Amazonka između dva mosta

Saga o traganju za svojim staništem

Ovde sam da se čudim. Osećam ovu Getovu ideju celim bićem. Volim čudesnost. Volim da budem zadivljena. A život mi to tako velikodušno priređuje. Možda i zato što vežbam da ne ogreznem na „mala“ čuda. Da ne uzimam ništa zdravo za gotovo. Ni izlazak Sunca. Ni zalazak. Ni besprekornu orkestraciju bilijardi naših ćelija. Ni svu tu nebesku mehaniku. Ni kompjuter. Ni zoom. Ni internet. Ni vatru. A osim što volim čuda kao takva… volim i da ih razumem. Ali ne da ih pre-razumem. Znam da znate na šta mislim.

Ovih  se dana pored svih tih svakodnevnih čuda… dešavalo se još jedno čudo. Moje lično čudo. Ono ima svoje korene u nekim pređašnjim događajima. Odlukama.  Setvama i žetvama. Koje upravo ređam. Ne bih li dobila neko novo razumevanje. Strukturu čuda. Pa da se poklonim. I počnem.

Sve je počelo, kako to često biva, na mestima nepripradanja. U stanu koji smo Virtuoz i ja kupili. On je prodao svoju somborsku kuću. A ja moj davno kupljeni novosadski stan. U želji da spojimo našu ljubav. I rasteglimo naša dva grada. Njegov Sombor i moj Beograd. I sretnemo ih tačno na pola puta. U našem zajedničkom stanu u Novom Sadu. Bila je to kruna naših pretezanja. I takmičenja ko će kome više dati. I iz sebe izaći. Naravno da se ova opcija pokazala ekspresno instant nepodnošljiva. I da smo nas dvoje pukli u Velikom Prasku. I razišli se tri meseca od kada smo u novosadski stan kročili.

Ni malo nije lak osećaj zateći se na mestu nepripadanja. U koje smo oboje uložili svu svoju ljubav. I sav svoj materijalni imetak. Usledilo je razočaranje epsko-lirskih razmera. Nakon onolike očaranosti. Velike ljubavi. Koja je dobila i svoju knjigu. Koja tek što je izašla. I čekala moju ljubav da joj dam. Ah. Koliko mi je to tek teško bilo. I koliko mi je žao što je Virtuoz svakodnevice izašao u tako ironičnom trenutku. Kada smo se nas dvoje razišli.

Nakon Velikog praska… vratili smo se svojim životima. Ja u Beograd. U Inter brigada. Koje su me tako čudesno i ljubazno sačekale. A Virtuoz u Kopenhagen. Naša zajednička imovina ostala je u gradu koji nije imao nikakve veze sa nama. A naročito ne sa njim.

Bilo je to pre tri godine. Usledilo je isceljenje. Pojedinačno. I zajedničko. Traženje prave razdaljine za nas dvoje. Ma-ai… kako je Japanci zovu. Sa svim našim gradovima. Koje traje do danas. Tako da oboje možemo da živimo sebe. I da se volimo. Bez grandioznih pretezanja. Što reče Krišnamurti… I muškarcu i ženi potrebno je mnogo inteligencije da bi živeli zajedno. Da zaborave na ego. A ipak da se ne žrtvuju jedan za drugog. Niti da pokušaju da vladaju jedan nad drugim. Biti u odnosu je najteža stvar na svetu.

Nakon našeg grande pucanja… nastavila sam da jednom mesečno odlazim u naš zajednički  novosadski stan. Da mu dajem ljubav. Da držim radionice u njemu. I svakog odlaska sam se podsećala koliko je ovo okruženje obrnuto od mene. Nedostajao mi je Beograd. Njegov otvoreni duh balkanske metropole. Inspiracija. Kalenić. Ada. Raznovrsni sagovornici. Razna svetska učenja koja su mi u Beogradu na pešačkoj udaljenosti. Bezbroj puta sam se pitala šta se to desilo sa nama… pa smo se u tom trenutku toliko očarali novosadskim stanom? Da smo rešili da ga kupimo? I život preselimo u Novi Sad?

Prodali smo ga nakon godinu i po dana. To je bilo prvo čudo. O kojem sam pisala u Nebeskoj mehanici sklapanja i rasklapanja. https://marijagrujicbepa.com/2020/01/20/nebeska-mehanika-sklapanja-i-rasklapanja/

A izvor čuda  ležao je u ljubavi koju smo stanu post festum dali. I u ljubavi kojom smo pokušavali da iscelimo sami sebe. I jedno drugo. I tražili pravu udaljenost za nas. Sa svim našim gradovima. Stan sam prodala u liftu. Mladom čoveku kojem je ovaj stan ostvarenje mnogih snova. Nakon što sam se otvorila. I došla u Novi Sad na čudesnu svadbu moje prijateljice Majuške. Uštekala sam se na čudesnu energiju. I… desilo se čudo.

Čim smo prodali naš ljubavni ćorsokak… našli smo božanstven somborski stan za Virtuoza. Koji je predstavljao njegov rast. I najdirektniji prikaz kako je manje u stvari više. Ne velik…. a ne ni mali. Potreban i dovoljan. Divno sređen i picnut stan. Umesto pređašnje velike kuće. Od nekoliko stotina kvadrata. Sa hektarom dvorišta. Kojom je upravljao iz Kopenhagena. I Beograda. Što i nije neka lakoća. Složićete se. Kuća ipak zahteva mnogo mnogo više.

A onda sam ostala još ja… sa svojim novcem. Uskoro je buknula pandemija. A sa njom i divljanje cena kvadrata. Nisam imala nikakvu ideju.Osim da svakako neću u Novom Sadu.. Tri puta sam pokušavala da u njemu živim. Ni na čemu u životu nisam toliko insistirala koliko na ovom gradu. A on mi se nije davao. Pa nije. Beograd mi je bio preskup da ga kupujem. Kvadrat prostora u mojih Inter brigada košta koliko kuća u manjem mestu. A to mi svakako nije bio plan. Da uđem u doživotno dužničko ropstvo. 

U to vreme krenula je histerija oko kupovine kuća van velikih gradova. Svi su tražili svoje mesto u prirodi. Ljudi su hrlili. Kupovali. Samo da izađu iz zaključanosti betona. Cene su rasle. Dešavala se velika smena vrednosti. Koja se očitavala i u cenama kuća u prirodi. Ono što je do juče vredelo pet hiljada… počelo je da vredi petnaest, dvadeset, trideset i više hiljada. A istovremeno su rasle i cene kvadrata u gradu. To me je posebno bunilo. Moj zdrav razum to baš nije skontao. To je za njega bilo kao da istovremeno biva i toplije i hladnije. Nuh… naučila sam da ne moram sve ni da razumem.

A ja nisam imala nikakvu ideju. Ni šta bih. Ni gde bih. Osim što svakako  znam da main stream nije moj stream. Ne idem tamo gde svi idu. Upravo je obrnuto. Kada vidim da svi nešto rade… znam da treba da krenem u drugom smeru. Te 2020 samo sam posmatrala. Slušala. Osećala. A na mnoga pitanja mojih prijatelja… a što ne kupiš NEŠTO… da ti novac ne propada... samo sam se smeškala. I govorila… ima dana. Bez Jasnoće i Vizije ne idem ni na pijacu. A kamoli da kupujem stan. Kuću.

Već sam imala iskustvo sa kupovinom NEČEGA. To sam već radila. I ne…. hvala. Takvo ludilo ne bih više ponavljala. Tako sam kupila moj prvi novosadski stančić. Početkom milenijuma. Imala sam para za neki mali stan. U osrednjem kvartu. A u to vreme rentala sam raskošan stan u centru Novog Sada. I za mene je to bio skok sa belog paradnog konja na izanđalog magarca. Nije ni čudo što sam u tom malom stanu živela tek nekoliko meseci. I vratila se u prostore po mojoj meri. Rentala sam ih. Ako nisam mogla da ih kupim. I naučila nikada da ne biram manje od dva zla. Nego da smislim neko treće dobro. Dakle NEŠTO svakako nije moja šolja čaja. 

Nije da nisam gledala nekoliko kuća. Vikendica. Nuh… sve su zahtevale promenu mog životnog stila. To sam prošle godine probala. Da se vratim vožnji kola. I vrlo brzo sam se podsetila koliko histerije donosi auto u srcu Vračara. I shvatila da mi posle vozačkog stresa nikoja vikendica ne može pomoći. Dakle… ne kupujem kuću za koju mi treba auto. Tada sam razumela Toroa. I njegov mudar savet. Da ne ulazimo u poduhvate za koje nam treba novo odelo.

Prethodnih godina shvatila sam i da sam ja rečno-jezerska vila. Volim i pitome brežuljke kao što je Fruška gora. Nuh… to nije moje prirodno stanište. Koje bi odgovaralo prirodi moje energije. A to mi govori osećaj nemira. Koji me doziva da krenem. I stignem do neke vode. Idealno tekuće. Reke. A za beogradskih sedamnaest godina zavolela sam i jezero. Adu milu Ciganliju. Dunav me nikada nije ložio. Nekada sam ga takoreći svakodnevno preplivavala. Više puta sam jedva živu glavu spasla. Ali ni pre toga me nije mnogo ložio. Jer mi nije dozvolio da uživam u svom plivanju. Nego sam svu energiju trošila na borbu sa Njim. I to je jedan veliki minus Novog Sada. Što nije imao vodu ni kupalište po mojoj meri.

Više sam volela pitomije vode. U kojima sam mogla da plivam. Delfinam. Kraulam. Plešem u vodi. Bez bojazni gde će me trenutak nesmotrenosti odvesti. Decenijama sam odlazila sam kod prijatelja na Kanal mog odrastanja. Iako je moj tata Duško imao vikendicu na Dunavu.

Koliko je za pronalaženje svog staništa važno poznavati sebe. Svoje potrebe. Prirodu svoje energije. Način na koji ona voli da se izražava. I okolnosti u kojima pati. Oduvek sam snažno osećala duh mesta. Spiritus loci. Kako neki grad… mesto… utiču na mene. Možda je to povezano i sa mojim ranim otisnućem u nomadski život. Sa 17 godina sam već počela svoj samostalni život. Od 18 sam počela da iznajmljujem stanove. I nisam se zadržavala na mestima nesviđanja. To ste već shvatili. A brojanje mojih adresa sam prestala kod broja 40. Nuh… rekla bih da ih je bilo barem 50. A pošto vrlo verujem svojoj intuiciji i ne proveram… rekla bih da ih je bilo 52. Čak i na poslednjem pitanju Milionera. 

I polako sam sve bolje razumevala prirodu svoje energije. I prirodu svog staništa. Mesta na kojem moje biće peva. Zato su mi naravno trebali i ćorsokaci. Još bolje da ih nazovem digresijama. Da me negativna kvalifikacija ćorsokaka ne buni. Skretanja sa glavnog toka. Off road. Koji glavnom toku donose obogaćenje. Jer da bismo znali šta jesmo…. moramo da znamo i šta nismo. U svim tim „promašenim“ investicijama upoznavala sam sebe. Šta mora. A šta ne sme da bude. Što je ipak fantastična investicija… složićete se ;). 

Prošle pandemijske godine shvatila sam da su mi dva grada u Srbiji već sasvim dovoljno. Rodni Sombor. I voljeni Beograd. Gledala sam vikendice u okolini Sombora. I ništa mi se nije otvaralo. Dve-tri vikendice otišle su mi pred nosom. Slušala sam Život. I šta mi poručuje. Shvatila sam da mi ne treba da budem 20 km od Sombora. Ne dođem ja u Sombor da se sklonim u njegovu okolinu. Uvek sam volela da sam u centru. U žiži dešavanja. Ali šušnuta. I to lepo. I ponovo sam se podsetila da bi mi za udaljene vikendice trebao auto. Što nije dolazilo u obzir. Ništa poduhvati sa novim odelima. Slušala sam Toroa. I ništa auto u srcu Vračara.

Gledala sam i sojenice na Savi. U Beogradu U blizini Ade Ciganlije. Do kojih se stiže gradskim prevozom. To mi se sviđalo. Ipak… komšije u vidu „nacionalnih“ političara baš i nisu moje mesto za biti. Raspitivala sam se za Adu Međicu. Za koju sam čula da ima potrebnu divljinu. Gerilu. I ekipu mog senzibiliteta. Mada… čudno je bilo da tražim kuću na mestu na koje za 17 beogradskih godina ni jednom nisam otišla. Sve su to bili elementi slagalice.

U međuvremenu… prijatelji su me redovno podsećali da vrednost novca pada. Da nekretnine skaču. I urbane. I prirodne. Čula sam ih. Nuh… ni pomislila nisam da se upecam. Da kupim NEŠTO. Da mi novac ne kalira. On je bio u plemenitim funkcijama. I to već samo po sebi nije bilo propadanje novca. A ruku na srce… nije to baš bio ni toliki novac… pa da izgubim milione. Bila sam mirna. Sigurna u sebe. Nisam se dala uplašiti. Ubrzati. I pustiti opštem toku. Išla sam po običaju suprotno od njega. 

Ovih godina sam takođe shvatila i da je moj pravi zavičaj Veliki bački Kanal… koji je pravila Marija Terezija.  Drugi tekst koji sam sa Svetom podelila bio je https://marijagrujicbepa.com/2014/10/22/volite-li-stranda/ Napisala sam ga 8. 8. 2014. Tako se zove i moj roman. Koji vam spremam. Somborski kanal je moj Zavičaj. Mesto u kome se vraćam na svoje božansko podešavanje. Da ne kažem fabričko. Ovog leta sam odmah nakon Randevua sa Muzama otišla u Sombor. Da Virtuoz i ja provedemo naše letnje dane. Čim sam spustila kofere u lepi Virtuozov stan i izljubila ga… otišla sam na Kanal. Na De Sol. Štrand. Čudesno mesto mog odrastanja.

Nekada mi je Sombor bio smoran. Spor-an. Dosadan. Tada sam maštala o Tokiju. Njujorku. Berlinu. Doživela ih. I iživela ih. Poslednjih godina Sombor mi je postajao sve lepši. Ta njegova uređenost. Duh Marije Terezije i dalje prisutan u svakoj cigli. Svaka kuća i ulica projektovane. Sređene. I svaka svakcijata kuća ima sređenu fasadu. Travnjak. Ofarbanu kapiju. Sređenu ogradu. Ništa investitori. Ništa lego gradnja. Na svu sreću zaobišli su ga i soc-realistički investitori. I ostao je takav kakav je vekovima bio. “Napretkom” neupropašćen. 

Sombor me je naučio na tu lepotu. Za kojom tragam u svim gradovima. Sav u koncentričnim krugovima. Somborci ih zovu Venci. Ima ih nekoliko. Sav u desetoredovima bođoša na ulicama. Urbanizam po austro-ugarski. Bez ijednog iskakanja. Neusklađenosti. Grad Muzej. Srpska Siena… rekla bih. Začet još u XIV veku. A od XVIII veka već  je istrgovao status slobodnog kraljevskog grada. Dugo je bio prestoni grad Bačko-bodroške Županije. I sedište prosvetiteljstva. Slikara. Pisaca. Vitražista. Umetnika raznih provenijencija. Do 1918. Kada mu je blizina granice novonastale kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca to mesto oduzela. I dodelila ga Novom Sadu. Nije ni čudo što je ove godine izabran za najlepši grad u Srbiji. A skontala sam da mu se ponovo vratila dekadencija. Koju moje biće ište.  

https://www.telegraf.rs/vesti/srbija/3375876-citaoci-telegrafa-odlucili-ovo-je-nas-najlepsi-grad-ima-jake-razloge-zasto-je-presisao-i-bg?fbclid=IwAR2SN8iuUSbEaH-8s2ree9vspyAtg5DAyp25J9fTjUKJ8TtTOyo5o5P7Me0

I tako sam tokom 2020… nakon što je Virtuoz kupio svoj lepi somborski stan… i ja počela da maštam o kanalskoj kući. Međutim… racionalisti uvek nađu prepreke. Ima malo  kuća oko Štranda. Tridesetak. Niko ih ne prodaje. A i ako prodaje. Jaaako su skupe. To je sada pešačka zona. Novi centar grada Sombora. I buka je. Dolaze mladi. Prave cirkus. To su bile reči koje sam dobila kao glas razuma. Čujem ih. Ali im ne dam da na mene utiču. Odluke donosim iz sebe. Iz svog središta. Iz svog tihog glasa. Čak i kada mi predlaže lude ideje. Kao što je npr. bila kupovina stana u Novom Sadu. U stvari… on je vrlo subverzivan. I retko predlaže neke štreberske main stream ideje. A ja ga slušam. Ma koliko se one činile budalaste.

Buka u Somboru? To mi se činilo potpuno nemoguće. Za mene je prva asocijacija na Sombor upravo njegov mir. Apsolutna tišina. I horovi ptica. Kosovi. Slavuji. Gugutke. Grlice. Šta im znači ta buka? Pitala sam se. Pa sam ovog leta rešila da je oslušnem. Provela sam dve divne somborske nedelje. I svaki dan po ceo dan provodila na kanalu.

Zašto sam zapela za desnu stranu kanala? Pitali su me. Zašto ne pogledam levu stranu? Tu se može kupiti relativno povoljno zemlja. I vrlo jednostavno sagraditi kuća po mom ukusu. Ah. Da. Život govori kroz naše najbliže. Da nas usmeri. Da nas proveri. Kako kad. Kao što u Beogradu nikada nisam otišla na Adu Međicu… tako nikada nisam skrenula ni na levu stranu kanala. Što je već bio dovoljan znak. A i nisam neki Neimar. Iako živim na delu Vračara koji se zove Neimar. Ne volim da imam posla sa majstorima. Ako je moguće… nikad. Ubijaju mi inspiraciju. Koja je u mom slučaju svetinja. Ipak sam proverila i levu stranu. Sedela. Osećala. I ništa. Dobila sam odgovor. Desna strana Štranda je moja.

Bio je vreli 4. avgust kad smo se moja sestra Jovana i ja zaputile na naše mesto na Kanalu. Odmah pored Štranda. De Sol. Pred kapijom De Sola… zamolila sam Jovanu da nastavimo desno. Zašto skrećemo? Pitala me je. Zato što imam takav osećaj. Potrebu da se  provozamo. Da viidim i čujem šta se u tom delu sveta zbiva. Da čujem tu letnju buku o kojoj mi pričaju. Jedan čovek je kosio travu. Stala sam. Pitala sam ga kako je živeti tu. U njegovoj kući. U tih nekoliko prvih reči i pogleda smo se prepoznali. Dinge. Ekipa iz moje osnovne škole. Živi tu. U svojoj kući već nekoliko godina. Tu je živ. U gradu preživljava. Čuo je da se prodaje jedna kuća. Dimićeva. Treća iza gvozdenog mosta.

Gvozdeni most. Ah. Najdirektnije povezan sa našim dedom Jovanom. Koga smo od milošte zvale Alojzije. Svakog letnjeg dana on je polako vozio svoj veliki bajk sa kožnim danlop sicem. Koji je trajao čitav jedan vek. I kupao se na jednom od tih kupališta. Do svoje devedesete godine. Uveče se picnjavao. I išao u Srpsku čitaonicu. Na preferans. Uvek sam volela ovaj most. Alojzijevo prisustvo u njemu je tako živo. U stvari… taj most se zove Alojzije. Dovodio me je ovde od mojih prvih dana. Zahvaljujući njemu proplivala sam sa tri godine. A on me je u tim malim godinama vodio i na plivačke treninge. Kod njegove ispisnice Cunca Nenike. Koja je Somborce celog XX veka učila da lepo i stilski plivaju. A kad smo već kod plivanja… Sombor može da se podiči dugom tradicijom plivanja. “Moj” plivački klub Polet je najstariji u Srbiji. A i vaterpolo je krenuo iz ovih krajeva. 

Naravno da smo nas dve sestre Grujić produžile vožnju da vidimo Dimićevu kuću. Generacija. Dugo živi u Londonu. Prošle godine je u opštem toku kupio kuću. A sada se vratio u London. Nalazim ga na fejsu. Pitam ga da li prodaje kuću. On se nešto klacka. I ne. I da.

Sviđa mi se Dimićeva kuća. Sviđa mi se taj potez iza gvozdenog mosta. Tu više nema buke. Tačno tu počinje divljina. Priroda. I prestaje šetalište. Ne izlazi mi iz misli. I srce ne prestaje da udara. Bam bam bam. Četiri dana kasnije… na Mlad Mesec u Lavu…  kada se otvarala Nebeska velika kapija… pozvala sam Virtuoza da vidimo Dimićevu kuću. Ko zna… Ostavili smo bajseve. I vrzmali se oko Dimićeve kuće.

U tom sam spazila mladog momka u crvenim gaćama. Kako izlazi iz kuće pored. Poželela sam da ga pitam da li zna da li se prodaje neka kuća u kraju. Nakon prvog glasa intuicije… javio se i glas racija. I servirao mi sledeću misao. Ovaj mladić je turista. Ne zna on te stvari. Ipak ga pitam. Intuicija kod mene ima apsolutno prvenstvo. Da. Prodaje se baš ova kuća. Odgovara. Devojka i ja smo je iznajmili. Ali gazda je spomenuo  da se prodaje. Evo vam broj telefona.

Mladić u crvenim gaćama nas provodi  kroz kuću. Ima sve što treba da ima. Dva divna trema. Unutrašnji i spoljašnji. Pogled na kanal i park isped. Svoj mol. Prilaz sa sopstvenim osvetljenjem. Osamdeset uknjiženih kvadrata. Divno dvorište. Negovano od 2003. Kada je porodica Balović ušla u ovaj projekat. Tu je i tuš sa solarnim bojlerom. Svaki prirodoljubac zna šta ovo znači. Centralno mesto kuće. Zidani roštilj. Divan atrijum. Koji me je odmah podsetio na moj u Inter brigada. A kao još jedan znak raspoznavanja stajao je plastični zeleni sto sa belim stolicama. Kakav sam imala u mom beogradskom dvorištu. A koji sam poklonila mojoj dragoj komšinici kada sam se selila za Novi Sad. Da ne zaboravim ni ikonu Svete Petke. Identičnu kakvu sam dobila u amanet od tata Duška. Sveta Petka je naša porodična Slava. I Virtuozova. Sve se složilo. Nismo morali ni ikonu da menjamo.

Virtuoz me gleda. I kaže…. Pa ti si već kupila ovu kuću. Stani malo. Ne žuri. Čekaj da se čuješ sa vlasnikom. Ne jurcaj. Ne pokazuj odmah svoje oduševljenje. To će te skupo koštati. Mladić u crvenim gaćama daje mi broj telefona vlasnika. Slobodan. Zna me. Kaže. Ako sam ta Marija Grujić. Spominje mi Tanju Zoricu. Ekipu iz grada. I komšije. Izgleda da se ekipi iz moje osnovne škole Avram Mrazović sviđa ovo mesto. Mnogi žive ovde. Neke od njih nisam videla blizu 40 godina.

Virtuoz i ja sedimo na travi ispred kuće. Gledamo je. Ja telefoniram sa Cobom. U ekstazi. Virtuoz je odustao od ideje da me obuzda u iskazivanju oduševljenja. Šta košta… da košta. Svoju ekstazu nikada nisam skrivala. Da. Ja sam već tada kupila kuću. U trenucima otvaranja Lavlje kapije. 8.8.2021. Istog dana kada sam pre sedam godina napisala tekst Volite li Štranda. Pa sad vi vidite kolika je snaga pisanja. A još ako vam kažem da sam rođena 4.4. I da posebno osećam te duple datume….

A kad smo već kod čuda i čudesnih slaganja… Mladić u crvenim gaćama nam se u obilasku kuće izvinio što se u toaletu oseća da je upravo pohođen. I to iz velike nužde. Pa sad vi računajte kolika je verovatnoća da se ovo desi. Zanemarljiva. Skoro pa nepostojeća. Virtuoz posle 11 meseci u Somboru. Nas dvoje zajedno. Mladić ostavlja devojku na molu. I odlazi u toalet. Malu nuždu mogao je da obavi i u kanalu. Sva sreća pa je bila velika nužda. Koju obavlja. Izlazi. A ja ga u tom trenutku pitam da li zna da li se prodaje neka kuća u kraju. A mogla sam i da ga ne pitam. Videlo se da je turista. Što je u racionalnom smislu značilo da nema pojma o statusu susednih nekretnina. Ko pita… definitivno ne skita.

Sve ostalo je istorija. Sutradan smo se sreli sa Cobom. Mojim drugom iz prve mladosti. Da se dogovorimo oko cene. Opet sam pregovarala na moj način. Istinito. Rekla sam mu da mi je kuća božanstvena. San snova. I da je svakako neću propustiti zbog hiljadu-dve-tri. Nuh… rekla sam moju cenu koja čini da se osećam divno. I da u nju uđem sa divnim osećajem nepretezanja. Da ne želim  da mi stane život zato što sam kupila kuću. Ako mi ne spusti cenu… opet ću je kupiti. Ali bi mi ta emocija malo pokvarila čaroliju koja nam se upravo dešavala.

U ime Čuda i Čarolije i Istine… Coba se složio sa mojom cenom. U ime trgovine dodao joj je još 500 jurića. A on će platiti notara. Advokata. I ostavio mi je punu kuću svega. Čamac. Kosilicu. Alate. Pokućstvo. Stereo. Sveeeee. Čudo je nastavilo da teče. To je takođe bilo  važno. Neprekinuti čudo koje je teklo.

Nije se dešavalo ono što je moj tata Duško zvao… ja te krstim a ti prdiš. Što jeste bio slučaj sa našim novosadskim stanom. I njegovim prodavcem Glavonjićem. U toj transakciji sam naučila koliko je važno da mi se prodavac sviđa kao čovek. Odnosno da je opasno ako mi se ne svidi. Da je to znak da bežim glavom bez obzira. Makar kako da mi se njegova roba sviđa.

Svaki korak u finalizaciji ovog našeg zajedničkog čuda bio je jednako čudesan. Moja advokatica Marija je i Cobina prijateljica. Koja im preksutra dolazi u svadbu. Udaju ćerku. Svaka osoba koju smo spomenuli bila je čudesno prisutna i povezana sa našim životima. Iako se nismo videli 35 godina. Baš kao i sa školskim drugom Dingetom. Koji je kosio travu. Ispred svoje kanalske kuće. I sa kojim je ova Čarolija otpočela. I koga sam tih dana srela nekoliko puta. Iako se ni mi nismo sreli 35 godina. Kada sam se otisnula iz Sombora. I krenula putem svog života.

Uvek se interesujem za sudbine prethodnih stanara kada ulazim u neki posed. Stanodavci ili prodavci se čude. Nikad ih niko to nije pitao. Kažu. A to je prvo što mene interesuje. Ipak ulazim da živim u njihovoj  energiji. Zašto prodaju kuću? Pitala sam Cobu. Dosta je bilo. Bio je ovo porodični projekat. Koji je trajao 18 godina. Ona je bila njihovo centralno ulaganje. Deca su velika. Žive u kući. Naporno im je da održavaju dva dvorišta. I svo to rastinje. A i ruku na srce… dosta im je. Poželeli su da malo vide sveta. A sada neka ja malo održavam dvorište.

Od pandemije su je izdavali. Kuća ima svoj biznis. I svoje goste. Što sam tog istog dana čula od dve moje prijateljice. Koje su prošlog leta bile…. baš u ovoj kući. Nezavisno jedna od druge. Kao deo čudesnog paketa. I to one najzahtevnije po pitanju gazdovanja kućom. Domaćinstvom. Koliko insajdera u priči. Majko mila. Obe su kuću opisale istim rečima. I to me je naježilo. Kuća ima sve što treba. I ništa što ne treba. I sve je zategnuto. Cakum-pakum. Mogu godinama da uživam u njoj bez ikakvih finansijskih ulaganja. Naspram zidanja kuće sa leve strane Štranda. U koje sam mogla da uletim. ako to biva kada se izabere opcija A. A ne opcija B. Ili C.

Kuća mi je odmah šapnula svoje ime. Kanalska kuća Amazonka. A tek sam posle povezala racionalnim delom da se Veliki bački kanal u krugovima prirodnjaka zove Evropski Amazon.

Da ne razvodnjavam ovo čudo. I ne pričam vam koliko je sve u njoj na ruku. Zgodno. I šta sve unutra ima. Za to ima vremena. To ćete uostalom moći i sami da vidite. Osetite. Doživite. Jer Amazonka uskoro otvara svoja vrata. Da bude sveto mesto okupljanja. I stvaranja. Divlja & pitoma. Gostoljubiva a ušuškana. Potrebna & dovoljna.

Jedini zastoj koji smo imali bio je poslednji korak. Za prenos sa računa na račun u istoj banci bilo je potrebno pet sati. To je banka koja više nema živih ljudi. Bilo je potrebno da savladam bankarski kurs za devizne transakcije. Pisala sam tridesetak mailova. Čekala da me roboti pozovu. I daju instrukciju za sledeći portal. Osećala sam se kao najgluplje stvorenje na svetu. Dok sam razgovarala sa robotima. Potrebna vam je tehnička podrška? Pitao je jedan od njih. Nakon četiri sata Orvela. Možda mi je pre tehničke potrebna psihijatrijska podrška… odgovorila sam mu. A sve to ne bi bilo potrebno da su dve službenice sedele jedna pored druge. Potpisale, pečatirale i jedna drugoj dale nalog za prenos sredstava. Da prostite na admin jeziku.

Da li si pomislila da je ovo neki znak? Pitala me je prijateljica. Dok smo bistrile i ređale sva ova čuda. O da. Razumela sam koliko sam se udaljila od sistema. Shvatila sam koliko su mi daleko. Jedva da sam razumela i jednu reč koju je lepa notarka izgovarala. Zvučala mi je kao neki vrlo čudni nepoznati jezik. Koji slušam. A trebalo bi da razumem. Ali ne razumem. Pa sam prestala i da se trudim da ga razumem. Nego gledam pronicljivo. Kao da razumem. I verujem da je sve u redu.

Pratila sam decenijama kako sistem koji sam okružena ne funkcioniše. A sada mi je pokazao koliko je pred svojim urušavanjem. Želim da budem što dalje od njega. Idem još korak dalje. Svoju adresu prijaviću baš na moju Amazonku. Između 2 mosta bb. Kako se moje parče sveta zove. Za jednu Amazonku to je maksimum uklapanja u sistem. Koji svakoga dana postaje sve luđi. Tuđi. Preduzetnica koja se bavi delatnošću: ostalo obrazovanje. O tome kako da ljudi žive sebe. I svoje snove.  

I za kraj ovog duhovno stilskog vodiča o pronalaženju svog staništa… da se osvrnem i na adrese. Baš kao što sam sada Između dva mosta bb…. moja beogradska adresa je Internacionalnih (herojskih) brigada. Što Lepi moj Svet upravo i jeste. Naš novosadski stan se nalazio u Majke Jevrosime. A moj mali novosadski stan u Bulevaru Kralja Petra I 16. A ako vam kažem da se Virtuoz zove Petar i da je rođen 16 januara. Odnosno 16 I. Sve je povezano sa svime. Ni naše adrese nisu bez veze. Sve je povezano sa svime. Samo kada slušamo svoj tihi glas. Sve je nekako jasno.

Ovo naše čudo krunisano je devojačkom večeri. Koju je Cobina ćerka pravila prvog dana mog zvaničnog vlasništva nad Amazonkom. Dočekali su nas baloni. Pokošeni travnjak. I kuća okupana ljubavlju i srećom. Mi smo nastavili jednom boemskom žurkom. Pod dirigentskom kutlačom Virtuoza.

Sutradan sam već bila u Beogradu. I kretala na more. Kupila sam kartu dan pre nego što je Amazonka ušla u moj život. Ispočetka mi je bilo žao što „moram na more“. A onda sam shvatila da je Život i to besprekorno izorkestrirao. I da mi je potrebno da se odmaknem. I odmorim. I čuda znaju da umore. Da budem besprekorna u jeziku. Došla sam na tren da predahnem od čuda. I da se spremim za nova.

I evo me u Herceg Novom. U divnoj rezidenciji moje prijateljice. Prva sam komšinica Ive Andrića. Sa pogledom na celu Boku. Tekst se ovde sam pisao. Čim se odmorim… pravac Amazonka. Koja postaje novi i vrlo značajan deo mog stvaralaštva. Prve dve nedelje septembra provešću na strateškom planiranju. U najužem krugu. Jer bez Vizije ne radim ništa. To ste već čuli. Ipak da ponovim. Ipak sam ja strateški radnik. Po adminstrativnoj nomenklaturi.

I tako se čini da su nakon tri godine… nakon Velikog Praska… i ne-malog duhovno-emotivnog-fizičkog rada… stvari legle na svoje mesto. Čini se da se uspostavila prava razdaljina između Virtuoza i mene. On ima svoj stan u Vojničkoj ulici. Što je takođe logično. Koliko voli red. Poredak. Urednost. Zezam ga da su i njegove biljke kao neki vojnici. Rastu drugačije od mojih. Razbarušenih. I da se onaj Veliki Prasak i desio da bismo stigli do ove tačke. Danas. Ovde. A ona mi se beskonačno sviđa.

Nego da vas pitam… Volite li Štranda? Ako volite… čekam vas u hladovini bođoša. U srcu Sombora. I fijakerima vas vodim samo pet kilometara dalje. U moju divljinu. U moj lepi svet. Adresa je: Između dva mosta. BB. Šifra… Amazonka.

Herceg Novi, 20. avgust 2021.