rođen,
I držeći se posla, istinski ljubite život,
A ljubiti život u radu znači biti prisan s najskrovitijom tajnom života.
Ali ako, u boli svojoj, rođenje nesrećom nazivate, a uzdržavanje tijela
prokletstvom koje vam je na čelu ispisano, onda ja odgovaram da samo znoj s
čela vašega može sprati ono što na njemu piše.
Također vam govorahu da je život mrak, a vi, u svojem umoru, ponavljate ono
što vam rekoše umorni,
I ja kažem da je život mrak, osim kad postoji žar,
A svaki je žar slijep, osim kad postoji znanje. A svako je znanje uzaludno, osim
kad postoji rad,
A svaki je rad prazan ako nema ljubavi;
A kad s ljubavlju radite, sa sobom se spajate, i s drugim, i s Bogom.
A što je to raditi s ljubavlju?
To znači tkati ruho od vlakana iz svoga srca, kao da vaše ljubljeno treba da nosi
to ruho.
To znači graditi kuću s dragošću, kao da vaše Ijubljeno treba da boravi u toj
kući.
To znači sijati sjeme s nježnošću i dizati ljetinu s radošću, kao da će vaše
ljubljeno jesti plodove.
To znači ispuniti sve što tvorite dahom duha svojega,
I znati da svi blagoslovljeni mrtvi stoje oko vas i motre.
Često sam čuo gdje velite, kao da u snu govorite: »Tko radi u mramoru, i tko
otkriva oblik vlastite duše u stijeni, plemenitiji je od onoga tko pluži zemlju.
I onaj tko lovi dugu da bi je na platno metnuo u obličju čovječem, više je od
onoga tko pravi sandale za noge. «
Ali, ja kažem; ne u snu nego u punoj budnosti podneva, da vjetar ne govori
slađe divovskome hrašću nego najmanjoj od svih vlati trave;
A samo je onaj velik tko glas vjetra pretvara u pjesmu što ju je zasladio
vlastitom ljubavlju.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se
ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s
radošću rade.
Jer, ako kruh pečete ravnodušno, pečete gorči kruh, koji toli samo pola čovječje
gladi.
Ako mrzite mašćenje grožđa, iz vašeg će masta oteći otrov u vino.
Pa makar pjevali poput anđela, ako ne volite pjevanja, vi začipate ljudske uši na
glasove dana i glasove noći.“

Beograd, 24. februar 2020.