Iz majstorske radionice, deo treći: Hajde da igramo veliki ples

Kada sebi odgovaram na pitanje „Šta je život?“ čujem se kako kažem: Život je igra. Šta od njega napravim. Putovanje heroja. Nekome je život takmičenje. Nekome putovanje. Borba. Nekome je more. Nekome reka. Nekome je škola. Ća je život neg’ fantažija. Život je lep. Medeni život. Dolce Vita. Život je lep. Život je čudo. Verujem da je život i ogledalo. Da ogleda moj unutrašnji svet. U spoljašnji.

Živo se sećam poslednje vežbe na trenerskom učenju koje smo radili kod voljenog učitelja Toma Besta. Učili smo da budemo svesni uticaja koji imamo na druge ljude. Tom the Best podelio nas je u grupe. Trebali smo da stanemo ispred ljudi. Svako od njih je imao zadatak da napiše reč koja najbolje opisuje kako nas doživljava. Jednu reč. A mi smo trebali da pogodimo. Tu jednu reč. Mnogo mi se sviđala vežba. Htela sam da je radim prva. Stala sam ispred grupe. Kao Artemida. U stavu strelca. Kao kada igram bilijar. Kao kada gađam. U punoj koncentraciji. Usmerila sam pažnju na Marka. Udahnula i pomislila: Kako ja doživljavam Marka? Pogledala sam ga. Ravno u oči. Pametan. Rekla sam tu reč. Marko je klimnuo glavom. Svi su se iznenadili. U sridu. Prebacila sam pažnji na Srđana. Udah. Odah. Pogled u oči. Srđan. Razbarušen. Slobodan, rekoh. Upravo tako. Reče Srđan. Slobodna. To sam napisao. Iste koncentracije i u istom ritmu, videla sam Snežu. Djevojčurak. Bravo Maki. Ti si moj djevojčurak. Tako je. Osetim Ivana. Brz, užurban. Kaže mi Ivan: nemirna. Aleksa. Kao strela. Rešen. Smejao se. Odlučna. To je bila reč. Kad namisliš, ostvariš. Ne znam da li je sve zajedno trajalo tri minuta. Tajac. Pitaju me kako sam znala. Od svih reči na svetu, kako sam znala baš tu jednu reč. Zato što je život ogledalo. Zato što isto to ja mislim o vama. Zato što se mi ogledamo.

Verujem da je život jedan beskrajan proces ogledanja.  Zamislite samo koliki deo svog tela nikada ne vidimo. Da počnemo od lica. Koje vidimo jedino u ogledalu. Verujemo ogledalima. Ko zna kako su ogledala napravljena? Možda je naše najverodostojnije ogledalo svet oko nas. Niska ljudi. Niska dragulja. Koji se ogledaju u dragulju zvanom mi. Koji ogleda sve druge dragulje. U beskrajnom procesu ogledanja. Tako kaže i budistička sutra. Koja priča o predivnoj mreži energije koja povezuje sve u univerzumu. O beskrajnom broju dragulja koji služe kao kosmičke oči, tako što su sve stvari vidljive svim ostalima. Vidimo sve osim sebe. Pa ipak, gde god da pogledam, vidim samo sebe.

Jedna od najčešćih upitanosti herojskog plemena su drugi ljudi. Odnosi sa drugim ljudima. Herojima se nekada čini da ih ljudi ne razumeju. Čini im se da nekada ne znaju kojim jezikom govori svet oko njih. Pa kažu: On mi je…. Uradili su mi… Oni…  Ona… On… Ja ih onda pitam: A ti? Šta je sa tobom? Šta ti osećaš? Šta ti radiš? Često nastave: A onda su mi oni… Ja ih pitam do iznemoglosti. Kako ti doprinosiš toj situaciji?

Kada ponovo spomenu njega ili nju, ispričam im ovu Ceckinu priču. Dok je studirala master u Italiji, živela je u šarenoj grupi. Ljudi od svukud. U kojoj je bila i Anita. Preslatka koketna Bosanka. Izgledala je kao neka ljubavna tigrica. Svojom pojavom komunicirala je svoju želju za druženjem. Sa nekim ljubavnim tigrom. A tigrovi k’o tigrovi. Odgovarali su na njen poziv. Svakoga dana Anita je dolazila iz sveta prepričavajući uvek neku novu dogodovštinu. Zamisli bona šta mi se desilo. Stojim ti ja tako na autobuskoj stanici. Prilaze joj razni ljubavni  tigrovi. Pa slede razne varijacije muško-ženskog nabacivanja. Uvek se nešto desi. Na kraju priče, Anita začuđeno kaže: A ja jadna, ništa.

U herojskom plemenu nema: A ja jadna, ništa. Pa se vraćamo na izvor. Na prapočetak. Na nas. Na ono parče sveta na koje možemo da utičemo. Pa se pitamo: Šta ja to činim, kada taj neko reaguje tako i tako? To ne znači da postajemo dežurni krivac za situaciju. Nego temi pristupamo tako da razumemo svoje ponašanje. I uticaj koji imamo na ljude. Da postanemo svesni uticaja koji imamo na druge ljude.

Pa se vraćamo na prvu tačku. Slovo A ličnog razvoja. Lična odgovornost. Prva premisa i zlatna nit radionice. Kojoj se redovno vraćamo. Misao koju je razumeo još Lao Ce. Koja priča o ogledanju unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta.

Pazim na misli, jer one postaju reči. Pazim na reči, jer one postaju dela. Pazim na dela, jer ona postaju navike. Pazim na navike, jer one oblikuju moj karakter, a karakter postaje moja sudbina.

Ja sam odgovorna za svoj svet. Ja sam stoprocentno odgovorna za sva svoja iskustva. Odgovorna. A ne kriva. Ja sam pokretač i autoritet u svome svetu. Ja stvaram svoja iskustva, svoju stvarnost i sve u njoj. To je prva premisa oko koje se herojski dogovorimo. Pa prvih šest  meseci našeg putovanja odgovorno odgovaramo sebi na pitanja. Ko sam ja? Kuda idem? Šta je moj najdublji poziv?

Kada nam se sviđa kako smo se picnuli, spremni smo za parohiju. Kada znamo šta je naš najdublji poziv. Šta je naš veliki ples. Kada znamo kuda idemo. Koji put jeste naš. A koji nije. Da se ne bi desilo da nas odredi naš put. I kako ne bismo postali rob svoga puta. A to će nam ujedno dati i odgovor na pitanje sa kim putujemo. A sa kim ne. I sprečiti naše saputnike da smatraju svojim pravom ili odgovornošću da odlučuju o našim putevima. Umesto nas.

Zovemo to lični manifest. To je naša lična lična karta. U kojoj piše sve što smo u svesnom stvaranju sebe, sebi odgovorili. Šta je moj najdublji poziv? Koje darove želim da podarim svetu? Koje rane želim da iscelim? Kakvi su demoni sa kojima se srećem? Šta mi je važno? U šta verujem? Kako putujem svetom? Moj lični manifest stoji na sajtu. To je moja lična lična karta.

Moj najdublji poziv je  da budem i da budim lep život.

Da tečem, plešem i donesem crveno.

Ja sam crveni gejzir. Što ljubi Sunce. Blještavo. Prštavo. Crveno.

Hajde da igramo veliki ples.

To je moj najdublji poziv.

Nekada me ljudi pitaju da li dajem neki sertifikat o završenoj radionici. Društvo nas je baš navežbalo da nam daje sertifikate. Koji nam govore da smo dobri. Da možemo da ga pokažemo: Vidi, dobar sam. Ja sam heroj. Imam sertifikat. Heroj postaješ tako što  odlučiš da budeš heroj. Siđeš sa kauča. I kreneš na svoje putovanje. Da igraš svoj veliki ples. Heroj i šampion nisu isto. Šampion sakuplja spoljašnja odlikovanja. Sertifikate. Kako je dobar. Kako je  najbolji. Kako je pobedio druge. Što više njih, to je veći šampion. Heroj stvara svoj svet. I postavlja njegovo ustrojstvo. To je lični manifest. Čije slovo A je lična odgovornost.

Ja sam odgovorna. To su apsolutno najsnažnije reči koje mogu izgovoriti. One mi daju moć. Otvaraju mi mogućnost da na svaku situaciju odgovor-im. Da ne reagujem. Nego da svesno odgovorim. U skladu sa situacijom. U skladu sa svojim jedinstvenim neponovljim pozivom. Odgovor-nost je divna snažna proaktivna energija. Koja nam daje snagu. Otvara mogućnosti. Umesto: a ja jadna ništa, heroji kažu: evo meni prilike. Šta naiđe tom sam rad-a.

Heroji su odgovorni za svoj život. Za svet koji stvaraju. Zato sami sebi daju seritifikat. Kad se naprave tako da se sviđaju sebi. Kad sebi kažu: Bravo ti ga. To je to. Sa Jankom, majstorom koji crta junakinju radionice Grejs, made in Grace, osmišljavamo majicu. U tri boje bojenu. Na kojoj će biti Grejs. Koja će heroje podsećati na lični manifest. Na sertifikat. Koji su dali sami sebi.

Odgovor na pitanje je: Ne, ne dajem sertifikat o uspešno završenoj radionici. Dajete ga vi sami sebi. Heroji sami sebe odlikuju.

Tek kada smo napravili svoj lični manifest, kada smo se okupali, picnuli i sredili po svom najdražem sviđanju, spremni smo za parohiju. Kada znamo šta je naš najdublji poziv. Šta je naš veliki ples. Tek onda krećemo u parohiju. Da zaljubimo ljude u svoj ples. Da im otpevamo: Do you do you do you do you wanna dance? Kada nepoređani izađemo u svet,  to je kao da krmeljivi i neokupani izađemo napolje. Tada nas vrlo lako pokupe oluje i haotičnosti spoljašnjeg sveta. I uskovitlaju. I jedino što tada možemo da kažemo je: A ja jadna, ništa.

Već sam vam pričala de Melovu priču o orlu u kokošinjcu. O tome da nam ako želimo da letimo sa orlovima, nije  nam baš najmudrije da čeprkamo po bunjištu. Sa kokoškama. Kada vidimo zlatnog orla na nebu i poželimo da letimo, kokoške bi nam rekle da smo nerealni. Nego da se manemo fantazija. I vratile nam pogled dole ka bunjištu. Podržavajuće okruženje nas čini velikim. Kokošinjci nisu baš najbolje piste za uzletanje. Ili što naš narod kaže: S kim si, onaki si.

Na svojoj koži sam iskusila činodejstvovanja raznih okruženja. I znam koliko sam bila različita u svakom od njih. Kad se samo setim svog matematičkog smera. Bile su to najprosperitetnije  godine mog odrastanja. Letenje. Nas 24. Dvanaest devojaka plus dvanaest momaka. Jedan bolji od drugoga. Rasli smo zajedno. Ceo život proveli smo zajedno na nekim raznim takmičenjima.  Svako je smišljao kako da bude najbolji. Da izrazi svoj pun potencijal. Svaki dan. Ja sam bila večno druga. Na takmičenjima iz matematike i fizike. Iza Srđe Stankovića. Mog velikog druga. Koji je već u petom razredu registrovao patent. Akumulator na pihtijastu masu. Bila sam druga od školskog tamičenja. Srđa je naravno bio prvi. Bio je prvi i na oštinskom. Ja opet druga. I na pokrajinskom. Ja opet druga. Srđa je bio prvi u državi. Za sve razrede. Za koje je imao vremena da uradi testove. Obožavali smo se. Družili. Drugovali. Rasli zajedno. Taj naš matematički smer. To je bio jedan divan inkubator mog života. Koji je imao tri plemena. Tri puta osam. Dvadeset četiri. Sve što sam zamislila pretvaralo se u uspeh. U radost. U lepotu. Svima nam je bio takav. O tome pričamo na susretima mature. Koje ne propuštamo. Doputujemo od svukud. Dođemo skoro svi. Vlada Kulić doputuje iz Amerike. Da se setimo. I da idemo dalje. Putem svojih poziva. Zadovoljni smo. Srećna sam i ponosna kako moj razred živi. Raste. Većina je i dalje mlada. Živa. Ostvarena. Smejemo se. To mi je najvažnije.

S druge strane, imala sam i družine koje su me vodile dole. U underground. Kada sam zaboravila da je moj najdublji poziv da igram veliki ples. Nego sam igrala neke male plesove. Pa sam počela da pratim neke tuđe male plesove. A onda sam čak i prestala da plešem. Majko mila. Dobro da sam pretekla. Sva sreća, muziku  nikad nisam ugasila. Tek danas, 13 godina nakon odsustvovanja iz ovog sveta, mogu kristalno jasno da čujem misli i reči koje su me vodile dole. U suterene života. Kritikovali smo  društvo. Uspešne. Bogate. Ismevali se štreberima. Bili duhoviti na uštrb drugih. A ja jadna, ništa. Bili gorki, ironični i cinični. Ah… Umorim se i kad pomislim.

Heroji postepeno zaljubljuju svet u svoje herojsko putovanje. Sandra i Andrija, par koji u svom biću zovem Sandrija, su sedište jednog od najbrojnijih herojskih plemena. Zajedno sa Ljubinkinim Medenim Univerzumom. Andrija i ja smo počeli da se družimo nekada davno. Kada je Andrija odlučio da odigra jedan divan hrabar potez. Kada je odlučio da, umesto da uplati školarinu za fakultet koji ga više nije ložio, uplati kurs za baristu. Odsek kafa. U najkraćem mogućem periodu, Andrija je postao sinonim za kafu. U Beogradu. Povezao je to sa svojom najvećom ljubavlju. Svakodnevicom najfinijeg kvaliteta. Andrija i ja delimo zajedničku ljubav prema svakodnevici. Najfinijeg kvaliteta. Svaki dan. Andrija je ukrašava muzikom. Kafom. I svojim rukama. Andrija stvara brendove. U Beogradu. Berlinu. Barseloni. Svugde. Andrija je brend.

Godinama se družim sa njihovim svetom. Božanstveni mladi ljudi. Sa vizijom. Koju brižljivo neguju. Puni ideja. Ostvarenja. Pržionica. Bleyzer. Zajednički doživljaji. Beograd. Berlin. Svet. Posvetili su se putovanju heroja. Rastu. Kvantnim skokovima. Zaljubljuju ljude u svoja putovanja. U svoje plesove. A oni se priključuju, jedan po jedan.

Moj posao je blagosloven. Skoro svakoga dana čujem neke divne herojske novosti. Slavim i delim neke lične herojske pobede. Sa herojskim plemenom. To su sertifikati na putovanju heroja. Od ove priče mogu da poletim, čim na nju pomislim. Jednog dana, pred naš dogovoreni termin, zove me Andrija. Neće mnogo da mi objašnjava. Neka siđem dole. Ja sam uvek spremna za svakojaka divna iznenađenja. Silazim. U kolima Oliver i Đole. Andrijina osnovna postavka. Dreameri. Andrija je sav tajanstven. Kao da su me kidnapovali za nešto divno. Div-napovali. Puštam se. Ne pitam. Andrija nas je odveo u senjački park. Na klupu svog odrastanja. Na kojoj je prvi put poljubio Sandru. Na kojoj je rešio da razvija i svoju novu viziju. Ec:lec:tic. Poneo je pravo slikarsko platno. I štafelaj. Šampanjac neki najfiniji. Štapiće sa ruzmarinom i krupnom solju. Mmmm. Zaljubio nas je u svoju fantaziju. Svi smo se priključili. Rekla sam mu: Da sam Univerzum, jedino što bih mogla je da te podržim. Svim sredstvima. Očigledno i Univerzum vrlo slično razmišlja. A ona mala ravna francuska čaša iz koje smo pili šampanj je moja apsolutno najomiljenija čaša. Iz nje pijem vodu. Svaki dan. Po ceo dan.  I svaki gutljaj koji uzmem, čini da letim.

Još jedna preslatka herojska epizoda koju obožavam je ona sa Sandrom. Spojiteljkom svetova. I ona je nekada davno, ubrzo nakon što joj je Andrija predložio da mi se javi, dala otkaz u jednoj marketinškoj kući. Od devojčice sa Fashion Week-a, Sandra je postala ozbiljna mlada producentkinja. Koja stvara doživljaje. I spaja svetove. Koja kvantno skače. Od Beograda. Do Berlina. Hop-hop. Do Njujorka. Nedavno se vratila iz Los Anđelesa. Holivuda. Spremna je i za Holivud. Kada uđe u visoke štreberske ritmove, volim Sandru da začikavam ovom epizodom. Zove me. Traži hitan sastanak. U sred najpunijih termina, smišljam za nju jedan prekoredni termin. Pitam je: Gde gori? Najzabrinutijim glasom, Sandra mi kaže kako nema viziju. Tih dana je završila neke velike angažmane. Danonoćne. Mikser. Kvantni skok. Čuda. A Andrija je je doneo kući onaj štafelaj sa vizijom. Pa se Sandra zabrinula što nema viziju postavljenu na štafelaju. Poslala sam je kući.  Da ide da spava. Da se odmori. To je njena vizija sada. To sam joj rekla. Kada su nam oči umorne. Ceo svet je umoran. Potrebna nam je slatka tama da se regenerišemo.

Tako je to kada si okružen Andrijom, Jacom, Danielom, Davorom, Olijem, Majom, Bajićkom… Jedino što možeš je da letiš. Čak i kad ti se spava.

Nemaju svi heroji podršku u svom najbližem okruženju. Žale se kako ih ne podržavaju njihovi najbliži. Često ih ni životni partneri ne razumeju. Kažu im da su poludeli. Žale se. Kao Anita sa početka teksta. A ja jadna ništa. Onda se podsetimo slova A. Da su oni odgovorni. Ne i krivi. Pitam ih kako doprinose toj situaciji. Podsećamo se da je život ogledalo. Kad počinjemo da menjamo svoje misli i pravimo novi ambijent u svojoj glavi, naravno da se to odražava i na spoljašnji ambijent. Kako unutra, tako i spolja. Naravno da u njemu neće ostati neki ljudi. Kad poželimo da letimo, moraćemo da odemo iz kokošinjca. Nema letenja u kokošinjcu. A važno nam je i da pričamo o letenju sa drugim orlovima.

Kad krenemo na herojsko putovanje najveća većina ljudi, koja živi na kaučima, svakako nas neće podržati. Pričamo koliko je važno da najpre sami sebe napravimo. Pre nego što krenemo u parohiju. Međ’ ljude. Najvažnije je da u tom periodu herojske inkubacije budemo u high-spirit ambijentu. Empire state of mind. Sa ljudima koji razumeju naše potrebe. I želje. Kojima nećemo morati da objašnjavamo. Koji će nas podržati, dok se polako stvara naša mlada koža. Koji nam neće oduzimati energiju potrebnu za stvaranje sebe. Ni dete se odmah ne rodi. Nego ima period inkubacije.

Ovo su elementi kreativne strategije. Najpre ide stvaranje. Sanjanje. Velika slika. U ambijentu koji je podržavajući. U kojem ćemo moći da pustimo svoju autentičnost. Neponovljivost. Jedinstvenost. Da se razvija. Nećemo odmah pričati sa knjigovođom. Niti sa revizorom.  Niti sa najzabrinutijom prijateljicom. Da proste knjigovođe. I revizori. I zabrinute prijateljice. Doći će i oni na red.

Tek kada smo odsanjali svoju fantaziju, svoj san, na redu je plan. Zovemo ga inženjerija fantazije. Po Dizniju. Koji je osmislio kovanicu imagineering. On je razumeo koliko je važno da razdvojimo ove procese. U ovoj fazi nam je mudro da pričamo sa inženjerskim tipovima. Moći će svašta da nam kažu. Tako ja razumem kvalitetnu razmenu. Da svakom damo priliku da se iskaže. Da nam kaže sve što zna. Kada smo završili priču sa inženjerskim plemenom, idemo dalje. Na analitiku. Na unapređenje plana.

Bez analitičara nema svakodnevice najfinijeg kvaliteta. Sve bi bio štap i kanap. Kada je plan gotov, zovemo sve one zabrinute prijateljice. Knjigovođe. Revizore. Neka kažu šta imaju. Sada. Ili neka ćute zauvek. Zgodno je da ih pitamo i za predlog za unapređenje. Obično onaj ko vidi problem, nosi i ključ za njegovo rešenje.

Važno je da se svaki dan spremamo za svoj veliki ples. Baš kao što se svaki dan okupamo. Tako okupamo i picnemo svoj poziv. Prevedemo ga na danas. Šta je danas moj veliki ples? Ako ne osmislimo svoj veliki ples, napolju nas čekaju razni vetrovi. Ili haotične oluje. Koje stižu od onih koji su do poslednjeg minuta ležali na kauču. Pa zajapureni izleteli napolje. Ili militantno mučenički talasi. Koji traže nove mučenike. Ili ljudi koji plešu svoj ples. Koji možda i nije naš. Da ne ređam. Znaćete već i sami.

Svako od nas je neponovljivo čudo prirode. Ni bolji. Ni gori. Ni iznad. Ni ispod. Često čujem ljude koji kažu da imaju toliko ljudi ispod sebe. Majko mila. Na ovo reagujem burno. Duška je u herojskom svetu zadužena za diverzitet. Kaže: zdrava šumska zajednica. U zdravoj šumskoj zajednici svako ima svoju ulogu: od lišaja do tigra. I niko nije bolji. Bez lišaja nema ni tigra. O tome se radi.

Što više razumevamo sami sebe, sve više razumemo i druge. Jer smo svi mi od istog materijala. Jedinstven neponovljivi izraz univerzalne energije. Svako na svoj način. Moj  veliki ples. Ni bolji, ni gori. Nego moj.

E sad. Čini mi se da se upravo na ovoj tački dešava naše odustajanja od svog velikog plesa. S jedne strane osećamo da smo svi od istog materijala. Imamo snažnu potrebu za pripradanjem. Sve što (ne) radimo, radimo da bismo bili prihvaćeni. S druge strane nalazi se naš veliki ples. Naša jedinstvena neponovljiva priča. Mislimo da ćemo, ako budemo svoji, biti drugačiji. Različiti. Da nećemo pripadati. Zato ljudi često odustaju od sebe. Da bi bili prihvaćeni. Ta različitost je upravo divota života. Diverzitet. Zdrava šumska zajednica. Svako ima svojih 5 centi. Svoju ulogu. Svoj poziv. Svoj veliki ples. Heroji razvijaju upravo to stanje svesnosti. Koji im daje osećaj povezanosti sa svetom. I dozvolu da igraju svoj veilki ples. Naravno, nakon što su razumeli svoj veliki ples. Jedinstven ples. Ni bolji. Ni gori. Ni iznad. Ni ispod drugih plesova. To je jednostavno naš ples.

Nema ispravnog plesa. Ni pogrešnog. To je jedno od mojih najvažnijih japanskih učenja. Haruki Murakami me je naučio da je važnije biti ljubazan, nego biti u pravu. Poverovala sam mu. Odmah. Jer sam jedva preživela situacije u kojima sam bivala u pravu. Shvatila sam da u Japanu biti u pravu uopšte nije tema. To je tema zapadnog mozga. Onda mi je Eduard de Bono dao još dublje razumevanje ove teme. Podsetio me da je naše zapadno mišljenje utemeljeno još u antičkom dobu. U vreme Sokrata, Platona i Aristotela. Razmišljanje koje nije revidirano hiljadama godina. Koje polazi od istine. Od biti u pravu. Od ja sam u pravu. Ili si ti u pravu. Japanski um ovo ne razume. Istok ne suprotstavlja i ne rasipa energiju dokazivanjem ko je u pravu.

Ako sam ja u pravu, to znači da neko drugi nije u pravu. Da je u krivu. Da se vratim na Duškinu zdravu šumsku zajednicu. U šetnji šumom, doživljaji biologa, šumara, lovca, lovokradice, umetnika, zaljubljenog para, meštana, turiste su vrlo različiti. Svako ima svoj doživljaj šume. Niko nije u pravu. Niti u krivu. Svako je svoj. Jedinstven. Baš kao što je i šuma.

Lakše nam je da usmerimo lampu sa sebe. Na druge. Da pokažemo kako nisu u pravu. Implicitno govoreći kako smo mi u pravu. Usmeravajući lampu iz udobne ušuškane prijatnosti svog kauča. Zato je silazak sa kauča, picnjavanje sebe i svog velikog plesa i izlazak  u svet herojska rabota. Hajde da igramo veliki ples.

Život je ogledalo. Gde god pogledamo vidimo samo sebe. U stvari, mi stalno govorimo o sebi. Osuđivanje drugih je osuđivanje nas samih. Prihvatanje drugih je prihvatanje sebe. I punog potencijala sveta oko mene. Pričamo o mogućnostima. O razvoju. A ne o perfektnosti. Niti o biti u pravu.  Pričamo o zdravoj šumskoj zajednici. Tigar je tigar. Krokodil je krokodil. Niko nije u pravu. Ni bolji. Ni gori. Svi smo mi neponovljivi izraz univerzalne energije. Najdivnije razumevanje ove ideje dao mi je Antoni de Melo. Od onda sam počela da budem u miru sa sobom. I sa svetom. Da ljudi uvek rade najbolje što u datom trenutku mogu. U okviru svesnosti, razumevanja i znanja koje imaju.  Kada bi mogli drugačije, radili bi. Kada spoznaju više, oni će se ponašati drugačije. To važi i za mene. I ja radim najbolje što u datom trenutku mogu. Zato ne osuđujem ni sebe. Ni druge. Zato kao svoj veliki ples doživljavam da ljude podržim da spoznaju više. Da zajedno spoznajemo više. O tome se radi.

I u ritmu velikog plesa, želim da sa vama podelim poemu Marijane Viliamson. Koja je postala svetski poznata kada ju je Nelson Mendela govorio na svojoj inauguraciji.

Dozvolite svojoj unutrašnjoj svetlosti da zablista.

Naš najveći strah nije da nećemo biti sposobni.

Naš najveći strah je da ne postanemo bezgranično moćni.

Najviše nas plaši naša svetlost, a ne naša tama.

Pitamo se: Odakle meni pravo da budem tako brilijantan?

Ali odakle ti pravo da to ne budeš?….

To što ti sebe činiš manje značajnim, ne služi svetu.

Ograničavati sebe, samo da se drugi oko tebe ne bi osećali nesigurno, nije produhovljeno.

Jer kada dozvolimo svojoj svetlosti da sija, dajemo time i drugima dozvolu da zablistaju.

Kada se mi oslobodimo straha, onda naše prisustvo automatski oslobađa sve oko nas.

Ja verujem da igranje našeg velikog plesa sklanja prepreke sa našeg puta. Kada prihvatimo sebe. I svoj veliki ples. Koji pre nas nikada niko nije igrao. Kada dozvolimo svojoj svetlosti da blista. Onda se povezujemo sa ljudima koji plešu srodne plesove. Na srodne muzike. Onda se povezujemo sa svojim plemenom. Koje nas podržava. I daje prostora da igramo svoj najveći i najdivniji ples. Jer život je igra.

Život je i ogledalo. Ima jedna božanstvena sufi priča koju mnogo volim. I često je pričam.  Čovek je stigao u selo. I otišao kod sufi učitelja. Starca čija je mudrost bila nadaleko čuvena. Mudra starino. Donosim odluku da li da se doselim ovde. Zanima me kakav je komšilluk. Možeš li mi reći kakvi ljudi žive ovde? Sufi učitelj mu odgovori: Reci mi s kakvim si ljudima živeo tamo odakle dolaziš? Čovek reče: O, sve sami razbojnici, prevaranti i lažovi. Stari sufi učitelj uzdahnu i reče mu: Znaj, isti takvi ljudi žive i ovde. Čovek napusti selo i nikad više se ne vrati. Pola sata kasnije, u selu se pojavi još jedan putnik namernik. Potraži sufi učitelja i pita ga: Razmišljam da se doselim ovde. Možeš li mi reći učitelju, kakvi ljudi žive u ovom selu?  Sufi učitelj upita i njega: Reci, kakvi ljudi žive tamo odakle ti dolaziš? Neznanac odgovori: O, to su najbolji, najpažljiviji, najosećajniji, najtopliji ljudi. Mnogo će mi  nedostajati. Sufi učitelj uskliknu: Upravo takvi ljudi žive i ovde.

O tome se radi. Život je ogledalo. Život je putovanje. Život je more. Život je reka. Život je škola. Život je takmičenje. Život je borba. Život je čudo. Život je lep. Život je ono što od njega napravite.

Šta god da je vaša ideja o životu, u pravu ste. Šta god da je vaša ideja o životu, ne zaboravite reči Knuta Hamsuna. Da je pravo na život tako velikodušni, nezasluženi dar, koji iskupljuje sve životne tuge, sve do jedne. I zato vas zovem na ples. Na veliki ples.

Hajde da igramo veliki ples
zamisli da svira tvoj najdraži bend
večeras igraš samo za sebe.
Svejedno kako, to je nebitna stvar
ne želim pričom da te zamaram
kao da igraš po prvi put.

Sombor, Uskrs 2015.