Danas je 22.02.2022. Koji je pri tom i utorak. Drugi dan u nedelji. Zvezdočatci nam danima pričaju o otvaranju portala. O prelasku iz 3D u 5D. O promenama koje se tako intenzivno dešavaju u nama. I oko nas. A većini su golim okom nevidljive. Ali ih svakako osećaju i oni koji nisu često nastanjivali svoje unutrašnje svetove.
Dan koji je u mom ličnom svemiru bio veliki portal jeste 21.12.2012. Koji su Majanci najavljivali kao kraj sveta. A mi se pitali kako će taj smak sveta da izgleda. Bila sam tada intenzivno svesna kraja jednog sveta. I vrata koja sam zatvorila. Bio je to konsultantski svet projekata. U kojem sam celu jednu deceniju učila ljude projektnom razmišljaju. Kako da svoje ideje ređaju u vrlo zahtevne formate belosvetskih donatora.
Bio je to svet koji mi se pohabao. I u kojem sebe više nisam videla. Najviše zato što sam tokom te decenije uvidela da je to svet puke forme. U kome je birokratija nadglasala stvaranje. Dobre ideje. Falilo mi je i lične posvećenosti onih koji su te projekte sprovodili. A kako sam se te decenije decenije intenzivno bavila sobom…. svojom suštinom… i svojim ličnim izrazom, svakoga dana bivala sam mu sve dalja. A oko majanskog portala sam shvatila da mu više nikako ne pripadam. Pa samo iz njega išetala. Elegantno. I sa stilom.
Za razliku od svih prethodnih portala, ovo je bio prvi iz kojeg nisam istrčala. Nisam spašavala živu glavu. Niti dizala revoluciju. Bila je ovo evolucija. Koja se dešavala svaki dan. Po ceo dan. A stari svet je tog 21.12.2012. prestao da postoji. Zato sam tako elegantno išetala. Pozdravivši se najlepše sa svim svojim poslovnim partnerima. I saradnicima. Pozvavši ih u moj Lepi Svet. U kome od onda živim. I stvaram.
U tom procesu shvatila sam i da ne verujem u insitucionalne promene. One koje se dešavaju dekretima. Smenama vlada. Promenama politike. Uvidevši da su one nemerljivo impotentnije od promena koje se dešavaju u svakom od nas. I u grupisanju srodnih duša. Baš kao što nam je Margeret Mid objasnila. Da nikada ne sumnjamo u male grupe posvećenih ljudi. Koje su menjale svet. Jer svet se uostalom jedino tako i menjao. I menja.
Naravno da je i pre i posle 21.12.2012. bilo mnogih portala. Manjih i većih. Ličnih i kolektivnih. Danas… deset godina kasnije opet snažno osećam veliki portal. Zato sada i pišem. Jer svi pričamo o portalima. A ja imam potrebu da demistifikujem. Da prevedem bombaste i apstraktne reči u svakodnevno. Bez namere da budem vaš vodič kroz 5D. Jer 5D zahteva upravo obrnuto. Da budemo sam svoj vodič. Da se krećemo iz ličnog navigacionog sistema. Koji nam je dat. A koji smo u onom starom 3D svetu često utrnuli. I prepustili ga vladama. Autoritetima. Političarima. Dekretima.
Zahvaljujući matematici, još od matematičkog smera i sedam matematičkih predmeta koje smo od mladih dana imali… skakućem kroz dimenzije. I od svih dimenzija najmanje boravim u euklidskoj 3D. Matematika mi je otvorila vrata imaginacije. N-dimenzionalnih prostora. Konačnih i beskonačnih. I skakutanja po njima. A od prvog rušenja mog sveta i maminog odlaska u druge dimenzije pre 35 godina… čini mi se da sam postala galaktički šetač kroz portale. Pa volim da podelim svoja saznanja sa galaktičkih putešestvija.
Najpre bih ukazala na značaj terminologije. Reči. Koje bejahu na početku. Zbunjuje nas smak sveta. Naš zapadni um odmah misli na materijalno. Opipljivo. Na euro/kvadrat. Kao valutu. A u stvari je smak epohe. Kraj jedne epohe.
Za mnoge je veliki portal bio period pandemije. Kada nas je nevidiljiva sila zaustavila u trenutku. Nakon onoliko planetarnog zaukavanja. I neznamgdeudaranja. O kojem sam pisala u eseju Gužva na Mon Blanu. I čiji naslov je savim rečit. Pitala sam se kako smo uspeli da i na Mon Blan donesmo konzumerističko turističku navalu. Radi. Kupuj. Putuj. I jopet. Toliko smo se zaukali u toj jang jang energiji… da je Život kao stari balansero morao da nas zaustavi. I izbalansira jin jinom. Da mine Gužva na Mon Blanu. I da Planeta odahne od naše zahuktalosti. Od našeg ne-znam-gde-udaranja. I pozove nas samo da budemo.
I opet smo se zbunili terminologijom. Činilo nam se da je izlazak iz komforne zone odlazak na Mon Blan. A ispostavilo se da nam je najnekomfornija i najnepoznatija zona ona lična. Portali naših kuća. Naših partnera. Porodica. Našeg prvog okruženja. Portali našeg bića.
Bila je to era padanja maski. Iako smo bili prinuđeni da ih nosimo. A belosvetski sistemi naveliko su pokazali svoju nekapacitativnost da se sa novim okolnostima od-nose. I pozvani smo da preuzmemo odgovornost za svoj život. Koja ide u paru sa slobodom. Era Vodolije polako ali sigurno stiže. Era koju sam ceo život čekala. Jer mi ono staro nikada nije prijalo. Začeta sam u doba Vudstoka. U vreme brodvejske premijere Kose. I do kada mi sećanje seže čekam Age of Aquarious. I taj divni osećaj I got life mother.
Učenja iz portala je važno nositi sa sobom. Život smatra da smo taj razred prošli. A ako padamo na istom ispitu… postaje sve teže i teže. Tome su me naučili još dok sam studirala matematiku. Kod nas se brojao samo junski rok. Svaki sledeći bio je sve teži. Tih godina bilo je ukupno četiri ispitna roka. U aprilu gotovo da je bilo nemoguće položiti ispit. I više se brojala šestica iz juna… nego desetka iz septembra. Na matematičkom faksu se poštovao zdrav razum. I znala se razlika između apsolutnog i relativnog. Isti taj princip vidim i u kretanjima kroz portale. Kada se otvore. A mi oklevamo. Mislimo da još nismo spremni. Svaki sledeći biva sve zahtevniji.
I sama sam imala mnoge otpore. Koliko sam u unutrašnjim portalima bila preteča… toliko sam oklevala sa tehnološkim. Smarala me je prazna forma bez sadržaja. Infantilna i opšteprihvaćena ideja o fri lenseru koji sa najnapucanijim mekom pije kapućino u bašti fensi kafea. Pa sam otišla u drugu krajnost. Sadržaj bez tehnologije. Ja… koja sam prva u generaciji imala kompjuter. I to najbolji. Atari 800 XL. Još davne 1984 donela mi ga je Mama iz Andore. Programila sam u mašinskom jeziku. Preteči kompjuterskih jezika. I na jeziku C. Da bih 2014. dočekala sa prvim modelom nokije. Koji god telefon da uzmete.. za vas će biti civilizacijski napredak. Rekao mi je momak koji mi je prodao moj prvi android. Pogodio me je u srž. I malo me je postideo civilizacijskog kaskanja.
U tom portalu još nisam u potpunosti razumela da su jednako važne i suština i forma. Kako je unutra – tako i spolja. Kako gore tako i dole. Podseća nas i današnji datum 22.02.2022. Tehnologija je posledica svesnosti koja ju je stvorila. I što pre prihvatimo nove tehnologije… lakše prolazimo kroz nove portale. Kao u junskom roku na mom faksu. Ono što me je iritiralo u fensi napucanim tehnologijama jeste što je svaki naš android jači od mašina koje su lansirale Apolo u svemir… a mi ga koristimo za banalnosti. Da fotkamo penis. I šaljemo nepoznatim devojkama. Ili da svetu pokazujemo svoja nova napućena usta sa vrha Mon Blana.
U svojim intra-nautskim istraživanjima unutrašnjih svetova, svako malo zaostanem za tehnologijom. I mogućnostima koje ona nosi. Letos sam na Visu bila očarana prateći šta sve aplikacije rade. Sky view me je oduvao. Skontavši da u tašni imam i astrološku opservatoriju. A ni ne znam da je imam. Treba mi kurs za korišćenje telefona. Rekoh Sanjici. Treba ti mlađi frajer. Ili mlađa apdejtovana drugarica. Namignula mi je. A mogu i ja da te podučim aplikacijama. E da. I to spada u proširenje svetova.
Odrastala sam u vreme pre digitalnih foto aparata. Kupovali smo filmove. Koji su se potom nosili na razvijanje kod fotografa. I to uopšte nije bila jeftina rabota. I mogu vam reći da smo vrlo razmišljali u kojim prilikama ćemo da škljocnemo. Promišljali da li situacija zaslužuje da bude zabeležena. Čak iako sam među prvima imala digitalni foto-aparat iz tokijskog Elektrik Sitija Akihabare… nisam kontala njegove mogućnosti. Sećam se koliko mi je bilo čudno kada sam videla šta sve ljudi fotkaju. A kao što vidite… i dalje me fascinira. Bilo mi je ludo kada su moji studenti počeli da fotkaju beleške sa flip-čarta. I moje nevešte crteže. U portalu resavske škole i analognih foto-aparata svesnost nije dotle dobacivala. Da bi iko ikada fotkao tablu. I beleške profesora. I trebalo mi je dosta vremena da skontam da ne moram sve rukom da zapišem. Da mogu nešto i da fotkam.
Svesnost se planetarno ipak menja malo sporije. I polako se reorganizuje unutra i spolja. Tek smo tokom ovog planetarnog zaključavanja razumeli šta znači internet. Da je mnogo više od slanja fotki penisa ili napućenih usta svetom. Da znači i mogućnost rada od kuće. E u tom unutrašnjem portalu sam bila preteča. I otvorila ga i pre junskog roka. Radila sam kod kuće od kada znam za sebe. Držala časove matematike. Pisala. Za rad od kuće sam se izborila čak i u državnom aparatu davne 2002. Pre Japana. I pre prvog Sony digitalnog aparata. Sa šefom čiji je kapacitet bio dovoljno velik da to razume. I podrži. Kada se sekretarica pobunila što ja dolazim kad hoću… a ona je morala da sedi od-do… Emil joj je objasnio da je njen glavni zadatak da sedi. I da bude tu. A moj je posao da mislim. Smišljam. Pišem projekte. I da to ionako radim po ceo dan.
To sam govorila i mojim studentima pred pandemiju. Kada su mi se žalili kako gube 3-4 sata dnevno u prevozu. Kako od žamora u kancu i silnih prekida ne mogu da urade ništa smisleno. Kako dolaze skrhani od silnog neefikasnog trošenja energije. Da li si svom šefu rekla da bi radila od kuće? Makar jedan dan nedeljno? Pitala sam jednu moju studentkinju. A ona me je gledala začuđeno kao što sam ja nju gledala dok je fotkala moje beleške.
E to su portali. Kako ih ja doživljavam. Tokom pandemijskog portala smo zaista razumeli da se može raditi i onlajn. To je novi normal. Portal. U kojem šefu možemo da javimo da ćemo ostati kod kuće da radimo. Jer pišemo projekat. Izveštaj. I da nam treba duboki uron. Pa možemo da biramo.
Baš kao što je živeti u inostranstvu još ne tako davno značilo da svoju porodicu ne vidite godinu. Dve. Pet. Da vas telefonski razgovor košta kao Svetog Petra kajgana. Danas praktično nije važno gde živimo. Avionska karta do Ženeve jeftinija je od moje autobuske karte do Sombora. A i kada živimo u istom gradu viđamo se otprilike jedanko čestao kao kada živimo u Ženevi. Jer po cele dane provodimo na poslu. Odnosno u zajednicama. I sve značajnije nam postaju naše grupe pripadanja. Male grupe posvećenih ljudi sa kojima menjamo svet. Portal koji je Margaret Mid odavno otvorila. A planetarno smo ga osvestili poslednjih godina.
I tako se svi mi švrćkamo po unutrašnjim i spoljašnjim galaksijama. Intronauti smo. I kosmonauti. U nekim pitanjima smo preteče. Kao ja sa intranautskim svetovima. A u nekima kaskamo. Poenta je da se svetovi proširuju. Povezuju. I da nas je ovaj novi portal od 22.02.2022. pozvao da povežemo unutra i spolja. Gore i dole. I da uvek ima prostora za usklađenje.
Moja draga Savetnica za Sky View mi je nedavno skrenula pažnju na zgužvanost u tehnološkom smislu. Pisala mi je na vajber. A ja sam joj odgovorila na mesindžer. I desio se nesporazum. Što je vrlo prirodno. Jer su u pitanju različiti kanali. A onda mi je ispričala priču o velikoj kompaniji kojoj se desio gaf na jednom kanalu. Na primer na youtube-u. A oni su demant objavili na svom sajtu. Na drugom kanalu. Napravivši tako duplo golo. Do publike sa youtube-a poruka izvinjenja nije stigla. A otišla je do nekih ljudi koji pojma nisu imali ni da je gaf postojao. Fantastična ilustracija kako se naša svesnost postepeno menja. I gde nam je potrebno unapređenje.
Moj prostor za unapređenje svakako je u spoljašnjem svetu forme. Kada se desila pandemija… opet nisam izašla u junskom roku. Nisam verovala da atmosfera Radionice može da se prenese onlajn. Trebalo mi je devet meseci da „organski“ kliknem. I da tokom Bepinih nadolivanki osetim da se energija razmenjuje i kada je publika „nevidljiva“ a prisutna. A kamoli kada se vidimo i čujemo, kao na zoom-u. I baš sam zadovoljna i zahvalna što sam poslušala sebe. I što nisam dugo čekala. Da mi ponovo neki mlađahni prodavac kaže da je svaki izbor koji napravim civilizacijski pomak.
Svakog utorka i srede naročito se nebesima zahvaljujem na zoom-u. Toliko sam ga zaobožavala. I toliko sam svesna velikog proširenja sveta. Naravno da svoje neuporedive čari ima i nedeljna radionica uživo. Sa atmosferom. Gozbom. Žamorom. Razmenom epitela. Ali… jednako a sasvim drugačije čari ima i kada svoje ideje zajedno bistrimo sa ekipom iz celog sveta. Iz Čilea, Amerike, Norveške, Nemačke, Holandije, Britanije, Češke, Austrije, Italije, Hrvatske, Kine… dok se naš Pilot uključuje sa nebeskih visina. Spajanje onolikih svetova. Koje mi je do nedavno bilo nezamislivo. E to znače portali. A znače bogami i za one iz drugih gradova. Koji ne bi mogli da dođu na radionicu uživo. A znače i za beogradsku ekipu. Kada se neko oseća slabo. Ili iz bilo kog razloga odluči da „radi od kuće“. Baš kao što nam balkanska ekipa diljem sveta često spominje koliko im znači razgovor na maternjem jeziku. I to kakav.
Nisu im još javili da je Tito umro. Sećam se fraze koja se vrtela decenijama nakon Titove smrti. E pa danas je to valjda svima jasno. Da je Tito umro. I da je XXI vek uveliko punoletan. Kad smo kod druga Tita, rečenica koju sam od cele istorije najviše zapamtila je njegova poruka sa Bombaškog procesa. Ne priznajem vaš sud. Priznajem samo sud svoje partije. Komunističke partije Jugoslavije. Poručio je mladi Tito uvaženom sudu.
Ni sama nisam priznavala sud nikoje partije. Sistema. Autoriteta. Osim svog suda. Matematika me je naučila da verujem svom misaonom procesu. A rani ulazak u život da verujem svojim emocijama. Svom osećaju. I svom telu. Da se zalažem za sebe i svoju istinu. Kucaj i otvoriće ti se. Traži i dobićeš. Sezame… otvori se za me! I kao posvećenom intronautu… galaktičkom šetaču portalima… integritet mi je uvek bio najznačajnija „valuta“. A on je posledica usklađenosti onoga što mislimo. Osećamo. Govorimo. I činimo. Gandi je to zvao srećom.
Čini mi se da je u ovom portalu esencijalni vodič osluškivanje svoje lične istine. I zalaganje za nju. I da je u ovom portalu vrlo skupo sve što je „reda radi“. Jer… ako nam se kompas razmagnetiše, neće imati ko da nas naviga. A autoriteti, na koje smo naučili da nas vode u starom dobu, se u novom baš i ne snalaze. Pa umesto da se ljutimo na njih… delotvornije nam je da slušamo sebe. Svakoga dana sve mi je jasnija poruka mog učitelja Dušana. Učini suprotno od onog što misliš da treba.
Šta to u stvarnom životu znači? Pa da se ne javim dugogodišnjoj prijateljici samo zato bi trebalo. I samo zato što sam u poseti gradu u kome ona živi. Jer me srce ne vuče. Ne čestitam rođendan dugodišnjoj drugarici… jer sam se osećala kao da varam. Da ne znam ni šta bih joj rekla. Nuh… istinski joj pošaljem ljubav. Na drugi način. Upravo neljavljanjem. Naravno da ne slušam ni algoritam. Ni znalce digitalnog marketinga. Koji nam kažu koliko često „bismo trebali“ da objavljujemo. Iako imam hiljade napisanih strana… ništa mi se nije „javilo“. Pa sam napisala baš to. Svoju istinu. I svoj stav o besmislenosti svih tih pravila. I taj tekst je bio vaš omiljeni. Baš zato što je istinit. Ne priznajem ničiji sud. Samo sud svoje partije. Lepo me je drug Tito poučio. Hvala mu.
U novom svetu lakoća manifestovanja neuporedivo je brža od starog . U sekundi se nešto složi. I rasloži. Kada smo na našim putevima i u našoj istini pljušte sinhroniciteti. A kada smo u „trebalo bi“ modu… lete štuke. Lete avioni. Tako sam i razvila uslovni refleks. I veru u svoj sud. U tim skretanjima… najvažnije je pouka. Naravoučenije. Šta ćemo iz cele situacije zaključiti. I kako ćemo to razumevanje u svoj dnk utisnuti. Ako smo fulali junski rok… vrlo je poželjno da novu svesnost primenimo već u septembru. Januarski rok je vazda bio vrlo zeznut.
Ovih dana u mom svetu pljušte sinhroniciteti. Sa svih strana. Toliko da sam nekih dana govorila… Univerzume… stani malo… molim te. Da ih poređam. I to ne samo sa najbližima. Sa kojima sam duboko povezana. U isti čas se zovemo. Tekstiramo. Posle nekoliko dana… nedelja… meseci… ne znamo ko je koga pozvao. Isto obučeni. Sa istim upitanostima. Čuda su kod nas postala normalna stvar. Često kaže Virtuoz. A čuda postaju normalna stvar kada verujemo sebi. Kada pomislim na nekoga… ja ga i pozovem. Napišem nešto. Nećeš verovati. Sad sam mislila na tebe… Češće čujem nego halo... molim. Isto tako se nerviram kada mi kažu da su mislili… ili želeli nešto da urade. Ali im je bilo glupo da misao ili želju uvaže. Ah. Verujte u sud svoje lične partije. Ljudi. Ponavljam svakodnevno.
Glas našeg bića je često šašav. I retko je fino vaspitan. Uglavnom predlaže ludosti. Kada mi neki predmet privuče pažnju… bude osvetljen nekom drugačijom svetlošću… znam da treba da na njega obratim pažnju. Da ga uzmem. Ponesem sa sobom. Ma koliko uvrnuto delovalo. I uvek se ispostavi da mi je baš on bio kec iz rukava. I obrnuto. Da mi nedostaje. Ako ga ne ponesem. To je navigacija novim portalima. Uvažavanjem svojih slika. Intuicije. Nagoveštaja. Naročito ako deluju šašavo.
A sa pljuskom sinronicititeta… u šest ujutru pišem tekst O uzvišenosti… u pola 10 mi Bojana donosi knjigu sa nazivom Uzvišenost. Ovih dana otvaranja novih portala telo mi intenzivno ište sok od nara. I baš dok sam kupovala dnevnu dozu mog nektara… stižu mi fotke Randevua sa bobicama nara. A Jedna Ruža mi napiše da sam kao nektar od nara. Ona je ipak „samo moj čitalac“. A nije iz mog prvog, najbližeg kruga. Sa kojim redovno delim čuda. I tako u beskrajon.
Prijateljici donesem na poklon parfem Manifesto iz kuće YSL. Zato što ga više ne osećam. I tom prilikom pomislim na nju. Da bi joj pasovao baš. Kad na njoj spazim YSL tašnu. To je 5D. Rekla bih. Simboli koji žele da se spoje. Pitam je potom kako se zove ta magična zelena boja njene haljine. A za manje od pola sata mi treća osoba, koja nije čula moja pitanje, donese monografiju otvorenu na strani na kojoj je glavna junakinja upravo zelena haljina. To vam je Van Ajkova zelena. Odgovorila je Rosana na pitanje. Koje joj niko nije postavio. I u to vreme smeli su da je nose samo ljudi iz trovačkog i bankarskog staleža. Dodala je. Ah. Tada sam zamolila Univerzum da mi je za taj dan sasvim dovoljno sinhroniciteta. Da mi treba vreme da ih sve poređam. I složim sliku. Ili tekst. Ili već nešto.
Važno je da dodam da se u ovom periodu otvaranja novih portala mnogima od nas dešavaju vrlo čudne stvari. U dnevnoj rutini. Ja sam pomerila svoje decenijsko buđenje u 4:43. Trebalo mi je više sna. Joga mi se ne vežba već godinu dana. I to sam uvažila. Ni Jogu ne radim reda radi. Telo mi je tražilo novu hranu. Novu nijansu šljokica. Novi parfem. Manifesto sam predala dalje. Na redu je Splendida Magnolia. Pušilo mi se prvi put od 2012. Od pre majanskog smaka sveta. Kada sam prestala da pušim. Deceniju nisam mogla ni da zamislim cigaretu. A sada mi se čini tako nekako… sočna. I seksi. Počela sam da cupkam nogom. Da hvatam ritam. Da budem nervozna na neki čudan način. Ja jesam brza… ali ne i nervozna. Osetila sam se prebukirana mentalnim sadržajima. Notifikacijama. Mrežama. I treba mi sve više i više telesnih aktivnosti. Ne yoge. Nego plivanja. Dva- tri puta nedeljno. Delfinanja. Kraulanja. Redovnog plesa. Biciklanja. Zanimljivo mi je koliko je sveta krenulo na plesove. Do nedavno nas je na plesovima bila nekolicina. Poslednjih meseci… trenutno se popuni sve što se od plesova ponudi.
Na radionicama razgovaramo o upitanostima kroz koje prolazimo. Sa malim grupama posvećenih ljudi. Koje menjaju svet. Iz unutra ka spolja. I to je divna stvar. Ono što muči mnoge – teši sve. Pa nam bude lakše. Znamo da nismo ludi. Da je sa nama sve u redu. Nego se kolektivno uštimavamo na nove frekvencije. Hvatamo ritam. I svima nam je jasno koliko je važno da osetimo i oslušnemo i uvažimo svoje telo. Onako suštinski. Dubinski. Ćelijski. I još dublje. Jer smo tako možemo da oslušnemo svoj glas. A bez njega se u ovim svetovima teško kreće.
Bude mi simpatično što me na bazenu vazda pitaju koliko sam plivala. Koliko mi je prijalo. Taman. Odgovorim im osmehom. A koliko je to minuta? Metara? Zanima ih. A ja pojma nemam. Onda se sretnemo u sauni. Opet se čude što nisam okrenula peščani sat. Što ne merim boravak. Važno je da ne budem duže od 15 minuta. Ah. Ne objašnjavam im da mi nekada bude mnogo i 5 minuta. A nekada mogu da ostanem ceo dan. Da moje biće ne funkcioniše po tom apsolutnom merenju vremena.
Kako da znam da li je strah ili intuicija? Pitala me je Džuli na prošloj radionici. Kada smo u telu.. u svom dahu… u svojoj vertikali… sa sobom… onda je to intucija. Odgovorila sam. Intuiciju osećamo više u stomaku. A strah u glavi. Dodala je Kraljica Majušnosti. Strahovi nam govore štreberske, pristojne i „trebalo bi“ poruke. Dodala sam ja. Intuicija je obično kreativnija. I šašavija.
I kad smo već kod tela… mome telu je sada već sasvim dovoljno. Boli me guzica od celodnevnog urona. Mačor Srećko koji besprekorno sluša svoje telo skače i navaljuje. I neće da razume naš nemušti jezik. Koji obično razume. Počinje da me gricka. Bili bi ovo jasni znaci da sam napisala šta sam imala. I da se ovo promišljanje bliži kraju. Da sam spremna za igru sa Srećkom. Za bazen. I za saunu. A ja vam po hiljaditi put želim da pratite svoju prijatnost. Svoju istinu. I da najviše verujte u svoj sud. Pa sinhroniciteti ima da pljušte. A čak i ako skrenete sa puta… ne bojte se. Brzo ćete saznati. U tom slučaju udahnite. Napravite mali predah. Oslušnite sebe. Svoj dah. Svoje telo.. i znaćete šta vam je činiti.
Dobru vam navigaciju želim.
Beograd, 28. februar 2022.
Hvala Ivani LT, Peri Markoviću i portalu Hunabku na fotkama