Saga o nalaženju svog mesta pod Suncem

Kako je lako kad znaš. Kad vidiš rešen zadatak. Sve se čini tako lako. Prirodno. Skoro pa očevidno. Ipak, dok ne dođemo do rešenja… koje traži spajanje nepovezanih tačaka… dok ne uočimo nit koja povezuje… situacija se čini daleko od lake. Dok ne nađemo taj most koji povezuje litice razdvojene svetlosnim godinama… ambijent nam se više čini kao ponor. Nego kao rešen zadatak.

Profesorka matematike u meni životno se posvetila stvaranju Bepinog praktikuma životnih zavrzlama. Rešenih i nerešenih. Po ugledu na Veneove zbirke rešenih zadataka. Čiju esencijalnost razume svako ko se iole dublje susreo sa matematikom. Čuveni Vene T. Bogslavov. I njegove četiri srednjoškolske Biblije. S tim da u Bepinom praktikumu ima i nerešenih zadataka. I dubokog uvažavanje za misteriju. I nespoznatljivo.

Kao mentorka u duši… kapiram da su svetu značajnija moja učenja iz feniksovanja. Moji eksperimenti sa univerzalnim zakonima in vivo. Nego razglednice sa plaže. Jer… na plaži se većina prilično dobro snalazi. Da ne pocenim ni plažu. Jer je važna. A dešavalo mi se da je pocenim. I često je upravo plaža bila onaj jedan cvet iz asortimana od 1001 cveta koji sam previđala. U svojim škorpijskim feniksovanjima. Kao i Moskva šnitu. Ili divnu novu tkaninu koja mi miluje telo. Ili čašu proseka. Malo bikovskog hedonizma. Odmora. I tih „običnih“ „ljudskih“ iskonskih i nepomućenih zadovoljstava.

Ova priča zvanično počinje na eklipsu 30. aprila. Kada mi je stigla vest o poskupljenju stana za pedeset posto. Ovom talasu pridružili su se i horski napevi o o poskupljenju hrane. Papira. Svega od čega je moja radionica satkana. Da ne zaboravim ni pelet. Koji je još od prošle zime bio preskup. Trostruko skuplji nego kada sam se u Inter brigada doselila. Trentuno me je presekla jeza poslednje dve zime. Kada kotao više nije radio nego što jeste. I kada sam se smrzla nezapamćeno. I stigla do tačke da mi se majstor Čuba javlja kada odlazi van grada. Za slučaj da kotao po stoti put utihne. Ili zadimi. Tokom aprilskih snegova sebi sam obećala da je to poslednje smrzavanje koje sam sebi „dobrovoljno“ priuštila. Mada tada nisam mnogo razmišljala šta bi značilo. Ni kako ću to izvesti.

Vesti aprilske eklipse delovale su mi apokalitično jer sam bila enormno umorna. Iscrpljena. Iznurena. Rasprostrta među mnogim elementima Bepa holdinga. Radionica uživo & onlajn. Ritritova. Bepa publishinga. Održavanja dve kuće. Beogradske & amazonske. Društvenih mreža. Fotkanja. Pisanja. Bepinih gozbi. Komunikacije sa herojskim svetom. A život voli da nam predstavi naš sistem u potpunosti. Da znamo šta imamo. Pa su u foto finišu aprila na bolovanje, odnosno na odmor otišle i spremačica kuće i Gazdićka. Desna ruka Bepinih radioničkih gozbi. Pa sam pored raznih kostim Bepa holdinga, nosila i kostim spremačice. I baštovanke dve kuće. I servirke. I šta još sve ne. I što je najluđe od svega… sve to moje bavljenje i ogromno davanje postalo je nedostatno da isfinansiram Bepa holding. Sistem koji sam deceniju pravila… prestajao je da bude održiv.

 

Mogla sam i ja da primenim većinsku metodu. Pa da ovo poskupljenje predam dalje. I bez mnogo razmišljanja da podignem cenu radionice. Nakon 10 godina. Kao što su mi ljudi i predlagali. Ali nisam. Jer nisam imala Viziju. A ja sam Ona koja posvećeno sledi svoju Viziju. Bez nje sam vrlo dezorijentisana. I bez jasnoće ne radim ništa. Čini mi se tada da životno bauljam. No… znala sam da me čeka nova. Jer je prethodna Vizija prestala je da me raduje. I energizuje. Izgleda da sam je potrošila.

Iako je zvanično otpočela na aprilsku eklipsu, nezvanično… ova priča počela je za moj rođendan. Kada mi je početkom aprila stiglo drugo izdanje Nindže od Japana sa Balkana. Ona spakovana sa koferom. I celim imanjem u jednom koferu. Zagledana u Izlazeće Sunce. Ah. Sva sam se naježila. I skontala koliko sam postala troma. I preušuškana. Kao neki spahija. Sa milion stvari oko sebe. Koje su me činile teškom. I nepomerljivom. Kao kakav tromi medo što ide na bal.

I… krenula sam u raščišćavanje. To je bila uvertira u eklipsu. To veliko spremanje. Deljenje stvari između beogradske i amazonske kuće. Olakšavanje. Ne bih li lakše disala. I lakše se svetom kretala. Shvatila sam da moja Filozofija slobodnog kretanja svetom postaje upitna u ovako tromoj postavci. Da. Da. Da. Sa čežnjom sam gledala korice Nindže. I podsetila se koliko volim i koliko mi je potrebno da osetim živi život. Herojsko kretanje drumovima. Bio je to prvi poziv. Koji sam čula. I  uvažila. Osetila sam šta mi je potrebno.

Život nam redovno isporučuje Pozive. Nekada nas očara. A nekada nam pobrka kockice. Da nam ukaže na neke propuste u ređanju. Obično nas vrati na tačku na kojoj smo skrenuli. Na kojoj smo nešto prevideli. Prečuli. Preračunali. Izigrnorisali. Obožavam da razumem te procese ređanja i preređivanja lego kockica našeg života. To fino štelovanje sebe na svet oko sebe. Da nam bude fino. Odnosno… da nam ne bude teško. Što me Virtuoz često podseća na učenje njegovog učitelja tambure. Čija je to maksima bila. Gledaj tako da ti ne bude teško. Što se vrlo slaže sa mojom težnjom za lakoćom.

Potrebe očitavamo tako što pratimo šta nam prija. A šta nam ne prija. Šta nam je lako. I samo se slaže. A idemo od onog što se ne da. Glavni zez je što smo učeni da pratimo kompas na mučenički način. Upravo suprotan životu. I prirodnim zakonima nenapornosti. Najlakšeg i najelegantnijeg rešenja. Učeni smo ne da pratimo svoju prijatnost. Nego upravo obrnuto. Prijatnost svih drugih. Pa često i zaboravimo šta želimo. I šta nam je potrebno.  Jer se večno uklapamo. Follow your bliss. Kaže Džozef Kembel. Autor koncepta Putovanje heroja. Uvaži svoje oDUŠEvljenje. Kaže Bepa. Idi tamo gde ti se otvara. Gde je lako. I lepo. Nadahni se lepotom. Daj ta ti ta lepota podari Viziju. Pa kreni da je živiš.

Nakon nokauta od aprilske eklipse… ostala sam da ležim. Jer nisam znala kamo bih išla. Pustila sam da mi izađu sve misli tipa Jadna moja mala ja. Da čujem Kalimera u sebi. Puštajući da mi gnoj izađe napolje. Iz duše. Srca. Tela. Da mogu da očistim ranu. Da čujem kako mislim. U šta verujem. Šta vrednujem. I kako rezonujem. U ovim donjim stanjima važno je ne ostajati predugo. Jer antispirala je snažna. Sve snažnija. I važno je znati kada stati. I izglisirati je. Tada uđem u rešavanje zadatka. Spajanje litica nad ponorom besmisla.  

Krize nas zovu da proširimo svoj doživljaj sebe. I obogatimo načine na koji se sa njima odnosimo. Neki dan sam na radionici „Ono što je dovelo ovde neće te odvesti tamo“ govorila o značaju proširenja asortimana naših eliksira. Jer…  najčešće uzimamo lekove koji nam ne trebaju. Skloni smo principu „more of the same“. Uzimajući ono što već imamo. A ne ono što nam treba. Pa tako meditant odlazi na hiljaditi silent retreat. A biznismen na još jedan seminar Tonija Robinsa. Umesto da jednom urade drugačije. I dobiju nešto novo. Ono što im treba. Meditantu bi dobro došlo malo strukture i loženja. A biznismenu malo mira. I vertikale. Za transformisanje krize u katarzu treba nam nešto novo. Sagledavanje sveta na novi način.

Iako sam imala poriv da razgradim svet koji sam godinama stvarala… i da se preodenem u ruho Bosonoge Amazonke… to nisam uradila. Baš zato što sam to radila hiljadu puta. Zato što to znam. I volim. Sa mesecom u škorpiji… feniksovanja su nešto sa čim živite. I njima se životno bavite. Poslednji put kada sam oduvala svet koji sam stvorila… trebalo mi je nekoliko godina da sastavim sve njegove elemente. Pa sam ovaj put to rasturanje sveta uradila drugačije. U svojoj mašti. Radila sam simulaciju dekonstrukcije.

Duboko sam proživljavala razne opcije koje je moja mašta mogla da zamisli. I pratila kako se u njima osećam. Najvažniji rezultat tog razdrmavanja sveta jeste pre svega razdvajanje mene i Radionice u Inter brigada. Sa kojom sam se takoreći identifikovala. Baš kao što se mnogi identifikuju sa svojim poslom. Pa ne mogu ni da zamisle da odlaze na neki drugi posao. Na nekom drugom mestu. Da rade nešto drugo. Što je poprilično ograničavajuće… složićete se. Naročito u dvadesetim godinama dvadeset prvog veka. Kada su promena i trans-formacija ključni.

U toj mojoj simulaciji dekonstrukcije… skontala sam da ne moram da budem u Inter brigada. Ali da želim da budem u Beogradu. Oooo da. Na Dorćolu. Oooo da. Kada sam bajkom prolazila kroz Skender Begovu ulicu… celo biće mi se ozarilo. I ucelilo. I reklo… ovde želim da budem. To su ti Pozivi. Ta svetlost. Oduševljenje. Baš kao što sam se razbolela i na pomisao da ne držim radionicu. U raznim formatima. I uživo. Oooo da. I onlajn. Oooo da. I amazonske ritrite. Oooo da. A skontala sam i da sam željna nekih zabavnijih formata. Šankerka u meni se zaželela dobrog i pametnog provoda. Ooo da. Drugačijeg. Hranljivog i za naše telo. I srce. I um. I za dušu. I za duh. Naravno.

Na poslednje dve-tri radionice razmenili smo toliko božanstvene energije… da sam se pitala kako sam uopšte mogla i da pomislim da ukinem (sebi) ovaj blagoslov žive razmene sa divnim mojim svetom. Da ću je prepakovati u novi format… hoću. Ali da ću je ukinuti…. ooo ne. Čini mi se da sam se od te ideje i razbolela.

A podsetila sam se i koliko je važno odmaranje. Mir. Peti ritam. Meni Ovnici/Strelcu najnesvojstveniji. I koliko je umor opasan. Umor i umro i mori su permutacija istih slova. Ooo da. I koliko je važna plaža. Moskva torta. Izložba. I sve te „obične“ „ljudske“ aktivnosti.

Shvatila sam i šta mi se više ne radi. Za šta trenutno nemam radosti i inspiracije. Za Bepine gozbe. Shvatila sam da skoro svake nedelje istovremeno kitim i Radionicu i Slavu. A  pripreme bi počinjale već sredom. Spremanjem kuće. Baštovanluk. Spremanje. Petak osmišljavanje menija i nabavka. Subota kuvanje mnogih veganskih jela. Nedelja radionica. I tako nekoliko godina. Prestalo je da mi se kuva. A rad bez radosti je ropstvo. Baš kao što je i rad sa radošću carski osećaj.

Zanimljivi su ti procesi… ti lavirinti. Koje tokom vremena u svom življenju napravimo. Setila sam se kako je sve počelo. Pre deset godina. U božanstvenoj Kući kralja Petra. Tada je Radionica nastajala. A moja potreba da ugostim ekipu iskazivala se divnom pržioničkom kafom. I voćnim špecijama. Koje sam nam servirala pod vekovnim ginkom Kralja Petra. Ubrzo nakon što se se preselila u Inter brigada… počela sam sa potažima. Želeći da moji studenti tog radioničkog dana pojedu nešto hranljivo. Svakoga dana dodavala sam sve više i više hrane. Tokom pandemije… ovi naši susreti postali su nešto nadnaravno. Jedino mesto zdravog razuma za većinu od nas. Pa sam sve još više dodavala. I dodavala. I zadala sebi ozbiljan zadatak. Da svake nedelje osmislim gozbu. Koja naravno košta. A radionicu nisam poskupljivala. I tako sam ja godinama radila sve više. Od jednog dana za radionicu koliko mi je na početku trebalo… stigla sam do četiri-pet dana pripreme. Pet dana. Dva dana. I tako je ovaj krčag išao na vodu… dok se nije razbio. Na eklipsu.

Zašto sam sve ovo radila? Pitala sam sebe. Osim što volim da osmišljavam gozbe? Zato što mi je važno zajedništvo. Jer volim da hranim prijateljstva. Odnose.  Međutim… danas znam da aktiviram zajedništvo i da ga nahranim na drugi način. Toliko je hrane koju imam da dam svetu. I nešto razmišljam da sam ipak bolji pisac i predavač i mislilac… nego šef kuhinje. Radionicu vraćam na fabričko podešavanje. Lepo mi je učitelj Tom Best ukazivao da ljudima dajem tri parčeta torte. E pa raspetljala sam ovaj moj sistem. Tako da dam jedno parče najslasnije torte.

Možda su upotrebna vrednost ključne reči ovog eseja. Potreba. Upotreba. Vrednost. Vrednovanje. Život sklanja sve što nema upotrebnu vrednost. Ne drži osušeno cveće. Ni dinosauruse. Život teče. Menja se. Naročito u ovo vreme prevrednovanja. Svet se menja… a mi ne skontamo šta to znači. Šta nam donosi. A šta odnosi. Koje su mogućnosti novog sveta. I kako se to slaže sa našim potrebama. I vrednostima. I šta mi od svega toga mi biramo. To  zovem Nebeska mehanika sklapanja i rasklapanja. Baš kao što kaže i naslov knjige koju spremam za svet. Fino štelovanje sebe sa svetom oko sebe.

Potrebno je razumeti i uvažiti potrebe i želje svog tela. Srca. Uma. Duša. I duha. Zadržati ono što je dobro i što nam prija. I osloboditi se onoga što nam ne prija. Potrebna je inteligentna kombinatorika u saradnji sa edukacijom srca. Zato sam odmah nakon ekliptičnih dešavanja krenula u pravljenje radionice mudrog donošenja odluka. Think & Blink. Da rešim svoju višeslojnu zavrzlamu. I da je podelim sa lepim moji svetom. Sa onima koji imaju kapacitet i interesovanje za temu.

Bila je to lagana dekonstrukcija ali ne i destrukcija sistema. Dobro sam ga prodrmala. Proverila šta je zdravo, vredno i potrebno. A šta sam prerasla. Novi normal doneo nam je toliko toga novoga. Ono što je juče vredelo mnogo… danas možda više ne vredi ni malo. A nešto novo postaje vredno. Prirodu i kuće u prirodi počeli smo da vrednujemo neuporedivo više. Baš kao i garaže. Pa je skuplja garaža na Staroj Detelinari u Novom Sadu nego lokal u centru grada u Dunavskoj ulici. Da ne zaboravim da saobraća i Soko. Koji nas za 36 minuta preveze od Beograda do Novod Sada. Što znači da je danas vrlo lako živeti u Novom Sadu. A raditi u Beogradu. Na primer. Ili u Ženevi. Jer danas je jeftinije doći iz Beograda do Ženeve… nego do Sombora. Ova spoljašnja smena vrednosti samo je posledica unutrašnjih i vrednosnih promena. I to je esencijalno. I to nam spremam u tekstu sa radnim nazivom Stvarna vrednost prstena. Naravno i u svim mojim radionicama nastaje to znanje obogaćeno mnogim iskustvima. I epifanijama digresija.

Zaboravljamo koliko se svet menja na dnevnom nivou. Pa iako se svakoga dana i svake nedelje na radionicama bavim vrednostima spoljašnjim i unutrašnjim… desi se da previdim novosti novog sveta. Kada sam pre 10 godina lansirala Radionicu… radionica i prostora za radionicu baš i nije bilo. Zato sam i rentala Kuću kralja Petra. Danas ih ima onoliko. Promaklo mi je i da sam polako i sve više razvijala onlajn radionice. A smanjivala one uživo. I da ih trenutno držim tri puta mesečno. A čula sam i Gazdićkine reči… Ne treba ti pozorište u kući. Oooo da. Ovo je zaista postalo pozorište u kući. Stalna postavka. Za tri radionice nedeljno… držala sam sve ove kulise. I angažovala čitav tim. Sa sve baštovanom. Nekada je to imalo smisla. Dok sam radila isključivo uživo. Ali sada… upotrebna vrednost nepostojeća.

Smetnula sam s uma da zadovoljena potreba ne motiviše. I da budemo gladni onoga što nemamo. A ne onoga što imamo. Tako mi je dosadilo da spojeno živim i radim. Dojadilo mi je da sklanjam tragove života za svaku radionicu. Kako je to nazvala moja sestra. Dojadilo mi je i da neprekidno dočekujem na gozbeni način. Baš kao što mi se slobodno kretalo. I razmenjivalo na novi način. Baš kao na Nindža koricama. Ja sam ona koja stižem sa koferom i tobolcem. U razne gradove sveta. Beograd jeste moja centrala. Ali ne i jedino mesto ukotvljenosti. Toliko je mesta na koja me zovete. I na koja ću u ovom novom talasu želeti da doletim sa svojom radionicom.

Suštinska promena u konstelaciji elemenata mog života desila se kada mi je prošlog leta u život stigla Amazonka. Božanstveno imanje na somborskom kanalu. Pa sam odjednom dobila i svoju kuću. I svoju plažu. A dva dvorišta u Inter brigada su mi odjednom postala višak. Pleonazam. A priroda ni njih ne trpi. Baš kao što mi se čini da nas ovo vreme zove na svođenje sebe i svojih sistema na pravu zdravu meru. Održivu. Inspirativnu. I u skladu sa novim svetom.

O svemu ovome sam razgovarala samo sa Virtuozom. Odnosno sa ekipom sa Think & Blink radionice. Koju sam za ovaj moj eksperiment in vivo okupila. A još sam više ćutala. Osećala. Simulirala i osećala dekonstrukciju sistema. I pratila to fino štelovanje. Dokle mogu da idem. Delila sam i tekstove sa lepim mojim svetom. Oda Radosti. Miris hiljadu cvetova. I miris hiljadu i jednog cveta. Neke stvari moramo da prođemo sami. Pa je to možda najvažnija tema. Odabir kapacitativnih sagovornika. Uron i sebe. I čuvanje impulsa. Razgovarati na temu taman koliko treba. Ali ne previše. Jer potrošimo impuls. Rapršimo ga. Smorimo se od mnogog opričavanja. Pa ne čujemo sebe. I svoj tihi glas. I nemamo volju da se pokrenemo.

Onoga dana kada sam na mrežama objavila miris Hiljadu i jednog cveta…. i iskazala svoje oduševljenje Dorćolom… a naročito Skenderbegovom ulicom… pisala mi je Jovana. Povezala me je sa Sanelom. Dragom koleginicom. A ona sa Sandom. Kundalinkom. Sa kojom sam se više puta sretala. Zajedno smo vežbale. A znala sam odmah i koje je prostor u pitanju. Jer… pre dve godine sam… gle čuda… bila baš u tom stanu. Bio je to poslednji dan kada je on pripadao drugom vlasniku. A pre nego što ga je kupila Sanda. Za svoj studio.

Ima tih događaja u kojima se desi sve. I tokom kojih sretnete sve aktere koji vam posle iskrsavaju kroz život. Bio je to oktobar 2020. Tada sam srela i Sašku. Sa kojom se fotkam od tog dana. Kada sam kroz prozor videla slova Zadužbina Dušana Grujića… baš kako se zvao i moj tata Duško Grujić. Preko puta je Leila bar. U kojem smo Virtuoz i ja imali promociju Virtuoza svakodnevice. Januara 2018. Pored je džamija. I vrlo moćna energija Kališa na 100 metara. Srce grada. Osećam kako pulsira. Novi prostor. Baš kakav mi treba. Nov. Renoviran. Visoko. Sa pogledom na Nebo. Meditativni studio. Dvorana.

I to je bilo to. Zadatak je rešen. Ovi potpisi Života u raznim oblicima, meni su toliko očevidni… i dovoljni putokazi. Svestlost koja obasjava. Sasvim dovoljno da krenem. Nema šta više da čekam. Imam Viziju. Hvala joj što se javila. I donela mi novu energiju. Svežinu. Ponovila mi se snaga. Radost. Entuzijazam. Feniksovanje je pri kraju. Novi svet se naslućuje. I znam prvi korak. Radionicu sam smestila u Cara Uroša. Završili smo sa brigadama inter. Juče sam otkazala kuću. Ostajem ovde do kraja jula. Čeka nas Fruškogorski Randevu sa Muzama. Koji uveliko kitim. Pa idem na moju Amazonku. Na neko vreme. Da se vratim na svoje „fabričko“ podešavanje. Sebi. Krajem avgusta čeka nas Amazonka experience. A sredinom septembra evo mene u Beogradu. Na Dorćolu. Blizu mog studija. Verujem da me čeka jedan divan moderan stan. Taman onoliki koliki mi treba. Sa centralnim grejanjem, naravski. I naša Radionica uživo. I onlajn. I ihaj.

Sada je na redu život u otkaznom roku. Što je naročito uživanje. Uživam ovog meseca. Pakujem ovih osam i po vračarskih godina. Zelenilo koje buja. Odnose sa mojim dragim divnim komšijama koje sam tako zavolela. I postali smo jedna porodica. Ovde sam počela da pišem. Toliko se toga ovde rodilo. Razvilo. Procvetalo. Sada sve to uvažavam. Zaokružujem. Zatvaram. I spremam razna nova otvaranja. Spremna sam da se ostisnem iz poznate i ušuškane luke. Razdvojila sam Radionicu i život. Pojednostavila  sam i racionalizovala stvari. Spremam pakovanje kakvo i dolikuje tim mojim tortama. Šifra… Slobodno kretanje svetom.

A ono što me posebno impresionira jeste to živo znanje. Od koga nastaju i moje radionice. Sada mi se radionica Think & Blink koja me je vodila kroz proces donošenja odluka čini neuporedivo moćnijom nego što sam je zamislila. Jer je nastala iz života. Iz živog znanja. Iz off road epifanija. Iz današnjih rešenja. Čak mi se predviđena znanja i univerzalni zakoni čine teko krti bez sočnosti života. To su moje Radionice. Story being. Story doing. Story telling. Understanding. And sharing. Moj praktikum životnih zavrzlama. Rešenih & nerešenih. U kome su zlatne niti mnogih mojih feniksovanja. To su ti rešeni životni zadaci. Koji se s početka čine kao apokalispsa. Kao provalija. A kada ih rešimo… deluju kao pitomi dečiji crtež sa jednom linijom spojenom. I malim rearanžiranjem.

Ovo prolećno feniksovanje ima još toliko elemenata. Koje nastavljam u sledećem tekstu. Pod radnim naslovom Stvarna vrednost prstena. A za kraj ove priče… izvukla sam tarot kartu Preporod. Koja prati ovu priču. Na njoj su jagnje. Što smo s početka. Pa kamila. Smorena. Teška. Natovarena. Pa lav. Koji se razbuđuje i daje impuls. Postavlja granice. Odlučuje. Ipak… konačna tačka je dete. Rešeno u svojoj želji. A opet blago i ljubavno. I bez teških sećanja. To je sada na redu. Preporod. Moju životnu težnju koju su mi zadali Latini. Rešeno u činu. Lavovski. Blago u načinu. Dečije. I evo živim život u otkaznom roku. Nameravam da uživam u Inter brigada do poslednjeg trena. A onda Đelem Đelem. I krećem putem svog poziva. Novog herojskog đira. Živa. Ushićena. I radosna. Da sretnem dobre ljude. Da se razmenimo. I zabavimo. Baš kao što pesma i kaže. Virtuoza sam zamolila da je prearanžira za mene. Živote… evo me. Tu sam. Što i vama od sveg srca želim.

Đelem đelem lungone dromeja

maladilem šukare Romeja

Đelem đelem lungone dromeja

maladilem šukare Romeja

Beograd, 29. jun 2022.