Suština se okom ne da sagledati. Čovek samo srcem dobro vidi. Lepo nam poručuje Mali Princ. Pa iako to svi „znamo“… ipak ga na praktičnom i na najdubljem inivou ne znamo. Naučili smo da gledamo brzo. Površno. Da se ne udubljujemo. Naše zapadno gledište sveta naštimalo nas je na materiju. Na posledice posledica. Iznalazimo bezbroj načina da uništimo korov. Ne baveći se mnogo razumevanjem uzroka. Razloga. Ni povezivanjem setvi i žetvi.
Naše brzo i površno gledanje još je više ubrzao ovaj insta trenutak. Brzog gledanja. Skrolovanja. Primećujemo samo ono najpovršnije. Trivijalno. Šljašteće. Namunjeno. I zašećereno. Neki mikro deo sveta. Dovoljno je da vidimo krasnu fotku egzotične plaže… i već se čuju horski napevi. Kradem. Zavidim. Blago tebi. Hoću i ja. Zaboravljajući da sve na ovom svetu ima i svoju drugu stranu. Kakve sam sve priče čula od mojih heroja… čija ekipa je u stanju da cele zime živi u negrejanoj sobi i da se hrani palentom… ne bi li se i oni učipili svojim selfijem sa neke aktuelne egzotične plaže.
Lepo nam je Dalaj Lama objasnio zavrzlamu našeg uma. “Najviše me iznenađuje ljudska priroda. Čovek najpre žrtvuje svoje zdravlje da bi zaradio novac. Potom žrtvuje novac kako bi vratio svoje zdravlje. I toliko se brine za budućnost, da ne uživa u sadašnjosti. I kao rezultat, ne živi ni u sadašnjosti. Ni u budućnosti. Živi kao da nikada neće umreti, a onda umire kao da nikad nije živeo.
Slično nam poručuje i priča o meksičkom ribaru. I o američkom profesoru. Sa čuvenog biznis fakulteta. Videvši meksičkog ribara koji lovi ribu samo do podne, pitao ga je zašto barem ne udvostruči trud. Samo malim povećanjem efikasnosti, za godinu dana mogao bi da ima još dva čamca. Da nekoliko ljudi radi za njega. Razvijao je ideju američki profesor. Za dve godine uspeo bi da otvori ekspozituru u Meksiko Sitiju. A za pet godina marljivog rada mogao bi da ima export-import predstavništvo u Americi. A zaradio bi i milionče. Senjor… a šta ću onda sa svim tim da radim? Pitao je meksički ribar zahuktalog profesora. Pa kada sve to postigneš… možeš da kupiš neku malu kućicu u Meksiku. U koju ćeš se iskrasti sa svojom ženom. Možeš da kupiš neki mali čamac. I da sebi povremeno priuštiš neki slobodan dan pecanja. Ali Senjor… pa ja to već i sada sve imam. Objasnio mu je ribar.
A šta ću sa svim tim da radim? Pitanje je koje mnogi nikada ne postave. Ni zašto nam je to važno? Ni koliko smo spremni rado da platimo za našu želju? Živimo u svetu gladnog duha. Kako ga je nazvao Mate. Uhvaćeni u zamku našeg (ne)svesnog uma. I njegovih ideja koje nas programiraju na nesrećnost. Da moramo naporno da radimo da bismo zaslužili sreću. Neverovatno je lako upasti u zamku aktivnosti. Raditi sve više i više. Ipak… ukoliko lestve speha naslonimo na pogrešan zid, svaki korak naviše vodi nas na pogrešno mesto. Moguće je biti zauzet… veoma zauzet… a ne biti mnogo uspešan. I nimalo ispunjen.
U toj potrazi za više kompetencije… znanja… prihoda… priznanja… prosvetljenja… često uviđamo da nas je nagon za ostvarenjem zaslepio. Da smo izgubili zdravlje… vreme… bliskost… porodicu. Ono što smo uzimali zdravo za gotovo. I eto nas u Pirovim pobedama. Uspesima ostvarenim NAUŠTRB onoga što odjednom shvatamo da nam je daleko vrednije. Koliko su naši životi različiti kada zaista znamo šta nam je istinski važno. I kada sebe svakodnevno proveravamo da li smo na pravom putu.
Ovaj tekst sam se godinama spremala da pišem. Imao je nekoliko radnih naslova. Učini pravu stvar. Beyond. Pirove pobede. Prevrednovanje. A priča o kvintesencijalnoj temi. I života. Samim tim i moje Radionice. Na kojoj od prvog dana moje heroje pozivam da vežbaju da gledaju srcem. Jer suština se okom ne da sagledati. Iako ovu temu svakodnevno i celodevno živim… na njeno pisanje pokrenuo me je jedan dragi poznanik. Sreli smo se u bašti kafea. Dok je sa prijateljem razgovarao šta i gde će im deca studirati. Nabrajali su gradove poželjne za studiranje. Listali potencijalna zanimanja za njihovu decu. Ukrštali statistike. Slušala sam ih. I vrpoljila se na stolici. Kao na roštilju. Dok su njih dvojica… baš kao američki profa analizirali puku spoljašnjost. Svačijem oku vidljivu. Ako sam od nekoga očekivala da razume stvari… i da gleda malo dublje… to je bio on. Matematičar. Preduzetnik. Živeo i ovde i onde. Duhovit. Dekadentan. Ostvaren. Rekla bih.
Kada su u listanju potencijalnih gradova stigli do Beča, shvatila da imam obavezu da kažem koju. Tih dana sam bila u sred teme sa dve moje heroine. Koje su se oporavljale od Beča. I konviktanskog drila. Jedva su ga pretekle. Naša draga Diva umalo je prestala da peva. Svi misle da je pevanje lep posao… pričala nam je. Ah. Baš kao i druga heroina. Matematičarka. Koja nije smogla snage da zaokruži bečko školovanje. Jer je bilo biti ili ne biti. Pa se ipak odlučila za biti.
Iznenađena što on tako razmišlja… pozvala sam ga na malo dublji uron. Nisu važni samo grad. Država. I struka. Mnogo je važniji kontekst. Podsetila sam ga na ono što je svojim bogatim životnim iskustvom morao da skonta. Da je manje važno šta radimo… nego sa kim i kako radimo. Isto je i sa studiranjem. Znam i one kojima je Beč legao. I koji su u Beču procvetali. Ne radi se o Beču. I o struci. Nego o tome šta njihovom biću treba. Šta ih ispunjava i raduje? Da li njihovom biću više prija Sever ili Jug? Mali ili veliki grad? Veliki sa gužvom? Ili veliki i miran? Studentski ili ne-studenski? Da ne zaboravim ni ekipu. Ljude. Koji čine grad.
Obradovalo me je što je moj dragi poznanik brzo skontao da se malo preigrao. I odmah se na svoj račun nasmejao. Da je pošaljemo u Beč da studira nešto fensi. Pa da se na prvom raspustu zaljubi u mangupa sa šanka. I ostane u Beogradu. Ah. Dobro je. Čovek i dalje kapira.
Mene lično uređenost nikada nije ložila. I otud veliko nerazumevanje sa nekim meni važniim ljudima. Koji su uvek imali svoje ideje kako bih ja trebalo da živim. A koje su obavezno bile obrnute od mog omiljenog životnog stila. Zašto se ne preselim u Kopenhagen? U tako divnu uređenu zemlju? Nego živim u Beogradu? Gužva. Zagađenost. Histerija.
I pored toga što znam da je besmisleno raspravljati se sa onima koji imaju različite vrednosti od nas… ulazila sam u rasprave. Želeći da me meni važni ljudi razumeju. Otvoren duh. Slobodarski. Bolje grob nego rob. O Sole mio. Mediteranski životni stil. Žamor. Humor. Lepi ljudi. Ada. Onolika ekipa. Lepi moj Svet. A nadasve grad koji je prepoznao i raširenih ruku dočekao moju ličnu ludost. Koja je venula u rodnom mi Somboru. I u Novom Sadu. U kojem sam u više navrata pokušavala da živim. U Beogradu sam procvetala. I prodisala. U Beogradu moje srce peva. I sasvim sam dovoljno uredila sopstveni život. Pa mi spoljašnja uređenost nije neophodna. Živim tako da ni ne osećam gužvu. Zagađenost. I histeriju. A haos zna da bude kreativan. A meni je kreativnost najvažnija. Inspiracija. Radost. Sve što u Kopenhagenu ne bih imala. Imala bih bolje biciklističke staze 😉 Nuh… Beli Grad je ljubav moja.
Ne razumem ni ovu dramu koja se poslednjih godina zakuvala oko prijemnih ispita. Danas… kada skoro da nije važno šta studiraš. Osim za nekolicinu tradicionalnih zanimanja. Ne znam ko uopšte više radi u „struci“. I šta ta reč uopšte znači. Život je pokazao da je vrlo nadstrukovan. U Americi manje od trideset posto ljudi radi u „struci“. Ni futurolozi ne mogu da naslute smer u kojem će se svet razvijati. I koja vrsta znanja i veština će mu trebati.
Mladi naraštaji najverovatnije neće raditi ono za šta su se školovali. I da… Pozicija u društvu jeste važna. Ali ona u ovom trenutku ne dolazi od struke. Nego od našeg bića. Individualnosti. Integriteta. Koji se razvija upravo od življenja naših vrednosti. A ne od strukovnih studija u Beču.
Ko su najugledniji, najvoljeniji i najpoštovaniji ljudi? Nisu li to oni koji su svoji? Usklađeni sa svojim vrednostima? Oni koji žive i rade u skladu sa svojom filozofijom poseduju veliku ličnu snagu i harizmu. Integritet. Svi poštujemo ljude koji se zalažu za ono u šta veruju… čak i ako se mi lično ne slažemo sa njihovim idejama. Pusti njega… on je takav. Govore iza njihovih leđa. Ali ih ipak „ispoštuju“. Kao svoj najveći lični uspeh doživela sam kada su bližnji za mene počeli govore… ma pusti je. Ona je malo… luckasta. Samosvojna. Takva je. Neće da živi kao sav normalan svete. Neće da radi na fensi pozicijama. Neće da živi u Kopenhagenu. Kao Vukovi da su je odgajali. A ne mi.
Ako želimo da iskoračimo iz sveta gladnog duha i da živimo duboko ispunjen život… to možemo postići na jedan i samo jedan način. Razumeti svoje vrednosti. I posvetiti im se. Svaki dan. Po ceo dan. Većina nije načisto u pogledu svog sistema vrednosti. Koji čini suštinu našeg bića. Srce našeg života. Koji određuje sve što radimo ili ne radimo… bio on nama jasan ili maglovit. Najsrećniji smo onda kada se ono čime se spolja bavimo poklapa sa našim unutrašnjim sistemom vrednosti. Kad živimo u potpunom skladu sa onim za šta smatramo da je dobro i pravedno i istinsko. Kao meksički ribar.
Svi imamo iskustvo praznine u sred velikih „postignuća“. Sećam se svoje praznine na vrhu Empire State Buildinga. Nisam htela čak ni da fotkam. Pitala sam se gde je taj Empire State of Mind… na koji sam se tripovala. I šta ja radim sa svim tim ljudima. Protrčavam. Fotkam. I ništa ne doživljavam. Baš kao i na meksičkoj Ćićenici. Ali ne zbog Majanaca. I tu sam bila očajna među svim onim američkim turistima. Koji su jeli. Pili frapee od dve litre. Glasno i samozadovoljno govorili. I nadjačavali vodiča. Kojeg sam želela da čujem. I opet nisam mogla da doživim ništa duboko. Suštinsko. Iskonsko. Ono po šta sam došla.
Ali zato umem da budem ispunjena do poslednje čestice svoga bića u malim svakodnevnim čarolijama. U svakoj dobroj nadahnujućoj razmeni. I u mojim slatkim malim ćejfovima. Ponedeljak pre podne. A ja u mom dvorištu pijem kafu. Gledam smokvu kako raste. Pišem. I povremeno bacim pogled na ljude koji žure. Jurcaju. A ja ne moram nigde. I ništa. Osim da upijam Sunce. Ah. Ekstaza. Empajer State of Being. I ona se ne dešava na Empire State Buildingu. Nego u nama. I zato je za mene ovo kvintesencijalna tema. Da razumemo strukturu svoje punine. I da svoj život oko nje organizujemo. Svaki dan. Po ceo dan. Oj svakodnevice od najviših mi vrednosti satkana. Naziv je radionice koja se ovom temom bavi.
Ako nemamo jasnoću oko sopstvenih vrednosti…. naravno da ne možemo da razumemo ni vrednosti drugih. Pričam sa prijateljem. Čudi se kako roditelji koji su ga rodili i vaspitali nisu imali ideju šta je njemu važno. Roditelji su bili ono što se u vreme našeg odrastanja zvalo „intelektualci“. Imali su ideju da njihov sin treba da bude lekar. Objasnili su mu da će biti poštovan. Da će imati status. Dosta novca. Da će biti glavni u zajednici. Njemu… koji je od prvih dana u dvorištu pravio svoje spejs šatlove. Zatvarao se. I u njih dovlačio insekte. Stasao je u samosvojnog, urbanog dečka koji obećava. Zagledan u sve što je nesvakidašnje. Ekstravagantno. I uvek je imao svoj izraziti muzički svet.
U svojim spejs šatlovima smislio je da studira šumarstvo. Eh. Da sam htela da ga odgovorim od šumarstva, rekla bih mu da će studirati sa ljudima iz šuma. Ili sa sela. Sa kojima njegovo urbano biće možda neće imati mnogo zajedničkih tačaka.
Roditelji deci govore da ne puše jer će se razboleti. A šta zna dete šta znači razboleti se… ako nije imalo prilike da to na svojoj koži oseti. Ali ako na tren izađemo iz sebe… pa se zapitamo šta je njima cool… i njihovim rečnikom im kažemo da će im smrdeti iz usta… da će imati žute zube… da će zbog pušenja ispasti iz svoje omiljene igre… ili da će ispasti glupi u društvu… e to će već moći da čuju.
Naši „najbliži“ i „najmiliiji“ često nemaju ideju o tome šta nam je važno. Ni kako da razigraju naša srca. Za razliku od mletačkih trgovaca. Koji čim nas spaze znaju naše zlatne niti. Ne možeš ni kolač da prodaš da ne razumeš vrednosti svoje publike. Svojih mušterija. Pa nije ni čudo što se u svetu gladnog duha kačimo za ono što nam dušu hrani. Volim da pratim marketinške poruke. I aktuelne reči. One su najprecizniji pokazatelj čega je naše biće gladno. Autentičnost. Iskrenost. Integritet.
Kod Virtuoza me je najviše fasciniralo to što je još kao mali znao da uđe u cipele drugoga. I da mu nađe pesmu. Tako je kuću sagradio. I decu othranio. Imam pesmu za tebe. Dok ne dotaknemo nečije srce… svakako ne dotičemo ni njihov novčanik. A razumevanje nečijih vrednosti daje nam divan osećaj intimnosti. Da nas razumeu.
Dugo smo se zezali kako me je njegov prijatelj, iz velike želje da nas spoji, predstavio rečima koje su odmah zatvorile vrata njegovog srca. Rekao mu je da sam žena koja zna sve(t). Putuje svetom. Bila je u Japanu. Profesorka matematike. Ima svoj stan. Nema dece. Njemu koji je tri decenije proveo u emancipovanom Kopenhagenu…. ovo i nije zvučalo uzbudljivo. Međutim… kada mu je prijatelj rekao da sviram harmoniku… to je otškrinulo vrata njegovog srca. Ostalo je istorija.
Ovo promišljanje pisala sam u vreme predizborne kampanje. Bolelo je koliko partije koje su potencijalno moje ne dobacuju do mojih vrednosti. A onaj ko razume vrednosti svojih glasača… stiže i do njihovog srca. I do njihovog glasa. Jer pokazuje da razume sadašnji trenutak. U ovom trenutku to su mir. Stabilnost. Jebiga.
A kako se bliži sezona prijemnih ispita, podeliću sa vama pismo direktora jedne singapurske škole, upućeno roditeljima.
Poštovani roditelji,
Ispiti Vaše dece počinju uskoro. Znam da ste veoma opterećeni da sve prođe kako treba.
Ali, molim Vas, zapamtite sledeće:
Među tim učenicima sedi jedan umetnik koji nema potrebe da razume matematiku.
Tamo je jedan preduzetnik, kojeg ne zanima istorija engleskog jezika.
Tamo je muzičar, koji ne mari za ocene iz hemije.
Tamo je sportista, kome je fizičko važnije od fizike
Ukoliko Vaše dete dobija dobre ocene, to je divno! Ukoliko, pak, ne dobija, molim Vas ne ugrožavajte njegovo samopouzdanje i dostojanstvo.
Recite mu da je u redu. Pa to je samo jedan test! Suočavaće se sa mnogo važnijim stvarima u životu.
Recite mu da ga volite i da ga nećete osuđivati, bez obzira na njegov uspeh u školi.
Molim Vas, postupite tako a potom posmatrajte Vaše dete kako osvaja svet.
Jedan test ili niska ocena neće odneti njegove snove i talente.
Još ovo Vas molim, nemojte misliti da su doktori i advokati jedini srećni ljudi na svetu.
Srdačan pozdrav,
Direktor.
Baš kao što nam i Džim Keri poručuje… Voleo bih da svi budu bogati i slavni. Da shvate da nije u tome stvar. I opet dođosmo do iste tačke. Pratite ono što vas ispunjava…. ma kako malo i neglamurozno bilo. I napravite tako da češće radite ono što vas puni. I što manje onoga što vas prazni. Ma kako seksi i fensi zvučalo. Isto mesto do kojeg dođem u svim svojim promišljanjima. Prija. Ne prija. Jer… suština se ne da okom sagledati. Čovek samo srcem dobro vidi.