Zlatne niti, deo prvi: Svetac na odmoru

Za sada imam jednu tetovažu. Beskonačnost. Kao položena osmica. Na zglobu desne noge. Pre nekoliko zima, Ana moja srodna duša, astro-twins i bratanica, predložila mi je da zajedno istetoviramo simbol koji često crtkam, a koji ona mnogo voli. I tako je tetkić vodila devojčicu Anu na tetoviranje. Ana na levom. Ja na desnom nožnom zglobu. Od prošle godine još jedan tattoo mi se mota po glavi. Njega planiram da stavim na levu šaku. Da mogu ga vidim. Da ne zaboravim. Da me uvek podseća. „Accept and transform“ ili „Šta naiđe tom sam rada.“ To je jedna od zlatnih niti putovanja heroja. Zove se pokroviteljstvo.

Jezikom svakodnevice, pokroviteljstvo je kada se pitamo: „Zašto je ovo dobro?“

Sve što sam vam do sada pričala o svojim nulama i o svojim ranama je pokroviteljstvo. Integracija senki. Susret sa demonima i transformacija. Slatka tama. Kao crna čokolada sa malinama.

Kada heroj čuje poziv i prihvati ga, sledi silazak sa kauča. Prelazak praga. Prag je tačka bez povratka. Izlazak iz znanog u neznani svet. Tamo ne važe pravila starog sveta. Staro znanje i stara svesnost tamo ne pomažu. Zato se toliko bojimo silaska sa kauča. Za terra incognita potrebna je nova svesnost. A stara svesnost ne može da stvori novu. Potrebno je iskustvo. Potrebno je putovanje. I susret sa demonima. Pa njihovo prihvatanje i transformacija. Transformacija rana u darove. Pokroviteljstvo. Da se razvijemo sa svojim darovima. I da ih na povrtaku kući podarimo svetu.

Konfrontacija sa demonima je kulminacija putovanja. Sa negativnim drugostima, u nama i izvan nas. Ovo naizgled zlonamerno prisustvo nas ugrožava. I rešilo je da nam onemogući ostvarenje poziva. Šampion želi da uništi demona. Heroj dejstvuje na drugom nivou svesnosti. Ima transformacioni odnos sa njima. Demona čini činjenica da sam ja uplašena ili zastrašena njime. Kada ja ne bih bila uplašena, to ne bi bio demon. Demona stvara moj odgovor na njega. Moj bes, frustracija, pohlepa, krivica, stid. To je ono što problem čini teškim. Demon drži ogledalo za nas. Otkriva nam naše unutrašnje senke. Odgovore, osećanja ili delove nas sa kojima ne znamo kako da baratamo.

Putovanje heroja vodi nas tako da shvatimo da problem nije ono što je izvan vas, nego ono što je unutar vas. I da je demon samo energija koja nije ni dobra ni loša. Jednostavno energija. Fenomen.

Današnje društvo slavi i pravi šampione. Heroj i šampion nisu isto. Šampion zna šta je dobro, a šta nije. Bori se za svoje ideale. Zato što „zna“ da su oni „pravi“. I da je on u pravu. Onaj ko mu se suprotstavlja je njegov neprijatelj. Ili ste sa njim ili ste protiv njega. Ili-ili. Rat. Borba. Do istrebljenja.

Heroj je pozvan da uradi nešto što će transformisati ne samo njega, nego i šire polje i odnose u kojima živi. Ovo je promena na dubljem nivou. I ona zahteva različitu vrstu svesnosti. Pokroviteljstvo. Šta naiđe tom sam rada. Moj sledeći tattoo.

I zato vam ja pričam o svojim ranama. I o tome kako sam ih isceljivala. O demonima i o njihovom prihvatanju. To je transformacija. To je nova svesnost. To je alhemija. Od olova do zlata.

Putovanje heroja je koncept koji se temelji na radu američkog mitologiste Džozefa Kembela. Kembel  je godinama izučavao različite priče, legende i mitove, muškarce i žene iz različitih kultura tokom istorije. Primetio je da kroz sve ove priče postoji određena struktura, koju je nazvao putovanje heroja. Koje se sastoji od određenih predvidivih koraka. O njima vam pišem. Kroz svoje priče.

Ima jedan grafit, koji mi se mnogo sviđa: NISAM DOBRA. DOBRO SAM.

Baš tako. Često  me ljudi pitaju: „Da li si dobra?“ Nisam. Nisam dobra. Dobro sam. Zadovoljna sam. Ili nisam. To je telesni osećaj. „Dobra sam“ je društvena kategorija. Mentalna. Moda. Diktat. Koji određuje neko drugi. Putovanje heroja nije ego trip. I u krajnjoj liniji, sve što radi, heroj radi da  bi rane transformisao u darove. Da bi podelio darove kada se vrati kući. I to je celo, zaokruženo putovanje. A počinje Pozivom. I ranama. Svi imamo rane. Lične, porodične, društvene. Rane našeg naroda. Svetsku bol. To su telesni osećaji. Ne društveni. Priroda i društvo. Priroda prvo. Kad delujemo iz društva, zaboravljajući prirodu, ona nam uvek pošalje neki cunami. Da proverimo društvo i norme koje smo napravili. Da ih ažuriramo.

Putovanje heroja, moja igra staklenim perlama, vrlo mnogo pažnje posvećuje telu. U njega su utkani  principi istočnjačkih borilačkih veština. Yoga. I svakodnevna praksa. Naš duh je dobio telo da provede ovaj život u njemu. Najsavršeniji instrument na celom svetu. Ljudsko telo. Ništa nije ni blizu tako savršeno kao naše telo. Ono sve zna. Oseća. Pamti. Iskazuje. I zato je važno da naučimo da razumemo i upravljamo njime. I da ga svakodnevno i posvećeno negujemo. Da povežemo telo i um. Sve te bezbrojne informacije koje imamo. Da ih doživimo.

U Papua-Novoj Gvineji kažu: „Dok nije u mišićima, znanje je puka glasina.“ Nemoj da misliš. Znaj. Mišljenje je posledica neznanja. Znanje je u telu. To me je naučio sensei Dušan još pre 10 godina. Kao informaciju. Sada mi je u telu. Sada znam. O tome vam i pišem.

Bol i zadovoljstvo. Nula i jedan. Dve sile koje oblikuju naš život. Sve što radimo, radimo da izbegnemo bol. I da doživimo zadovoljstvo. Da iscelimo rane. I da ih transformišemo u darove.

Kada pitam ljude da li imaju signal za DA i NE, često se iznenade. A još češće ti ljudi imaju vrlo visoko akademsko obrazovanje. I mnoga znanja. Možda baš zato. Misle da umom odlučujemo. A ne telom. Ah. I sama sam dugo bila pametna na vrlo glupav način. Društvo me je učilo da inteligenciju koristim za rešavanje kompleksnih matematičkih zadataka. A ne i da je povežem sa prirodom. Pa sam doživela cunami. I shvatila da je moj zadatak da povežem prirodu i društvo. Da budem pametna na pametan način. I zato je ovo jedna od zlatnih niti na putovanju heroja. Da povežemo telo, naše DA i naše NE, sa svim skustvima i informacijama koje imamo. Dok nije u telu, znanje je puka glasina. Tek u telu ona postaje znanje. Nemoj da misliš. Mišljenje je posledica neznanja. Došlo je vreme da znaš. Govori mi moj sensei Dušan.

Društvo je ove dve centralne sile koje oblikuju i vode naš život prevelo u dobre i loše. Osećanja u telu smo zamenili ocenjivanjem.  I tu smo se izgubili. Jer je ocenjivanje podložno modi. Društvena kategorija. Dolazi spolja. Želimo da budemo „dobri“. „Dobar“ i „loš“ samo su ocene.  Stanje u telu je „zadovoljstvo“, „sreća“ i „radost“. Kao da želimo nekom da se dodvoravamo. Umesto da živimo.

Pa i na događaje stavljamo nalepnice: „dobro“, „loše“, „lepo“, „ružno“. „Pravilno“ i „nepravilno“. „Dostojno“ i „nedostojno“. Ovo su sve ocene moralne prirode. Koje ne vode ničemu. Polarizuju. Bez rezultata. Dobro je samo ono što nas raduje. A ako je nešto „dobro“ i ne veseli nas –  to ne vredi ni pišljivog boba.

Svako vreme ima svoju modu. Svoje ocene. Svoj diktat. Možda znate priču sa ocem, sinom i magarcem. Dok je otac jahao magarca, svet je sažaljevao sinčića koji ide peške. Kada je otac prepustio magarca sinu, a on krenuo peške, svet se ljutio na razmaženog i bahatog momčića što jaši magare. Umesto da pusti starog oca. Kada su obojica seli na magarca, grdili su ih ljudi koji se bave pravima životinja. Onda su obojica išla peške. I opet su ih kritikovali. Kako su mogli dopustiti da u njihovom trojcu, magarac bude glavni. Na kraju su otac i sin nosili magarca na ramenima. Da se sete da se svetu ne može ugoditi.

Šta god da uradimo, nekome nećemo biti dobri. I zato je važno da pratimo svoj osećaj. U telu. Da oslušnemo svoj poziv. Koji možemo da razumemo i osetimo samo mi. Ovo se u literaturi zove emocionalni navigacioni sistem. Da naučimo da navigamo svoje telo kroz svoj život. Da li se osećamo dobro? Ili ne? Kada nam je dobro, da nastavimo dejstvovanje. Kada nam nije dobro da ga promenimo. Tačka.

Jer, naporno je biti dobar. Umara. Kad ugađate svima i svakome, malo malo pa  morate na godišnji. Svetac mora na godišnji. A svetac nekada i štrajkuje. I onda postane militantni mučenik. Kada oni prema kojima smo bili „dobri“, to ne uvaže. Kada „nisu bili dobri“ po našim kriterijumima. Pa se onda naljutimo. Mene je Iva sa Brača odavno naučila: „Nemoj da se jutiš, jer ćeš da poružniš“. I ne sviđa mi se da se ljutim. A ni da poružnim. Niti da štrajkujem. A sve počinje„dobrotom“. Kada očekujem medalju zasluga za narod. To nije dobrota. To je kalkulacija.

Ko o čemu, lopov o poštenju. Vojnik o skraćenju. Baba o uštipcima. Predosadno. A to je već osećaj u telu J.

Knjiga koju sam poslednjih meseci poklonila mnogim svojim prijateljima zove se „Jebe mi se“. Ne biste verovali kako ljudi fantastično reaguju na „jebe mi se“. Zato što je svima dosadilo dosadilo da budu sveci. Jebe mi  se da budem dobra. Osoba koja je bila moj prvi sensei za „jebe mi se“ koncept je Staša. Ona kao da je pisala ovu knjigu. Sećam se važne priče iz Stašinog života. U tinejdžerskim godinama, njena ćerka Daša ponašala se baš kao prava buntovna tinejdžerka, sa cunamijem  uzavrelih emocija u telu koje se budi. I koja je igrala vrlo inteligentno igru sa razvedenim roditeljima. Kada je Daša svojim ponašanjem ujela Stašu za srce, pa još i pred velikom publikom, majka se na neko vreme povukla iz ćerkinog života. U koordinaciji i u dogovoru sa Dašinim ocem Sinišom. Nje nije bilo. Uh. To svakako nije bilo lako. Majka ne želi ni da čuje, niti da vidi svoje dete. Neko vreme. Uh. Staša se nikada nije pravila „dobra“. Nije hranila ničiju slabost. Pa ni Dašinu. I nije baš brzo popustila. Daša je imala vremena da postane svesna svog postupka. I da ga nikada više ne ponovi. Daša je danas božanstvena mlada žena. A odnos koji Staša i Daša imaju, jedan je od najdivnijih odnosa između majke i ćerke koji ja znam. I za razliku od velikog broja mladih ljudi, Daša je već sa 18 godina znala da živi sama. I da organizuje svoj život. Da postane velika. I odgovorna za svoje postupke. Za svoj život. Nekoliko godina kasnije Staša je pričala na ovu temu sa našim senseijem Dušanom. Rekao joj je da je ovim ponašanjem Daši i bukvalno život spasila. Ljubav nije biti dobar. Ljubav nije hraniti tuđe slabosti. Ljubav je hraniti kvalitete. I to se zove pokroviteljstvo. Accept and transform.

Sve o čemu sam do sada pisala, Meri Oliver je rekla haikuovski, u poemi Divlje guske.

Ne moraš biti dobra.                                                                                                                                                                                                                                   Ne moraš hodati na kolenima

stotinu milja kroz pustinju, kajući se.
Samo trebaš pustiti da meka životinja tvoga tela
voli ono što voli.
Pričaj mi o očajanju svojem, a ja ću tebi o mojem.
U međuvremenu svet se i dalje vrti.

Da. Ne treba da budemo dobri. Dovoljno je da pustimo telo da voli ono što voli. I da radi ono što mu se radi. I da ne radi ono što ne radi. Follow your bliss, rekao je Džozef Kembel. Autor koncepta putovanja heroja.

Na putovanju heroja radimo nekoliko vežbi na temu „dobro“i „loše“ . Pre nego što krenemo da se sretnemo sa demonima, da bismo ih transformisali, važno je da se iscelimo. Isceljujemo se tako što najpre zaustavimo curenje energije. Najveća energija odlazi nam na igranje uloge sveca. Na dobru izvedbu. Da budemo dobri. A još nam više energije treba da sakrijemo da smo „loši“. Po svim ovim „dobrim“ i „lošim“ osama kulja naša energija. Naša životna snaga. Sami sebe razapinjemo. Pa se umorimo. Svetac mora na odmor. A povremeno i štrajkuje. O tome se radi.

Vežba o kojoj vam pričam se zove: „Dobro ja“ i „loše ja“. I kao i sve genijalne stvari, potpuno je jednostavna. Poenta je da osvestimo u kojim situacijama doživljamo da smo dobri. A u kojima mislimo da smo loši. Pa  da uvidimo da smo i dobri. I loši. I još mnogo, mnogo toga između. I da je sve to u redu.

Setila sam se kako sam se nekada javljala na telefon. Ako bih kojim slučajem bila u tišini, zatrčavala sam se i brzo palila muziku, pojačala je i javljala se kao da sam na prenosu nekog partija. Kada sam bila pasivna ili slaba, nisam se javljala. Sklanjala sam se od sveta.

Želela sam da svet vidi da sam ja aktivna. Nisam želela da me vide neaktivnu. Pasivnu. Slabu.

Tvoj zadatak je da ne uradiš zadatak, govorio mi je Dušan. I danas sebi čestitam kad ne uradim neki zadatak. Kada otkažem nešto „važno“.

Nikada nisam falila ni dan iz škole. Sa posla. Sa sporta. Jedino kada sam imala srčani udar. Kada su me odneli. Nikada se nisam požalila. Niti kukala.

Želela sam da svet vidi da sam ja srećna. Nisam želela da vidi moju beznadežnost.

Želela sam da svet vidi moje veliko i velikodušno srce. Nisam želela da vidi bol koji sam nanela ljudima koje volim, sledeći svoje srce.

Mnogo sam ugađala svetu. Bila „dobra“. „Lošu“ mene je mrzelo da se odnosi spram želja i potreba celog sveta. Kada je  razdor između „dobre“ i „loše“ mene postajao sve veći, razmišljala sam o tome da emigriram. Da se lepo sklonim od svih. Pevala sam pesmu Olivera Mandića: Po-o-ludeću, po-o-ludeću, nek’ me ostave sad, na miru svi.  Jebe mi se. U Japanu sam se častila da se ne javljam nikome. Da se odmorim od sebe. I od svojih. Uživala sam u toj slobodi od očekivanja najbliže okoline. Porodice. Prijatelja. Kumova. Normi. Bez „trebalo bi“.

U stvari, često sam se naslađivala time da ne budem „dobra“. Volela sam da prekršim  društvene norme. Doputujem u Sombor ili Novi Sad. Postojala su čitave liste očekivanja porodice i najbližih prijatelja. O tome kada i kome se javljam. Uh. Imala sam osećaj kao da su se svi zakucali u svoje kuće, dok mi štopaju vreme kada ću stići. I onda se ljute. Ako nisu prvi na listi. A ja najviše volim da kad doputujem, slobodno prođem gradom.  Da pijem neku kafu za šankom. Sa onima koji se zateknu. Uvertira. Minijatura uz kafu. Bez ideje o prvom, drugom na listi. Vrlo često sam sretala baš te „prve“. I pre nego što sam stigla da im se javim da sam doputovala. Nekada sam se u tim situacijama osećala kao lopov. A ljudi vam u tim situacijama ne olakšavaju. „Pa kad si došla? Nisi se javila? Nećeš doći kod nas?“ Pitaju sa licima najtužnijih mučenika. Uh. Da. Onda bih tako „loša“ kretala da se iskupim. Kao na pokretnoj traci, koju neko vuče unazad. Trčim od jednih. Do drugih. A oni sede. Mere vreme. I ljute se. Uh. Razapeta po svim osama. Moj osećaj nakon ovih putovanja bio je: „mleveno meso.“ I zato sam želela da emigriram. Da sačuvam svoje meso u komadu.  Svetu nije lako ugoditi. Nije lako biti dobar. Skoro je nemoguće. A onda sam uvela „jebe mi se“ koncept. Sada je meni dobro. A onda je dobro i svima pored mene J.

Ovo je priča o „lošoj“ ja, koja me je pratila ceo život. To je druga strana medalje mog velikog i razgranatog Univerzuma. Mnogo bliskih prijateljstava i odnosa. U raznim gradovima i svetovima. Iz raznih epoha. Ceo taj Univerzum, sve te  porodice koje sam stvorila zahtevaju posvećivanje i pažnju. Ljudi imaju svoja očekivanja. Neki su navikli da se sa svojim bliskim prijateljima čuju i vide redovno. Neki svakodnevno. Neki i više puta dnevno. Ja nikad nisam imala potrebu za svakodnevnom komunikacijom sa prijateljima. Posle Nataše Popović, nisam imala najbolju drugaricu. Fizički mi je neizvodljivo. A i psihički.

Ni dan danas, posle mnogih kurseva i edukacija na temu komunikacije, nisam naučila da pričam telefonom. Mene to mrzi. Ne znam. Ne volim. Radije otputujem. U Sombor. Novi Sad. Njujork. Na Siciliju. Na kraj sveta.

Tokom godina posvećenosti svom putovanju, učenjima, razvoju radionice, pisanju knjige, skoro da nisam imala prostora za prijateljevanje. Da. A odnosi kad se ne zalivaju, mogu i da se ugase. U svakom slučaju se nalaze na ispitu. Tako je nastalo putovanje heroja. Kada sam shvatila da ne moram da emigriram. Da mogu da živim po svom i u Srbiji. U Beogradu. Po mojiim ritmovima. Kada bi me bliski ljudi, pitali gde sam? Odgovarala bih: Na putovanju. Uh. Koje olakšanje. Da, ja sam na putovanju. Neki su ovo prihvatali bez daljih potpitanja. Neki bi me dalje pitali za razradu ideje. Na kom sam to putovanju? Na putovanju sam na kom upoznajem sebe. Nisu samo gradovi, priroda i drugi ljudi za upoznavanje. Valja se malo sprijateljiti i sa sobom.  I  tako se desilo Putovanje heroja. Od toga što nisam bila dobra.

Divno je što je velik broj mojih prijatelja podržao moju radionicu „Na putovanju heroja“. I onda smo je zajedno sa mnom razvijali. Bezmerno sam im zahvalna. To je to zaokruživanje putovanja heroja. Deljenje darova sa putovanja na povratku kući. I tako su neki dragi ljudi koji su gunđali zbog mog dugog odsustvovanja, potpuno uživali u razlogu moje odsustnosti. U našoj zajedničkoj radionici. U razmeni na novi način. Većina mi je opravdala izostanke J.

Heroj se ne tripuje da je dobar. Jebe mu se. Zna šta mu je poziv. Zna koje je njegovo putovanje. A koje nije. Znam kad mi se javila ideja: „Ovaj put jeste moj. I onaj put nije moj.“ Danas, kada nisam sigurna, ja sebe tiho upitam: Ovaj put, da li  je moj?

Heroj je u bliskom odnosu sa svojim telom. Zna šta mu je DA, a šta mu je NE. Emocionalni navigacioni sistem ga vodi. Prati šta ga raduje. Šta ga ne raduje. Prija. Ne prija. I zna da patnja na putovanju znači da je skrenuo na neki put koji nije njegov. Pa se vrati nazad. Na mesto na kojem  je skrenuo sa svog puta.

Zamislite Sizifa koji je gurao i gurao svoj kamen. Uzbrdo. I izgurao do nedostižnih visina. Uspešno je savladao put. Poduhvat je uspeo. Sizif posmatra pređeni put odozgo nadole. Čak i ako mu se činilo da će dostići sreću kada stigne tamo negde, na vrh brda, sada s tom iluzijom može da se pozdravi. Što Rambo Amadeus peva u pesmi Guru Sizif:

Sizife, Sizife,
Šta ima novo Sizife?
Jesi se umorio Sizife?
Jel’ ti dokurčilo Sizife?

Ostvarenje mora da ispunjava naš život. Da ga čini interesantnim, sadržajnim,  dinamičnim. U suprotnom, ono ne zaslužuje da se na njega troše vreme i snaga. Sizif kad popizdi, pukne po svim osama. Ja pratim to cepanje ljudi po „dobrim“ i „lošim“ osama. I herojima vidam rane, nežno spajajući ove pukotine. Iz kojih kulja naša životna snaga. Rambo  je to opevao u pesmi o inspektoru Nagibu. Koji je uveče bio šibicar Ragib.

Danju Ragib, uveče Nagib
ista frizura, pogled i kljun
šibicar Ragib je Nagibu bio
the dark side of the moon.

Kada razlika između izvedbenih i suštinskih nas postane mnogo velika, onda puknemo. Neko to zove depresijom. Neko krizom srednjih godina. Nekom se desi srčani udar. Nekom šlog. A u stvari, samo „dobro ja“ i „loše ja“ žele da se sretnu.

Mi ostvarenje  nosimo u sebi. Opet u telu. Osećanje ostvarenja možemo da imamo i kad napravimo neku dobru kafu. O ručku da i ne govorimo. Ili kad napišemo neki lep mejl. A možemo da ga nemamo čak ni kao predsednik neke veće države.  Kada doguramo kamen na vrh brda. Sreća je ono što mi osećamo. A ne ono o čemu drugi pričaju. I ne ono o čemu govore mitovi o sreći. Ostvarenje je ono što radimo sa radošću i zadovoljstvom. A ne ono što se na nas obrušava kao posledica sticaja nekakvih nejasnih okolnosti.

Izvan ideje o dobrom i lošem nalazi se polje. Vidimo se tamo, reče Rumi.

Radim šta mi se radi. I ne radim šta mi se ne radi. Vrlo jednostavno. Prirodno. Nije zvučno. Nije seksi. Nije fensi. Nisam dobra. Dobro sam.

 

Beli, zavejani, lepi Sombor, grad muzej, 2014. na 2015. godinu

Kao sa starih razglednica

 

Za blistavu, radosnu, ispunjenu i novu 2015. godinu darujem vam jedan irski blagoslov. Pokroviteljski. Koji će vas lagano uvesti i u sledeći tekst koji pišem.

Ne želim ti stazu lišenu oblaka,

Niti život na krevetu od ruža,

Niti da nikada ne požališ,

Niti da nikada ne osetiš bol,

Ne, to nije moja želja za tebe.

Moja želja za tebe je:

Da budeš hrabar u vreme iskušenja,

Kada drugi polažu krstove na tvoja leđa,

Kada se planine moraju osvojiti,

Ponori se moraju preći;

Kada zračak nade jedva da može prodreti,

Da svaki dar koji ti je Bog dao

Može rasti zajedno s tobom.

I da daruješ dar radosti

Svima kojima je stalo do tebe.

Da uvek imaš prijatelja

Dostojnog tog imena.

Kojem možeš verovati

I koji ti pomaže u vreme tuge.

Koji će se boriti protiv oluja

Svakidašnjeg života na tvojoj strani.

Da u svakom satu radosti i bola

Možeš osetiti Boga pored sebe.

Ovo je moja želja za tebe

I za sve one kojima je stalo do tebe.

Ovo je moja nada za tebe,

Sada i zauvek.