Ti si najuređeniji haos koji sam sreo. Rekao mi je kolega. U mom biću memorisan kao Marko Mosad. Za pilote haosa čula sam početkom novog milenijuma. Od jednog norveškog konsultanta.
Haos je treći ritam u plesnoj praksi pet ritmova. Dolazi nakon laganog buđenja. Pokretanja. Nakon što otkrijemo sebe. I nakon stakata. U kojem definišemo sebe. Haos nam pomaže da se rastočimo. Kako ne bismo ostali fiksni i kruti u tom što smo otkrili i definisali. Nakon haosa u prirodnim ciklusima dolazi lirski ritam. Koji nas inspiriše da se posvetimo dubljoj potrazi za jedinstvenim izrazom naše energije. I konačno… mir nam dozvoljava da uronimo u sveprožimajuću energiju. Kako bismo mogli da započnemo novi talas. Baš kao što svakog dana počinjemo i novi dan.
I da… haos nije ni dobar ni loš. Nego je potencijal. Energija. Koja ima svoja svojstva. Koja valja upoznati. I sa njima se uskladiti. Nepoznavanje zakona škodi. Naučili su nas Latini. A što reče Gabriel Rot, utemeljiteljka prakse pet ritmova, kad znamo da će život svakako da nas prodrma… dobro je da tela pripremimo na tu frekvenciju. Da sa sebe redovno otresamo sve staro. Okoštalo. Bivše. Pohabano. Sve što više nema upotrebnu vrednost za nas. Da ide… da bi novo moglo da nam dođe. I da se desi… kreacija. Da ne zaboravimo reč koja je par sa haosom. Kreativni haos. Iz kojeg se rađa Ničeova zvezda koja pleše. Poznata svakom stvaraocu.
Začeta sam za vreme Vudstoka. Revolucionarne 1968. A rođena ’69. Kada smo se zaputili u Svemir. Dok je svet još bio mlad. Potom smo ušli u stakato ritam. Koji je polako prerastao u haos. Pisala sam o tome u eseju Gužva na Mon Blanu. Kako smo planetarno počeli da se krećemo kao muve bez glave. Napravismo turističku invaziju i na sveta mesta. I na druga aktuelna mesta na koje nas je trenutna turistička moda upućivala. U potrazi za „jačim“ selfijem. I magnetima za frižider. A ne znamo gde udaramo je postajalo naša mantra. Što je svakako bio nagoveštaj haosa. Samo ga još tada od silne zapurnjanosti nismo skontali.
I polako napravismo Apsurdistan. Koji ignoriše/negira/ provocira zdrav razum. Prirodu. I ono što jesmo. Odvojili smo se od prirode. I oko sebe. Ali i u sebi. Nije ni čudo što nas priroda poziva da se vratimo sebi. I svojoj LJUDSKOJ prirodi. Uvek sam volela ovaj Fruktalov slogan. Koji nas zove da živimo u skladu sa prirodom. V sodelovanju z naravo. I v sodelovanju z zdravim razumom. Kojim smo podareni.
Pogledajte kako danas izgleda kretanje svetom. Ulazak u avion. Na primer. Najpre testiranje. Vađenje novih i novih ausvajsa. Privremenih naravno. Sledi skidanje do gole kože. Uključujući i cipele. Sat. Izvrtanje torbi. Naježim se kada mi babraju po stvarima. Decilitar kao dozvoljena putna mera. Prosipanje vode da i ne spominjem. Maske. Viziri. Gestapovski pretresi iz Otpisanih čista su erotika za današnji „novi normal“. Zamišljam Džima Morisona… golog do pasa, slobodnog i nesputanog. I pitam se šta bi Džimi rekao na ovo planetarno ludilo u koje smo stigli? People are strange… možda bi nam sam otpevao.
Da ne govorim o kulminaciji ideje „čovek je čoveku vuk“. I civilizacijski trenutak u kojem se sklanjamo jedni od drugih. U širokom luku. Pod firmom čuvanja jedni drugih. Eno idu ljudi… brzo pretrčavaj ulicu. I stigosmo do principa upravo suprotnog JEDINSTVU. Jedinstvenoj svesnosti. Čak i u trenutku kada smo dobili poziv da se ujedinimo oko nadilaženja pandemije. … podelili smo se još dublje. Po novim i novim osama. A svoju energiju nemilice trošimo na diskusije ko je u pravu. Ah.
I sasvim je prirodno što se dešava pandemija tihe depresije. Koju su proglasili psiholozi. Kažu nam da se utrostručio broj ljudi koji se javljaju za pomoć. Veliko istraživanje sprovedeno u saradnji sa psihoterapeutima iz četrdesetak zemalja govori da su usamljenost, potištenost i strahovi današnje centralne teme. Što smo naravno mogli da pretpostavimo koristeći zdrav razum. Koji sve manje koristimo. Verujemo u nešto tek kada nam naučnici to potvrde. Kad nam neki babo kaže da je to tako. Iako se vidi. Oseća. Čuje. E pa da.
To sam vremenom shvatila. Ono što je Volter znao mnogo ranije. Da zdrav razum uopšte nije uobičajen. Da common sense nije common. Pa iz silnih pogrešnih premisa napravismo ovaj teatar apsurda. U kojem se sada nalazimo. Vreme je da menjamo premise. Jer tretiranje posledica anti-depresivima i nije neka zdrava priča. Rekla bih.
Da ne zaboravimo ni današnji novogovor. Često se pitam da li telefoniram sa snimkom? Ili sa živim čovekom? Mnogo je ljudi robota. Što je Rambo davno opevao u numeri Operater.
Dobili ste govorni automat Komunikacionog biroa centralne uprave komandnog štaba regionalnog sektora.
Ako želite da se žalite, pritisnite taster 1.
Ako želite da se hvalite, pritisnite taster 2.
U svakom trenutku možete dobiti pomoć operatera.
Ilustracije je radio Nik Suzenis. U svom veličanstvenom doktoratu – stripu. Odravnjivanje. Koji vam najtoplije preporučujem.
Hladnu ili toplu vodu? Letos me je pitala jedna baš mlada devojka. U nekadašnjem Domu Sindikata. U kojem smo se pre desetak godina cerekali Rambovom Operateru. Smatrajući ga umetnički preteranim. Ali duhovitim. Da bi danas uveliko postao naša stvarnost. Dom Sindikata danas se zove Kombank dvorana. Da se vratim na devojče iz Kombanka. I našu dilemu sa vodom.
Imaš li vodu na temperaturi od 23 stepena? Pokušala sam da se našalim na starostavni ljudski način. Uspostvljajući ODNOS sa Djevuškom. Koja se od mog neočekivanog pitanja izgubila. Prepala. Skoro pa se restartovala. I kao pravi dobri Operater ponovila mi je svoj snimljeni tekst. Osmeha bez. Da li želite hladnu ili toplu vodu? Bio mi je istoveremeno i zabavan i šokantan ovaj teatar apsurda. U potpuno praznom Kombanku. Osim nas dve koje smo došle da gledamo film. Biće skoro propast sveta... rekao bi Aleksandar Petrović još davnih godina. A šta bi nam tek danas rekao… pitam se ja?
To je ono što smo napravili. Komunikacioni biro centralne uprave komandnog štaba regionalnog sektora. Ćaskanja sa operaterom bez. Što u ritmu haosa valja da se razdrma. I skloni. Da bismo mogli da nastavimo SLOBODNO da dišemo. I da se krećemo svetom.
Kada govorimo te meta administrativne robotizovano operaterske jezike… ne čudi što nam emocije nisu živahne. Što su takoreći utihnule. A ne čudi ni što smo kao vrsta utihnuli svoju sposobnost prirodnog začeća. Pa polako prelazimo na asistirano začeće. Brže. Lakše. Cimanja velikog bez. I uspostavljanja odnosa bez. Brzo. Lako. Efikasno. Povoljno. „Necivilizovani“ ljudi čini se da nemaju taj problem. Možda bismo neke odgovore mogli da tražimo u njihovom načinu življenja.
Letos sam provela ceo dan u bankarskoj proceduri. Koja bi se završila prostim ljudski dodavanjem naloga za prenos iz ruke u ruku dve bankarske službenice. Koje sede jedna pored druge. Međutim… taj ljudski deo u ovom trenutku ne postoji. Možda i on doprinosi aktuelnoj pandemiji depresije? A umesto prostog dodavanja papira od strane dve koleginice… imala sam da prođem operaterski odijum. Koji ni Orvel nije domislio. Valjalo je da pošaljem mail… dvadesetak puta. I da sačekam da me svaki put pozove neki drugi Operater. Koji mi daje šifre portala. Daje nove i nove ausvajse. Za prelazak novih i novih portala. Poslednji od njih me je ljubazno pitao kakva mi je pomoć potrebna? Psihijatrijska bi mi bila najpotrebnija. Vapila sam. Molim da uvrstite i psihijatre u svoj pool nevidljivih operatera. Predložila sam. Opet bezuspešno. Jer… Operater. Komunikacioni biro regionalnog centra… Ako želite da se žalite… pritisnite taster 1. A ako želite da se hvalite… pritisnite taster 2.
A sve se dešavalo u kancelariji Lepe Notarke. Dok mi je čitala ugovor o kupoprodaji moje mile kuće Amazonke. Sve mi je zvučalo kao neki poznati jezik. Koji bih trebala da razumem. Ipak… ništa nisam razumela. Iako sam četvrtina porodice u kojoj su tri četvrtine pravnici. Koja je odrastala sa omotima spisa. Polagala državni ispit za službenike državne uprave. A pritom sam i matematičar. Neko ko se po ceo dan bavi razmišljanjem. Kombinatorikom. I negovanjem zdravog razuma. Pa opet ništa nije pomoglo. Kako li se sa ovim rečima nose drugi ljudi? Često se pitam.
Isto kao što od malena nisam mogla da razumem ni reči na dnevniku. Niti na političkim emisijama. Zahvaljujući čemu se nikada nisam primakla TV ekranu. I radijaciji koja iz njega stiže. Hvala mojoj matematici, logici i zdravom razumu. U koje sam uvek verovala. I koji su me tako divno čuvali.
Nije ni čudo što sam tolike godine fascinirana Virtuozom. Samoukim. Naspram onolikog visoko i najviše „obrazovanog“ sveta. Sa kojim svakodnevno razgovaram. Koliko sam se puta samo zapitala… Da li je moguće da je životno najbolje spreman i da svojim zdravim razumom fantastično barata i da najdublje razmišlja i da je najdalje u samospoznaji stigao onaj koji nije išao u školu? Nego je sve sam skontao. Pa onda ta škola baš i nije neka. Odvažiću se da kažem. Što više škole…. manje vere i sigurnosti u sebe. Pa se pitam ko je tu lud? Čemu nam onda ta škola služi? Floydi su nam odavno objasnili da we don’t need no (such an) education. A mnogo ranije… početkom XX veka… i Hese nam je ukazivao na to koliko se škola odvojila od života. Bivajući hermetična. Neživa. Škola radi škole. Šta li bi nam tek danas rekao?
Nismo naučili da verujemo sebi. Svojim osećajima. Osećanjima. Koji su esencijalni. Emocionalni navigacioni sistem. Lični kompas. A bez prisnosti sa sobom i sa svojim emocijama… donošenje odluka je takoreći nemoguće. Jer argumenata za i protiv je uvek približno isto. I to je još jedan uzrok ne-znam-gde-udaranja. Idemo po drugo i treće i peto mišljenje. I dobijamo ih isto toliko. A ne treba nam mišljenje. Jer mišljenje je vrlo precenjeno. Ono pokazuje da ne znamo. Da se još pitamo. Kalkulišemo. Došlo je vreme da znamo. A zna se iz srca. Tela. Daha. Bez obzira što nam je Dekart rekao da mislimo. Dakle postojimo. Postojimo mnogo prisutnije i kada ne mislimo. Nego dišemo. Osećamo. Postojimo. Rekla bih.
Za to vreme… belosvetski eksperti koji se bave održivim razvojem i zaštitom prirode na bezbrojnim radionicama u fensi hotelima na Knez Mihajlovim ulicama aktuelnih metropola diskutuju o jednoj reči. REZILIJENTNOST. I ne prevode je godinama. Proces je to. Kažu nam. Moraju još malo da obiđu sveta da dođu do razumevanja. I naravno da se Virtuoz čudom čudio što se troše milijarde da se zaštiti neka živa vrsta. Njemu je od prvog dana bilo jasno da svi ti bezbrojni belosvetski metropoliten skupovi nemaju veze sa zaštitom. Svim ugroženim vrstama je izgleda trebala pandemija. Da se malo odmore od nas. I od eksperata. Da im ne pravimo gužvu na Tibetu.
I na to vrlo često ukazujem. Na tu admin mistifikaciju. Koja je dostigla svoju kulminaciju. Sve te reči zvane „zasenjivanje prostodušnosti“. Upravo je u rezilijentnosti problem. Te strane reči ne stižu dalje od naše glave. Od našeg „mišljenja“. Da bi nas pokrenule… da bi se nešto desilo… potrebno je da reči stignu do naših srca. Zato sam životno posvećena demistifikovanju svega što znam. Prevođenju neživih operaterskih reči na živi jezik. Prevođenju krte nauke… u žive priče. Još od Hesea zaglavljenu u svojoj hermetičnosti. Nerazumljivosti. Zasenjivanju. Neprimanju u klub.
Umesto rezilijentnosti… možda bismo bolje razumeli gipkost. Mekoću. Vižljastost. Elastičnost. Otvorenost. Prilagodljvost. Fleksibilnost. Od kada nam je Darvin rekao da ne opstaju ni najjači… niti najinteligentnij. Nego oni koji se najbolje prilagođavaju promenama.
Da u igru vratimo i zdavi razum. Na čije se odsustvo još početkom XVIII žalio Volter. Dovoljno je da pogledamo oko sebe. Da shvatimo da u olujama najbolje prolaze vlati trave. I meko gipko drveće. A veliki stameni hrastovi u njima prvi stradaju. Toliko o rezilijentnosti od mene.
Mnogo je tih reči oko koje se troše beskonačne količine resursa. I „bavi“ zaštitom prirode. Očuvanjem vrsta. To je ta borba za mir. Koja podseća na snošaj za očuvanje nevinosti. Upravo sam u naučnom časopisu pročitala da je UN napravio projekat za narednu deceniju. Nova reč za belosvetske skupove je… PODIVLJAVANJE. Misleći na životinjske vrste. Vidim da je i nama ljudima potrebno jedno čestito podivljavanje. Od silnih operatera koji su tu da nam „pomognu“. Nemaš više kome ni popizd da iskažeš. Da se onako fino i sočno najebeš mile mame… Dobili ste komunikacioni biro regionalnog centra. Ako želite da se žalite… pritisnite taster 1.
I neću više da listam. Jer troši energiju. A enegiju mogu da usmerim na krug brige. Gde se kao pile u kučine uplićemo u sve što se dešava. I koji nam oduzima energiju. Ili na krug uticaja. Koji nam vraća snagu. I doziva da preuzmemo pilotiranje svojim letilicama.
Verujem da je razloga da se ovaj Apsurdistan menja više nego dovoljno. I mogu vam reći da mi je milo što se urušavaju ovi naši konstrukti. Život nas… kao stari balansero zove da ozbiljnije protresemo ove konstrukte. Koje smo napravili. A sve iz potrebe da nam obezbede sigurnost. Ah. Kakva varljiva reč. Važno je da spomenem. Jer nam unosi veliku zabunu.
Pisala sam to u davnom tekstu Nije život za preživljanje. Osnovno svojstvo života je njegova nesigurnost. I jedino što je sigurno jeste njegov kraj. Da nas podsetim da je život iskustvo koje svakako nećemo preživeti. Na šta nas podseća i sadašnji trenutak. Pa kada postavimo cilj koji je nemoguće ostvariti (preživeti)… osudili smo sebe na život u večnom frustu. Jer nismo v sodelovanju z naravo. Zato i pravimo sve te kombank konstrukte. Koji nas guše. I čine nas neživima. Čuvamo život tako što ga izgubimo.
Sigurnost je teška droga… dragi moji. Što je više imamo… više nam je potrebna. A što je još veći paradoks… ta sigurnost nimalo nije sigurna. Davno nam je objasnio Niče. A mnogo pre njega Heraklit. Da sve teče. I sve se menja. Nije ni čudo što u ovom trenutku vadimo iz arhiva misli stoika. Koje smo u čuvanju hrišćanske ljubavi zabranili. Oni su nam davnih dana objasnili da je život tok. Sa kojim je najbolje zajedno teći. V sodelovanju z naravo. Da bismo živeli dobar život… potrebno je da što više ličimo na sam život.
Pola veka živim u svom svetu. Van sistema. Ili na njegovim marginama. Tu sam. Ali baš i nisam. Niti je sistem prihvatao mene. Niti sam ja želela njega. Dugo sam želela da ga poboljšam. A kada sam videla da sistem to neće… i da mi ogromna energija kulja na njegovo popravljanje… a da su mi rezultati nikakvi… brzo sam se preorijentisala. Na volterovsko sađenje i negovanje svog vrta. U kojem živim već dugo. Decenijama. Sa kratkim izletima u svetove. Iz kojih se brže bolje vratim… svom svetu.
Ima li pilota u avionu? Pitala sam se još kao devojčica. Da bih brzo zaključila da nema. I da oko mene nema autoriteta. Sve sam lažni carevi Šćepani Mali. Tako sam ih doživljavala. Od vaspitačice… preko učiteljice… nadalje. Osim matematičara. I nekih mislilaca. Koji su čuvali obraz odraslih. I kojima sam verovala. Od prvog učenja. Oko koje sam još u prvom razredu učiteljici rekla da je blesava. Učeći nas da množimo pogrešno. To je taj zdravi razum koji sam od prvih dana tako srčano štitila. Hvala mu.
A tek što sam se prepala kada sam videla „vlast“ iznutra. U ministarstvima. Opštinama. Gradovima. Kancelarijama. Ekspertskim skupovima. Majko mila. Istrčala sam napolje… glavom bez obzira. I shvatila da je bezbednije da preuzmem kormilo svog aviona… čak iako ga do tada nikada nisam vozila. Nego da pustim bilo koga od njih da na bilo koji način vodi tok mog života. Hvala svima koji su me potakli da preuzmem kormilo svog života.
Svet mi se rušio nekoliko puta. Da bi uvek nastajao bolji i lepši. Pa sam počela da verujem životu. Da transcendiram iskustvo u veru. U prevodu… da se podsećam kako su se divno i veličanstveno krunisali moji nekadašnji haosi. Zahvaljujući svim mojim turbulencijama i načinu na koji sam ih vozila postala sam ovo što jesam. Danas. A to je uglavnom dobar osećaj. Često divan. Ne bih ga menjala ni za šta na svetu.
Ove konstrukte napravio je najzabrinutiji deo nas. Prepadnuti svesni um. Koga smo pustili da vlada. Onoga koji je stvoren da nam ukaže na opasnost. I niša više. Pa uredno, poslušno i prekovremeno slažemo stolice na Titaniku. To je ono što svesni um može. I zna. Do pozitivnog uma valja stići. Koristeći naše telo. Koje smo u zapadnoj civilizaciji tako izbagatelisali. Tako mu izneverovali. Ne verujući svojim čulima. Onome što vidimo. Osećamo. Što se tako jasno čuje u Dekartovom mislim… dakle postojim.
I ne… nije kriv ni Platon. Ni Dekart. Ni svi ti divni mislioci. Čije su misli produkt njihovog vremena. Radi se o tome da se svet menjao… a mi nismo menjali način na koji o njemu mislimo. Na šta nas je neki dan upozorio Dalaj Lama. Realnost je potpuno nova. A mi mislimo na stari način. Ah… što volim da čujem taj divni zdravi razum. Hvala mu.
Nego da se vratim na rezilijentnost. Haos… nas poziva da omekšamo. Da budemo gipki. I da se oslobodimo svih tih komplikacija koje smo napravili. I planetarno. I pojedinačno. I tu ništa ne možemo da uradimo. Osim da prihvatimo. Da se ne koprcamo. To je moja teorija nekoprcanja. Istočnjačka promena kroz nepromenu. Promena kroz prihvatanje. Njegoševo… šta naiđe tom sam rad. I stoičko… prihvatanje neminovnosti s mirom. I otvorenošću. Taj stav nam pomaže. Dovodi nas u mekano stanje.
Vreme je za mudrost tela. Nije ni čudo što je ples ritmova postao planetarno poznat. Potreban. I što postaje nemoguće naći slobodno mesno na plesnim dešavanjima. Slobodan ples i trans su fantastičan način za prodrmavanje. Isto kao i dobar trens parti. Kao i sve što nas čini mekima. Rezilijentnima. Kao vlat trave ili meko gipko drvo. Da protresemo i nežno otkostimo sve te kontsrukte koje je napravio prepadnuti svesni um. Prodrmajte se dobro. U jebe mi se maniru. Kao da vas niko ne gleda. Pustite glas. Vičite. Ječite. Izbacite bijesove. Strahove. Sve one reči koje niste izgovorili. Podivljajte čestito. Ne čekajte dozvolu eksperata UN. I nastavite da propuštate impulse života kroz svoje telo. I spremo dočekajte protresanja koja nam život donosi. V sodelovanju z naravo. Učeći od prirode i života. Baš kao ova pozna jesen usred koje smo. Oluje protresu lišće. A ono tako mirno otpadne. Sa poverenjem da će na proleće doći novo. To zovem transcendiranjem iskustva u veru.
Protresite se zajedno sa zemljom. Naštimajte se na nove frekvencije. A u tom otresanju… osim svojih tela… protresite i svoje ormane. Fioke. Odnose. Navike. I zadržite samo ono što vam je potrebno. Napravite prostor za novo. Slušajte sebe. Sva svoja moranja. Trebanja. Preispitajte ih. Da li su zaista i dalje na snazi? Da li zaista morate da idete u izlazak sa „kućnim“ prijateljima koji vas smaraju već godinama? Na Slavu… na koju vam se ne ide već dvadeset godina? Na kafu sa prijateljicom koja vam ne prija već godinama?
Na jučerašnjoj radionici… želela sam da se dogovorimo oko pomeranja termina za sledeću radionicu. Jer je padala na Svetog Nikolu. Najveću srpsku slavu. Da bih se iznenadila najprijatnije na svetu. Heroji su se svi do jednog složili da ove godine neće ići na Slave. Jer su im postale nesnosne. Sva ta hrana koju ne jedu. Sve te teme koje im se ne pričaju. Sve te podele koje ih smaraju. Nego… neka radionica ipak bude na Svetog Nikolu. A meni se učinilo da je sasvim prikladno i prirodno da zajedno proslavimo Sveca koji čuva putnike. Jer heroji se kao što znamo vrlo posvećeno bave svojim herojskim puteštestvijama. To je novo razmišljanje na koje nas poziva Dalaj Lama.
Poštujte svoj zdravi razum. I slušajte svoja osećanja. To je najvažnije. Oni nas sada najbolje vode. A ne svesni um. Koji ume jedino da slaže ležaljke na Titaniku. Ali ne i da osmisli kretanje novim svetom. U slučaju oluja… to je vrlo važno. Ono što sam u pilotiranjima haosa naučila jeste da verujem svom osećaju čak iako se krećem u smeru suprotnom od većine. Od onoga što „treba“. Skoro sva moja kretanja su upravo u smeru suprotnom od većine. I ako se većina ne smeje mojim idejama… znam da nisu dovoljno moje.
I ponovo nas podsećam na mudrost našeg davno zaboravljenog tela. Osećajte ga. Dišite. Pokrenite ga. Slušajte ga. Kontrolišite ono što jedino možete… a to je svoj DAH. Svoj vrt. Uradite sve ono što možete. Promenite sijalice. Zašarafite ono što vam tandrče. Ili ga rasklopite. Sklonite. Dajte. Odbacite. Neka sve oko vas funcioniše. I bude u funkciji. I videćete kako vam se vraća osećaj kontrole nad svojim životom. Pa vas neće ljutiti što tamo neki sistemi ne rade kako vi mislite da bi trebali. I proširite taj doživljaj kako bi „trebalo“ da bude.
I ne bojte se. Znaćete da vozite svoj avion. Nama ljudima je svojstveno da znamo. Baš kao što i ptice znaju da prelete kontinente da stignu do svog staništa. A kao najbolji kompas nam služe emocije. Emocioni navigacioni sistem. Slušajte sebe. Svoju prirodu. Pratite svoj osećaj. Svoj prijatan osećaj. Svoje prijanje. Činite ono što vam prija. I što manje ili nikako ne činite ono što vam ne prija. A onda od onog što vam prija i što vas raduje načinite neke nove ciljeve. Dobro je znati gde ste krenuli. Jer ako ne znate gde ste krenuli… nijedan vam vetar neće biti dobar.
I možda najvažnije od svega… birajte društvo. Ne trošite svoju energiju na to ko je u pravu. Haos nema pravca. Niti eksperta haosa. Uključujući i mene. Ovo je samo jedna od perspektiva. Koja vama ima smisla. Ili pak nema.
I vreme je za stvaralaštvo. Nisam slučajno ovih dana spremila za svet knjigu Randevu sa Muzama. Vodič za svakodnevnu kreativnost. U kojem se bavim dilemama sa kojima se sreću kreativci. I svi oni koji su to zaboravili da budu. Jer… haos kada se lepo izvoza upravo tome i služi. Da porodi Zvezdu koja Pleše. Nemojte da vam dobra kriza prođe bez katarze.
I ne bojte se. Nekada davno zabranjeni stoici rekli su nam da je strah od opasnosti mnogo veći od same opasnosti. Njegoševskim… šta naiđe – tome budimo radi. Transformišite strah u strast. U radoznalost. Jer strah nije ništa drugo do ljubopitljivost šta je iza ćoška. A radoznalost je božanstven kvalitet. I sada. I za vjeki vjekova. Iako nam njime vekovima prete. Govoreći da je ubila i mačku. A kamoli neće nas. Koji imamo samo ovaj jedan život. Ah. Budite radoznali. Otvoreni. I gipki.
I setite se da ništa ne traje večno. Pa ni haos. Kada se dobro istutnjimo… i oslobodimo se svega što nas više ne čini živima… i kada skontamo koje su to stvari koje nas čine živima… i uvedemo ih u život… stiže lirski ritam. U kojem naša jedinstvenost dobija priliku da se izrazi. Čime se bavim u novoj knjizi. Randevu sa Muzama. Čiji prvi primerak ću dobiti za koji minut. A koji možete naručiti direktno od mene. I koja vam može biti divno društvo u ovih turbulentnim vremenima. I voditi vas do vaše Zvezde koja Pleše.
I ne budite robot. Ako vas neko zove da izađete iz operaterskog automatizma. Otvorite se i za taster tri. Čak iako ste operater. Vratite tu notu humanosti. Ljudskosti. Stare škole.
I nemojte mnogo da mislite. Došlo je vreme da znate.
Beograd, 15. novembar 2021.