Kao devojčica sam se često igrala permutacijama svog imena.
Marija Grujić
Magija R. Jurić
Juri Ga Jarmić
Igram Ja Jurić
Murija Grajić
Amiga J.R. Jurić
Prva i najomiljenija od svih bila mi je Magija R. Jurić. Jurim za Magijom. Rrrrrr. Nomen est omen. Mog Alhemičara je oduvek zanimala magija. A Artemida ga je ozbiljno shvatala. Pa je jurila za magijom. Za čudima. Imala sam još neke omiljene varijacije. Juri Ga Jarmić. I tu sam baš volela. Jer je bila revolucionarna. Moja balkanska krv želi da izjuri jaram van. Al’ da jurim, jurim. Ja sam od onih konja što jure i kada nikuda ne žure. Rrrrrr. Nikada ne žurim. Ali uvek jurim. Toliko se brzo krećem gradom, da sam uvek u nekoj igri obilaženja ljudi. Peške ili bajkom. Često im se divim kako uspevaju da idu tako polako. Čist zen. Nogu pred nogu. Klaj-klaj. Čudim se kako ne osete da sam im telom ili biciklom ušla u auru. Pa mi onda treba čitava akrobatika da odglavim ulicu. O pokretnim stepenicama da ne govorim. Nekada se tako zajurim, kao juče na novim, pametnim vratima Moskve, da se udarim u ta moderna vrata što se sama otvaraju. Jebeš elektroniku. Brža sam od vrata. Magija R. Jurić. Rrrrrr.
Kad sam kao mala prvi put čula reči: Neočekivana sila koja se pojavljuje iznenada i brzo rešava stvari, doživela sam neko čudesno rezonovanje. Celim bićem. Kao da mi se Božanstvo javilo lično. Kao da je to neka naša mala tajna. Kao da mi nešto šapće. Da. Tako sam ja doživljavala Boga. Neočekivanog i efektnog. Puf. Svako spram sebe. Magija R. Jurić. Što Ošo kaže, ako konji zamišljaju boga, sigurno ga vide kao konja. I stvarno, moj život je vodila ta neočekivana sila koja se pojavljuje iznenada i brzo rešava stvari. Puf. Just like that. I navikla me je da živim sa tim osećajem čuda. Da živim otvorena i spremna da čudo može da se desi svakog momenta. Tek što nije. Puf.
Magiju da me privuku imale su samo priče koje imaju neko čudo u sebi. Ostalo mi nije držalo pažnju. Izjurila bih van. U svet. Da se igram. Mnogo kasnije sam saznala da sam u majanskom horoskopu Plavi Rezonantni Majmun. Opisuju ga rečima: Play magic. Igra magiju. Igra Magijić. I to je moje ime. Dođe mi da se udam za nekoga, samo da dopunim ova slova što mi fale. A i ne moram. Još mi je lakše da se samo nazovem tako. Da ne uvodim birokratiju u ovu magičnu priču. Može mi se. Igram Magiju. Ime kao sudbina.
Moja veza sa višom svesnošću dolazi kroz igru. Devojčica koja se dobro zabavlja, smeje i igra je uvek bila moja povezanost sa izvorom. I najveća zaštita. Ta predanost igri, smeh i dečija otvorenost su moji čuvari. Blagoslovena sam Poverenjem. U sebe. U život. U Neočekivanu Silu. Od Miše Sabo, idola, ljubavi i inspiracije mojih ranih dana dobila sam nadimak Bepa. Po Bepi Jozef iz Alan Forda. Volim Bepu. Mnogo. Uvek mi vrati Mišu. Koji je otišao pre skoro 20 godina. Da me čuva. Da mogu da se igram. A kad je čitam, uvek je pročitam kao Vera. Ja sam Bepa i Vera.
Sećam se kako me je kao devojčicu privukao naslov Igra staklenih perli. Waw. Bljesak svesnosti. I ostao da rezonuje sa mnom do dana današnjeg. Čudila sam se kako tako debela knjiga, bez ikakvih crteža, može da se zove tako dobro. Ja sebe doživljavam baš tako. Kao Igrača staklenih perli. Magija R. Jurić. Jurim te šarene staklene perle, dok mi se razmile po prostoru. Dok u njima vidim svet. Cičeći od ushićenja.
To je moja najomiljenija knjiga na svetu. Broj jedan. Čitala sam je čim sam malo stasala. I razumela je. I doživela. I zavolela. I čula svoj poziv. To preplitanje i prevođenje matematike, igre, muzike i meditacije. Dimenzija više. Magija. Igra. Da. U svemu sam tražila i tražim dimenziju više. Kada nisam nalazila, odlazila sam. Kad god sam osećala jaram trivijalije, jurila sam van. Juriga Jarmić. Van. U Igru.
Prvu celinu koju sam razumela bila je matematika. Kad kažem matematika, ne mislim na digitron. Na brzo sabiranje velikih brojeva. Nekada sam se ljutila kada su ljudi moju matematiku povezivali sa računom. Mislili da brzo množim trocifrene brojeve sa šestocifrenim. Ne! To se zove prosta računica. Matematika je magija. Matakaša. Materica sveta. Uranjanje u stvaranje sveta. Preteča sveta. Na početku beše reč. A pre reči bi matematika. Ili je prva reč matematika. A kada se matematici udahne ljubav, stvara se svet. Igra staklenih perli. Tako ja razumem. Ti prostori beskrajnih dimenzija. Konačni. Beskonačni. Apstrakcija. Grandiozna. Duboki uroni. Rastakanje. Razumevanje. Sve je jedno. Sve je povezano sa svime. Sve jeste. Ništa nije. Orgazmi stvaranja. Dopamin. A-ha efekti. Čista magija.
Možete zamisliti koliko je bilo surovo moje buđenje, nakon igre staklenih perli koju sam na fakultetu imala. Probudila sam se u čistom realizmu. I to ratnom. Devedeset prve godine, nakon najdubljih urona i visokih letenja, stigla sam u školu. Kao u neki kombinat. A ne hram znanja. Kako sam ga ja do tada doživljavala. Jedno od mojih najvećih razočaranja u životu. Majko mila. Šta se ovo zbiva. Od magije ni M. Od matematike ni M. Od Marije ni M. Profesori se tuku na traktoru školskog dvorišta oko glavice futoškog kupusa. Umiljavaju mi se svi koji procenjuju da ću im dati svoj džak šećera. Ili džak brašna koji mi je sledovao. Na meni se čitalo da nisam zainteresovana za džakove. Pa su mnogi profesori tih dana bili naročito dobri sa mnom. Očekivali su da će dobiti džak. Džak za Dž. Iz čiste igre sam oko tih džakova napravila čitavu dramu u školi. Obećala sam džakove nekolikima. Kakve sve kriterijumi smisle. Ljudi su u svojoj suštini apsolutno kreativni. Kome sam prvom obećala. Ili koga više volim. Ili ko najviše zaslužuje. Kome je najteže. Ko mi je platio kafu. Ratni realizam je bio kao udisanje arsenika. Ne ubija odmah, ali na duže staze, sigurno. Juriga Jarmić istrčala je van. U igru. U kafanu. U Crni Bik. U magiju. Igram Magiju.
Igra je moje punjenje. Stvaranje. Zaštita. Iz čiste igre sam znala sebi da zakomplikujem život. Ne pitam šta košta dobra igra. Samo da se igram. Kada je u mom životu nestajalo magije i igre, unosila sam ih na razne načine. Koristila sam supstance koje su mi davale kratkotrajne fleševe drugih, viših dimenzija. I mogu vam reći da ni jedna supstanca nije mogla da mi se uporedi sa dopaminom koji mi je davala matematika. Sve neki bledi surogati. Kao neka cikorija. U odnosu na najbolji espreso na svetu. Andrijin. Mmmmm.
Moje devedesete mogla bih nazvati i Luda od ljubavi. Imala sam nekoliko velikih, burnih, dramatičnih ljubavi. Sve svoje veze sam prekidala kada su izgubile čaroliju. Čim su počinjale da mirišu na realizam. Kada su se pretvarale u nabavku. Na odlazak u supermarket kao vrhunac ljubavne igre. To mi je totalno deerotizirajuće. Ta velika kolica. Puna realizma. Potrošačkog. Gasila su moju ljubav. U super-hiper-mega markete ne idem. Pijaca je moja igra. I mera. Al’ da nije kvantaška. Magični realizam. Razmena. Intima. Bliskost. Ljudi.
Nedavno sam videla jedan mladi par. Još su sveži. Cvrkuću. Izlaze iz auta. Devojka je otvorila gepek. I izvadila najveće pakovanje toalet papira koje sam ikada videla. Pitam se šta ljudi rade sa punim gepekom toalet papira? Kakav im je tok misli dok kupuju 100 komada toalet papira? Poželela sam da im priđem i kažem im da se, ako Boga imaju, manu toalet papira. I da unesu neku čaroliju. Ako žele da sačuvaju ljubav. Nisam ništa rekla. Odjurila sam. Rrrrr.
Magiju sam uvek držala na visokom nivou. Čak i kada je bila opasna za moj život. I za moje zdravlje. Još opasnije po moj život je bilo da živim bez magije. Kad prestaneš da se ložiš, onda si valjda gotov. Što kažu Švaba i Pinki u Ranama. Nikada nisam prihvatila ralje života. Sve me bode kad ljudi govore reči: kolotečina. Rutina. Izgleda mi kao pun gepek toalet papira. Juriga Jarmić. Rrrrr.
U prvoj dekadi novog milenijuma razvijala sam administrativni kapacitet. Administrativni realizam. Učenje i razumevanje sistema. Evropa. Ekspertiza. Strategije. Projekti. Upravljanje otpadom. Administracija. Demistifikacija. Trivijalizacija. Reciklaža. Seckanje. Dezintegracija Duše. Pričala sam vam da me uređenost deponija i lavirinata po periferijama evropske ekspetize nisu ložili. Sećam se momenta kad sam za potrebe projekta slikala sve holandske deponije. I vratila se sa studijskog putovanja puna fotki otpada, sortiranja, deponija, kontejnera. Moja estetika je vrištala. Da proste svi ljudi koji se lože na ovu temu. Do mene je. Srela sam ljude koji se apsolutno lože na otpad. Do orgazma. Kao ja na matematiku. To je njihova igra. Ali ne i moja. Realizam integrativnog upravljanja otpadom. Sve deponije sveta. Pun gepek toalet papira. Prilično daleko od ige staklenih perli. Hvala. Ne ja. Juri Ga Jarmić. Rrrrrrrr. Izjurila sam van.
Tih godina, što je administrativniji bio moj realizam, to sam više magije u slobodno vreme unosila. Ravnoteže radi. Što Rambo peva: Danju Ragib, uveče Nagib. Ista frizura, pogled i kljun. Inspektor Nagib je Ragibu bio the Dark Side of the Moon. U poslednjoj fazi nisam mogla više ni da izgovaram one reči. Osećala sam kako me deformišu. Kažem implementacija, pa nastavim, da prostiš. Tako mi je sve to bilo administrativno. Da prostite. Tada su se te dve strane mene potpuno podvojile. Javna i privatna ja. Nisam želela da provedem ni pet svojih slobodnih minuta sa ljudima koji govore te reči koordinacije. Da prostite. Tada sam izgovorila reči, po kojima sam postala čuvena u mučeničkom svetu. I koje mnogo volim. Kada sam odbila da idem na neku fensi ekspertsku večeru. Hvala, ne. Ja jedem sa prijateljima. I dok jedem ne pričam o deponijama. Ma kako one glamurozne bile. Kao Tito četrdeset osme. NE! Mnogo su lekovita ta NE. A Juriga Jarmić je već bila napolju. I postala Magija Rrrrrr Jurić.
Za Božić 2009. godine, u svitanje mojih četrdesetih ponovo se manifestovala Neočekivana sila koja se pojavljuje iznenada i brzo rešava stvari. U ruke mi je stavila strukturu magije. Od onda više ništa nije bilo isto. Majko mila. Već sam vam spominjala knjigu Iana Mek Dermota i Džozefa O’ Konora: Ways of NLP. Slatka, pitka i razumljiva uvertira. Koja mi je dala nagoveštaj da postoji struktura magije. To su bila vrata koja je Magija R. Jurić onoliko jurila. Svih godina i svih dana. Ono što Mika Antić kaže: Ja se zovem čekanje tebe. Kao da sam se ceo život pripremala za ta vrata. Na kojima je pisalo Struktura Magije. Magija R. Jurić je mogla da odahne. Da prestane da juri. I da se pusti. Ah. Koje olakšanje. Posle onolikoga Jurić. Odjednom sva ona magija dobija svoj poredak. Strukturu. I Marija je dobila svoju Magiju. Alhemičar i devojčica su cičali od radosti. A Artemida je već ušla u koncentraciju. I birala tačku u koju će da odapne misli. A Luda napravi da joj je uvek dobro.
Kakva je to radost kad nađete sličnomišljenika. I za vaše najluđe misli. Majko mila. Da. Neko je pre mene preispitao klasično razmišljanje. Koje mom senzibilitetu nikada nije prijalo. I ne samo da ga je preispitao. Nego ga je i poređao. I ozbiljno se pozabavio time. Nauka o čudima. To je bila moja lutnja. Klasična škola mišljenja nije moja. Ja sam za kvantnu. O – je. Bez čuda ili barem dobre dostojne igre nisam svoja.
Još je Ser Isak Njutn postavio nauku na noge. I hvala mu. Bio je Ser nad Serovima. Sa mojim najdubljim naklonom. Ali to je bilo mnogo davno. U sedamnaestom veku. A u međuvremenu se desilo još toliko toga. Njutn bi se danas sigurno bavio drugim stvarima. Nisu me zanimali ni Euklidovi prostori. On je video samo trodimenzionalni svet. Ovaj svet na koji smo se naučili da ga vidimo. Ah. Nije me zadovoljavalo da se bavih nekompletnim svetom. Nekim delom sveta. Znajući da ima još toliko toga više. Sapeti su mi ti delimični realizmi. To je meni kao da uvodimo azbuku od 6 slova, pa da se igramo poezije. Kao ja sa mojim imenom. Magija R. Jurić. Ima još toliko slova. Toliko je svetova. O klasičnoj nauci neću više da pričam. Pričala sam vam. Da mi je postala kao neka administracija, da prostite. Kao inkvizicija koja je ubila magiju. Krta, bez duše i života. Da prostite.
Pored nauke, tu su i duhovnost i alhemija. Magija. Kako ko voli. Kao vrlo relevantni tumači stvarnosti. Magija je meni kao neko više razumevanje prirode. I tako mi je za 40-ti rođendan, Neočekivana sila poslala Strukturu Marije. Počela je era magičnog realizma. Još od matematike, nisam imala tako duboka uranjanja. I visoke uzlete. Ihaaaaaj. Pustila sam se svetovima u kojima se sreću drevna mudrost sa poslednjim dostignućima kvantne škole mišljenja. Kvanta fizika, kvantna duhovnost, neuro nauke. Kvantni šamanizam. Prva rečenica u knjizi je bila: Šta želite? Šta zaista želite? Tada sam se baš to i pitala. Artemida je bila u niskom startu. Znala sam sva svoja NE. I bila sam pred novim DA. Ne realizmu. Da magičnom realizmu.
Mnogo volim Džonijev stih: Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem.
Mnogo me zanimaju fantazije ljudi. Kuda putuješ? Šta stvarno želiš? Šta te loži? To su pitanja koja ja postavljam. Znam da provedem dane i dane sa novim ljudima, a da ih ne pitam gde rade. Ni gde žive. Ni sa kim. Sve dok znadem kuda putuju. Moje prijateljice se vazda čude kako mogu da nekog frajera, romantični interes ili nekog novog ne pitam za generalije. To bi meni bilo kao da nekoga legitimišem. To nije moj resor. Ja sam Bepa. Ja verujem. Ne pitam ljude o njihovoj istoriji, osim ako mi je sami ne kažu. Ali o destinaciji, bogami pitam. Nije važno odakle si. Sve dok znadem kuda putuješ.
A sve je počelo u Kaliforniji. U vreme kad sam se ja rodila. Ričard Bendler i Džon Grinder. Uvideli su da se dotadašnja psihologija uglavnom bavila problemima. I izučavala ljude koji su imali probleme. A da su najbolji đaci zaboravljeni. Pa su počeli da proučavaju najuspešnije ljude u svim oblastima ljudskog dejstvovanja. Najbolje trgovce, profesore, roditelje, žonglere, ljubavnike, naučnike… Da razumeju koje su im zajedničke niti. Kako razmišljaju, osećaju, u šta veruju i kako dejstvuju najuspešniji ljudi. Da traže male razlike koje čine velike razlike. Da osveste nesvesne procese. Da naprave Strukturu magije. To im je bila prva knjiga. Waw.
Najuspešniji ljudi uvek imaju jasne ciljeve. Tačnije jasan cilj. Jedan. Ne dva. Ne tri. Nego jedan. Imaju plan kako će ga ostvariti. Posvećeni su mu i predani. I igraju se. Da. Svaki majstor se igra. Zrači lakoćom. Lakoća je od igre. I rade ono što žele. Što ih loži. Očarava.
Kakva bi to struktura magije bila, da se odmah ne nastavlja magijom. Red strukture, red šamanizma. Kreni prema odredištu rešeno. Muškom, usredsređenom, laserskom energijom. Onda joj polako dodaj žensku enegiju. Poveži se sa svetom. Pobudi saosećajnost, empatiju, nežnost. Prati reakcije koje pobuđuješ svojim kretanjem. Kako svet reagije? Šta ti život kaže? Život uvek i sve kaže. Samo treba znati videti. Dakle, gledaj. I to se uči. Sa tunelskog vida valja preći na periferni. A onda sledi dečija energija. Energija stvaranja. Igraj se. Razigraj. Budi duh-ovit. Kreativan. Menjaj ono što ti se ne sviđa. Ne shvataj sebe ozbiljno. Nema greške. Osim ako ne ponavljaš istu krešku. Kreći se nelinearno. Meandriraj. I uživaj u putovanju. Bez uživanja ne radi ništa. Naročito bez smisla ne radi ništa. Dok ne nađeš smisla svakoj akciji, ne radi. Nego sedi i smisli ga. Smisli smisao. Prati šta te raduje. Radost je lek. Lepo me je naučio moj Učitelj Dušan Milojević. Neguj instinkte. Nauči šta ti je DA. Šta ti je NE. I opet se vraćamo na centralno pitanje. Šta stvarno želiš? Šta želiš iz dubine bića?
Pre svega bi Želja. Očaranost. Igra. Ja sam tako oduvek i razumevala život. Tako sam nazvala i moj prvi jednogodišnji program. Koji otvara vrata svemu ostalome. Sve što ste oduvek želeli, a niste znali kako. U militantno mučeničkom svetu koji me je okruživao, želja nije bila nešto što se vrednovalo. Niti poštovalo. Mo’š misliti. Želje su nešto što mučenici sebi sa ponosom uskraćuju. Neće valjda da se puste takvoj malenkosti kao šta je želja. Nego lepo uminu svoju želju. Rade sve što ne žele. Ja sam sa željama uvek bila na ti. I bila sam vrlo odgovorna prema svojim željama. Pa kud puklo, da puklo. Mene je želja vodila. Osvetljavala mi put. Uvek me je čudilo kako su ljudi neodgovorni spram svojih želja. I još se više čudim što se čude kada im se ti, na ne-željama zasnovani, mučeni svetovi sruše. Čujem ih kako se boje da žele. Ne dozvoljavaju sebi da žele. Pu pu pu. Ne govori o željama. Čitav tabu. Pazi šta želiš. Naravno. Pazi, ali nemoj da te oprez parališe. Lepo kaže Mika Antić u Nepovratnoj pesmi: Opasno je kao zmija, opasno je kao metak, da u tebi večno klija i ćarlija tvoj početak. Pozabavi se paketom koji prati tvoju želju. Proceni koliko si spreman da daš. Što moja sestra Jovana, pravnički lakonski kaže: Do’t do the crime, if you can’t do the time. Koliko si spreman da platiš? To je isto vrlo važno pitanje. I na njega treba odgovoriti. A kad odrediš cenu koju si spreman da platiš, nema više vrdanja. Nego kreći. Baš kao što kaže početak Nepovratne pesme:
Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I još jedna magična supstanca za strukturu. Koju sam dobila od drevne iskonske yoge. I od Vere. Granica prijatnosti. Kao moja mera. Ni manje. Ni više. Manje nas ne pali dovoljno. Više nas preteže. Pa se ušinemo. I dve nedelje oporavljamo. Do novog pretezanja. Granica prijatnosti budi pun potencijal. Svaka ćelija radi u svom optimumu. Leonardovog Vitruvijanskog čoveka doživljavam baš kao tu granicu prijatnosti. Imam osećaj da je i Leonardo mislio o ovom principu granice prijatnosti, dok je crtao onog potpuno potentnog muškarca što stoji kao zvezda u prostoru. U krugu. Ako je neko razumeo pun potencijal, to je bio Leonardo. Ja mu verujem.
Da se vratim na početak. Na želju. Magični Ošo, čijim učenjima obogaćujem strukturu i magiju, kaže da smo ono što su naše najdublje želje. Kakve su ti želje, takva ti je namera. Kakva ti je namera, takva ti je volja. Kakva ti je volja, takva su ti dela. Kakva du su ti dela, takva ti je sudbina. Poslednjeg trena u životu setimo se svih svojih doživljaja, neispunjenih želja, očekivanja, frustracija, patnji, radosti. Svega. Budisti kažu da zajedno sa dušom odlazi i želja. I da želja određuje i naš sledeći život. Zato se moja radionica zove Sve što ste oduvek želeli, a niste znali kako. Zvuči kao da je sa Manhatana. Vudi Alenom inspirisana. I jeste. Ali je i sa Istoka. Struktura magije. Ili magični realizam. Kako ko voli.
Svako na svetu ima jednu dužnost. Kaže Mika Antić. Koju nikada nije imao niko drugi. Odgonetaj je odmah. Nemoj da dočekaš godine, da staneš nasred sveta i pitaš: šta ću biti? Najteža zagonetka je detinjstvo, ali ono jedino ima odgovor.
Svi se mi rodimo sa magijom. I sa znanjem. Znamo da smo neponovljivo čudo prirode. A društvo nas vaspitava zastrašivanjem. Pazi. Pašćeš. Mali si. Šeprtlja si. Ne znaš. Nikad ništa ne uradiš kako treba. Pazi šta želiš. I tako. Do pete godine dobijemo trajni snimak od 25 hiljada sati ovakvog teksta. Koji nam stvara mentalni ambijent u glavi. Zaboravimo sve. I želje naše duše. I zašto smo se rodili. I svoj Poziv. I šta nas raduje. I sve. Uče nas da sanjamo realne snove. Lepo kažu u Montevideo, Bog te video. Ako je san realan, onda i nije neki san. Da gledamo od čega ćemo ’leba jesti. Da se držimo zlatne sredine.
Ima jedna zlatna nit koja prožima ceo moj život. Koja me određuje. Talenat. Imala sam ih onoliko. Za matematiku. Za smeh. Za igru staklenih perli. Snalaženje. Spretnost. Pokretljivost. Sport. Muziku. Ljude. Talenat da sam u dosluhu sa Neočekivanom silom koja se pojavljuje iznenada i brzo rešava stvari. Puf. Just like that. Čak mi je stara Jugoslavija dala stipendiju za talentovane studente. Imam i administrativnu potvrdu da sam talenat. Zato što jesam. Baš kao što je i svako od vas neponovljivo čudo prirode. Sa svojim jedinstvenim i neponovljivim talentima. Kao svoj poziv doživljavam baš to što me je odredilo. Da vidim talenat i pun potencijal u ljudima. Da vidim, oslušnem, i doživim to sve što mogu da budu. I da zalivam seme uspavanog talenta. Jer verujem da tu leži tajna. U svemu što nam ide lako. Što volimo da radimo. Sve čemu se prepuštamo. Što bismo radili i za dž. Samo da radimo. Ono što smo kao deca radili. Dok nam nisu izbrisali magiju. I snimili realizam. Ratni. Realizam preživljavanja.
Na uvodnoj večeri kada pričam o svom radu, volim da pričam priču o talentima. Iz Jevanđelja po Mateju. Koja je do mene stigla preko Tonija Hrabrića. Hvala mu. U kojoj je dobri gospodar pozvan na daleki put da primi na sebe carstvo. Pred daleki put je podelio imanje svojim vernim slugama. Jednome je dao 5 talenata. Drugom dva. A trećem jedan. Prvi, što je dobio 5 talenata, odmah je otišao i poslovao sa njima. I napravio još 5. Drugi isto tako. Poslovao. I napravio još 2. A onaj što je dobio 1 talenat, pobojao se. I zakopao je talenat u zemlju. Kada se posle dugo vremena dobri gospodar vratio sa sve carstvom, pozvao je svoje sluge. Da se obračunaju. Dotrčao je prvi sluga. Gospodaru. Vidi. Pet talenata mi dade. Evo napravio sam još 5. Drugi isto tako. Vidi. Dva mi dade. Napravio sam još 2. Dobri gospodar ih nagradi ulaskom u carstvo. Dobre i verne moje sluge, nad malim ste verne bile. Nad velikim ću vas postaviti. Onaj što je zakopao talenat, dođe poslednji. Gospodaru, znao sam da si čovek tvrd. Da žanješ gde nisi sejao, i skupljaš gde nisi vejao. Pobojah se, odoh i sakrih tvoj talenat u zemlju. Vidi, imaš svoje. A gospodar mu reče: Beskorisni i lenji slugo, znao si da žanjem gde nisam sejao i skupljam gde nisam vejao. Trebalo je dakle da daš moj novac menjačima. I ja bih po dolasku uzeo svoje s kamatom. Uzmite od njega talenat i dajte onome što ima deset talenata. Jer svakome koji ima daće se i preteći će. A od onoga koji nema – uzeće se i ono što ima.
Za mene su najtužnije reči A moglo je biti. Nikada me ništa ne rastuži kao dečaci i devojčice koji su obećavali. Pa zakopali talente. Baš kao što sam i ja moje brižljivo zakopala. Zato i pričam o tome. Kako sam se pre 15 godina osećala 20 godina starije nego danas. I kako svakoga dana u svakom pogledu sve više talenata koristim. I sve se lakše i mlađe osećam. I ispunjenije. Za mene je pun život kada koristite sve svoje talente u progresivnom dostizanju svojih želja. Svakoga dana u svakom pogledu… Što peva Finli Kvej: Love gets sweeter every day. Zato sam buđenju talenata i življenju punog potencijala posvetila svoj život. Zato sam sve što sam na tom putovanju saznala poređala u Radionicu Sve što ste oduvek želeli, a niste znali kako.
A tu beskrajnu silu, taj puni potencijal, tog genija u nama svakako neće probuditi mali, impotentni ciljevi. Ciljevi preživljavanja. Ciljevi iz straha. To kad se pobojimo. Pa zakopamo talenat. Samo da ga nekako sačuvamo. Današnje društvo hrani taj ratni realizam. Taj realizam nedovoljnosti. Odsustva resursa. Pre dve godine me je reditelj dokumentarnog filma My dream is, u kojem sam bila jedan od Sanjara, pitao: Za čim tragam? Nisam razumela šta me pita. Nekoliko puta je ponovio isto pitanje. I dalje nisam razumela. To sam mu i rekla. To je taaako dobar kadar. Kada kažem da ne tragam ni za čim. Da svega ima dovoljno. Potraga znači da nečega nema. Daje iluziju oskudice. Nekompletnosti. Nedovoljnosti. Ja ne tragam. Ja stvaram. Svega ima više nego dovoljno. To sam rekla. I te reči su tako uverljive. I jake. Zato što su izašle iz središta sveta. Da. Ljudi dignite glavu. Iz tog ratnog realizma. Osvrnite se po širokom svetu. Svega ima više nego dovoljno. Samo otkopajte taj svoj talenat. Ne bojte se. Život je jedno divno čudo. I predviđen je da ga živite. A ne da ga preživite. Ionako ga nećete preživeti. To je jedina izvesnost. Na tu temu Osho ima priču. Znači priču.
KGB pokuca na vrata Jusela Finkelstina jedne mračne noći. Jusel otvori vrata. Čovek iz KGB-a prosikće: Da li ovde živi Jusel Finkelstin? Ne, odgovori Jusel. Stojeći tu u svojoj staroj pižami. Ne? A kako se ti onda zoveš? Jusel Finkelstin. KGB-ovac ga obori na zemlju i zapita: Zar nisi upravo rekao da ne živiš ovde? Jusel odgovori: Ti ovo zoveš životom?
Nego da se mi vratimo na magični realizam. Danas mi moje radionice i pisanje sada i pisanje vama uopšte daju te najdublje urone, za kojima sam toliko jurila. Rrrrr. Magiju. Kao što mi je davala matematika. S tim što radionica ima i realizam. Magični. Mogu da vidim, čujem i doživim ostvarenje te magije u pravom životu. U svom. I u životima ljudi sa kojima radim. Mojih heroja. Ihaaaj. Nisam džaba onoliko tragala. Sve je povezano sa svime. Letenje. Magnetna levitacija. Shinkansen. Kako Japanci zovu voz metak. Koji juri. I kada nikuda ne žuri. Rrrrr.
Radionicu sam napravila tako da najpre sebi poređam sva ta razna i raštrkana znanja. Iz svih tih raznih oblasti. Svoju igru staklenih perli. Struktura magije. Kvantna škola mišljenja. Matematika. Projekti. Strategija. Igra. Budizam. Yoga. Ninjucu. Preduzetništvo. I sva moja traganja. I kilometre. Koje sam prepešačila, izvozala bajkom ili preletela. Da objedinim sve te podvučene knjige, sveske, papiriće. I baš kao što je moj deda Alojzije meni pravio istorijsku svesku, ja sam krenula da ređam recepte. Iz moje riznice. Ispostavilo se da ono što „radi“ na meni, radi i na mojim prijateljima. I na mnogima. Na svakom ko želi da mu radi. Ovaj krug je sve veći i veći. Za koji dan, na moj 46. rođendan, lansiramo sedmu generaciju Radionice. I heroja. Koji se odvaže da krenu sa mnom na putovanje Magičnog realizma.
I svoju prvu knjigu NINJA od Japana sa Balkana počela sam iz igre. Iz želje. I potrebe. A onda sam od dobrog gospodara dobila na dar novi talenat. Svesno i namerno sam u knjizi ostavila da se vidi kako sam postajala pisac. Ipak sam ja pre svega učitelj. Primer je najbolje učilo. Da se vidi kako su prvi tekstovi krenuli nevino i naivno. Iz igre. Iz znatiželje. Iz probe. Kad sam ušla u formu, počela sam da pišem tekstove na koje ste se naučili. I beskrajno volim one prve. Rane radove. Kada sam krenula. Kada sam se tražila. Osluškivala. Volim Rane Radove. Zagrevanje. Najavu. Nagoveštaj. Kao što je danas nagoveštaj sutrašnjeg Proleća. I Eklipse.
Oduvek sam znala da me čekaju velika dela. Kao što ste verovatno znali i vi. I znate. Zato što tako jeste. Jer vi jeste neponovljivo čudo prirode. Niko ko se rodio, svet ne doživljava na vaš način. Sigurna sam da nismo ovde da u staroj pižami, kao Jusel Finkelstin sačekamo KGB. Da dođe po nas. Ovde smo zbog nečeg velikog. Znam da me čekaju velika dela. Možda vam zvučim pretenciozno, ali šta da vam radim. To je moj paket. Ja nisam ovde da preživim. Već da živim. Grandiozno. Divno. Božanstveno.
Trenutno sam posvećena Projektu Magičnog Realizma. Od Japana. Do Manhatana. Zagrljaj sa Balkana. Širok je svet. I svega ima dovoljno. Radim punim srcem. Svakom ćelijom tela. Do granice prijatnosti. Celim bićem. Dušom. Pretvorim se u stvaranje. Rastočim se. Pa pustim. Uvek sam spremna za dolazak moje stare verne prijateljice. Neočekivane sile koja se pojavljuje iznenada i brzo rešava stvari. Puf. Just like that.
Ja sam ovde da živim Magični Realizam.
Da budem i da budim lep život.
Da volim i da vodim na putovanje heroja.
Da budim Pun Potencijal.
Da zagrlim svet sa Balkana. Od Japana do Manhatana.
Da budem gejzir. Koji ljubi Sunce. Blještavo. Prštavo. I crveno.
Pa zar to što je sutra Proleće već samo po sebi nije čudo nad čudima? Želim vam da ovog Proleća budete i da budite lep život. Neka ovo bude Proleće cvetanja vaših talenata. Nemojte da ga dočekate u staroj pižami. Smislite šta ste oduvek želeli. Radite šta vam se radi. Unesite magije u svoj realizam. Ili realizma u svoju magiju. Kako god. Ništa manje od toga. Jer život je lep. I tačka.
Buđenje ranog Proleća 2015. godine