Bože što ja volim pozni avgust. I septembar. Pozno leto. Grad je ponovo pun. I beo. Ove nedelje su se vratili svi. Izluftiranih aura. Lepi. Preplanuli. Odmoreni. Okupani. U belom. Beo grad. Zaželela sam se ljudi. Drago mi je što su preživeli godišnje odmore, konvoje, vreline, Paralije, ležaljke. I onoliko slobodnog vremena. Silna pitanja koja se pojavljuju na plaži. Kao tokom besanih noći. Popustila je tenzija koja je narastala od maja. Gde ćete na more? Vratili su se u svoje živote. Vibrantniji i življi.
Što je moj tata Duško govorio, kada bi u ovo doba godine ulazio u moju sobu: Vreme sporta i razonode je prošlo. Došlo je vreme da se radi. Ah. Koliko sam samo mrzela ovaj njegov performans. Iako sam volela školu. Obožavala. Jedva sam čekala 1. septembar. Đački sastanak. Život. Povratak svim svojim aktivnostima. Meni toliko dojadi to letnje ništanerađenje da ne mogu da vam opišem. Od sredine juna do kraja avgusta.
I ove godine sam odbrojavala dana do početka septembra. Od silne želje zakazala sam herojski sastanak poslednjeg vikenda avgusta. Nisam mogla da dočekam da počnemo sa radionicom. Računajući da su i heroji jedva čekali da se vrate u svakodnevicu. A onda su mi samo stizale poruke. Nismo tu. Morence. Svadba. More. Da iskoristimo. I tako. Davno ovako nisam fulala kalendar. A onda sam se setila Ninja principa. Ninje su uvek svesne godišnjeg doba. Sezone. Sveta oko sebe. Kakvo god da je vreme, jedan dan nedeljno vežbaju napolju. Da se srode sa godišnjim dobom. Da ga razumeju. Naštimaju se na njega. Ninje ne kukaju na toplotu. Ni na hladnoću. Ni na to što su već dva meseca svi na morencetima. Ipak, Seka u meni šapuće: Leto je lenštinsko godišnje doba. Čujem i devojčicu Emu koja je mojoj sestri Jovani jednom prilikom rekla: Onesvestićeš se od kuliranja.
Ovog leta moj um je uzbuđivalo i zaokupljalo vreme. Običaji vremena. Pravilnosti. Ciklusi. Doba. Osetivši na tren druge klime i prostore, razumela sam Vivaldija. I 4 godišnja doba. Bože koliko sam srećna što živim u 4 godišnja doba. Ah. Radujem se što nam stiže doba u kojem Sunce nije više apsolutni gospodar. Koji određuje i dan i raspored. I kretanje. I sve. Volim ovaj blagi septembar. Herojski sastasnak. Sve rodilo. Harvest. Berba. Plodovi. Izobilje. Ihaj.
Kad nešto ne razumem, volim da konsultujem astrologiju. Od nje dobijem odgovore. Ovih dana nekoliko odgovora dali su mi životni ciklusi. Astrolozi naš ljudski život smeštaju u cikluse od po 7 godina. Svaki od njih ima svoje odlike. Kad nam je šta na redu. Prvih sedam godina smo u fazi meseca. Navikavamo se na svet. Drugih sedam godina su merkurove godine. Kada se učimo pravilima društva. Da komuniciramo sa svetom. Treći ciklus od 7 godina je marsov. Kada su nam na umu samo ljubavi, izgled, garderoba, spoljašnje. Od 21 do 35 je dvostruki marsov ciklus. Kada tragamo za svojim izrazom. Za svojim putem. Koji je često suprotan od onoga čemu su nas roditelji učili. Sledi doba Sunca. Do 42 godine. Kada ubiramo prve plodove rada. Status u društvu. Procenjujemo ono što smo do tada napravili. Dvostruki Jupiterov ciklus od 42 do 56 godine je vrhunac zrelosti. U kojem se dešavaju ključne životne transformacije. U kojem odlučujemo da li život nastavljamo u smeru starosti, penzije, bolesti ili spokojne i ostvarene starosti. Dvostruki saturnov ciklus od 56 do 70 godine je vreme usporavanja životnih funkcija. Vreme za meditativnost, samodovoljnost i mudrost. Nekada je ovde računica stajala. Ovo je u najboljem slučaju bilo vreme za bavljenje unucima.
Današnja astrologija uvela je uranovo doba. Planetu novog doba. Uran je viša oktava merkura. Zadužen za viša stanja svesti. Za slobodu, ravnopravnost, neočekivano, revoluciju, savremenu tehnologiju. Uran je revolucija. Hvala Uranu i novom dobu koje stimuliše mnoge ljude da nikada ne odu u penziju. Ni mentalno, ni fizički, ni seksualno. Sve češće se dešava da se u ovom ciklusu ljudi odlučuju na čudne i neobične poduhvate, za kojima su celog života čeznuli.
Alaj volim što živim okružena vitalnim ljudima u respektabilnim godinama. Koji i dalje stvaraju, maštaju, vole. Lepi su, živi i živahni. Koji me podsećaju da je novo doba. I da se u novim grandioznim projektima možemo oprobati i sa 84 godine. Što sam letos i uživo videla. U Porto Montenegru. Luštici.
Sada imam 46 godina. Jupiterijanskih. Alaj volim Jupitera. Kako i ne bih kad je on moj zaštitnik. Moja mama je svoj život završila kada je imala tačno toliko godina. Baš kao i još neke žene u porodici. Više je nego očigledno da ličim na mamu. Iako nje na ovom svetu nema već 30 godina, i dalje mi prilaze nepoznati ljudi. Pitaju me da li sam Manjina. U porodici se često govorilo da su geni neumoljivi. Nalazile su se analogije kroz generacije. Da što ti je, to ti je. Da moram jako da pazim na sebe. A ja sam nekako oduvek znala da to nema veze sa genima. Da je mama otišla zato što nije imala volje, želje i energije za transformaciju starog života. Druga opcija bila je da se raziđe sa Duškom. I da ona, Jovana i ja započnemo novi život.
Videla sam još nekoliko ljudi koji su uradili isto. Zakomplikovali su život. A raspetljavanje im se učinilo prekomplikovano, teško ili nemoguće. Pa su se pustili. Krizi srednjih godina. Koju nisu prevazišli. I kao što vidite, tu sam. Živa, zdrava, živahna i vitalna. Hvala je Univerzumu. Počinjem, prepočinjem, zapetljavam, raspetljavam. Pišem o tome. Da mi neka mama poveruje da može da počne ispočetka.
Danas se osećam neuporedivo lepše, bolje, snažnije i mlađe nego pre dvadeset godina. Kada sam se osećala kao starica bez energije. Bez strasti i oduševljenja. U raljama života. Odlučila sam da idem dalje. U visoko svesni i aktivni drugi deo života. Geni su ipak umoljivi. I dogovorljivi. Danas. Hvala je novom dobu.
Često sam o ovome pričala sa mojim drugaricama. Kako volimo svoje godine. Svoje doba. Sviđa nam se što smo žene. Bila sam devojčica. Pa devojka. Bila sam i madmoazel. Volela sam mnogo i parfem Madmoiselle. Do jednog dana. Kada sam shvatila da više nisam madmoazel. U to vreme sam kupila prvu i jedinu bočicu parfema od 100ml. Volim one od 50ml. Ovi od 100ml mi deluju kao neka večnost. Nakon što sam prsnula Madmoazel, shvatila sam da sam postala madam. Žena. Obožavala sam taj osećaj. Madmoazel od 100ml nije bio ni dana kod mene. Ionako ne volim bočice od 100 ml. Dala sam ga nekoj mojoj madmoazel. I provela 10 godina bez parfema. O tome sam pričala sa drugaricama. Da volimo što smo žene. Kako se ne bismo vratile ni dan. Kako nam je lepo u svojoj koži. Kako smo naučile da razumemo sebe. Da baratamo sobom. Uvek se čudim zašto ljudi zavide mladosti. Kad kažu da je to najlepše doba. Moja je bila toliko burna, da sam jedva pretekla.
I baš kao što mi imamo svoje ljudske cikluse, i naša planeta Zemlja ima svoje cikluse. I svoja doba. Odrastala sam sa Kosom. U očekivanju ere Vodolije. Age of Aquarius. Jasno sam osećala staru eru. U kojoj sam odrastala. Sedamdesetih i osamdesetih. Jugoslavija. Tito. Partija. Pioniri. Akcija. Bratstvo-jedinstvo. Rovinj. Trst. Materijalno blagostanje. Delili su se stanovi. Plate. Završiš fakultet. Dobiješ posao. Super platu. I živiš srećno do kraja života. Skoro svako ko je bio dobar mogao je da ide na more. Da kupi vikendicu. Samo da ćuti. Da ne pita. Da ne priča. Da ne preuzima odgovornost. Radilo se malo. Ili nimalo. U 2 ste već bili na svom kauču. Niko nije mislio ni o čemu. Nije preuzimao odgovornost ni za šta. Kao neki tinejdžeri. U vreme bez vere. Bez duhovnosti. Često pomislim kako je generacija mojih roditelja živela do treće čakre. Do solaronog pleksusa. Putovalo se u Trst. Modiralo. Osamdesetih se putovalo i po Evropi. A onda se o tome pričalo. Imala sam utisak da se nadmeću. Ko ima najlepšu kuću. Ko je bio tamo gde drugi nisu. Da kupi što drugi nemaju. Čini mi se da uopšte nisu postavljali pitanja o tome šta im je važno. Ko su oni u svemu tome. Koje je njihovo pleme. Ili ako jesu, nisu to radili glasno. Ni često. Ni tako da ja znam. To mi je čudno. I tužno. Ne znam kako se bez toga živi.
Ljudi često kukaju za ovim vremenima. Valjda je to ljudsko svojstvo. O tempora, o mores. Kakva su ovo došla vremena. Što je jedna baka u mom kraju govorila: I ja sam divojkom rodila, al’ ovakvog kurvašaga u moje vrime nije bilo. Govorila je žena koja je početkom XX veka rodila dete čiji je otac bio neznan svetu. Možete da zamislite. Često se setim ove rečenice. Da. Pokušavam da razumem šta je divno u vremenima u kojima su odrasli živeli bez ikakve odgovornosti. Kao deca na džeparcu. Dobiješ stan. Džeparac. Na poslu si do 2. Imaš sve vreme ovog sveta. Vikendicu. Rovinj. Trst. I živih kao nekom večnom raspustu. Meni je i ovaj letnji raspust predugačak. Gde je tu sreća? Pitala sam se godinama.
Ja sam iz druge generacije. Jedva sam čekala da odrastem. Da idem tamo gde je sve po mom. Da budem velika. Da preuzmem odgovornost za svoj život. Za mene je sreća da progresivno dostižem svoje ideale. Da svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Rođena sam 1969. U školu sam išla sa ’68. godištem. Divne li berbe. Musketari. Svi za jednog, jedan za sve. Bili smo tinejdžeri čuvenih osamdesetih godina. Kada se stvarala, pevala i đuskala muzika koja je i dalje živa. Kada se stvarala moda koja se i dalje nosi. Hipici su polako prolazili. Počinjao je novi talas. Pank. U to vreme Dejvid Bouvi je bio mainstream.
Znali smo da ćemo ako čitamo, slušamo ili gledamo što i svi ostali , misliti i izgledati kao svi drugi. Pa to nismo radili. Bili smo potpuno šareni. Šminkeri, new wave, hipici, pankeri, neutralni, teniseri, sarah key, urbani, umjetnici. Otkrivali smo neke neznane bendove. Pisce. Stripove. Naručivali ploče koje niko nije imao. Donosili ih ekipi. Sa vrata smo ulazili jedni drugima u biblioteke. U diskoteke. Kao klinka sam imala 2 ilegalne ploče koje sam volela. A koje sam sklanjala. Kada bi ekipa dolazila. U štek. Boney M. I Abba. Da ne vide. Ubili bi me od zezanja. Niko nije slušao pop i zabavnu muziku. O narodnoj da i ne govorim. Ili ih je dobro sakrivao. Da ih niko ne nađe. Svako je izgledao na svoj način. Imao je lični stil. To je bilo obavezno. Lični izraz. Stilska određenost. I musketarstvo.
Imali smo nadimke. Ja sam Bepa. Po Bepi Jozef. Liku iz Alan Forda. Koja izgleda kao neka veštica. Sa bradavicom na nosu i trodnevnom bradom. I životna je ljubav pijanca Super Hika. Koji otima od siromašnih da bi dao bogatima. Nadimak mi je dao Miša Sabo. Junak moje rane mladosti. Prijatelj i prva velika ljubav. Od najmlađih dana. Koji je izgledao kao Apolon. Koji je crtao, pisao, pevao, plivao, igrao vaterpolo, putovao svetom, penjao se na Kilimandžaro. I završio sve što je planirao do 33 godine. Ja sam obožavala da budem Bepa. Sviđa mi se i što se Bepa na latinici čitao kao Vera. Sve mi se sviđa. Bepa me prati ceo život. Nedavno me je telefonom jedan čovek oslovio sa gospođa Bepa. Ah. Divno. Lako smo se sve dogovorili. Kada bi me nekada neko pitao šta znači Bepa, odmah sam znala da nije iz mog plemena. Nisam imala želju za daljom komunikacijom. To je bio diskvalifikacioni kriterijum. Da mi štedi vreme.
Danas me mnogo ljudi pita šta znači Bepa. Nasmešim se. Odgovorim. Kraće ili duže. Zavisi od toga da li bih se družila. Ili ne bih. Ne diskvalifikujem. Danas se zaljubim u one koji znaju. Ah. Znam da su generacija. Pleme. I odmah imamo momentalnu, takoreći zavereničku bliskost.
A onda sam jednom kod Bele Hamvaša našla divno promišljanje o ukusu. Sloj ukusa u čoveku spada među najtemeljnije slojeve. Upravo je zato čovek najnestrpljiviji u pitanjima ukusa. Ukus se ne može objasniti. Nikada niko nikoga nije uspeo da ubedi u lepote, čari, toplinu i veličinu jedne pesme, ili muzičkog dela. Ali što se manje može objasniti, sve više postoji. Ukus ljude najprisnije vezuje. Jedno zajedničko divljenje slici, zajedničko uživanje u jelu, zajednički odabrana boja odeće prisnije su od bilo koje principijelne veze. Moguće je vaspitavanje zajedničkih principa, zajedničkih ukusa- nikad.
Što volim kad razumem. Kad smo već kod ukusa, moja generacija je nosila toples. Pre 30 godina. Na plažama Rovinja i Istre gde smo odrastali, to je bio modus vivendi. Ove godine me je bezbroj ljudi pitalo kad sam postala toples. Kao da je to neka retka vrsta. Čudila sam se što se čude. Rekla sam im da nikad nisam nosila gornji deo. Da mi mama nije kupila. A onda se osvrnem oko sebe. Pa vidim da sam jedina na plaži bez gornjeg dela. Pitam ih da li je toples zabranjen? Ne, nije zabranjen. Ali je čudan. I nije baš uvek preporučljiv. Dvogodišnji sin moje poznanice Luka se tako namrštio i skoro rasplakao kada je video moje grudi. Ja i dalje nosim toples. Ne znam da plivam sa gornjim delom. Kao da sam u nekom kaputu. A plivam. I važno mi je da plivam. Delfin, kraul. Nekoliko kilometara. Svaki dan. I volim da se sunčam u toplesu. Kad sam se malo bolje osvrnula po mojoj plaži Na kraj sveta na Adi Ciganliji, koja je do nedavno bila skoro nudistička, videla sam da nas ima vrlo nekoliko bez gornjeg dela. Ja. I moje dve drugarice. Berba? 1969. U ime svih nas iz ’69 dozvolite da vas podsećamo da je postojalo vreme u kojem su svi nosili toples. A kome se ne sviđa nek ne gleda. U redu je i da se namrštite kao Luka.
U vreme kad sam radila u Crnom biku, ponovo sam bila okružena mojom generacijom. Ljudi koji su sa strane dolazili u naš mali svet nisu mogli da poveruju šta se tamo dešava. Gde su stigli. Sa vrata se poručivalo piće za ekipu za šankom. I za konobare, naravno. Šta piju. Ekipa je stajala za šankom. Nikada nismo sedeli za stolovima. I danas mi je to čudno. I ne znam da sedim za stolom kafića. Nema mi poentu. Šank. Ekipa. Čim uđete, presvučete ekipu za šankom. Tako se to govorilo. A onda je kretalo deljenje. Izvadiš cigarete. Ponudiš sve. Šta god da konzumiraš, ponudiš i ostale. I konobare naravno. Kažeš im: Popi i ti neko piće.
Godinama sam drugovala i u Biku radila sa Igorom Busovim. Nabusitim Rusom, mekog srca. Koji se uvek palio da izgleda mnogo nadrkano. Imao je nadrkane pse. I najmekše srce na svetu. On nas je stalno začikavao. Govorio koliko smo nenormalni. Kaže, ušlo mu je u krv ovo uvrnuto bikovsko ponašanje. Neki dan je ušao u mesaru. Rekao je mesaru: Daj mi kilu mesa. I uzmi ti šniclu-dve. Ah. Cerekam se. Uvela sam ovo kao moju malu igru. Da svaku snevešeljenu kasirku pitam: I uzmite vi neki slatkiš. Da li ste za čokoladicu? Ah. Često kasirke i trafikantkinje nudim bombonama. Ponudim im neku čast. Poslasticu. A one se često čude. I zbune na razne načine. Prvo ne znaju šta im govorim. Neke mi kažu da nikad niko nije bio ovako dobar sa njima. Da ih je stigla nenada sreća. I tako. Malo nam za sreću treba.
Vrlo rano sam počela da predajem matematiku. Sa 22 godine. Majko mila. Predavala sam već Jovaninoj generaciji. 1973. Četiri godine mlađoj od mene. U školi sam razumela nove i nove generacije. Najšokantnije mi je bilo to što su svi isto izgledali. Duksevi, dizelke i najke. Iste boje. Isti brendovi. I što ništa nisu delili. U nekim generacijama nisu davali ni sveske drugarima koji su propustili neki školski dan. U nekim generacijama niko nije pušio. U nekim generacijama su svi pušili. Neki su bili potpuno štreberski orijentisani. Drugi su bili skroz ljubavni. Spareni od ranih školskih dana. Kao mali muževi i žene. Jedni nikada nisu radili fizičko. Nego vrteli igrice onoga doba. Treći se nisu izlagali suncu. Živeli su u spuštenim roletnama. Jedni su sve naplaćivali jedni drugima. Sećam se kad su krenule ekološki svesne generacije. Rođeni ekološki svesni. Koje ne traće resurse.
Četvrt veka pratim razne i nove generacije. Vidim i osećam razliku između ličnog i generacijskog. Kao klinka sam bila vrlo nepoverljiva prema kineskom horoskopu. Nisam verovala da postoji priča u kojoj čitava generacija ima istu nit. Ah. Danas uživam u toj tananoj igri raspoznavanja berbe. U razumevanju zašto je koja berba dobila baš određena svojstva. Jer ništa nije slučajno. I sve je povezano sa svime. Ja verujem da svaki čovek ima svoj poziv. Svoju ulogu u ovom širokom svetu. I da svaka grupa ljudi ima svojih 5 centi. Baš kao i generacija.
Osim što smo uvek picnuti, stilski zanimljivi i posvećeni Družini, moju berba nazivaju i generacijom X. Između. Između dva doba. Između dve vatre. Odrastali u starom. A odrasli život počeli u novom dobu. U dan. Završila sam fakultet 1991. godine. I počela da radim u vreme raspada zemlje. Ništa što su me učili (više) nije važilo. Predavala sam matematiku đacima koji su stizali iz ratom zahvaćenih područja. Tokom svih godina moje profesure, zarađivala sam nekoliko maraka. A stan plaćala 200 maraka. Tih deset godina našeg života su kao neki limbo. Kao život u utrobi kita. Kao da ga nije ni bilo. Ono što nas ne ubije to nas ojača. Neki nisu pretekli. Neki i dalje pričaju da od Flojda ništa dobro nije snimljeno. Neki i dalje traže posao u struci. Koje nema već 20 godina. A neki smo uhvatili ritam sa novim. Brzo sam uvidela da je uloga moje generacije da budemo spojitelji dva doba. Ipak smo odrasli sa Kosom. I sa najavom Novog doba. Celu svoju mladost sam se pitala kad će više ta era Vodolije. Da nam svane.
Meni je novo doba donela Saša Vrebalov. Koja je uvek razumela doba. Koja je još 80-ih studirala u Moskvi. Dobijala stipendije. Učestvovala u međunarodnim kampovima. Češka. Italija. I koja od sredine 90-ih živi i komponuje u Americi. U Njujorku. I u Novom Sadu. Potpuno mi je čudesno bilo kako je i gde je Saša iznalazila sve te njene stipendije. Načine da ode. Da zamrzne godinu. Da teče sa mesta A na mesto F. U ono doba bez interneta. Zanimalo me je kako se to radi. Gde vidi konkurs? Kako nađe adresu? Kako je onda oni prime? Šta im kaže? Kako ode? Saša mi je prvom prilikom otvorila e-mail. Nisam baš tačno znala šta bih sa njim radila. Pa sam za početak odlazila u internet klub. Da klikćem po kompjuteru, makar. Da se tripujem na novo doba. I da joj pišem. Da je pitam kako da se priključim na tok. Ona je neko vreme bila moja jedina adresa.
Kad smo već kod astrologije, Saša mi je kao neko Sunce koje stigne i osvetli mi vrh neba. Osvetli mi poziv, vrh neba, vrh karijere i aktivira mi Jupiter i Uran. Koji su spremni za velika dela. Pod srećnim zvezdama rođena. Aktivira mi čudesna neočekivana i srećna iznenađenja. Da izađem iz undergrounda. Da odem u Japan. Pre tačno 12 godina. I to je taman ceo jedan srećni ciklus. Koji se završio. I upravo je počeo novi. Tana-na-na. A Saša je danas ponovo tu. U Novom Sadu. Jupiter i Uran već su spremni. Spremaju gozbu za kosmičkog gosta. Septembarsko milo sunce. Ah što volim taj osećaj pripreme gozbe. Spremam se za čuda. Ah.
Saša i ja danas živimo vrlo slično. Novodobno. Ne odlazimo na posao na klasičan način. Stvaramo kod kuće. I svugde gde jesmo. Nemamo radno vreme. A radimo po ceo dan. Novo je doba. Nedavno sam pričala sa Milicom. Koja je čuvena televizijska novinarka. Kada je pre godinu dana ostala bez posla, shvatila je da se način rada poslednjih decenija menjao. Prvih meseci je „tražila“ posao. A onda je shvatila da se posao na stari način „dobija“ vrlo retko. Možda u državnoj službi. A tu je već sve popunjeno. I prepunjeno. Dakle. Posao se danas pravi. A ne traži. Dan po dan, Milica je stvarala neko nove angažmane. Aktivirala svoj ruski. Pravila poslovne reportaže. Monografije. Prevodila Reiki seminare. Čuvala decu. Učila engleski. U jednom momentu je shvatila da nije „nezaposlena“. Da su joj dani popunjeni. Da radi. Da ima nove i nove angažmane. I novac. Na novi način. Novo je doba. Koje je zahtevalo transformaciju. Učenje. Novo. Milica mi kaže da je nedavno osvestila da više nikada neće ići na posao na „stari“ način. Da neće odlaziti u kancelariju. Čekati da joj neko stavi posao na sto. I na kraju meseca joj za to da platu. U međuvremenu je shvatila da je napravila sebi posao. Posao novog doba. Novac novog doba. Vremena se menjaju.
Život je konstantni fluks. Sve se menja i kreće. Ništa nije statično. Ništa nije večno. Iako nam je duboko usađena ideja: I živeli su srećno do kraja života. Ah. Usađena nam je ideja o večnoj ljubavi. O doživotnom zaposlenju. O penziji. Začeta sam u doba Vudstoka. Rodila sam se u vreme odlaska Apolo astronauta na mesec. Odrastala kao Jugoslovenka. U društvo sam ušla kada se ono srušilo. Sa 16 godina sam shvatila da ništa nije večno. Na svu sreću. Večnost ne važi. Što volim što sve ima rok trajanja, kaže moj učitelj Dušan. Volim da se igram sa vremenom. Konačnim i beskonačnim. Dobima. Čista matematika.
Nisam bezveze odlučila da na svet dođem za vreme Vudstoka. A da dođem pred lansiranje na Mesec. Bunt. Neslaganje. Promene. Stvaranje novog. Lansiranje. Lepo nam Ošo kaže da je neslaganje evolucija. Da smo se slagali, ne bi bilo nikakvog napretka. Da smo se svi slagali i dalje bismo bili na početku sveta. Roditelji nagrađuju slaganje. I kažnjavaju neslaganje. Kao i mnogi učitelji. Ja sam ona koja se nije slagala. Ona koja je otišla od kuće sa 16 godina. Ja sam prva u porodici koja je otišla iz porodične tradicije. Napravila svet u kom je sve po mom. Jovana me uvek pita koje je vreme u mojoj vremenskoj zoni. Ne živim kako su me učili da treba. Još sam prvog radnog dana shvatila da moji odgajivači baš nisu najbolje razumeli. Pa sam preuzela stvar u svoje ruke. I krenula da sama sebi budem majka. I izbrisala srednje slovo iz imena. I navukla sebe na sebe. Što je Mika Antić poželeo svojim sinovima. Napravila svoj svet. Sa mojom družinom. U kom je sve po mom. Pa i vremenska zona. Hvala je novom dobu.
Generacija mojih roditelja živela je Orvelovu 1984. Sa velikim tatom, koji je o svemu mislio. U vremenu kada nije bilo informacija. U vremenu bez slobode. U vremenu lepih udobnih sigurnih kaveza. Moja generacija je odrastala u Hakslijevom Vrlom novom svetu. Pratila sam kako 1984 postaje Vrli novi svet. Pratila sam kako stari Stara Dama. Kako sistemi okoštavaju. Kako se usložnjavaju procedure. Svakoga dana u svakom pogledu. Prvi projekti koje sam u donatorskom svetu pisala bili su na 2 stranice. I bili su super. Tad je svet još bio mlad. Pratila sam kako se sve usitnjavalo. Seckalo. Do besmisla. Do nepostojanja. Do nestajanja duše. Iseckali smo vreme. Na nedelje. Na sate. Minute. Izgubili smisao. Suštinu. Dušu. Zdrav razum. Lekari ne vide da čovek, koga oni zovu „pacijent“, ima žuticu. To mu kaže majka na Kaleniću. Koja vidi čoveka. Dok lekari traže overene knjižice, upute, izveštaje, mikroskopske nalaze, bili rubine, dijagnoze. To je vrli novi svet. Suština se gubi u mnoštvu.
Da izvinu svi lekari koji vole ljude. I koji vide kad su ljudi žuti. Ja sam sa lekarima zvanično završila 6. juna 1986. Kada su nakon što smo ih pola sata čekali, došli i izašli iz kuće za 5 minuta. A meni su na dvorištu rekli: Mrtva žena. I otišli. I ostavili me na dvorištu. Sa četiri godine mlađom Jovanom. I mrtvom mamom u kući. Ah. Da izvinu svi službenici u sistemima koji vide ljude. Takve uvek i tražim. Baš kao i na pijaci. To su me aka i deda naučili. Da prvo gledam prodavca. Da vidim da je lep, čist i drag. Pa neka onda gledam robu. Tako i radim. I na Kaleniću. I u administraciji. Ako baš moram da idem. Uvek postoje jedne žive i nasmejane oči. Njih nađem. Pogledam ih. Nasmejem se. I kažem zašto sam došla. Ah. Da. I uvek mi uzvrate. Osmehom. Pogledom. Saučesništvom. I brzim rešenjem.
Iz Vrlog novog sveta konačno sam izašla u decembru 2012. Baš kao što su Majanci i rekli. Kada evropsku administraciju više nije interesovalo da li je nešto urađeno. Niti da li je dobro urađeno. O smislu da i ne govorim. Jedino ih je interesovala administrativna besprekornost. Beskrajne procedure, izveštaji, šitovi, ekseli. Glavne konsultacije i primedbe evropskih eksperata bile su na temu nijanse plave boje za logo evropske zastave. Na mesto na koje logo treba da bude postavljen. I koliko da bude veći u odnosu na druge. Gospode Bože. Nisam mogla da verujem o kakvim trivijalijama mi najozbiljnije diskutujemo. Dve-tri nedelje. I više. Imamo konferens kolove, konsultacije. Te svoje savete o nijansama plave boje vrednovali su hiljadama eura. Decembra 2012. Evropa je moju družinu kaznila za neki mikro sitan previd u najsitnijim slovima. To nas je koštalo nekoliko hiljada eura. Ništa lično. Propisi su propisi. To je bila nagrada za divan, posvećen i božanstven projekat. Jedan od retkih koji je imao smisla. Moja partnerka Milostiva je ovo platila iz svog džepa. Posle sam čula da su još neki moji prijatelji tako prošli. Slavko i Dežan su ovako pukli na poslu koji su posvećeno razvijali deceniju. Slavko se odselio u Kanadu. Ah. Da.
Nisam više želela da imam posla sa sistemom koji ovako tretira ljude. Koji ne poštuje posvećen, kvalitetan i dobar rad. U kojem je forma postala suština. U kojem suština više nikog nije interesovala. Sreća što su Milostiva, Dežan i Slavko pretekli. Shvatila sam da je kraj Vrlog novog sveta. Da su ga dokrajčili. Da su ovo poslednji trzaji. Ništa nije večno. Na svu sreću. Bio je to kraj onog doba. Došlo je vreme. Za suštinu, smisao, ljude i stvaranje. Novo je doba. Age of Aquarius. Na jednom od naših herojskih skupova, Jasna je pričala kako je izašla iz velikog i zvučnog sistema. Jednoglasno smo joj čestitali. Svi. A Sandra je vispreno primetila da se nekada čestitalo kada smo se zapošljavali. Danas čestitamo jedni drugima kad izađemo iz sistema. O tome se radi.
Danas su sistemi preveliki za male probleme života. I duhom premali za velika pitanja novog doba. Očajna sam kada gledam TV. Ili čitam novine. Zato ih ne gledam. I ne čitam. Najmanje 15 godina. Sasvim mi je dovoljno to što vidim oko sebe. Vidim ljude iz Sirije na mom putu za Adu. Koji su životno razdraganiji od nas, njihovih domaćina. Koji smo prilično sivi i sumorni. Podsete me na moje đake. Kojima sam bila razredna. Sa 22 godine. Ista emocija. Često ne razumem. Iako volim da razumem. Često osećam neadekvatnost da služim svetu i vremenu. Nespremnost da uradim sve što želim za vreme svog života. A onda pogledam oko sebe. I vidim neke oči. Osmeh. Vidim žive ljude. Slične meni. Kojih je svakom danom sve više. Oni se nalaze oko mene. Svuda. Potrebno je samo da obratim pažnju. I da vidim taj novi svetski um. To jedinstveno polje svesnosti.
To je moj poziv. Da budem i da budim lep život. Da podsetim ljude da smo veliki. Da nas podsećam kolika nam je moć data. Danas u novom dobu imamo snagu koju su nekada imali bogovi. Vremena se menjaju. Vrlo je novo doba. Današnje društvo nije napravljeno tako da zadovolji našu ljudsku potrebu za višom svesnošću. Za višim oktavama. To moramo sami. Nismo više mali. Vreme je da narastemo. Veliki kakvi možemo da budemo. Kakvi ni ne sanjamo da možemo da budemo. Da pustimo bogove i boginje u nama da se izraze. A naći ćemo ih čim se zagledamo u sebe.
Došlo je vreme da se okrenemo sebi. Da sklonimo bezbroj informacija kojima smo okruženi. Da odmorimo um koji se zabagovao od miliona slova. I da se okrenemo srcu. Da pratimo svoju strast. Radost. Oduševljenje. Umesto da se bavimo sistemima. Nema potrebe čak ni da ih kritikujemo. Naša energija teče tamo gde usmerimo pažnju. Sistemi će se ionako urušiti sami od sebe. Kad im istekne rok trajanja. Zaljubljena sam u rok trajanja. Jedan po jedan ljudi izlaze iz sistema. Stvaraju svoje svetove. Jasna je pre manje od dva meseca objavila da je izašla iz sistema. Juče je na društvenim mrežama postavila svoj novi poziv. Svoje novo bavljenje. Jastučiće koje je tako božanstveno oslikala. I dezenirala. Taburete koje je od kanapa isplela. Jasna de Zen. Da udahne dušu, stila i šarma novom industrijskom dizajnu. Rasplakala sam se. Rekla sam joj da se osećam kao babica novog doba. Koja zove ljude da se bude. Ko će da kukuriče da je stiglo novo doba, ako ne generacija petla?
Kukuriku ljudi! Već je druga nedelja septembra. Preživeli smo plaže i mitove o odmoru. Možda su nas oni podsetili da se sreća ne nalazi na odmoru. Da ne čeka na ležaljci. Niti na nekoj egzotičnoj plaži sveta. Osećam se kao moj pape. Kao da sam stala na vrata da nam nežno svima kažem. Buđenje ljudi. Raspust je gotov. Onesvestićemo se od kuliranja. Došlo vreme da se sastajemo. Da sabiramo i organizujemo sve ove misli koje smo dva meseca sunčali, kupali, mazali, ručali. Da ne iščile.
Novo je doba. Vreme je za herojski sastanak. Nije vreme da smo 3 meseca na raspustu. Aman ljudi. Zato sam rešila da sledećeg leta napravim odmor novog doba. Heroji na odmoru. Da mi se heroji ne razbeže po ležaljkama sveta. Nego da se odmaramo na novi način. Nije nam za džabe data snaga bogova i boginja. Odgovorni smo da je usmerimo na pravi način. Na pravljenje sebe. I sveta oko sebe. Danas imamo samo ono što sami napravimo. Sreća se ne nalazi. I ne dolazi sama po sebi. Sreća se stvara življenjem sebe. Svog najdubljeg poziva. Svoje radosti. Svoje strasti. Posvećenim bavljenjem. I življenjem svoje strasti. Svoje radosti. Svakoga dana. Ne može se od nesrećnog života napraviti srećan odmor.
A Saša, koja je vesnik novog doba je u Novom Sadu još koji dan. Pa se vraća. U New York. jork. Vreme je da smislim i napravim neku kosmičku gozbu. Da se sretnu moji Jupiter i Uran sa njenim Suncem. Ah. Vreme je da se spremim za čudo. I da vas pitam: Da li ste spremni za čudo?
Beograd, 1. septembar 2015.