Videla sam Grad patuljaka, Videću i Grad džinova.
ali živeću u Gradu na vodi.
Tamo, kažu, patuljci porastu, A džinovi se, smehom smanjuju. Kome od toga više treba?
Druid iz Sindiduna, Vladislav Bajac
Iako sam ga tek dodirnula i udahnula, u Japan sam se zaljubila trajno i nepovratno. I danas, skoro 12 godina nakon Japana, mogu da osetim tu njegovu ogromnu amplitudu. Od iskona do 22. veka. Moje biće je u Japanu doživelo beskraj. Od najviših visina duhovnosti, svesnosti, estetike, razvoja, sklada, najfinije orkestracije, uigranosti, posvećenosti, vrednog i smislenog rada, do najdubljih nizina samoće, udaljenosti, izdvojenosti, usamljenosti, nerazumevanja, nepripadanja.
Tu veliku amplitudu moje biće oseća i voli i na Balkanu. Od najviših visina bliskosti, humora, inteligencije, domišljatosti, spretnosti, visprenosti, šarma, lepote, životnosti, strasti, do najnižih nizina neosvešćenosti, neobrazovanosti, lenjosti i svega što iz lenjosti proizilazi.
Japan je mesto početka moje transformacije, meditacije i molitve. U Japanu sam ostvavila staru sebe. I zajedno sa Suncem koje izlazi, na svetlost dana je izašlo i moje pravo biće. Koje od buke na Balkanu nisam mogla da čujem.
U Japanu sam zavolela Balkan. I ono što na Balkanu ima. A u Japanu nema. Osvestila sam šta mi znači Družina. Pleme. Bliskost. Sestrinstvo. Osvestila sam šta mi znači susret pogleda, u kojem sa nekim razmenim sve. I pitanje i odgovor i neku malu duhovitu zavereničku misao. Bez reči. Sa druge strane, i pored sve ljubavi koju za Japan i Japance osećam, nisam ih do kraja razumela. Nisam naučila da razumem mimiku i reakcije mojih sagovornika. U stvari, to mi je bio najteži deo Japana. To kada pričam sa nekim, a nemam nikakvu ideju da li su me razumeli. Da li im prija, ili im ne prija to što govorim. Da li se slažu, ili ne slažu. A onda sam rešila da pričam ono što imam. I da ne hajem mnogo na reakcije sagovornika. Ako se ne slažu, neka mi kažu. Ili neka me slušaju.
A bilo je i obrnuto. Baš kao u kadru filma Izgubljeni u prevodu, Sofije Kopole. Kada glavni lik, glumac Bil Murej dolazi u Tokio, da snimi reklamu za viski. Prvi put se sreće sa Japanom. Mladi nabrijani i nadrkani reditelj mu se na snimanju obraća i priča li priča. Priča glasno i viče i priča. I gestikulira. I šetka se. I to traje. Bil Murej sedi i čeka prevod. Onda mu prevodilica na sav taj tekst, na svo to vikanje, šetkanje i sve te reči, kaže: „Okrenite glavu prema kameri.“ Murej pita: „Da li je to sve što je on rekao?“ A onda se prevodilica okrene i nastavi da govori. I da govori. I da priča. Pa reditelj nastavlja da govori. Mnogo reči. I da viče. A prevodilica to opet prevede u dve reči. Baš tako.
Što sam više volela Japan, to sam više volela Balkan. U Japan sam došla nakon tamne noći moje duše. Nakon Balkanskih ratova. I mojih ličnih potonuća. Odmah nakon dizanja sa donjeg minimuma. Tek što sam izašla iz ralja života. Osećala sam se staro. Izgledala sam najmanje 15 godina starija nego danas. I nisam se sviđala sebi. Bila sam u štimungu „nesviđanja“. A onda sam počela da se očaravam Japanom. Pa sam ponovo počela da se sviđam sebi. I da sa te daljine vidim šta mi se na Balkanu sviđa. Počela sam da vidim mnogo toga lepog i na Balkanu. U Japanu sam ušla sam u štimung „sviđanja“.
Moja generacija, zvana generacija X je društveno stasala početkom devedesetih. Počela sam da radim 1991. godine. U sunovratu vrednosti. U hiper-inflaciji. U ratovima. Plata 5 maraka, stanovanje 250. Ogroman broj mojih prijatelja je emigrirao. Što bi Bajaga rekao: Od Aljaske, do Australije. Od Japana, do Manhatana. Moja generacija je gledala napolje kao periskopom. Najpre u London. Njujork. Manhatan. Zbog rokenrola. A onda smo istim periskopom gledali kako da se spasemo iz balkanskog grotla devedesetih godina. I ja sam ’93 godine bila u programu za iseljenje u Kanadu. Otišli su moja sestra Mila i njena porodica, Čonta i Zoja. Moj tadašnji momak Bobi i ja smo bili suviše subverzivni i suviše r’n’r za kanadsku administraciju. Pa smo ostali u grotlu Balkana. U undergroundu tog grotla. Gde smo se prilično spržili. Ali smo ipak pretekli. Ostali smo živi. Nije mala zajebancija.
U Japanu sam počela da isceljujem svoje rane. U zemlji izlazećeg sunca. Da se moja duša budi nakon svoje tamne noći. Kada se duša budi, to je kao neka nesanica, što kaže Hese. Ne pomaže da ideš gore-dole. Da ustaneš i da ponovo legneš. „Jedan od onih časova u kojima nema načina da pobegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš.”
Moja duša je počela da se budi u Japanu. I nije joj se spavalo. Nisam imala nikoga sa kime bih o tome mogla da pričam. Bila sam i van vremenske i van prostorne zone. A nisam znala ni sa kime bih tačno pričala o onome što me je „snašlo“. Pa sam se pustila. Samoći. Nesanici. Nepoznatom. Tokiju. Osećaju da me nema. U toj potpunoj samoći, sama u sobi 839 sa pogledom na ceo Shinjuku i na sva njegova svetla, u tim beskrajnim noćima nesanice moje duše, osetila sam kako se stara ja dezinetgriše. Rastače. Ona svetla grada i treperenja koja sam budna iz kreveta pratila činili su mi se kao aparati. A ja u komi. I pustila sam staru ja da ode. Nije mi se sviđala.
Nije mi se sviđala. Zato što su me napravili svi drugi osim mene. Zato što nisam bila svoja. Što sam se iz želje da pripadam, napravila po meri drugih. Kada je moje okruženja bilo zadovoljno mojim performansom, ja sam nastavljala. Kada su se ljudi oko mene mrštili, menjala bih izvedbu. A onaj osećaj u Japanu da nemam nikakvu ideju kakva je reakcija ljudi na moju izvedbu, bila je potpuno oslobađajuća. Ne znam šta misle. Nije mi ni važno. Jebe mi se. Radim ono šta mi prija.
Nije mi se sviđala stara ja ni zato što sam shvatila da mi je toliko dosta sebe same. Osećala sam se kao da sam ulivena u neki beton od sebe. Od toga ko ja „jesam“. Šta znam. Šta jeste. Šta nije. Šta je dobro. Šta nije. Uh. Jedva sam disala od tih ideja i koncepata. Koje sam napravila ogledajući se u drugima.
Uh. Pa taj momenat između stare ja i nove ja. Ta razmeđa. Tamna noć duše. Kada nisam bila više stara. A još nisam bila ni nova. A nisam baš ni znala kako bih se ponovo napravila. Potpuno sam zaboravila šta mi se zaista sviđa. Ne pričam o onom što je (ne)preporučljivo. Šta je dobro. Loše. To je stara ja itekako dobro znala. Šta je svima lepo. Nego šta je meni lepo. Pojma nisam imala. Pa sam se pustila. To je ta nesanice. Samoća. Najveća na svetu. Limbo.
A u Tokijo international centru, zvanom TIC nije bilo mnogo stvari kojima sam se mogla zaokupiti. Pa sam se pustila. I samoći. I sebi. Praznini. Ničemu. I počela da osluškujem to novo ja koje se budi. I koje je imalo svašta da mi kaže. A nije bilo nikog sa kim bih se ogledala. Sva moja ogledala bila su kao ona kriva ogledala po zabavnim parkovima. Ne rade. Nije bilo nikog da mi kaže šta je dobro, a šta nije. Bez pohvale i kazne. Bez kriterijuma. Na koje je staro ja naučilo. Da bude dobro. Da se odnosi spram odraza u ogledalu.
Što Hese u Stepskom vuku kaže: O, da sam u tom času, imala prijatelja, koji razmišlja pri svetlosti sveće, a pored sebe ima violinu! Kako bih se došunjala do njega u noćnoj tišini, kako bih se nečujno došunjala do njega. Da ga iznenadim. Da u razgovoru i muzici proslavimo nekoliko nadzemaljskih noćnih časova.”
Da. Duša mi se budila. I želela je prijatelja u noći. Da pijemo kafu. Da proslavimo nekoliko nadzemaljskih sati. Ja to zovem Zajednički Veličanstveni Momenti. Jedan od najdragocenijih dragulja moje Riznice. To kada nam se Duše sretnu. Kada se moj centar sretne sa tvojim centrom. U tim nesanicama duše, u Japanu, tako sam osetila vrednost prijatelja koji razmišlja pri svetlosti sveće. U Japanu sam tako sama skovala termin: „Moj mili Univerzume.“ Srodne duše. Pleme. Družina. Bliskost. Susret očima. Osmeh. Razumevanje. MA-AI.
Kada mi se duša budila, shvatila sam da mi se druži. Da bih možda mogla ja da nekom da budem taj prijatelj u noći. Pa sam rešila da izađem napolje. U našem neboderu zvanom Tokyo International Centru, od milošte TIC. U TIC je bilo nekoliko stotina ljudi iz svih „zemalja u razvoju“ . Duše u razvoju. I kada je mojoj duši počelo da sviće, krenula sam u muzičku sobu. U kojoj smo imali sve instrumente. Japanci se ne šale. Imali smo većinu osnovnih instrumenata. Klavira, bubnjeva, udaraljki, duvača, gudača… You name it. I počela sam ponovo da sviram. Posle 20 godina nesvesno datog zaveta nesviranja. Da sviram klavir. Da udaram bubnjeve. Da pustim karaoke. Da mi se jebe kako će to zvučati. Da li ću probuditi nekog. Pustila sam sebe da sviram. I da pevam. Da budem prijatelj u noći koji je budan. Koji svira i peva. I da budem tu ako mi se pridruži neka duša koja takođe ima nesanicu. I koja se budi. Pa da onda tako sviramo. Ili pevamo. Ili igramo. Ona se budi.
I kako sam se ja razbuđivala i postajala prijatelj u noći, videla sam da je „mili Univerzum“ svuda oko mene. Odjednom više nisam bila tako sama. Izlazak iz kome, kolosalna stvar, lepo peva Džoni Štulić. Javila mi se neka nova snaga. Novi život. Onu betonsku opnu od betona stresla sam udarajući bubnjeve u muzičkoj sobi. I pustila se sebi. Svira mi se. Igra mi se. Peva mi se. Ludira mi se. Može mi se. Bila sam odjednom tako snažna. Dok su duše u nesanici počele da dolaze da se sretnu sa drugim dušama. Družina duša. Pleme.
Ovo je za mene bilo novo iskustvo. Da doživim potpunu bliskost sa ljudima sa kojima nemam istoriju. Niti budućnost. O kojima ne znam skoro ništa. Sa kojima se jedva sporazumevam. Ali taj susret duša u noći, to zajedničko buđenje je jedan veličanstven zajednički momenat. Susret centara. Obožavam. Susrete. Centara.
Život mi je četiri godine nakon TIC-a poslao skoro istu konstelaciju. Samo sam umesto TIC-a bila sa svim tim dušama koje se bude, iz zemalja u razvoju, na karipskom brodu Glory. Pričaću vam o tom iskustvu. Malo kasnije.
U Japanu sam počela da razumevam termin MA-AI. Reč MA-AI potiče iz borilačkih veština. Interval. Prava razdaljina. Prostorna. I vremenska. Svako ima svoj ma-ai. Lični prostor. I vreme. Nakon porodičnog života, koji sam završila sa 17 godina, živela sam u bezbroj različitih formacija. Tri puta po tri-četiri godine sa mojim tadašnjim muškarcima. Sa cimerima. U dvoje, troje, četvoro, osmoro. Od Japana živim sama. Mnogo volim samoću. Često se osamljujem. Kitim je. Uživam u njoj. Srećem se sa sobom i svojom dušom. Pitam je kako je? Kako da joj izađem u susret?
Jednako koliko volim samoću, volim i zajedničke veličanstvene momente. Sa mojim srodnim dušama. Sa plemenom. Družinom. Bliskost. Susret centara. Moje biće sa tvojim bićem. Evo me. Tu sam. Dobro veče dušice, poslala me mama, da te pitam kako si da ne budeš sama.
U Japanu mi jedino MA-AI nije bio po meri. Malo su mi daleko. Nedostajala mi je Družina. Bliske duše. Sestrinstvo. Meni treba bliskost. Dodiri. Zagrljaji iz srčanog centra. U nedostatku zagrljaja, zavolela sam duboke naklone. I utkala ih u svoj život. Meni je duboki naklon kao da kažem: „Neće mi pasti kruna s’ glave.“ Super mi je. Sviđa mi se. Ali zagrljaj je ipak zagrljaj. Centar na centar. Imam potrebu da se moj centar sretne sa tvojim centrom. Pa ako im prija, divno. Ako ne, opet je divno. Veliki je svet. Duboki naklon.
Kako se Mari-san budila i stasavala, počela je da ispoljava svoj karakter. Druži mi se, ljudi. Pa sam se družila. Grli mi se ljudi. Pa sam se grlila. Može mi se. Jebe mi se. Kome se ne sviđa, neka mi kaže. Stekla sam nekoliko velikih i značajnih prijateljstava. Moj najznačajniji imetak. Bliskost. Družina. Pleme. Sa Ingrid, Džaved Kanom, Aida Elenom, Masaom, Sunainom. Baš velika i duboka prijateljstva. Imala sam i neke egzotične ljubavi pune nerazumevanja. Otom-potom.
Japance sam zaljubljivala u svoje ideje. U kafu. U to da idemo na kafu posle faksa. Posle posla. Posle „posle“. Kafa kao integracija. Kao tačka na I. Kao može. A ne mora. Japanci jako rado eksperimentišu. Sve žele da probaju. Pa zadrže šta im se sviđa. Moji Japanci su se zavoleli instituciju „kafa“. Često su mi se posle javljali sa „kafa“ na kojima su se sretali. Posle su razumeli da se susret duša ’nako, na čašicu razgovora, zove „idemo na kafu“. A ti si slobodan da piješ šta god želiš. Za ovu nedoslednost im je trebalo malo vremena da je usvoje.
Baš kao šta je i meni trebalo vremena da se zaljubim u čaj. U ceremoniju. U ideju. A nije mi bilo lako. Uh. Kad se samo setim kadra jedne čajne ceremonije. Klečala sam na bambusovim prostirkama. Kolena i cevanice su mi tih dana krvarila od nenaviknutosti na ovakva trenja. Moji domaćini spremili su najfinij zeleni čaj, sa puderom, prahom, skramom, gorko, užasno. Ranjenih kolena, punih usta nekog gorkog zelenog trunja. Neki kamerman me je detaljno snimao. Oči su mi bile pune suza. Od besa. Od neadekvatnosti. Od neznanja. Malo je falilo da povratim na snimatelja. Ah. Taj čaj je bio kao kada bi prvi mlečni proizvod koji u životu probate bio fensi francuski buđavi, smrdljivi sir. Tako nekako. Pa sam onda shvatila da moram da vežbam ukus. I kupovala koka-kola zeleni čaj. Pila ga malo po malo. Zapušim nos. Pa gutljaj čaja. Gutljaj vode. Kao kada deca piju riblje ulje. Znala sam da me u Japanu čeka zeleni čaj. Svaki dan. Više puta. Pa mi je valjalo zavoleti ga. I zavolela sam ga. Eh, da mi je danas onaj puderasti zeleni čaj. Sada sam stasala za njega. Tako to valjda ide. Sa sviđanjem. Danas svaki dan pijem neki zeleni čaj. Više puta. Najviše volim Oolong. Long jing. Mao feng. A volim i nanu. Matičnjak. Majčinu dušicu. Pa kombinujem. Japan i Balkan.
Danas pijem kafu, vodu i čaj. To je moje sveto trojstvo. Nezaobilazno. Uvek pored sebe imam kafu, vodu i čaj. I sada. I svakoga ko mi dođe poslužim kafom, vodom i čajem. Ni ne pitam. Ali ne snimam kamerom.
Nakon undergrounda i haosa devedesetih, život mi je od Japana poslao da razumem uređenost. Da vidim kako i periferije mogu da budu savršeno uređene. Tokom 10 godina boravka u svetu evropskih integracija, strateških planova i projekata, mogla sam da vidim kako je Stara Dama, postavila svoja pravila. Kako ih je razvijala. Svakoga dana. U svakom pogledu. Još. I još procedura. Kako je besprekorno uređivala svoje vrtove. Sve besprekornije. Dok u njime više nije ostalo života. Ni cveta. Ni stvaranja. Ni smisla. Čista uređenost. Besprekorna.
Rekla sam vam da je moja generacija X emigrirala. Emigrira i danas. Od Japana do Manhatana. Neki moji poznanici fascinirano su pričali o uređenosti svojih novih domov(in)a. Mene ta uređenost nikada nije palila. Nije mi dovoljna. Super mi je. Olakšava mi kretanje. Kao neka eksel tabela. Ali mi nije dovoljna. To sam shvatila u buđenju moje duše. Da mi treba bliskost. Centar. Strast. I loženje. Spoljašnja uređenost ne može da mi obraduje dušu. Duša želi da se iskaže. Da stvara. I da se poveže. Ne znam da budem srećna na poligonu. Jedini poligoni koji me raduju su oni super uzbudljivi roler kosteri, Diznilendi, luna parkovi. Em je uzbudljivo. Em se dobro iscičim. Izbacim sve što mi ne treba. A onda idem u pravi život. Na pravo putovanje. Da, poligon nije moja furka. Mojoj duši treba putovanje heroja. Da isceljujem svoje rane. I da razvijam svoje darove. Da ih delim sa svetom.
Od Japana do Balkana sam 10 godina pratila kako stari Stara Dama. Nije mi se sviđalo. Ni kako stari. Ni što gradi nove i nove lavirinte. U kojima se ni ona sama više ne snalazi. Prvi projekat napisala sam na jednoj stranici. Odobren je brzo. Sproveli smo ga lepo i lako. I uspešno. Svi su bili zadovoljni. Za 10 godina, taj isti projekat usložnio se do nekakvog apsolutnog složenca. Lavirinta. Iz ničega. Poziv na projekat. 10 pratećih dokumenata. Beskrajnih. Zastrašujućih. Sve po dvestro-tristo strana. Uputstava. Ničega. Stara Dama nam je slala neke svoje eksperte koji su nam pričali o tim lavirintima. Neke tipove sa rubova ekspertize. Moja drugarica Seka ih je zvala „granični sličajevi.“ Limesi. Sa još perifernijim temama. O periferiji lavirinta na perifiji. Uređenoj. Tačnoj. Kopi-pejst. Bez „match to destination format“. Da. Kopiranje. Bez prilagođavanja ambijentu. Ista priča za Kongo. Palestinu. Nemačku. Alo. Ljudi. Aman. Čest usklik u sevdalinkama.
Ostao je samo lavirint. Tih godina, ja sam bila vodič po tim lavirintima. Sve više papira koje je trebalo pročitati. Prestalo je da bude važno da li je aktivnost uopšte urađena. I kakve efekte ima. Ko za to još haje. Jedino je bilo važno da se ispoštuju bezbrojne procedure. Da li je nijansa plave boje na lifletu baš onaj broj plave kao što je zastava Evropske unije. I gde stoji koji logo. Na ovu aktivnost 8 ljudi potroši 10 radnih dana. Konferens kolova. Sranja. Baš ta nijansa plave boje pri tome košta na hiljade i hiljade eura. Uh. To je postao smisao. Samo izveštaji. Papiri. Forma. Forma o formi. Bez suštine. Suština se izgubila. Umara me i pomisao na to. U momentu sam shvatila da su ostala samo uputstva o uputstvima za uputstvo. Za lavirint u lavirintu lavirinta. I da nema više nikakve akcije, stvaranja i suštine. Čisto uputstvo za upotrebu lavirinta.
Od Japana je moje biće sve više i više zaranjalo u svoj centar. Posvetilo se središtu sebe. Svojoj duši. Svom putovanju. Postala sam Ninja od Japana. Sa Balkana. Sa druge strane, poslovni deo mog bića je boravio na periferiji. Na deponiji ekspertize. U dobro picnutom lavirintu. Rubovi rubova. Opet sam bila sama. kao u Tokiju. U tamnoj noći moje duše. U međuvremenu sam naučila šta je moje DA. Šta je moje NE. I naučila sam da nekada moja ogledala mogu da budu i kriva. Čak i kada su mi svi moji odrazi u u ogledalu NE za moj plan da istrčim iz lavirinta, moja duša rekla je DA. Bez da trepnem. Pušćajte me van. Istrčala sam napolje. Glavom bez obzira. Dok sam se još sećala kako se iz lavirinta izlazi. Da se više ne okrenem. Da budem svoja. Laka. I mlada.
Lepo Pikaso kaže da treba dosta vremena da se postane mlad. Da, sa četrdeset godina, počela sam da bivam mlada.
Nekada sam se bavila razradom teme zašto ovi lavirinti nisu dobri. Danas to više ne radim. To smara. Od toga postaje stara. Danas pravim svoje vrtove. Radim sa prijateljima. Jedem sa prijateljima. Pijemo kafu, vodu i čaj. Plešem u sumrak. Sviram u noći. Pišem u svitanje. I radujem se svakoj duši koja se budi i dođe u moj svet. Danas čim vidim neku komplikaciju, odmah istrčim. Sednem na bicikl. I tutanj. Ono što ne može da razume prosečno inteligentno dete od 8 godina, ima neku ujdurmu. Ne sviđa mi se taj stari preuređeni svet. Čini mi se kao neki stari penzionisani tehnokrata, koji je pustio svoju uvrnutost da se izrazi u punini. Taj lavirint. Što je OK. Ali bez mene. Volim kada je svet mlad. I razigran. I lep. I slobodan. A takav i jeste. Može mi se.
I kako je moj vrt bivao uređeniji, tako se i spoljašnji svet sa njime uklapao. Slagao se sa tom mojom unutrašnjom uređenošću. Čak mi više nije ni potrebna spoljašnja. Zadovoljena potreba ne motiviše. O tome se radi. Kada zvirnem u lične vrtove ljudi koji strastveno zagovaraju uređenost, vidim dosta neuređenih lavirinata. Svakoga ko mi priča o uređenju sveta volim da pitam kako je uredio svoj vrt? I vrtove svojih najbližih? Družim se sa ljudima čiji mi se vrtovi sviđaju. I obrnuto. Ne slušam one koji pričaju o uređenju svetske bašt(in)e iz neuređenog ličnog vrta. Kada bi svako uredio svoj vrt, bio bi to svet uređenih vrtova. Danas posvećeno negujem svoj vrt. Ako me neko pita, pričam kako sam ga uredila. I to je mojih 5 centi opštoj uređenosti. To je ono što ja znam svetu da kažem. To je neponovljivo. Autentično. Sve drugo već postoji.
Nekada sam bila pametna na mnogo glupav način. Mislila sam da je pamet namenjena rešavanju komplikovanih matematičkih zadataka. A ne stvaranju divne svakodnevice. Pametna za zadatke. Glupava za život. To me je dovelo do ličnog dna. Do one betonske izlivenosti od sebe. Ne mreš disat za ovratnik, moj je prepev Lačnog Franca. Do nesviđanja samoj sebi. Do tamne noći moje duše. Sva sreća da sam imala priliku da se sretnem sa sobom. Da ponovo napravim sebe. Zato je za mene prvo i najvažnije japansko učenje da kažem „ne znam.“ Od onda sam prestala da budem pametna. Od onda imam organsku reakciju na mudrijašenje. Na onog Rambovog Intelektualca. „Znalac. Intelektualac. Činjenica znalac. A ne zna iskopat’ šanac!“
Mamina mama, koju smo zvali aka, to je zvala gos’n Flićko. Gos’n Flićko ima fensi šešir, a upitne gaće. Aka nas je učila da prvo sredimo svoje gaće. A da onda mislimo o šeširu. Da uredimo svoj vrt. Pa svet. Da ne mudrijašimo.
Mudrijaš i dalje čuči u meni. Zato ga i osetim. I pustim ga da se izrazi. Da napravi neki mentalni lavirint. Bravuru. Luping. Da impresionira. Ostavi utisak. A onda samo lepo uzmem i obrišem mu taj mudrijaški paragraf. Ili se malo nasmejem sebi na premudre reči koje sam izgovarila. Tako je već bolje. Mislim da na ovom svetu ima dovoljno mudrih ljudi i mudrih misli. I bez mene. I zato sam sebi dala dozvolu da ne budem pametna. Nego da budem svoja. Moja duša, vašoj duši. Moj život i vaš život. Da se sretnu. Zagrle. Razmene. I duboko naklone. Može mi se.
Muž moje prijateljice je vrsni znalac programiranja i elektrotehnike. Provodio je sa jednim kolegom dane i sate i službena putovanja po raznim kontinentima. Delili su istu prostoriju. Isti avion. Isti auto. Iste misli. Kada ga je žena pitala da li njegov 0-24 kolega ima porodicu, on nije znao. Da. Nisu stigli da pričaju o porodicama. Meni je to fantastično. Programiranje je bilo njihova tema. Ne i porodica. Meni je to potpuno neverovatno. Volim centar. U sridu. Centar na centar. A krajevi će se već sresti. Ne zanima me periferija. Ni mudrijašenje. To mi je čista danguba. Traćenje života. Centar je moj MA-AI. Kako si? Šta voliš? Šta te boli? O čemu razmišljaš? Šta želiš? Ili se duboko naklonim. I ne pitam ništa. Poklonim se duši. I odem dalje. I to je to.
Kada se na pacifičkom ostrvu Togo rodi beba, seoske žene izvode ritual sa majkom. Vode nju i novorođenče u šumu. I svi se okupljaju oko novodošavšeg člana. Sede tako sa bebom, doživljavajući autentičan duh novog života. Kada ga doživi, prva žena počinje da peva. Pridružuje joj se sledeća. Pa sledeća. I tako zajednica stvara pesmu za bebu. Ova pesma je potpuno jednistvena. Baš kao što je i novorođenče. Tokom života, za rođendane i tokom ostalih rituala, žene se sakupe i pevaju pesmu biću. Ako dete uradi nešto loše ili se razboli, umesto da ga kažnjavaju ili leče, žene se okupljaju oko njega i pevaju pesmu. Da ga podseti ko je. I tako pesma postaje podsetnik na njegovu suštinu, tokom celog života. Kada osoba umre, zajednica poslednji put peva tu pesmu. I nikada je više ne peva.
I tako. Umesto da nam speva našu pesmu, civilizacija nas uči poligonima i periferijama. Pa sam ja spevala svoju pesmu. Zanima me tvoja pesma. Uživam u susretima centara. Volim to beskrajno šarenilo sveta. Volim velike amplitude života. Život. I životnost. I odmah mi na pamet pada živa, živahna, životna i živopisna Mira. Mira je rasna lepotica. Visoka, markantna. Izrazita. Uvek je izražavala svoje biće. Jasno, glasno i direktno. Nekome se to sviđalo. Nekome naravno i ne. Mira je čist i nebrušeni život. Život koji stvara život. Nije imala ni vremena ni interesovanja ni potrebu da ga studira. Valja živeti. Voleti. Igrati. Pevati. Plesati. Voli. Ne voli. Boli. Kaže. Ne pakuje. Što na umu, to na drumu. Ne mudrijaši. Mira nikada nije bila korektna. Godinama sam, odlazeći u moj rodni Sombor, slušala kako ljudi o njoj pričaju. Svako iz svog ugla. I svako sve vreme pričajući samo o sebi. Za dobrim konjem se diže prašina. Danas, nakon četvrt veka, vidim kako se mnogi somborski znalci, intelektualci, činjenica znalci okupljaju oko Mire. Gledam kako je slušaju. Gledaju. Ona je sve ono što oni nisu. Možda im se zato tako i sviđa. Mirinu božanstvenu kuću i još božanstvenije vrtove, koje ona posvećeno uređuje, zovu Guru centar. Zato što to i jeste. Mira ima nedostajuće elemente. Delove koje su ljudi odbacili. Kada se pogube po lavirintima, po periferijama, po deponijama ekspertize, od mudrijašenja i ekspertize, svidi im se život koji pulsira kod Mire. Njena pesma. Smeh. Zvonkost. Normalnost. Za neko mudrijašenje, za neko „opšte mesto“, Mira ’ladno kaže da je sranje i budalaština. Mira čak ne želi ni da zna opšta mesta. Jer su sa poligona. A ona je iz života. Može joj se. Jebe joj se. Mira je uredila svoje vrtove. U Guru centar.
Meni se Mira uvek sviđala. Mira je heroj. Putuje svoje putovanje. Heroja nanjušim na kilometar. Sviđala mi se njena strast, punokrvnost i nezatomljenost normama. Sviđa mi se kako je smela i istrajala da bude svoja u Somboru. U sredini koja ne trpi ličnost. Što kaže Radomir Konstantinović u Filosofiji palanke “U svetu palanke važnije je drobro se držati ustaljenih običaja nego biti ličnost. Sve što je pretežno individualno, nepoželjno je.” Da, Mira je heroj. I Carica. Jer je kao izrazito svoja i autentična i punokrvna postala Guru u Palanci. Uvek volim da je sretnem. Donese život sa sobom. Centar u periferiju. Život u lavirinte mudrjašenja. Da ne mudrijašim dalje. A Guru centar je banja za moju dušu. Hvala Miro.
Marta Graham, simbol i pionir modernog plesa, aktivna i u svojim devedesetim godinama rekla je: Vaša jedinstvena vitalnost i neponovljiva životna snaga izražavaju se kroz vas akcijom. I kako ste u svim vremenima samo jedni i jedini vi, ovaj izraz je jedinstven. Ako ga blokirate, on nikada neće postojati kroz neki drugi medijum i biće zauvek izgubljen. Svet ga neće imati. Nije vaše da određujete koliko je ovaj izraz dobar; niti kako se poredi sa drugim izrazima. Vaš je posao da držite svoj kanal otvorenim.
Iza brda čuči grad,
O kako sam danas mlada.
Beograd, 02.februar 2015.
Tekst posvećujem svim dušama koje se bude, svim herojima, svim prijateljima u noći, mojoj Družini, Plemenu, i Milom Univerzumu.