Artemida novog doba

Sa Jas sam se srela prošle nedelje. U Malom Princu. Rekla sam joj da sam pre dve nedelje završila svoj prvi književni dvojac. Koji sam posvećeno pisala 200 dana. Rekla sam joj da sam na razmeđi dve epohe. Da sam upravo završila jednu. Božanstvenu, veliku i značajnu. Mušku. Nindžeću. Knjigu su pisali Alhemičar, Druid, NINJA, Dvorska Luda. I devojčica Bepa. Čije želje prati ceo ansambl. Artemida i Preduzetnica su tih dana bile u drugom planu.

To posvećeno stvaranje je jedna divna milost. Čisti, ispunjava, ulepšava, raduje. Samo po sebi je dovoljno. Tih meseci sam sve ostale poslove radila na donjem optimumu. Da ne kažem minimumu. Dajući NINJI punu ljubav, pažnju i posvećenost. Vikendom sam, kao i obično, držala radionice „Na putovanju heroja“. A tokom nedelje sam vrlo selektivno primala heroje na individualni coaching. Ako im je baš bilo hitno ili bitno. I tako. Dan za danom sam se pustila stvaranju. Dvesto dana. Pisala i pisala. I svakog ponedeljka delila tu radost sa plemenom. To mi je bilo dovoljno. Kada sam se 17. maja pogledala u ogledalo, baš sam se iznenadila. Dugo se nisam gledala. Ni videla. Osećala sam da sam iznutra lepa. I da tu lepotu isijavam. To mi je tih dana bilo sasvim dovoljno. Nisam proveravala kako to u ogledalu izgleda. Tog 17. maja na vagi sam pročitala da imam 2 kile više. Sebi sam rekla: Kila za svaku knjigu. To je OK. Od kozmetike sam imala moje večne drugare: pastu za zube, kremu od nevena i crveni karmin. I to je bilo to. Garderobom se već dugo nisam bavila. Imala sam druga posla. Herojska.

U ogledalu sam jasno videla da sam sada na redu ja. Da uskladim svoj unutrašnji i spoljašnji svet. Da lepotu koju sam osećala iznutra izrazim spolja. Artemida i Preduzetnica su već postale nestrpljive. Kao i Devojčica Bepa. Koja se malo smorila od muške energije. I mudrijašenja. Kojima je mesecima bila okružena. Preduzetnica je krenula da inventariše po kući. I uvidela da cela kuća traži negu. Na novac i na naplatu skoro da sam zaboravila. Telefon isključen. Računi se nakupili. Dvorište i bašta ištu negu. Dodavanje nekog novog cveta. I da pre svega i pre svih, ja tražim negu. Žensku energiju. Muški deo ansambla je malo gunđao. Pitao je Artemidu i Preduzetnicu koje su istrčale na pozornicu: „Kako sada prekinuti ovaj kreativni tok? Šta ako se ne vrati?“

Preduzetnica im je lepo objasnila da mogu da budu kreativni na razne načine. Neka za početak kreativno osmisle novu garderobu. Artemida je dodala: „Upravo si prošla kroz veliku transformaciju. Vreme je za skidanje stare košuljice.“ Za deljenje garderobe koja više nije moja. Za pravljenje nove. Za novi program ishrane. One dve kile nisu mi više bile potrebne. Bez da je trepnula, Artemida je odapela strelu i rekla: „Tema meseca: produciranje“. Preduzetnica je mudrijaškom delu ansambla rekla da ne razume svrhu tolikog stvaranja. Bez produkcije. Ulaz i izlaz. Podsetila ih je na „spolja i iznutra“. Pitala ih je: „Koja je razlika između hiljadu i tristo do sada napisanih strana? I novih tristo?“ Njoj je to sve izgledalo kao loženje na neku razmaženu bohemiju. Pitala je da li se palim na Bodlera? Remboa? Neka lepo izvole da prevedu tu kreativnost sa ušuškane bohemije na praktičnu primenu. Artemida je pitala „Koji novi kvalitet će dati tih novih tristo strana?“ Devojčica Bepa cičala je od radosti. Ona se već zaželela sveta. Dorćola. Kosančićevog venca. Ade. Ljudi. Glamura. Probanja haljina. Sretanja sa svetom. Istrčala je napolje.

Artemida i Preduzetnica su napravile plan. Baza, pa nadgradnja. Za početak nova košuljica. Artemida je kukala za zmijom. Od sve zmije, ostala mi je samo Alhemičarova zmijska sveska. I tako sam krenula put radionice. Jelenine. Ah. Radionice. Obožavam radionice. One su moje pripadanje. Svakodnevno stvaranje. Probe. Najfiniji materijali. Ženska energija.  Zmija. Kombinezoni. Daniela. Nova tašna. Kozmetika. Program ishrane. Kila po kila. NINJA uvek vežba. Najmanje 18 sati nedeljno. Tako da vežbanje nisam dodavala. Malo sam pojačala bicikl. Zbog švrćkanja svetom. Parfem i dalje njuškam i tražim. Ne ide stari parfem na novu kožu.

Tri nedelje sam kreativnost, umesto na pisanje knige, usmerila na stvaranje i ulepšavanje sebe. Na ulepšavanje kuće. Na sađenje cveća. Na stvaranje novih radionica. Na Sensu. Na produciranje. Kao što je Artemida zadala. Prvih dana mi je bilo čudno. Kao i uvek kada uvodim nove navike. A uvodim ih često. I redovno.  To mi je struka. A onda sam se pustila ženskoj energiji. Završila sam i drugu toaletu u Jeleninoj radionici. I sa starom košuljicom u novoj tašni, otišla na susret sa Jas i Sandrom. Ovo sam im ispričala, kada smo se srele u Malom Princu. Jas se nasmejala. Rekla mi je da je baš to tema novog broja Sense. „Ženstvenost“. Pa smo se smejale. Sve tri.

Pričale smo o ženama novog doba. O muškarcima novog doba. O novom dobu. Koje je tako brzo i intenzivno. Kažu da se od drugog svetskog rata do danas desilo više toga nego tokom celog trajanja civilizacije do tada. I da se svakoga dana dešava sve više i brže. Eksponencijalno. Kvantno. A mi se nalazimo u sred druge najveće revolucije od postanka sveta. Prva je bila muška, industrijska. Druga je ova koju žene vode u poslednjih 50 godina. To je moja revolucija. U njoj direktno učestvujem. Transformacija žene od Petrije do premijerke, za manje od jednog veka.

Sve što su pripremale generacije naših mama i baka, mi Artemide novog doba imamo priliku da ostvarimo. Da to bude naših 5 centi razvoju civilizacije. Da trasiramo puteve svim ženama sveta. Koje će iz naših života moći da vide šta sve žene mogu. Da pokažemo sebi i svetu da je slobodan, ljubavlju i stvaranjem ispunjen život moguć. Vodimo najveću revoluciju bez da smo svesne da je vodimo. Ovo naravno da utiče i na muškarce. Na naše partnere. Na muško-ženske odnose. Na našu ljubav. I dok žene razvijaju svoju „mušku“ stranu, muškarci su sebi dozvolili da razviju svoju „žensku“ stranu. Da osećaju, neguju, učestvuju. Da budu. Da malo sednu na kauč. I odmore se od vekovne jurnjave. Dok mi trčimo sa vukovima.

Muška energija je uradila šta je znala.  Sada je na redu ženska. Da malo oplemeni i poneguje ono što smo stvorili. Sisteme, institucije, nauku, način razmišljanja. Da im udahne duše, lepote i radosti. Da ih razigra. Predosadni su mi ovako sivi, ozbiljni, administrativni i ćoškasti. Vape za ženskom estetikom. Za igrom. U spoljašnjem svetu stvorili smo sve što nam treba. I mnogo više od toga. Dosta je. Tesla je to znao i razumeo još odavno. I rekao nam da će nauka napredovati u samo deset godina, čim se bude posvetila duhovnosti, više nego za sve vreme svog postojanja. Ovo stvaranje je vodila muška energija. Na redu je oplemenjivanje i negovanje onog što smo napravili.

Došlo je vreme da razvijemo svoj unutrašnji svet. Da razumemo sebe, svoje potrebe,  želje, emocije, intuiciju. I da ih onda udahnemo u sve te sisteme kojih smo deo. Na redu su blagost, nežnost i saosećajnost. Lirska, ženska energija, da nas poveže sa nama samima. Da nam kaže šta volimo. Šta nas raduje. I šta želimo. Da nas poveže sa svetom. Da  oseća. I da vidi široko. Na putovanju heroja je važno balansirati sve tri arhetipske energije. Žensku, mušku i dečiju. Muška energija daje rešenost, posvećenost, fokus, snagu, hrabrost i jasnoću. Stakato ritam nas pokreće na akciju. Definiše granice. I štiti život.

Kada se sretnu muška i ženska energija, na redu je… igra. Za putovanje heroja potrebno nam je mnogo razigranosti. Život je preozbiljan i predosadan bez humora. I jalov. Da bismo stvarali, potrebno je da se igramo. Inače ćemo završiti u uskom i skučenom polju. Skockani. Razigranost znači kreativnost, stvaranje, nove perspektive, izlazak iz kutije. Baš kao i ženska I muška energija. Kad se sretnu. Igraju se. Vode ljubav. I stvore novi život.

U staro doba ove tri energije su možda i mogle da budu razdvojene. Žene da budu samo ženstvene. Muškarci samo muževni. A deca samo da se igraju. Ali došlo je novo doba. Da bismo uhvatili korak sa ovim brzim novim ritmom potrebna nam je veza sa sve tri arehtipske energije. Trebaju nam  blagost, nežnost, ljubaznost,  ljubavnost, smirenost, lakoća i slast. Da ih dajemo i sebi i svetu. Ali, ako je to sve što imamo, bićemo suviše meki, zavisni i sentimentalni. Kao da stalno slušamo Šade. I zato nam je kao pojačanje blagosti potrebna rešenost. Negativna rešenost postaje agresija i nasilje. Što privlači i agresiju prema nama samima. Nije ni čudo što danas ovoliko vapimo za suštinskom kreativnošću i stvaranjem. Kad je ozbiljnost mantra današnjice. Naročito na našem podneblju. Ozbiljnost smo pobrkali sa komptetentnošću. Ah. Kakvo nerazumevanje. Ozbiljnost steže i zatvara. Nije ni čudo što danas ovoliki ljudi pati od zatvora. Igra otvara. Stvara. Radost je lek. Smeh isceljuje. Dok u radu sa herojima ne dođem do smeha, ne brojim ni da sam počela. Zato je Dvorska Luda vrlo značajan član ansambla. A ceo ansambl ispunjava želje Devojčice Bepe. Zna ona šta joj dušu raduje.

Danas je novo doba. Došlo je doba da razumemo i da balansiramo ove tri energije. Da damo  svetu ono što mu treba. Čini mi se da danas vapimo za ljubavlju, blagošću i razumevanjem. To bi bila ženska energija.  A i dobrog smeha, duhovitosti i igre nikad nije na odmet. Možda su zato danas muškarci malo seli na kauč. Da odmore od vekovne jurnjave. Dok Artemide novoga doba svetu daju lepotu, gizdavost, glamur, blagost, razumevanje. Dok probude žensku energiju u sebi. Koju su vekovima potiskivali. Kao što su i žene danas probudile mušku. I da se onda svi zajedno igramo. I stvaramo taj divni novi svet.

Tog 3. juna kada sam se srela sa Jas i Sandrom, već sam uveliko bila picnuta. Gizdava. Blistava. Artemida na bicklu. Radosna. Razigrana. Rešena. Za 5 minuta smo dogovorile posao. U božanstvenom dvorištu Malog Princa. Nazdravile zajednička ostvarenja divnim osvežavajućim šejkom „Princeza“.  Da uparimo Malog Princa. Tako to rade Artemide novog doba. A onda smo onako ženstveno i razigrano ćaskale. Ženska energija nam je dozvolila da se (upo)znamo. Odmah. Bez istorije. I administracije. Sa zagledanošću u iste horizonte. Smejale se. I uživale. Stvorile i dogovorile toliko toga. Sa jasnim rokovima. Brojem karaktera. I ostalim muškim stvarima. A ovaj tekst je čekao sve ove tri nedelje da se napiše. Da ga vi čitate. Poklanjam vam se. Duboko. Dvorska Luda uvek voli da doda malo teatralnosti. Da razigra stvar. Drago mi je da smo se upoznali.

Beograd, 9. jun 2015. godine