Zatvaranje

Sve što sam u NINJI napisala je moje sećanje na moje iskustvo. I sve je to varljivo. Što bi Lao Ce rekao: Ne znam da li sam Marija koja sanja da je NINJA, ili NINJA koja sanja da je Marija. Ali to nije ni važno.

NINJU sam pisala sa namerom da sa vama podelim sve čudesno, mudro, inteligentno, korisno, duhovito i zanimljivo, što sam na svom putovanju otkrila. I sve one „a-ha“ momente. Uvek kada pomislim „Eh, da sam ovo nekada znala“, ja to zabeležim. Ninja je predvorje moje lične Riznice.

A kako je svako od nas jedinstveni izraz iste kolektivne svesnosti, znam da ono što muči jednoga teši mnoge. Zato vam pričam o svojim ranama. I o tome kako sam ih vidala. I o darovima koje sam razvijala.

NINJA od Japana sa Balkana je moje sećanje na moje iskustvo. Moje rane. Moje darove. Moj način. My way. A svako ima svoj way. Nema formule. Nema knjige. U tome je stvar. U tome je čar. Samo vi znate šta vam vaše srce šapuće. To ne zna niko drugi. I zato slušajte svoje srce. Nijedna formula i nijedna knjiga nisu pametniji od vašeg srca. I zato, ako vam vaše srce kaže drugačije, ne slušajte nikoga. Ni NINJU. Ni mene. Slušajte sebe. Svoje srce. Ono jedino zna.

To bi bila moja poslednja poruka. Poslednja priča. Za sada. J Nema gotovih rešenja. Nema formule.

Sensei Tom Best nam je često pričao o principu havajskih huna: „Efikasnost je mera istine“. Nisam baš obožavala ovu formulaciju. Moje srce se bunilo. Efikasnost me, kao mantra današnjeg vremena, baš me i ne pali. Kada je Tom ovu „efikasnost“ preveo na njegovo šeretsko pitanje: „Funsiona? Ili No funsiona?“ zaljubila sam se u ideju. Ako vam nešto „funsiona“, nastavite. Ako vam „no funsiona“, menjajte. O tome se radi. Život je uvek u pravu. Patnja na putovanju je znak da nešto treba da promenimo. Život nije i ne treba da bude patnja.

Ne menjajte konja koji dobija. I menjajte konja koji ne dobija.

Ako ste zadovoljni nastavite. Ako niste, menjajte.

I slušajte svoj tihi glas. Svoje srce. Ono najbolje zna.

Radite što vam prija. Nemojte raditi što vam ne prija. O tome se radi.

Baš zato što je tako jednostavna i velika poruka, njome ću zatvoriti NINJU od Japana sa Balkana. I pričom o tri starca i kapetanu, koju mi je podario Aleks.

Kapetan i posada jednog broda u jednom moru  izgubili su pravac. I  posle par dana ugledaše malo ostrvo. Kada su se približili ostrvu, imali su šta i da vide. Na svoje veliko iznenađenje, videli su tri starca, kako im mašu. Starci su bili goli, sa dugim belim bradama. Brzih i živahnih pokreta, koji odlikuju mladiće.

Starci su im pričali da su pre mnogo godina doživeli brodolom. Uspeli su da prežive jer ostrvo ima pitku vodu. I obilje najdivnijeg voća.

Kapetan ih je pitao da li znaju za Boga i da li mu se mole.

Jedan od staraca je rekao:

„Da, znamo za Živog Boga u Trojici i Sina Njegovog Isusa Hrista i molimo se ovako: Vas trojica gore na nebu pomilujte nas trojicu, dole na zemlji“

Ah, rekao je ruski kapetan. „Pa vi se ne molite pravilno.“

Oh, rekli su starci. „Molimo Vas, naučite nas kako da se molimo.“

Kapetan im je rekao Očenaš. A  starci su ponavljali sve dok nisu zapamtili.

Na veliko čuđenje i kapetana i posade, starci su odbili da se vrate u civilizaciju. Brod je krenuo bez njih. A starci su mahali.

Brod je već dobro odmakao od ostrvceta, kad neko od posade uzviknu: „Kapetane! Kapetane! Pogledajte!“

Kapetan ugleda trojicu staraca kako trče po vodi prema brodu. Vikali su: „Stanite! Stanite! Kapetane! Zaustavite brod!“

Kada su došli do broda, jedan od njih reče:

„Dobri kapetane, oprostite nama starcima. Zaboravili smo kako ide Očenaš. Molimo Vas da nas još samo jednom podsetite.“

Kapetan je u čudu gledao trojicu staraca kako stoje na vodi. I samo im je tihim glasom rekao: „Nastavite da se molite kao i do sada. A molite se i za mene.“

Brod je nastavio dalje. A starci su mahali. Dugo.
Beograd, 15. januar 2015. godine