Oooo bratanice…. U vrhu su najiritantnije složenih i izgovorenih reči ikada. Bile su to reči moje tetke. Tako se javljala na telefon. Već u sledećem trenutku brojeći koliko se dugo nisam javila. Što je u meni budilo impuls da joj se svaki put sve duže i duže ne javim. I tako do kraja njenih zemaljskih dana.
Red bi bio da se vidimo. Napisala mi je jedna draga osoba. Uh. Nisam joj čak ni odgovorila na tu poruku. Jer to nije kriterijum koji mene poziva na susret. Naprotiv. Odložilo je naš susret do časa kada zaista poželimo da se vidimo.
Kao i moja draga Coka… kada je neki dan napisala… e ovo sad stvarno nema smisla. Koliko se nismo videle. I spomenula celu godinu u kojoj se nismo srele. Opet sam mogla da čujem ooo bratanice… kojoj se zamera. I kojoj se pravi ritam & raspored susreta. Pa sam joj to i rekla. Da se iz ove karte svakako nećemo videti. Nego iz želje. Interesovanja. Molim te da napraviš mesto u svom srcu i rasporedu za mene. Napisala je u sledećoj poruci. Jer ona zna. I da. Trenutno se otvorilo mesto u mom srcu. A samim tim i u rasporedu.
Ovih dana sam u jeku kristalizacije. Sažimanja. Vrlo blizu sebe. Kada su mi tako jasna DA. I Ne. Kada mi se rodila nova mantra. Zavet. Koji sam istetovirala u središte svog bića. Više nikad neću ućiniti ništa ni za koga što ne osećam celim srcem. Više se neću sresti… pozvati… napisati poruku… podržati bilo koju akciju…. za koju čitavo moje biće ne kaže DA. I to sam komunicirala najpre sa najbližima. A onda i sa svima ostalima.
Juče sam u povratku sa bazena nabasala na vrlo dragu komšinicu. Kojoj se uvek obradujem. Nuh… sa kojom moje biće još nije stiglo da se sretne. Iako me je par puta srdačno zvala da dođem u njen prostor. E pa stvarno nema smisla… dve godine su ti… i nikako da dođeš. Uh… da. Bratanica je podigla sve svoje brane. Osetila se kao kidnapovana. Znala sam da to nije mesto sa kojega odgovaram. U sledećem udahu sam se prebacila u telo. U sledeća dva udaha ušla sam u središte sebe. Koje zna šta mi je DA. I šta mi je NE. Hvala ti što zoveš. Idem sa bazena. Gladna sam. Jedva čekam da stignem kući. Imam voća. Kaže. Ne popuštajući. Uh… reko’ ovako me samo odbijaš. Uh…reko’ ovako me samo odbijaš. Iz te krivice i minusa nigde ne idem. Osećam se kao kidnapovana. Hvala ti što zoveš. Nuh.. ovo svakako nije način na koji ja dolazim. Idem da jedem. I hvala ti. Vidimo se upravi čas.
I baš sam bila ono čemu sam decenijama težila… blaga u činu. Rešena u načinu. Kako sam to naučila još u gimanziji. U latinskim sentencama. Što me je tako dugo golicalo. Nekada me je ljutilo kada moram da kažem NE. Što oni nisu suptilni koliko i ja. Da osete. Da znaju. Pa sam bila rešena u činu. I oštra u načinu. Sada… iz središta bića… to ide lakše. Blaga u činu. Jer ne odbijam biće. Moje biće istinski grli to drugo biće. A rešena sam u činu. Da nisam zainteresovana za ponudu. I opet zagrlim to biće. I dam mu instrukciju za kakvu bi ponudu moje biće (eventualno) bilo zainteresovano.
Ovu temu sam razrađivala i razrađujem u nekoliko poslednjih promišljanja:Deluje šašavo… ali radi. Pametniji popušta. Stilske vežbe. I pravim radionicu na istu temu. Uradi pravu stvar. Nije ni čudo što mi je algoritam poslao reči Kijanu Rivsa. Koji je to tako lepo i meko rekao. Ako ne dolazi od tebe… nemoj ga raditi. Ako ne osećaš…ne govori. Vrlo je jednostavno. Bilo šta što ne dolazi iz središta tebe je čist teret. Život jedino ima smisla u autentičnosti. U istinitosti u svakom koraku. Svaki dan je unikatan poklon. I zato biraj šta ćeš voleti. Izrazi što osećaš. Iživi intenzivno. Kao da ti sutra nije obećano. Nema se vremena za ne biti istinit. To tako snažno osećam. Da. To je zavet.
A sveznajući algoritam poslao mi je odmah zatim i video Alana Vatsa. U kome objšanjava razliku između NICE & KIND. I tako divno objašnjava šta je NICE. Uljudno. Pristojno. Ali površno. Neistinito. Navežbano. Iz straha da budemo to što jesmo. Da kažemo šta nam je DA. A šta nam je NE. Zadovoljavajući druge. Ignorišući svoj navigacioni system. Nasuprot NICE… leži KINDNESS. Istinska ljuba(v)nost i empatičnost našeg bića. Koja najvećim darom smatra to što se povezuje sa drugim na nivou bića. I govori mu istinu. Ono što oseća. Loving kindness. Kako kažu Budisti. Iliti rešeno u činu. Blago u načinu. Kako kažu Latini. Da. Tome sam dugo težila. I uspelo mi je. Jednom. Dva puta.Nastavljam da praktikujem. Jer… nema se vremena za ne biti istinit. I ljubavan. Prema sebi. I svetu oko sebe.
Beograd, 6. decembar 2024.