Brendiranje lične ludosti

Kada sam sestrinog muža Zlatka, Beograđana koji preko 20 godina živi u Kanadi, pitala kakvi su mu utisci o Beogradu, odgovorio mi je da mu je najveći utisak to što smo mu svi koje je sreo rekli isto. Nemoj mene gledati. Ja ti nisam merilo. Ja sam ti specifičan. Ne živim kao ostali ljudi. Isto sam mu rekla i ja. Prvo mi je bilo neprijatno. Što se ložim da sam drugačija. Specifična. A onda sam razumela. Da. Na jednom nivou mi jesmo svi različiti. Svoji. Nema dva ista. Čak ni otiska prsta. Mi smo neponovljivo čudo prirode. Samo što to zaboravimo. Jer odrastamo u sivom paralelnom svetu. Koji nas sprema za jedinstven tarifni sistem. Za duž koja se uklapa u sive paralele. Ja sam odrastala u sivom svetu plavih školskih kecelja. Gde su nerazlikovanje, neisticanje i istost bile glavne mantre.

Zlatku sam rekla da ne uzima mene kao reper, jer ne živim kao sav normalan svet. Za mene je to značilo da sam napravila svet u kom je sve po mom. Gde važe moje vrednosti. Moja estetika. Moja vremenska zona. Moj kalendar. Moji ljudi.  Radim i viđam se samo sa ljudima koji mi se sviđaju. I obrnuto. Ne pijem ni kafu sa onima koji mi ne prijaju. Jer je neprijanje uvek uzajamno. I neprosperitetno. Radim kada većina ljudi odmara. Vikendom. I popodne. A ponedeljkom sam slobodna. Sama sebi sam šef. I to prilično zahtevan. Ali ljubavan.

Mislila sam da živim kao što nikad niko nije živeo. Da sam sve sama osmislila. Baš kao što sam Zlatku i rekla. Sve dok nisam uradila ono što se zove genogram. I pokušala da razumem „transgeneracijski prenos obrazaca“. Da vidim na kog pretka sam se ugledala. Da uporedim naše živote. Ispostavilo se da sam od svakoga videla po nešto. Učitelj sam kao moji maka i deda. Ali ne državni. Već slobodan učitelj. Iako u srcu Beograda, živim kao na salašu. Kao moji dida i aka. Imam svoje gazdinstvo. Tako ga doživljavam. Kuću heroja. Gde sam čak i energetski nezavisna. Što volim tu nezavisnost. Završila sam matematički fakultet. Što nije nikad niko u familiji. Iako tata Duško ima klikere za matematiku. I tvrdi da sam matematiku dobila od njega. Ispada da ni matematika nije moja. Pa dobro.

Često me ljudi pitaju zašto ne radim u struci? Zato što ne predajem matematiku. Ah. Kakav arhaičan termin. Rad u struci. A ja u stvari radim u struci. Samo što ljudi ne razumeju dok im ne objasnim. Pa moram da objasnim. Ipak sam ja učitelj. To mi je struka. Odavno je prestalo da me loži da rešavam izmišljene matematičke zadatke na papiru. To mi dođe kao da igram Monopol. A loži me život. I rešavanje zadataka koje nam život donese. To je moja struka. Koju sam sama osmislila. Da bih nekome mogla da objasnim matematiku, moram da razumem kako misli. Još je Lao Ceo uvideo da misli postaju reči. Da naše reči postaju dela. Da dela oblikuju naše navike. Da navike čine naš karakter. A karakter je taj koji čini naš život.

Moja strast se razvila u pravcu razumevanja ovog niza. Kako misli koje mislimo stvaraju naš život. I kako da mislimo misli koje će nas voditi u život koji još više volimo. I kako da iz onog što nam se u životu ne sviđa očitamo misli koje stvaraju ovaj segment života. E ovo je čista matematika. U koju su osim misli, utkane i emocije koje ih slede. Klasičan detektivski rad. To je prvo što herojima na radionicama pričam. Kako da aktiviraju svog ličnog detektiva. Da bi mogli da odu pre i iza svojih misli. Ah. Detektivstvo sam videla od svojih roditelja pravnika. I sestre pravnice. Čiji su umovi vazda bili detektivski. Radno vreme sa sijestom u vreme ručka i popodnevnim susretima sa klijentima je potpuno analogno advokatskom radnom vremenu. Koje je tata Duško neko vreme praktikovao.

Ma, skoro sve sam preuzela od predaka. Jako mi je uzbudljivo to kako imitirajući razumevamo svet. I kako iz tolike množine svega biramo neku našu kombinaciju. Nedavno sam krenula na turneju sa Performansom NINDŽE od Japana sa Balkana. Čak ni to nisam izmislila. Tatina tetka je bila putujuća glumica. Koja je godinama putovala Jugoslavijom sa svojom pozorišnom trupom. I tako. Stvarno sam prvoklasna imitatorka. Nije mi bilo lako da provalim svoju imitaciju. Jer sam pri tom i bleferka. Ja ipak varam malo bolje. I blefiranje mi je imitacija. Generacije kartaroša u porodici. Tata Duško, deda Jovan, maka Desa. Svi su se kartali. I blefirali.

Sve sam preuzela od predaka. Osim svoje lične ludosti. Koju brižljivo negujem. Kultivišem. I brendiram. E time se nije bavio niko od mojih predaka. Brendiranjem lične ludosti. To je moja struka.

Živim sama. U samoći koju sam izabrala. U samoći koja je proslava. Koju slavim sa celim svetom. Kao moja tetka Rozi. Ah. Nikoga ne posedujem. Niti mene poseduju. Niti se podrazumevam. Svakoga dana se sve više oslobađam misli i ideja koje sam dobila od drugih. Pre nego što reagujem i pre nego što pomislim onu misao sa početka niza, ja udahnem. Pa pustim misao. Vidim da je tuđa. Čujem da iz mene progovara neko od mojih predaka. Propustim je neka ide dalje. Vama vaše. Meni moje. Pa još jednom udahnem. Svoju misao. Jedan od najvećih komplimenata ovog mog posvećenog rada na sebi dobila sam od tata Duška. Kada se pitao: Na koga sam to? Kao da su me vukovi odgajali. Kao da ništa od porodične tradicije nisam dobila. Ovo je deo igre zvane svesno stvaranje sebe. Ili drugo rođenje. Kojim se ja bavim. Koje je moja matematika. Moja struka. Koju sam sama osmislila.

Što ja volim nizove. Iako u životu nije baš sve moguće staviti u uzročno-poslednične odnose. Jedan mnogo značajan niz sam našla u drevnim vedskim tekstovima Upanišadama. Niz koji počinje željom i završava našim životom. Kakva nam je želja, takva nam je namera. Kakva nam je namera, takva nam je volja. Kakva nam je volja, takva su nam dela. A kakva su nam dela, takva nam je sudbina. Koju ja volim da zovem život. Želja je mnogo velika stvar. Sve počinje željom. Upanišade smatraju da su želje najbliže našoj duši. Da su one dušino ogledalo. I da sa ovog sveta sa dušom odlaze i naše neostvarene želje. Da ih ostvarimo neki sledeći put. U nekom sledećem životu. O da. I ja tako verujem. I zato se najozbiljnije odnosim prema željama.

Zato sam i svoju jednogodišnju radionicu svesnog stvaranja sebe nazvala Sve što ste oduvek želeli, a niste znali kako. Jer sve počinje željom. I sve se završava željom. A nije ih lako čuti. Naročito ne posle procesa odgajanja. U kojem smo učeni da temeljno zatrpamo svoje želje. Da ih ne tretiramo sa bog zna kakvim uvažavanjem. Mo’š misliti. Koga još briga za tvoje želje. Kao da su one neki greh. Koji će narušiti sive paralelne linije. Društvo je imalo svoju mantru. Mani se sad želja. Fantazija. Nemoj da se ludiraš. Nego gledaj od čega ćeš ’leba jesti. I drž’ se zlatne sredine.

Umesto da se bavimo svojim, odgajani smo da se odnosimo spram želja drugih. Da ih naslućujemo. Očitavamo iz neizgovorenih misli. Pogleda. Da ispunjavamo želje i očekivanja drugih. A onda neka mi svoju decu ganjamo da ostvaruju naše snove. I tako je civilizacija napravila fazni pomeraj u željama. Niko se ne bavi svojim željama. I svojim životom. Tvoje želje će doći na red za jednu-dve generacije. Gledam pravnike, inženjere, lekare, ekonomiste. Koji su to postali po želji svojih predaka. Lekare koji su u duši frizeri. I zabavljači. Pravnike koji su boemi. Inženjere koji su umetnici ili zanatilije. Ekonomiste koji čeznu da naprave neki dobar bend.

Nekada smo toliko pripitomljeni da ne možemo ni da se setimo svojih želja. Jer smo ih temeljno zatrpali. Jedna mlada devojka je pre par godina došla kod mene. Oderala je svoje lepo lice. Do koske. Nije mogla da se gleda. Toliko ga je oderala. Pri tom je studirala sportski menadžment. Sebe je uverila da je to baš ono što je želela. A u stvari, ona je samo želela da bude dobra ćerka. I sestra. Da pripada sportskoj porodici. U kojoj je brat vrhunski sportista.  A tata je njegov menadžer. Pa je iz želje za pripadanjem zatrpala svoj beaty izraz. I mučila se godinama. Celo biće joj je vrištalo. Naružilo beaty. Da shvati koliko joj je važan. Čim se setila šta je oduvek želela, sve se složilo. Za sekund. In no time je završila najbolje beauty škole. Postala fotograf. I čini mi se da je svoj posao razvila za nekoliko dana. U treptaju. Sve se složi kad krenemo svojim putem. Lice joj se oporavilo. In no time, naravno.

Nije život za ispunjavanje tuđih želja. Mi smo ovde da živimo sebe. Svoju veliku priču. Da damo svetu svojih 5 centi. Našu neponovljivost. Svoju ličnu ne-normalnost. Svoju ludost. Onu koju na ovom svetu imamo samo mi. Ako mi to ne uradimo, nema ko. Taj izraz će zauvek biti izgubljen. Svet ga neće imati. A to je kao da se nismo ni rodili. To je moja struka. Da vidim ličnu ludost. Da je pozovem, ohrabrim, negujem. I  da je brendiram.

Kada ne živimo sebe, mi patimo. Imamo simptome. Čija je svrha da nas probude. Da se vratimo sebi. Dok još imamo kome. Majstori i u simptomima i u teškim bolestima nalaze poziv na akciju. Poziv na avanturu. Poziv da se vrate svom duhu. Da se bude. Odgovarajući sebi na pitanje: Šta je poziv u toj bolesti? Na šta nas bolest poziva da budemo? Da uradimo? Ljudi koji ovako razumeju simptome najčešće u potpunosti menjaju svoj život. I kažu da je to bilo najvažnije iskustvo njihovog života. Vrlo često imaju život pre nove ere. I novi život.

To su ranjeni iscelitelji. Koji su dobili mnoge rane. Pa kada ih iscele, mogu i drugima da kažu kako se to radi. Svakoga dana mi se sve više čini da samo ranjeni iscelitelj zaista može da razume isceljenje. Nekada sam se pitala da li sam u životu baš morala toliko da lutam, toliko da se gubim, ranjavam, isceljujem i pretvaram rane u darove. Danas znam da sam morala. Morala sam da doživim i iscelim sve svoje rane. Kada mi ljudi pričaju o svojim ranama, a ja ih pogledam i kažem im: Znam, ja zaista i znam. Nekoliko heroja sa kojima radim je dobilo baš mnoge rane za isceliti. Pričam im priču o ranjenim isceliteljima. O demonu koji se hrani ljutnjom. Neprihvatanjem. Koji se smanjuje kada ga prihvatimo. I uvažimo. O tome koliko je važno da svoje rane prihvatimo. Prigrlimo. Da bismo ih iscelili.

Kada se izgubimo u svojim ranama, krenemo da ih zatrpavamo. Da konzumiramo. Današnje društvo je doktoriralo konzumiranje. Kada bih samo imao još veći i plazmastiji TV, nova kola, nove cipele, malo veća usta bio bih dobro. Možda će me izlečiti neka ležaljka na egzotičnoj destinaciji. Tada ću biti dobro. Tada ću biti prihvatljiv kao osoba. Skijanje-dva, letovanje. Ili možda evropski gradovi u proleće. Tada ću se osećati življi. Tada ću biti čovek. Idem tamo gde sam čovek. Da tamo kupujem. Ah. Koje nerazumevanje.

Poziv ne mora da bude baš drastičan. Ako smo nezadovoljni, ako nas ne raduje to što radimo, ako ne vidimo svrhu onoga što radimo, to je već znak da treba da oslušnemo šta nam biće šapuće. Što pre, to bolje. Ako ne čujemo pesmu, čućemo oluju. Da. Jer naše biće želi da se izrazi. Mora da se izrazi. Zato smo se rodili. To nam je upotrebna vrednost. To nam je svrha. Gde su nam oduševljenje, zanos, radost, inspiracija, želja tamo je i naša duša. Naš poziv. U onom što rado i lako radimo. U šta uranjamo. U čemu gubimo predstavu o vremenu. U čemu jedva čekamo da budemo. Ja ovako treperim od matematike. Kad rešim zadatak. Kad razumem svoju upitanost. Kad mi se desi A-ha. Od inspirativnih razgovora. Od dobrih misli. Od zajedničkih veličanstvenih momenata. Smeha. Duhovitih ljudi. Bicikla. Igre. Plivanja. Bilijara. Duboke koncentracije. Knjiga. Od ulice. Od pijace. Od strukture magije. Od igre staklenih perli. Od svitanja. Pisanja. Radionice. Sada treperim. Duša mi peva. Duh mi sija. Ruke same kucaju u praskozorje. U mraku.

Ako smo temeljno zatrpali svoje darove, onda možemo da ih očitamo preko drugih ljudi. Kada nam se sviđa što neko radi, to se u nama budi ista želja. Kada se divimo nekome, to se javlja naš zakopani dar. Da ga oslušnemo. Duša uvek želi da odskoči. I javlja nam se na razne načine.

A naš najdublji poziv iliti našu ličnu ludost najbolje možemo da očitamo u intenzivnim situacijama. Kad nas boli. I u onome što naše biće voli. A sivi paralelni svetovi se boje vrhova i dolina. Pa su ih utrnuli. Odstranili. A upravo se tu nalaze odgovori na naše želje. Ne u sivom, umerenom. Matematičku funkciju najbolje možete da razumete kad je pojačate do daske. Pa vidite kako se ponaša u plus beskonačnosti. Onda je smanjite do daske. Vidite kako se ponaša u minus beskonačnosti. Pa je sa ovim razumevanjem vratite na sredinu. U normalu. Baš tako je i sa nama. Važno je samo da se ne bojimo vrhova i dolina. Kojima nas je sivi paralelni svet preplašio. Nema ništa loše u vrhovima i dolinama.

Ja nisam stajala dokle god nisam našla. Baš sam tragala. Stazama srca. A učitelj Tom Best nam je govorio: There is no half way. Da ništa ne radimo sa pola srca. Nakon što sam iscelila mnoge rane koje sam imala, počela sam sebe da pitam šta zaista želim od svog života? Šta mi daje osećaj važnosti? Na šta sam u svom životu ponosna? To mi je bilo lako.

Ponosna sam na sve hrabre odluke koje sam donela. Da sa 17 godina odem iz porodice. Da odem sa zvučnih i seksi poslova. I dobre plate. Da odem u nesigurnost gradova u kojima nemam svoj stan. Ponosna sam na sve izbore iz srca. Na matematiku. Da ostanem bez zanimanja. Bez struke.  Bez ideje čime ću se baviti. Da smem da počnem „iz početka“, „od nule“ sto puta. Na disciplinovanu posvećenost onome što volim. Na to što sam sama napravila svoj svet. Ponosna sam na sve demone koje sam u međuvremenu prihvatila i transformisala. Na poroke koje sam preživela. Koje sam prevazišla. Na sve što me nije ubilo. Na sve što sam oprostila. Ponosna sam što sam srećna u svojoj samoći. U svom singl životu. Koji kitim do proslave. I što sam u svemu tome ljubavna. I otvorena za ljubav. Ponosna sam na svoje velike i razgranate svetove. Na sva prijateljstva. Kumstva. Na to što sam verovala sebi. I slušala sebe. Čak i kad mi je ceo svet govorio suprotno. Ponosna sam na radionicu. Na to što sam se odvažila da uđem u veliki lepi radni i životni prostor. Iako nisam imala ideju kako ću ga plaćati. Ponosna sam na svoje tekstove. Na Happy Mondays. Na knjige koje pišem.

Ponosna sam na sebe što sam 10 godina tragala za svojom novom strukom. Što sam je pravila. Čak i kad nisam znala da odgovorim ljudima na pitanje čime se ja to tačno bavim? Svašta sam im pričala. Dok nisam otkrila da je brendiranje lične ludosti moja struka.

Naša lična ludost, naša ne-normalnost, naša neponovljivost je naš poziv. Koji smo odgovorni da damo svetu. Jer ga svet želi. Treba mu. To nam je glavni posao. A najteže su spoznatljive najočiglednije stvari. Meni je trebalo 10 godina da razgovetno čujem svoju zlatnu nit. Da čujem i izgovorim brendiranje lične ludosti. Jednako nelako mi je bilo da nađem svoj logo. Tragala sam za njim onoliko. Javio mi se na mojoj joga prostirci. Crveni poljubac sa mladežom. Moj znak. Koji oduvek crtam. Po svim sveskama. Knjigama. Kad god naiđem na nešto zanimljivo, pametno, duhovito. Na sve čemu želim da se ponovo vratim. Dok ga nisam videla provrtela sam čitave enciklopedije simbola. Keltskih, japanskih, indijanskih, tibetanskih. Ah.

Neko pametan je rekao da ne možemo da otključamo sopstveni kavez. Za to nam trebaju drugi ljudi. Zato i živimo zajedno sa ljudima. Oni su naše ogledalo. Oni vide. I čuju našu zlatnu nit. Onu koja nam je prirodna kao disanje. Kao vazduh. Pa nam je zato tako teško da je primetimo. Nije mi bilo lako da očitam ni svoju energiju. Dok mi mnogi ljudi nisu rekli da sam ih pokrenula. Uključujući i moje dve davne drugarice koje decenijama nisu vežbale. Koje nisu radile čak ni fizičko. Nakon kraćeg druženja sa mnom bile su redovne na tae-bou. Koji sam tada vežbala. Ni same nisu znale šta ih je zadesilo. Meni se to nije činilo kao neki big deal. Nego kao nešto najprirodnije. Kao vazduh. Energija je prva reč kojom me ljudi opisuju. Sa mojim Marsom u Strelcu u prvoj kući, to je apsolutno tako. Energija.

Ovo neuviđanje lične ludosti mi liči na jedan skeč Monti Pajtonovog Letećeg cirkusa. U kojem medeno smeteni Mr. Smoketoomuch dolazi u turističku agenciju. Predstavlja se radniku koji mu pravi aranžman. Kada čuje da se čovek prezive Mr. Smoke Too Much, turistički radnik se smeje. Pa smejulji. Pa cereka. Pa se zacenjuje od smeha. Za to vreme Mr. Smoketoomuch stoji i zabezeknuto ga gleda. Ne razume o čemu se radi. Tek kada je čovek pao sa stolice od smeha, Mr. Smoke Too Much je čuo svoje prezime. Usledio je drugi deo skeča. A-ha efekat. A? A-ha? Mr. Smoke Too Much? Nikada to nije posmatrao na taj način. Tako nekako.

Zato sam blagoslovena svojim prijateljima. Pričamo strateški. Ja sam strateški radnik. To mi je struka. Pitam ih šta vole kod mene? Kako me doživljavaju? Opisuju? Šta je za njih moja lična ludost? Energija, inspiracija, hrabrost i posvećenost. Igra i smeh. Pitam ih i za tamne kutkove i slepe mrlje koje ne vidim. Jer mi nikada ne vidimo svoje lice. Ni svoje naličje. Nego se ogledamo u drugima. Jer moraju drugi spolja da nam otključaju kavez. Nestrpljiva. Intenzivna. Brza. Nekada se umore dok slušaju o mojim akcijama. Planovima. Prođi me se Kraljeviću Marko. Meni danas do akcije nije. To mi kažu. Hvala im.

Ovo nam je jedan od prvih zadataka na radionici. Da oslušnemo lično ludilo. Naših 5 centi. Sve što ste oduvek želeli? Na čega ste ponosni? Šta vam daje osećaj važnosti? Kako vas ljudi hvale? Šta vam smeta? Šta želite umesto toga? Sivi paralelni svetovi su često temeljno zatrpali naše želje. Fazno ih pomerajući na sledeća pokoljenja. Na našu decu. Na unuke. Sva sreća da naša duša ne može da bude uništena.  Nego samo čeka pravi čas. Da odskoči.

Uživam da pratim kako ljudi posle dugog perioda davanja isključivo drugima počinju da daju i sebi. Kako se posvećuju svojim hobijima. Kako nose plesne haljine od 1000 eura. One koje sebi godinama nisu kupile ni farmerke. Koje su živele sa mučeničkom mantrom sivog paralelnog sveta: Za mene nije važno. Meni ne treba ništa. Samo deca neka imaju. Kako više ne odlaze bolesne na posao. Kako u 60-tim godinama počinju život koji su oduvek želeli. U zrelim godinama počinju novu karijeru. Osnivaju svoje bendove. Postaju piloti. Plesači. Terapeuti. Iscelitelji. Frizeri. Beaty radnici. Razvode se. Izlaze iz neprosperitetnih odnosa. Iz fake priča. Vrate se iz Njujorka. Zato što ih srce pozove u Pančevo. Iako im ceo svet kaže da nisu normalni. Počinju da veruju sebi. I svojoj ludosti.

Danas znam da ako se ne svet ne smeje mojim idejama, one i nisu baš pravo moje. Da im nedostaje još malo ludosti. Naša lična ludost se sama brendira. Svet je odmah vidi. Život je odmah podržava. Paf. Jer je to naša uloga. Ja sam oduvek volela da budem u centru pažnje. Nemate ideju na koje sam se sve načine trudila da je privučem. A najveću pažnju privlači moja lična ludost. Ono što mi je najprirodnije. Kao vazduh. Ono što mi nikada ne bi palo na pamet. Biciklista u Beogradu. Prosto se prenerazim koliko je to ljudima spektakularno. Već 12  mojih beogradskih godina, svaki dan po ceo dan ljudi na mene i moj bicikl imaju toliko različitih reakcija. Bravo! Svaka vama čast! Nije vam hladno? Nije ti toplo? Kako možeš da voziš u haljini? Znate koliko želim da vozim bicikl? Sram vas bilo. Neki me i psuju. Vi ste najpametniji. Kaže sledeći. Svašta mi kažu. Ne znam da li bih ovoliko pažnje privukla ni da gola i išarana sa sokolom na glavi idem ulicama grada.

Lična ludost je čudo. Brend. Kojega je svet željan. Svega ostalog ima. Veliku pažnju privukao je i moj bedž. I pečat. Sa crvenim poljupcem. I mladežom. Svi sad ovaj bedž nose. Traži se bedž više. Za manje od mesec dana podelila sam 400 bedževa. Da li si razmišljala da pokreneš proizvodnju? Da ne dangubiš. Pita me moja sestra Jovana. Jedna od najduhovitijih osoba mog univerzuma. A što je najluđe, i jesam. Planiram kese za knjige. Cegere. Karte. I još mnogo mnogo toga. Jer svet voli sve što napravim iz igre i lične ludosti. Iz iste ludosti i potrebe da sa svetom podelim svoju ludost, počela sam da pišem. Pokrenula sam projekat Happy Mondays. Iz koga su za godinu dana igre nastale 3 knjige. I evo četvrte na putu. Sve je to iz lične ludosti.

U moju ličnu ludost ljudi brojim i to što odluke donosim iz srca. Što ne mislim. Nego znam. Što ne analiziram stotine mogućih scenarija. Što ne razmatram šta bi trebalo. A šta ne bi. Nego šta mi telo ište. Srce javlja. I gde mi duša sija. I što mi je ćejf. A „trebalo bi“ je jedna od najvećih zamki koje nam je sivi paralelni svet ugradio u svest. Pa kad čujem sebe da pomislim misao „trebalo bi“, ja mislim ponovo. Znam da su to ostaci stare svesnosti. Nema onog što bi trebalo. U mom slučaju, želja je važan kriterijum. Želim. Ili ne želim. Raduje me. Ili me ne raduje. Sviđa mi se. Ili mi se ne sviđa. Već duuugo ne radim nešto zato što bi trebalo. Ne radim ništa što me ne vodi mojoj velikoj slici. Čemu ne vidim svrhu. A pošto sam po struci matematičarka, život volim da doživljavam kao zbirku smislenih zadataka.

I da se vratim na početak. Na Zlatka. Na našu potrebu da budemo neponovljivi. Jer mi jesmo neponovljivi. Nema ludosti kao što je naša. I svet je želi. Ako je mi ne kultivišemo, svet je neće imati. To nam je obaveza. Ja sam svoju neponovljivost toliko negovala, da nikad nisam radila ono što svi rade. Mislila sam da ću aku čitam što i svi drugi, misliti kao i svi drugi. A to nisam smela. Jer je moje izdvojeno mišljenje moja lična ludost. Tako sam propustila mnoge klasike. Koji su mi došli na red tek kada su postali de-mode. Nekada sam se ljutila kad mi ljudi kažu da sam moderna. Objašnjavala sam im da sam svoja. Da imam svoj neponovljivi stil. Koji nije deo mode. Danas se više ne ljutim. I ne objašnjavam. Danas im se zahvalim. A u svojoj glavi prevedem onako kako se meni sviđa.

S druge strane, uvidela sam da zaista pripadam mnogo većoj zajednici života i ljudi. Da smo svi mi jedno. Jedinstveni izraz univerzalne energije. Da su naše priče iste. To iskustvo polja doživim svaki put na radionici. Kada razni ljudi pričaju o svojim vrlo raznorodnim iskustvima. Kada svi kažu šta su imali, shvatimo da nam se dešavaju praktično iste stvari. U raznom ruhu. Da svi imamo iste ili slične upitanosti. Kada ih reši jedan od nas u bilo kom izrazu, lako ih je prevesti u drugi. Pa nam onda bude lakše. Vidimo da to nije problem. Da nismo mi nenormalni. Nego su to redovne životne pojave. Zadaci. Koje je neko već rešavao. Rešava. I da je sve u redu. Nije isto kad samo vi dobijete keca. Ili kada ceo razred loše uradi. Pa znate da nije do vas. Ili kad svi dobiju peticu. Ona kao da se ne broji. Što bi rekli, opšte mesto.

Ovo mi je jedno od najuzbudljivijih doživljaja mog spisateljskog života. I Happy Mondays projekta. Reakcije na moje priče. Moja priča je ista. Kao da si u mojoj pižami. Baš razmišljam o toj temi, a ti pošalješ tekst. Neverovatno. A u stvari je vrlo verovatno. Jer su sve naše priče iste. Znam da su moja današnja pitanja u stvari naše zajedničke upitanosti.

To je moja struka. Moja Igra staklenih perli. U kojoj matematiku, razumevanje, misli, emocije, akcije prevodimo jedne u druge. To su igre sa onim Lao Ceovim nizom. Misao => reč => delo => navika => karakter => život.

E ovaj tekst je skroz po mom. Čisti izraz  moje lične ludosti. Uživala sam u njemu. U sred jedne divne avanture. I lične ludosti kojoj sam se ovih dana pustila. Wild thing, you make my heart sing. Napisala sam ga u dahu. Iz igre. Pa ako vam je legao, divno. Jer lična ludost je deo univerzuma koji se izažava kroz mene. Kroz nas. I nije moje da se pitam da li je taj izraz dobar. Ili nije. Niti kako se poredi sa drugim izrazima. Niti da li bi trebalo. Moje je da ga izrazimo. A vi ćete već znati kako se ona slaže sa vašom ličnom ludošću.

Prvi dani 2016. godine, zavejana bela Fruška gora