Volite li Štranda?

Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem

Džoni Štulić

“Odakle si?” Ovo je pitanje koje ljudi postavljaju jedni drugima vrlo često. A ja dugo nisam znala da odgovorim na njega. Toliko puta sam poželela da odgovorim Džonijevom pesmom: „Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem…..”

Rođena sam u Somboru, iz kojeg sam zaista i suštinski otišla pre skoro trideset godina kao Šejn, sa idejom da se ne vratim. Ipak, u Sombor sam se vraćala tri puta godišnje, poštujući tradiciju, Uskrs, Svetu Petku, Božić i okupljanja oko njih.

Sledećih sedamnaest godina živela sam u Novom Sadu, u kojem sam završila fakultet, stekla i razvila prijateljstva za ceo život, počinjala i razvijala svoj odrasli život, prošla kroz velike i strastvene ljubavi, u kojem sam vlasnik stana u kojem sam živela ni dve godine.

Pre deset godina preselila sam se u Beograd. Beograd sam volela još kao mala, jer sam u njega često odlazila kod ekstravagantne, nespoznatljive i zanimljive baba-tetke Mile Gec, zvane Gecovice, glumice, kod sestre od tetke Mile i celog tog detinjeg velikog i glamuroznog prestoničkog sveta koji sam mnogo volela. Beograd sam zavolela “na keca”. Prihvatio me je tako kosmopolitski, tako odmah, snažno, lako i rado mi je otvorio sva svoja najlepša vrata, pokazao najlepše ljude i čudesna mesta.

Ja sam zaista počela da živim kada sam se preselila u Beograd, grad sa kojim tako divno rezonujem, u kojem sam se ponovo rodila, koji me je prigrlio tako snažno i nežno i koji mi je dozvolio rascvetavanje mog punog potencijala. Odmah sam, kao i svi ljudi koji su došli od svukud, a koji se osećaju Beograđanima, počela da govorim da sam iz Beograda. Dom je tamo gde je srce, a moje srce je momentalno stiglo u Beli grad.

I sada se sećam jedne divne scene, kada sam došla na neki seminar u nekom od gradova, koje sam tada zbog prirode posla vrlo često obilazila. Domaćini seminara  su me pitali “Odakle si?” Ja sam svojim izrazito vojvođanskim akcentom, koji i dan danas svaka trafikantkinja u Beogradu iskomentariše i “prepozna”, odgovorila: “Iz Beograda”, na šta su se moji domaćini, recimo iz Vrnjačke Banje, zacenili od smeha. “U redu je, razumemo vas”, rekli su moji domaćini “svi danas hoće da su iz Beograda”

Eh… Zemljo otvori se…

Tada sam ozbiljnije počela da razmišljam kako da odgovorim na ovo pitanje: “Odakle si sele?”, a da odgovor bude istinit i da se ljudi pri tom ne zagrcnu od smeha.

Onda sam u nekoj knjizi, možda u Alhemičaru, pronašla odgovor koji mi je čučnuo: „Od svukud.”
Daaaa, baš tako. Ja sam od svukud. Rođena u Somboru, gde mi je alma mater, živela u Novom Sadu, zaljubljena u Tokijo, Nju Jork, Istambul i Berlin, ali i u neke divne kutke opština i zaseoka Srbije, a dom i srce su mi u Beogradu.

Neko vreme sam odgovarala da sam „od svukud.” Efekti ovog „svukud” eksperimenta bili su raznorazni. Neki bi se zbunili i prekinuli konverzaciju. Neki bi se pobudili i počeli da mi postavljaju mnoga pitanja. Neki bi se uvredili. Svako spram svog doživljaja sebe.

Pitala sam se: „Imate li neko lakše pitanje?”

Onda bi me pitali: “A čime se vi bavite?” Uh… ovo je još teže pitanje. Ja sam od svukud. Bavim se ljudima. Volim i vodim ljude. Na putovanje heroja. Uh…. Hajde nešto lakše….

***

Nego, da se ja ipak vratim na zavičaj… u Sombor, u kojem sam rođena.

Dom je tamo gde mi je srce. Moje srce se iz Zavičaja odselilo zajedno sa mamom, koja je otišla da se više ne vrati 1986. godine.  Otac je formirao novu porodicu u koju se ja nisam uključivala i tako sam se isključila iz alma matera, iz matakaše (materice na Sanskritu), porodične kuće, grada, iz Zavičaja…

Ona tri puta godišnje, dolazila sam u kuću Ire, moje sestre po izboru i njene božanstvene i ljubavne porodice, gde me je ipak zvalo srce, a ne samo tradicija i običaji.

***

Ipak, postoji jedan dolazak u zavičaj tokom svih ovih godina koji nisam spomenula, a koji je možda i najvažniji. To je moj letnji dolazak u Sombor, na Štrand. To je dolazak iz čiste ljubavi, radosti, pripadanja, potrebe, želje, žudnje, strasti…

To je dolazak na mesto sa kojeg u stvari ja POTIČEM. Ja potičem sa Štranda. Somborski Štrand je moj zavičaj.

Nakon što sam sa tri godine sama naučila da plivam, otkopčavši crveni „plucer” i ušavši u more i pustiviši mu se, nastavila sam plivanje još istog leta, na Štrandu. Moj deda, Jovan Grujić, direktor škole u penziji 30 godina, koji je živeo svojih živahnih 90 godina, me je zaljubio u Štrand i u Veliki bački kanal još tada. Deda me je posadio najpre na paktreger svog bicikla koji je trajao dugo skoro kao i deda, i već sa pet godina sam počela da treniram plivanje kod Cunca nenike, kako se na mađarskom kaže tetka Cunca, koja je bila dedina drugarica i ispisnica, živahno devojče od sto godina. Cunca nenika je decenijama učila Somborce stilskim plivačkim vežbama. Uskoro sam na Štrand počela da dolazim i sama, svojim biciklom sa četiri točka, pa biciklom sa dva točka.

Evo mene danas, 40 godina nakon, na istom mestu, na Štrandu, na mestu mog pripadanja, mom Zavičaju, mom Amazonu, mom kanalu, mojoj matakaši…

Bože dragi…tooog života… tooog bosonogog odrastanja…. te slobode….

Možete li da zamislite da smo mi, deca iz grada, tako mali, sa pet-šest- sedam-deset- petnaest godina, svaki dan po ceo dan tokom letnjeg raspusta, provodili na Štrandu. Na more u Rovinj odlazila sam po službenoj dužnosti i brojala dane da se vratim ekipi sa Štranda.

Ono kad sami napravite sendviče sa paštetom i paprikom (ti su se pokazali najtrajniji tokom dugih letnjih dana), ponesete pare za dva-tri sladoleda i iiihaaaj…. Trči, skači, plivaj, kartaj se, igraj se, tenis, pesak, odbojka…

Tu, na tom Štrandu dešavalo se SVE. Ceo moj mali život. Prijateljstva, simpatije, čežnje, ljubavi, treninzi na kraju dana…

Kooolika je toooo sloboda… kolika odgovornost za sebe, svoj provod, ekipu i svoj mali život… Čista božanstvenost!

Baš kao što Kanda, Kodža i Nebojša pevaju:

„Izlazim i nema me, ceo dan

A gde sam? Otkud znam”

Zamislite… roditelji su nas puštali tako male, na ceo dan, samostalno, bez nadzora, bez telefona… bez pravila. Roditelj nam je bio Bora živih radosnih očiju, blagog osmeha i apolonske građe, atletičar, bacač koplja i spasilac. Cunca nenika. Treneri. Sami sebi. Jedni drugima.

Slooooboooodaaaaa.

Dobro… ipak je to Sombor, uvek je tu bio „neko poznat”, neko ko je jednim, ali budnim okom motrio na nas dok ronimo, skačemo, jurcamo, cičimo, pušimo iza kabina i ludujemo. Taj neko morao je biti dobro maskiran, na tajnom zadatku. Nikad ga nismo provalili. A decu koja su dolazili sa nadzorom, sa roditeljima, naša ekipa, slobodna deca Štranda, silno smo sažaljevali.

U taj osećaj slobode sam se zaljubila tako mala i uvek ga, do dana današnjeg, imala kao meru. Ni manje, ni više. Taman toliko.

I onda, nakon  celog dana, kada „obična” ekipa ode kući, mi plivači ostanemo, na treningu. Razvlačimo staze. Trening, proplivavanje kraula, delfina, kifer okreti, skokovi na glavu, skokovi sa trambuline, sa visina… u kanal… u veliko… u Veliki bački kanal.

Naravno da sam bila zaljubljena u najboljeg i najzgodnijeg od svih plivača, Mišu, koji me je i krstio Bepom, po Bepi Jozef iz Alan Forda, koji smo takođe živeli na Štrandu. Miša je otišao pre skoro dvadeset godina na visinama Kilimandžara sa anđelima, da se više nikad ne vrati.

I onda, nakon celog dana, na granici budnog stanja, obnevidelosti i opijenosti, sledio je povratak kući od nekoliko kilometara, u koloni bicoša, bez ruku, naravno. I danas imam nekoliko šavova od jedne od tih vožnji kada sam se mnogo frajerisala na svom novom brzincu sa deset brzina. I danas vozim bez ruku.

Dolazak kući. Izvadimo sveee iz frižidera. Najslađe jedenje na svetu. Borba sa roditeljima… oko netuširanja. To su mi najslađa spavanja, ona kad sam se izborila da se ne istuširam. Pa spavanjac, novi dan, rano buđenje, pravljenje sendviča u Vančinim kiflama sa paštetom i paprikom, novac za dva-tri-sladoleda… I tako… do punoletstva.

****

Evo me danas, trideset godina nakon, sa mojom sestrom sa Štranda i sestrom po ljubavi Irom u istoj koloni. Vozimo bicoše bez ruku i slikamo selfie.

Danas smo na isturenom odeljenju Štranda, De Solu, osnovanom 2005, za ekipu sa Štranda. De Sol je totalna šmekerica pored Štranda, sa pregledom i pogledom na Štrand. Voda je ista, matakaša, zelena, amazonska, sa drezgom, lokvanjima, ponekom belouškicom. Naravno da se počastim netuširanjem i puštam se tom mirisu zavičaja, slobode, leta, kanala, Amazona, matakaše.

***

U Novom Sadu sam zavolela Dunav, Štrand, i zvanično proglašenu najlepšu rečnu evropsku plažu. Pesak, lepe novosađanke u belim i fensi kupaćima, modiranje, Čonta, bolje da nosim kratku kosu, mekike, preferans, most Slobode i ne mnogo kupanja.

Zavolela sam Dunav. Često sam ga preplivavala. Umalo sam stradala u Dunavu, ali ne od Dunava, nego od Mačuge, koji je od mene u plivanju delfina sa belom trakom oko glave, pomislio da sam jelen koji je odbegao iz nekog rita, pa je brže bolje krenuo da me puškom „zaustavi”. Srećom, neko je Mačugi šapnuo da to nije jelen, nego profesorica, kako su me tamo i tada zvali. I pretekoh.

Čula sam jednog psihijatra koji je ljude pitao “Idete li na Štrand?” To mu je bila mera  psihičkog zdravlja. Ako idete na Štrand – dobro je, zdravi ste. Ako ne idete na Štrand, to je već tema, psiho-fizičko-estetsko-emotivno-mentalno-socijalna, znaćete već.

I moja lična mera zdravlja je Štrand.

Odnosno, Na kraj sveta na Adi Ciganliji. To je moje beogradsko more, moja vožnja, moj velegradski đir. Moja glavna doterivanja i picnjavanja su baš za ovaj đir. Ne možeš nedoteran na biciklističku stazu. Staza je moja pista. Mnoga glavna beogradska prijateljstva su mi sa Ade. U mom imeniku piše: Branka sa Ade, Staša sa Ade, Ivana sa Ada, ovaj i onaj sa Ade. Jer ja sam sa Ade, od marta do novembra, a i posle.

Na kraj sveta nije somborski Štrand, ali jeste moje pripadanje. Dovoljno je daleko da na njega dođu hodači, bajkeri, trkači, roleri, plivači. Oni drugi sednu u kafiće blizu parkinga. Do Na kraj sveta vam treba barem 4 kilometra nekakvog putovanja. Za Na kraj sveta vam treba Ideja. Na kraj sveta ima dušu i pored nude, jedino je mesto na Adi tolerantno na toples. Na nudu se nisam primila, ali na toples jesam. Slobodno plivanje i slobodno kretanje. Tako nekako.

Kad god imam priliku, počastim se Kanda Kodžinom i Nebojšinom pesmom „Izlazim i nema me, ceo dan… a gde sam… otkud znam…”

I tako.

Sa kraja sveta stigla sam na somborski Štrand, na godišnji odmor. Pripadam i ovde i tamo, jer ja sam od svukud, svugde gde ima slobode i kretanja i igre, radosti i bliskosti i plivanja…

Dom je tamo gde mi je srce….

Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem….

Nego da vas pitam: Volite li Štranda?

Štrand, 8. avgust 2014. godine