Hotel Amazonija

Divne li moje radosti sesti ponovo za kompjuter. Žedna sam i gladna pisanja. Prsti me svrbe. A nagomilani doživljaji u nizu dozivaju da se poređaju. Danima sam bila poprilično van mreža. I nezapamćeno udaljena od kompjutera. Retki dani kada nisam pisala ni uobičajene jutarnje stranice. Kojima više od decenije počinjem svoje dane.

April sam otvorila Plesom lude i rođendanom. Slavilo se danima. Kada sam sa proslavama zakoračila u znak Bika, shvatila sam da nije lepo da i dalje sedim na rođendanskom tronu. I da sam početak novog solarnog ciklusa obeležila dostojno života koje mi je podaren.

U Aprilu je stigao i Nindžoslav u novom ruhu. A kofer sa korica knjige me je dobrano prodrmao. I upitao. Bila je to 2007. Kada sam ceo život mogla da spakujem u japanski kofer Eminent. Srednje veličine. Tih godina sam se selila i skakutala svetom. U potrazi za sobom. Danas… petnaest godina kasnije… okružena sam tolikim stvarima. Božanstvenim darovima. Koncentracijom ljubavi koju od Lepog mog Sveta dobijam. Gde god pogledam… neko je nešto napravio. Smislio. Darovao mi.

Nemoj da ti stvari stoje naopako. Reči su koje sam tako čula. Čak iako nisu bile direktno upućene meni. Znala sam da su moje. Njima je krenulo veliko aprilsko spremanje. Svih tih stvari. Divnih i voljenih predmeta. Koji su me okružili u ozbiljnoj količini. I zapitali šta se desilo sa onom pokretljivom Bepom. Koja se selila. I skakutala svetom. Laka kao pero.

U aprilu je moju voljenu Domaćicu kuće život zadržao kod kuće. Da se malo odmori. I pozabavi sobom. A meni je doneo u zadatak da se ozbiljnije pozabavim svojom kućom. I svim tim divnim stvarima. Darovima. Tako je počela transformacija bola u art. Tema kojom sam otvorila April.

To je jedna od omiljenih mi terapija. Ređanje stvari. Misli. Života. Tema je bila jasna. Od jednog ful hausa… načiniti dva prozračne i lake kuće. Čekalo me je picnjavanje i aktiviranje Amazonke. Moje somborske kanalske kuće. Koja mi je u život stigla prošlog avgusta. Čekalo me je i aktiviranje kofera sa Nindža korica. Koji me je toliko dozivao. Iz Bepinog špila izvukla sam kartu… Ne umara nas posao. Nego ideja da posao umara. Dakle… ništa posao. Teška industrija. Rmbanje. Rintanje. Samo laka energija. Ujuhua. Stvaranje. Idemo. Ihaaaj. I krenula sam.

Malo je reći da volim da osmišljavam projekte. Čija me vizija zabljesne. I natankuje energijom. A uživam i u kostimiranju u odoru. Koja me vodi putem moje vizije. Ovaj put obukla sam odoru prvosveštenice svoga hrama. I krenula.

Dok gradimo Hram… hram gradi nas. Spazila sam rečenicu za šankom mog omiljenog vračarskog restorana. Dok sam ručala sa mojim dragim makedonskim prijateljem Alekom. Početkom milenijuma zajedno smo učili nemačko projektno razmišljanje. Od našeg voljenog učitelja Uwea. Volim te male skokove usred dubokih urona. Kada u odori prvosveštenice odem na najfensije mesto u gradu. Bez da se pogledam u ogledalo. Ruku koje su se očevidno bavile zemljom. Neplanirano je stigla i Kaća iz Podgorice. A prihajale su i moje crnogoske Sorele. Da zaokruže moju aprilsku temu. Zvanu Yugo Chic.

Pretresla sam svaku teglicu začina. Svako cveće. Sobno. Dvorišno. Baštensko. Šupu. Ostavu. Ormane. Biblioteku. Birala sam knjige koje su za Amazoniju. A koje su za Beograd. Zadržala sam ono što je sveže i aktuelno. A ono drugo je imalo da prođe test… da li ga nosim na Amazonku ili ga predajem dalje. Da kruži. Da bude aktivno.

Kofer sa korica Nindžoslava bio je jasan kriterijum. Protočnost. Lakoća kretanja svetom. I deljenje viškova. Svega što u ovom trenutku nema upotrebnu vrednost. Jedan od mojih omiljenih kriterijuma. Vrlo esencijalan. Sve što nema upotrebnu vrednost… sprečava protok energije. I čini me neprotočnom. Poput bare. Močvare. Što svakako nije ideja.

Temu za uređenje Amazonke definisali su božanstveni peškiri. Koje sam u komšijskom Jysku pronašla. Wild life. Zebra. Tigar. Nosorog. Slon. Oduševila sam se. Trebalo mi je još nešto malo pokućstva. Da i od Amazonke napravim svoj hram. U srcu Specijalnog rezervata prirode Gornje Podunavlje. A na obodu mog rodnog Sombora.

Šta ćeš sa njom? Pitali su me mnogi. Kada mi je prošlog avgusta stigla u život. Nemam pojma. Videću šta ću. Od Ramba sam naučila da je potrebno vrijeme da zavolim rješenje. A bilo mi je sasvim dovoljno što sam Amazonkom oduševljena. Tako pitomom. A divljom. Pustila sam da se to moje oduševljenje transformiše u Jasnoću. U Viziju. I dok sam ređala i raspoređivala stvari… desila mi se Jasnoća. Amazonka je namenjena kreativnom uronu u sebe. Randevuima sa Muzama. Kreativnim doživljajima. Mene. I Lepog mog Sveta.

Svih aprilskih dana slala sam Nindžu Lepom mom Svetu. Čitala ga. Osećala. I razbuđivala Nindžu u sebi. Skontala sam da, iako mi je trenutni život veći od crnog Eminent kofera, u biću sam itekako Nindža. Kako je gomila probranih stvari za Amazonku rasla… pitala sam se kako će sve to stići na odredište. Plus mačor Srećko. A pri tom bez kola. Nindža u meni je znao odgovor. Hrabrost. Kao poverenje u besprekornu orkestraciju života. Sa svojim tananim impulsima. Osluškivanje i praćenje znakova. Povezivanje sa svetom. I naravno… izlazak iz zone razbaškarenosti.

Najveća i takoreći nepoznata t(r)ema bio mi je Srećko. Ah. Moj mili Srećko. Koji je teritorijalan. I ne voli da se švrćka svetom. Kako ćemo stići? Kako će se uklopiti? Ipak je on vračarski salonski mačor. A na Amazoniji je wild life. Opasni žuti mačori. Đilkoši. A možda i Nindže. Navikli na svakojaka preživljavanja.

Nensi mog odrastanja se pojavila sa autom. Uklopili su nam se i tajminzi. I sva ta jalova razmišljanja… a šta će biti sa ovim i onim… pokazala su se apsolutno bespotrebnima. Smešnima. Ili što nam je još Seneka davnih dana rekao… oni koji pate pre nego što je potrebno… pate više nego što je potrebno.

Kada sam krenula da u torbu ubacim svoju crvenu svesku sa cvećem i paunima…  jasno mi je bilo da se ne uklapa u amazonski ambijent. Nuh… dozvala me je sveska sa zebrom & ptičicama. Koja je čekala svojih 5 minuta. Ah ta besprekorna orkestracija. I nebeska magnetika. Zebra & ptičice sa korica sveske nastavile su razradu teme. Wild life.

Srećko se svojim ritmom adaptirao na Amazonku. I presrećna sam što vidim da su naši dolasci u Amazoniju održivi. Da je i on ovde srećan. A nakon ljubavi na prvi pogled koja mi se desila sa kućom… sada se polako upoznajem sa njom. Zavoljevam svaki njen kutak. A upoznala sam ih tek nekoliko. Love gets sweeter every day. Divnom ljubaznošću i ljubavnošću prethodnih vlansika, vilenjačke familije Balović, obradovavala sam se neprekidno. Ostavili su mi sve. Što su osamnaest godina posvećeno pravili. Kitili. Čisto. Bez i jednog traga masnoće. Korišćenja. Zvala sam ih da im se zahvalim. Da ih pitam kako su. Super im je. Vrlo su zadovoljni. Kažu. Za njih je amazonsko imanje izgubilo upotrebnu vrednost. Potrošili su entuzijazam za kuću. Rešili su da se malo odmore u gradu. I da se malo i oni švrćnu svetom. Umesto da goste ljude na Amazonki. 

Obukla sam svoje Amazonka ruho. I krenula da se sretnem sa kućom. Dvorištem. Molom. Kanalom. Uživala sam u uspostavljanju kuće. U cvrkutu ptica. Šuštanju topola. Protrčavanju zečeva. Preletu fazana. (Ne)prepoznavanju raznih vrsta. Baš kao što mi je moja sveska sa zebrom i pticama najavljivala. Opijena mirisima buđenja života svugde oko mene. Zvukom voza. Koji povremeno prođe gvozdenim mostom. A koji pripisuju Ajfelovom opusu. Ovaj zvuk, naročito noću vodi me u neko drugo vreme.

Uživala sam da budem sama. Da spavam sama. Božanstven je osećaj. Novi. Osećaj divljine. Sama u ovoj pitomoj divljini. Divljoj pitomini. Amazonka u meni je budna. I gle čuda… od cele biblioteke koju sam za Amazoniju pažljivo birala… u ruke mi uleteše Žene koje trče sa vukovima. Koje sam do sada izbegavala. Ne volim da čitam što svi čitaju. Lepo je to Murakami složio. Jer onda mislim kao što i svi razmišljaju.  Ovde se Žene koje trče sa vukovima žive. Taj uron u svoju divljinu… u iskonsko… u instinktivno… u intuitivno… ovde je tako lako. Prirodno. Nenaporno. I čudesno.

Veliki utisak ovog projekta mi je kolika je razlika od „skoro sve“ do sve. Trebalo mi je pet dana da se svojim rukama sretnem sa svakim delom kuće. I opet mi se čini da sam tek krenula da je upoznajem. Sticajem klimatskih okolnosti… do mola i do kanala mog odrastanja nisam ni stigla. Nuh.. Ima dana. U tom ređanju… sa svih strana su mi stizali darovi. Bokali. Čajnici. Setovi dendi posuđa iz XIX veka. Kad je Sombor bio Holivud. A imanje dobija svoje amazonske-austro-ugarske obrise. Jer to jeste duh ovog mesta.

Već u prvom susretu sa imanjem shvatila sam da je ono mnogo više od Amazonke. Da sam umesto Nindža kostima spremna za Amazonku. A imanje je Amazonija. U sred specijalnog rezervata prirode. Gornje Podunavlje. Na biciklističkoj ruti Evropski Amazon. Pet kilometara od centra Sombora. Zelengrada. Ravangrada. Dugogodišnjom prestonicom Bačko-Bodroške Županije. Na 10 minuta šetnje ili 5 minuta vožnje bajkom do espreso kafe. I moje omiljene kafane De Sol. I Štranda mog odrastanja. Koji je dobio i naslov mog bildungsromana. Volite li Štranda?

Ovde sve dobija svoj smisao. Sve se povezuje sa svime. Svi predmeti koje sam čuvala… što mi nimalo nije svojstveno. Ali sam osećala da će nekada za nešto trebati. Kada sam se već poprilično fizički umorna a duhom tek razbuđena, začudila koliki je put od „skoro sve“ do sve… hroničari mog useljenja na Amazoniju objasnili su mi da sam možda krenula da napravim hram… nuh… desio se Hotel Amazonija. Jer… dok gradimo hram… hram gradi nas.

Amazonija nije namenjena samo mom re-generativnom i re-kreativnom doživljaju. Ipak je ona i hotel. U kojem šest srodnih duša može provesti božanstveno vreme. Sresti se sa svojom divljinom. Pitominom. Instinktima. Intuicijom. Iskonom. U sred specijalnog rezervata prirode. U sred panonskog beskraja. I Konjovićevskih pejzaža ravnice. Koja se nalazi sa druge strane imanja. Ispred je kanal koji nam je ostavila Marija Terezija. Carica. Koja je pored svojih 16 dece stigla da napravi i ovaj Veliki bački Kanal. I još mnogo toga što je preteklo do današnjih dana. Hvala joj. A hvala joj i što je mom rodnom gradu još 1749. dala status slobodnog kraljevskog grada. Što sve na ovom mestu osećam.

Karakter kuće se očitao vrlo brzo. Njena magnetika. Iako sam nameravala da budem sama… imala sam društvo svih dana. Svi moji Somborci su dolazili. Da me obiđu. Ovo je prvi put da u odraslom životu imam kuću u svom rodnom gradu. Do sada sam obilazila prijatelje. Po njihovim kućama. Sada mogu da ih dočekam na moj način. Da ih poslužim svojim eliksirima. Svojim špecijama. Jer ja volim da poslužim. I da hranim prijateljstvo. Odnose. A što je najvažnije… poklapa se i sa poslednjim korakom svakog herojskog putešestvija. Koje celom putovanju daje smisao. Povratak heroja kući.

Povratak heroja kući. Sadrži smisao i svrhu celog putovanja. A to je podeliti sa zajednicom ono što smo na putovanju videli. Saznali. Naučili. Takođe… da bi putovanje bilo kompletno… važno je uvažiti i proslaviti putovanje. Kao komplement davanju… jednako je važno da heroj od zajednice primi priznanje. Ah. Koliko komplimenata sam dobila. Kao komplement svim mojim davanjima. Toliko… da sam juče… petoga dana prožimanja sa imanjem nebesima objavila da idem da spavam. I da više nemam energije čak ni da se divim. Na svu sreću to je bilo samo na tren. Pred spavanje. Jutros sam se probudila željna novog divljenja. Zadivljena cvrkutom ptica. I kreketom gatalinki.

Poslednji je dan Aprila. Upravo sada se dešava mlad mesec u Biku. Ah. Koooliki je ovo bio April. Započeo Plesom Lude. Na mlad mesec u Ovnu. Hramovi su ponegovani. I beogradski. I amazonski. Hotel Amazonija je spremna. A uskoro će i prvi maj. Opšti tok. I svi će u prirudu. Pravi je čas da se na dva dana povučem u grad. Da Amazonsko imanje prepustim na uživanje njenim prvim gostima. A ja da uživam u praznom gradu. To mi je uvek bila naslada. Taj prvomajski gradski đir. Da se vratim na moju Amazoniju već 2. maja.

Amazonija experience može da počne…

Amazonija, 30. april 2022.