Degustacija otrova

Zagledanost u spoljašnje svetove mi je ovih dana donela nemir. Frustraciju. Osećaj nemoći. Dugo se nisam osećala tako. Prazna bez ikakvog racionalnog razloga. Blanko zabrinuta oko života. Treperava i nespokojna. Upravo obrnuto nego što se osećam u svojoj svakodnevici. Aura mi je postala tanušna. Kao paučina. Da može da je raskida svako i najmanje uznemirenje.

Nije mi trebao šamanski vrač da mi kaže šta mi je. Znala sam odmah. Da sam izašla iz svojih svetih ritmova. Rituala. Praksi. Duhovnih. Telesnih. Mentalnih. Društvenih. Od ranog buđenja. Uvek u isto vreme. Preskakala sam pomalo i moje jutarnje prakse. Vodu sa limunom. Meditaciju. Vežbanje. Jogu. Ples. Slušanje muzike. Kićenje kuće. Razgovore sa cvećem. Igru sa mačorom. Pripremu hrane. I za tili čas sam se obrela u svetu obrnutom od onoga u kojem inače živim. O čemu sam pisala u tekstovima Robinja svojih dobrih navika. I Službenica svoga Raja. Častila sam se nebrijanjem. Kako je to moj tata Duško zvao.

Doduše… imala sam sjajno opravdanje. Bol u nozi. Koji je trajao nekoliko meseci. I koji me je činio treperavijom nego inače. I malo po malo… ispadoh ja iz čudesnog života. I zadesih se u običnom. Zatupastom. A u toj maloj energiji… na domak ruke su mreže. I buka sveta. Koji su vrlo bučni. I na prvi pogled zavodljivi. I za koje ne treba biti neki naročiti čarobnjak. Uštekaš se na kolektivnu energiju. I odjednom misliš misli koje svi misle. I samim tim se i osećaš isto kao i svi. 

I mogu vam reći da me je prepao ovaj izlet u trodimenziono ne-čudesno življenje. Baš je intenzivna buka sveta. Kuknjava na sve životne pojave. Durenje. Trubljenje. Bes. Osećala sam da smo svi kao neke tempirane bombe. Na koje je dosta da sleti nano-čestica… pa da eksplodiraju.

I naravno da ovakvim ambijentima Muze ne kračaju. Pa nisam imala šta ni da napišem. Osim po neku minijaturu za mreže. I da svako malo zavirujem u njih.

Dovoljno je samo degustirati spoljašnji svet…. pa videti svet gladnog duha. Prepala sam se i pornografske estetike mejn strima. I pravca u kojem se razvija Novi Čovek. Vrednosti koje su danas društveno poželjne. Prihvatljive. I bez kojih se ostaje na marginama društva. A koje sve više naginju dijagnozi. Zvanoj narcizam. Koja sam ja meni kraljica. Najbolji sam. Moralna sam vertikala.

Nikada nisam živela u main streamu. Niti sam pristajala na pristojnost društvenih normi. Nuh… postoje neke fine tekovine civilizacije koje su se održale vekovima. I koje bih volela da prežive ovaj trenutni suton. Zato  ću sa vama podeliti anegdotu o Aleksandru Makedonskom i mudracu koji je živeo van civilizacije. Mladi nabrijani Vladar u jeku svoje ekspanzije poželeo je da u svojoj sviti IMA i tog neukroćenog mudraca. Poslao je svoje izaslanike da ga pronađu. I dovedu. Našli su ga golog pored reke. Bez stida i srama. Poslao nas je Aleksandar Veliki… da vas dovedemo. Da budete njegov savetnik. Obratiše mu se. Recite svom vladaru da onaj koji sebe naziva Velikim svakako ne može biti Veliki. A ja odavde nigde ne idem. Skrenuli su mu pažnju da bi mu mogli uzeti život. Ako nastavi ovako da se kurči. A mudrac im je objasnio da mu mogu uzeti život. Ali ne i dušu. I da mu se aman više sklone sa teritorije. Ova mudrost je stigla do Aleksandra. Nakon čega se više nije zvao Veliki. Nego Makedonski.

Onaj koji sebe naziva Velikim svakako ne može biti veliki. Tanka je linija koja spaja narcizam i zdravo samopouzdanje. To su te suptilne nijanse za koje je potrebna svesna zrela i iznijansirana ličnost. A da bi se takva ličnost razvila, potrebna je i velika podrška društva.

Nisam morala mnogo da ostanem u svetu… da osetim koliko se ogradio… pregradio.. ustrojio… uštrojio… prekomplikovao… mikročipovao. I baš me je stegla ta nesloboda. Na koje me je svako malo podsećalo svevideće Oko sokolovo. Koje kruži Beogradom. I tarifira. Sve više sam razmišljala o tome kako se skloniti od ovih stega. I sve više razumem golog mudraca iz priče o Aleksandru.

U mom izletu u negativnost… podsetila sam se i tačke do koje je došlo školstvo. Naravno, nije mi sve ovo bilo nepoznato… jer na radionici sa herojima radim na njihovim misaonim i emotivnim procesima. I vidim koliko oni koji su završili najviše škole nisu učeni razmišljanju. Povezivanju uzroka i posledica. Šta li je tek sa ostalim? Pitala sam se.

Moja prijateljica,  profesorka na fakultetu kaže mi da danas nije blam doći nespreman ni na doktorske studije. Natucati. Kumiti i moliti da se položi doktorski ispit. Pri tom su kriterijumi na doktorskim studijama danas niži nego što su nekada bili za prijemne ispite. To je ta promena vrednosti koja se desila. I koja je obezvredila i školu. I doktorat. I sve.

O mrežama da i ne govorim. U trenutku svoje maksimalne toksikacije kolektivnom energijom… pomislila sam da imam samo 200 lajkova. Da nešto ne radim kako treba. Sva sreća pa sam čula svoje misli. I shvatila da sam doterala cara do duvara. Da. Svakako jedna od najvećih pošasti današnjeg društva. Aplauzi. Lajkovi. Narcis dens. Koji u svetu gladnog duha tako lako naude  svima nama. I meni. Pa sam se pitala kako li će to uticati na decu? Na mlade koji se sada formiraju?

Tih dana moje omamljenosti kolektivnom energijom… dopisivala sam se sa Vecom. Generacijom. Otelotvorenjem Ljubavi. Davanja. I podrške. Pitala sam je kako je. I evo šta mi je napisala. Dobro. Čak veoma dobro. A onda me na mahove stigne tuga. Razmišljam i gledam. Životi drugih ljudi, puno znaju, puno su putovali, puno su naučili, osvestili i dele svoja blaga. To je divno. I neizmerno sam im zahvalna. Zato se veoma često zapitam a šta ja mogu da učinim za druge? Sem što im svima šaljem bezgranično puno ljubavi i zahvalnosti. Ja nemam ništa novo reći svetu.

A ja sam joj napisala da su u svetu gladnog duha ljubav i davanje najvažniji. Od njih se ne dobijaju lajkovi. Ali oni pune dušu. Što je mnogo više od lajka. Ona je svakako Svetli Primer za to kako se voli. Kako se daje. Kako se živi svetski život… bez da se putovalo svetom. Kako se izgleda belosvetski za nikolko para. To su znanja koja su nam jednako važna. Ako ne i važnija od ovih “glamuroznih”. Lajkovanih. Vreme je za novu mrežu. Na kojoj će se vrednovati ove vrednosti. Na kojima će Veca biti heroina. Da ne kažem influenserka. Da prostite na izrazu.

A ako joj moje reči nisu dovoljne da je podsete da je na pravom putu… evo i reči Dalaj Lame. Koji nam je poručio da planeti Zemlji ne treba više uspešnih ljudi. Planeta Zemlja očajno treba više mirotvoraca, izlečitelja, obnavljača, pripovedača i onih koji vole i to svih vrsta. Planeti su potrebni ljudi koji žive dobro i sretno u svojim sredinama. Planeti trebaju ljudi sa moralnom hrabrošću koji su spremni da se pridruže nastojanjima da se stvori svet ugodan za život i pre svega human, a ovi kvaliteti imaju jako malo veze sa uspešnošću, po kojoj je naša kultura ustrojena.

Uspeh, popularnost i lajkovi vrednosti su koje je propisalo društvo. I to mejn strim establišment. A nisu prirodne. Iskonske. Duši našoj potrebne. I nikoga nisu usrećile. Naprotiv. Razbolele su tolike. Glumci to najbolje znaju. To nam je i Džim Keri lepo objasnio. Voleo bih da svi budu bogati i slavni. Da shvate da nije u tome stvar. I njegov prethodnik dva milenijuma ranije. Da nam je džaba da ceo svet pridobijemo. A duši svojoj da naudimo. U svetu gladnog duha potrebna je ljubav. Bliskost. Smeh. Uranjanje u izlazak i zazak Sunca. Hodanje po travi. Miris ruže. Zagledanost u beskraj. Sedenje pored reke. Mora. Blizak razgovor sa prijateljem.

No description available.

Zabrinula me je i meduzacija tog novog čoveka. Kojem se sve donosi „na noge“. Hrana servira u usta. Dovoljan je klik na link. Donesi.com je tu. Da nam prinese već sažvakanu hranu u obliku smutija. Pitala sam se za šta smo spremni mi… današnji ljudi.

To su pitanja koja sam očitala u ovom mom izletu u „realnost“. U kolektivnu svesnost. Kao da sam videla sav talog zime. A prolećno Sunce je granulo. I pokazalo mi prljave prozore. I mrki talog ispod belog snega. I kao što planeta Zemlja ima svoja godišnja doba, koja se upravo smenjuju… tako i civilizacija ima svoje cikluse. I kao što posle noći dolazi dan… tako nakon mračnih perioda dolazi Renesansa.

A vremena su uvek bila čudna. Još od starog Rima. O tempora. O mores. Čudio se još Ciceron.  I moji roditelji su govorili da nije bilo studiranja kao što je bilo njihovo.  Na beogradskom pravnom fakultetu. Šezdesetih godina, mladi ljudi dolazili su da slušaju predavanja čuvenog profesora Radomira Lukića. I sličnih doajena pravne misli.

Setila sam se i jedne komšinice. Iz mog rodnog Sombora. Koja je grdila decu iz ulice. I ja sam divojkom rodila… ali ovakvog kurvašaga u moje vrime nije bilo. Gunđala je. Nisam razumela te reči. Pa sam pitala baku. A ona mi je objasnila da je početkom XX veka ta baka rodila dete kao devojka. I da je bila društveno obeležena. Pa je i ona nastavila da priča o kurvašagu. Ah. Svako vreme nosi svoje breme. Teme. I dileme.

Očitala sam današnje teme. I brže bolje se vratila sebi. Sa ovog izleta u negativnost. Najpre sam se isplivala tako da sam izbacila polovinu otrova u delfinanju i kraulanju. Skoro da sam išamarala onu jadnu vodu. Koja je bila voljna da preuzme otrove koje sam u degustaciji unutrila. Sutradan sam plesala kao pomahnitala. Iako me je i dalje bolela noga. Znoj i parket primili su drugu polovinu  otrova. I brzopotezno mi vratili radost. I smisao življenja.

Vratila sam se i svojim ritmovima. Ritualima. Od jutarnje zahvalnosti. Preko limunske vodice… nadalje. Neću ih spominjati. Zovem ih miris hiljadu cvetova. Jer i to je jedna od odlika današnjeg sumraka civilizacije. Duhovna gordost. Pa se hvalimo svojim najintimnijim duhovnim praksama. Svojim meditacijama. Molitvama. Svojim sajlent ritritovima. I samim tih ih poništavamo. Onaj ko priča o svojoj duhovnosti, svakako nije mnogo duhovan. Podseća me golišavi mudrac.

Podsetila sam se abecede srećnog življenja. Slovo A je svakako Odgovornost. Bavljenje onim na šta možemo da utičemo. Svojim dahom. Svojim mislima. Svojom pažnjom. Svojom picnutošću. Čašćenjem brijanjem. Umesto nebrijanjem.

Slovo B je Pažnja. Obrati pažnju na pažnju. Pročitala sam taj svoj tekst. I tekst Ispit lične usklađenosti. U kojima pričam kako je važno da negacije prevedemo u pozitivno. Šta želimo umesto toga što ne želimo. Ostanak u negaciji je kao da napravimo šoping listu sa spiskom šta sve nećemo kupiti. Da prevedem na današnji potrošački jezik.

A kad smo već kod Meduzacije stanovništva… najveći dar ljudske svesnosti nije konstatovanje negativnosti. Nego njeno transformisanje. Transformacija bola u novu svesnost. Pročitala sam i taj svoj tekst. I setila se alhemije. Našeg glavnog zadatka. Prevođenje olova u zlato. Koji za čas Meduze pretvara u Muze.

Valjda i mi nešto treba da učinimo. Osim da kliknemo na link. I zinemo da popijemo donešeni smuti. Zato nam je i dat ovaj naš život. Da očitamo svoje vrednosti. I da ih živimo u svom svetu. I tada svet postaje mesto na kojem te vrednosti žive. Onda vam u život dolaze isti takvi ljudi. I sve ponovo postaje lepo. Lepše. Čudesno. Još pre četiri pet dana bila sam sa one strane sveta. A evo me danas ponovo. U mom Lepom Svetu.

Nuh… kad smo već kod vremena… i osećaja (ne)slobode… ja sam neslobodu osećala oduvek. I u vreme kada je Dejvid Bouvi bio main stream. Od najranijih dana vodila sam oslobodilačke borbe. Posle sam ih pretvorila u oslobodilački pokret. A zahvaljujući njima nastala je i moja Filozofija slobodnog kretanja svetom.

Podsetila sam se i da sistemi nikada nisu ni razvijali slobodne mislioce. Nego službenike. Poslušne izvršioce svojih vrednosti. I svojih pravila. Što je znao još i goli mudrac pored reke. O čemu je pisao još Hese početkom XX veka. A Flojdi pevali We don’t need no education u vreme moje osnovne škole.

Da bismo znali šta jesmo moramo da znamo i šta nismo. Zato nam život donosi i jedne i druge događaje. I one koje u nama bude pozitivna i negativna osećanja. Svi su oni putokazi. Za razumevanje sebe.

U ovoj degustaciji otrova identifikovala sam teme na kojima ću raditi. Najpre tako što ću urediti parče svog sveta. I načiniti ga oglednom baštom. U kojoj će cvetati hiljadu cvetova. O čemu nam je govorio još Volter.

A svesna sam i da neću da budem Robinja svojih dobrih navika. Nego da budem posvećena Službenica svog rajskog vrta. A posla ima. I zahteva svakodnevnu negu. Istoleriše dan – dva godišnjeg odmora. Ali ne i dugotrajno izbivanje. I redovno kušanje otrova.

Nastavljam da furam svoj fazon. Kako se to zvalo u vreme mog odrastanja. Kao onaj mudrac. Go i divlji. Da da radim stvari na svoj način. Neću se baviti načinima koji se meni čine vulgarni. Narcisoidni. I pornografski. Nego ću ih prevesti na graciozne. Suptilne. Svesne. A kad se malo bolje osvrnem po svetu…. vidim da nisam sama. Vidim mnoga herojska plemena. Koja žive na marginama društva. I polako prave jedno novo društvo. Čija Renesansa je na pomolu.

I nastavljam da hranim kvalitete. Ali ne i slabosti. Ni svoje. Ni onih oko mene. Pa linkove na tekstove namerno nisam stavila. Da ne hranim slabost. Zvanu klik na link. Ako želite da ih pročitajte napravite barem dva tri klika. I ukucajte neko slovo. Dobro će doći vašim mišićima. I imajte se renesansno. Proleće tek što nije.

Beograd, 10. mart 2021.