Sve je lako kad znaš kako

Baš kao što i sve srećne porodice liče jedna na drugu, tako i svako stvaranje sa srećnim završetkom liči jedno na drugo. A opet, svako ima svoju neponovljivost. Ličnu ludost autora. I njegovih 5 centi. U ovoj priči se radi o  tome kako sam svesno stvarala sebe. O tome kako sam postala pisac. A verujem da je ista formula i za postajanje fotografom. Pevačem. Balerinom. Glumcem. Samo su promenljive drugačije.

Svakome ko sa strane prati,  sve deluje lako, jednostavno i prirodno. Da su se srićkovićki baš namestile karte. Da ima više sreće nego pameti. I da bi sa tolikom količinom srećnih okolnosti svako to mogao. Što je u jednu ruku i tačno. Jer, sve je lako je kad znaš kako. I obrnuto.

Pre nego što sam postala pisac bila sam autorka i voditeljka prakse ličnog razvoja. Pre radionice sam bila trener. Projekt menadžer. Floor supervisor na karipskom kruzeru. Direktorka firme. Direktorka savetodavnog centra. Savetnica pokrajinskog sekretara za lokalnu samoupravu. Konobarica. Profesorka matematike.

Uvek sam osećala da me čeka nešto veliko. Čak i kada sam dodirivala lična dna. Celim bićem sam znala da je to privremeno. Da je to što sam trenutno bez zanimanja, bez  stanovanja, bez ideje ko sam, gde sam i čime bih se mogla baviti, samo trenutni raspored karata. Čak i kad su bliski ljudi kradom plakali nada mnom i mojom sudbinom, ja sam bila gizdava i crvena. Osećala sam Jupiter i Uran na zenitu mog neba. Koji su najavljivali reformatorku i srićkovićku. Da. Uvek sam se spremala za velika dela.

Embrion pisca počeo je da pupi u meni pre tri godine. Na današnji dan pre tri godine pozvala sam svoje prijatelje u Kuću kralja Petra. Da im predstavim radionicu „Sve što ste oduvek želeli, a niste znali kako.“ U kojoj sam sistematizovala znanja iz moje Riznice koja su me vaskrsla sa ličnog dna. Na Bogojavjenje 2013. smo održali prvu radionicu. Svako učenje sam potkrepljivala svojom ličnom pričom. I tako sam radionicu po radionicu izvlačila razne priče. Iz nekih skrivenih kutaka sećanja. Koje nikada do tada nisam posećivala. Do tada sam ih samo proživljavala.

Moje biće je bilo željno avanture. I učenja. I novog. Išla sam dalje i dalje. Na kraju dana samo bih se sručila. I sedećki zaspala na krevetu. Bilo je toliko toga. Kada bi mi prijatelji prepričavali anegdote sa mnom, nije mi baš bilo lako da ih se setim. Čak ni događaja u kojima ja popravljam šinobus koji se pokvario u nigdini. Da. Samo sam hrlila. I skupljala građu. I nisam imala vreme za osvrtanje. I razumevanje. Na radionici sam uvidela da za svako učenje imam nekoliko priča. Koje samo naviru. Čudila sam se koliko ih ima. I tako sam počela da upoznajem sebe na jedan novi način. Heroji na radionicama me nekada sa čuđenjem pitaju koliko imam godina? Teško im je da saberu sve ove priče u mojih ni pola decenije života. Kažem im da mi se nekada čini da imam 300 godina. Da sam nekada devojčica. A nekada mlada žena. Kako kad.

Ovih dana sam osvestila da sam od one koja piše tekstove postala pisac. Mogu to da izgovorim i javno objavim. Punog srca. I punih usta. To je bila moja skrivena želja. Koju sam oduvek želela. A mogu da razumem i kako se to desilo. To je ono što Stiv Džobs zove connecting dots. U mom slučaju, to se zove connecting zeros. Ko o čemu, ja o nulama. Moje knjige su nastale na temeljima nula. I sve se bave nulama. Njihovim prihvatanjem. I dopisivanjem jedinice ispred nula. Nešto kao 10000000.

Prva nula nije čak ni nula. Koju sam dobila od urednice jednog fensi časopisa. Tih dana mi je intenzivno odzvanjala ideja da ne mogu ići svetom, proživeti toliko toga, a ne reći šta sam doživela. Razumela. Dati svetu mojih 5 centi. Moju nijansu crvene. Pisalo mi se. To sam već godinama radila. Tako sam napisala tekst Spremni za čuda? To je prvo moje pisanje koje sam poželela da podelim sa ljudima. Sa više ljudi. Ne samo sa herojima maratoncima. Čipkastim krilima mog plemena. Poslala sam ga i urednici časopisa, koja me je inspirisala na pisanje u ovom obliku. Nije mi odgovarala. Kontaktirala sam je do granice prijatnosti. Jedan-dva-tri-četiri-pet puta. I shvatila da se žena iz nekog razloga predomislila. Nisam razumela. Ali, ne moram baš sve ni da razumem.

Umesto da zaključim da nisam talenetovana i da  odustanem od pisanja, uradila sam format koji mnogo volim. A koji se zove: diverzifikacija cilja. Pitala sam se na koje sve načine mogu zadovoljiti svoju potrebu da pišem? I da to delim sa većim brojem ljudi? Dobila sam nekoliko odgovora. Mogla sam da dođem do urednika srodnih časopisa. Mogla sam da napravim sajt. Ili blog. Mogla sam da koristim postojeće društvene mreže. Facebook. Koji je besplatan i lak. Mogla sam da napravim talk shaw. Kad sam krenula da razrađujem korake, videla sam da su svi bili skoro isti. Trebalo je da pišem. Da napravim sajt. I da zaljubim svet u ovu ideju.

To sam i uradila. Koristila sam svoj omiljeni princip. Da sa onim što imam napravim ono što mogu. Ili što Franja Asiški kaže: Uradi sve što je neophodno. Onda uradi sve što je moguće. Iznanada ćeš početi da radiš i nemoguće. Eto tako. Napravila sam sajt. I nastavila da pišem. Sa namerom da moje priče delim sa više ljudi. Još jedna moja stilska odlika su učenja od 20 krava. Kako volim da ih zovem. Rekla sam Imreu da ne štedi na sajtu. Da napravi sajt – sajt. Otplaćivala sam ga pola godine. Manji sajt me ne bi palio. A ovako nisam imala kud. Od kada je sajt ušao u moj život, nisam prestala da pišem. Ni trena.

Mnogo volim arapsku izreku: Što se tiče alve, najvažnije je imati spremne posude. Stvorila sam prostor za knjigu. Da bih mogla da joj se posvetim, zatvorila sam novosadsku radionicu.  I počela sam da punim moj divni sajt. Počela sam da pišem tekstove. Kakve sam i inače pisala s vremena na vreme. To sam nekada zvala esejistika.

Momenat Jasnoće mi se desio u praskozorje 27. oktobra prošle godine. Dan nakon što sam novosadskim herojima saopštila da pravim pauzu sa radionicom. Na Svetu Petku. Našu slavu. Odmah sam znala da je to To svitanje. Koje sam čak i fotografisala. U mojoj i Majuškinoj sobi. Sa pogledom na Most Slobode. I na Limanski park. Osetila sam da me u prstima čeka još toliko toga.  Od onda svakoga dana, najkasnije od 4:43 pišem. Što duže to bolje. Već kod prvog teksta, videla sam da ima još toliko toga. Pa sam nastavila. Naslutila NINDŽU. Put se stvara dok njime idemo. NINJA je nastala baš onako kako pričam herojima da nastaju najbolji ciljevi. Školski primer. Pratite svoje nadahnuće. Krenete na put. I nastavite. Pratite znakove pored puta. Zastanete kad treba. I skrenete sa glavnog puta kad treba. I uživate u putovanju. Što sam više pisala, sve sam nadahnutija bila. I tako.

Prve priče podelila sam mailom i fejsom. Svaki put kada bih priču poslala na nekoliko stotina adresa mojih prijatelja, imala sam svesnost o blagodetima novog doba. Ah. Svesna sam da je još nedavno ovako nešto bilo potpuno nezamislivo. Hala je internetu. Facebooku. I mojim prijateljima. Kojima su se priče svidele. Koji su mi to iskomunicirali. Šta god da sam uradila, sa svih strana su stizale divne reči hvale. Što me je samo dodatno uzbuđivalo. I što je definisalo naš zajednički projekat Happy Mondays.

NINDŽU od Japana sa Balkana napisala sam u dahu. Za dva i po meseca. Moj literarni prvenac počeo je da pupi 15. januara. Kada sam svetu predstavila svoju radionicu. Na današnji dan pre tri godine. Kao kineski bambus. Koji je korensku strukturu razvijao  preko 40 godina. A onda je u dahu, za dva i po meseca izrastao do svoje pune visine. Kao neka zlatna nit tog bambusa.  Nastala od svih mojih priča, naših tema, razgovora, upitanosti i nesigurnosti. Od priča koje smo na Radionici pričali. Nisam stajala sa pisanjem. Do sada sam napisala tri knjige. I evo me već uveliko u četvrtoj.

Da bih bila pisac, nedostajale su mi još samo knjige. Koje ljudi čitaju. Pisati i izdati knjigu dve su kategorije. Kao Bog i šeširdžija. I imaju i nemaju veze. Izdavaštvo je novi svet. U koji nisam znala kako se ulazi. Za svaki svet nam je potrebno neko vreme. Verovatno naslućujeta da je ovo još jedna priča o nuli. Danas nije lako izabrati izdavača. Mnogo ih je. Kad god sam u nedoumici, ja pitam srce. Pratim stazu srca. Sviđala mi se ideja Geopoetike. A pored toga, objavljuju i moje baš vrlo omiljene pisce Haruki Murakamija i Erlanda Lua. Poželela sam da budem na policama pored njih. Između njih. Pa sam mom omiljenom domaćem piscu koji vodi ovu kuću poslala rukopis NINDŽE.

Čekala sam čekala. Strpljivo. U stvari, nisam ni mislila o knjizi. Stvarala sam. Čekala sam da je veliki pisac pročita. 9. maja su do mene stigle vesti da se mom omiljenom piscu sviđa NINDŽA. I da će me uskoro pozvati oko dogovora. Dan pobede. Osećala sam se trijumfalno. Božanstvo čita moju knjigu. Pa mu se  još i sviđa. Nakon toga desilo se ništa. Tišina. Prošlo je još 2 meseca. Ukupno 5 meseci je NINDŽA bio strpljiv na stolu omiljenog pisca. A onda sam se jednog punog julskog meseca probudila i rešila da ovo ovako ne ide. Neću. Ne može. I tačka. Uzvičnik. Napisala sam pismo omiljenom piscu.  Da sam u međuvremenu napisala i lekturisala još jednu knjigu. NINDŽU sa Balkana do Manhatana. I da pišem treću. I da mi je njihov ritam spor. Pozvala sam ih na geopoetični projekat transformacije. Ili idem svojim putem. I svojim ritmom. Nemam ti kad. Na ovo pismo odgovorili su mi odmah. Rekli su mi da sam sama sebi presudila. I da od moje geopoetične knjige nema ništa. Jul, avgust, septembar. Ah. Čitava večnost.

U nulama je pored samih nula, možda najveći izazov iskomunicirati ih sa velikim brojem ljudi. Da ne bih nekoliko stotina puta izgovorila: Ne, nisam uspela. Dobila sam odbijenicu, pozabavila sam se nulom na moj način. Napisala sam je u priči: Veliki ples, mala vrata  i velika vatra. Koju mnogo volim. A došapnula bih svima da svoje prijatelje, koji čekaju „velike“ vesti, ništa ne pitate. Dok vam sami ne kažu. Nije nimalo ugodno izgovarati: Ne, nisu se javili. Ne znam kada će. Ne. A došapnula bih vam i ono što sam naučila u ovom procesu. A to je da velike priče ne rasplinem na mnogo adresa. Nego da ih zgusnem u sebe. I pričam sa nekoliko ljudi koji baš razumeju o čemu se radi. A ostali će čuti kad bude sve gotovo. Ah. Meni koja bi na na guzicu progovorila, ovo je bio možda najteži deo.

Odbijenica mog omiljenog pisca za mene je bila divna otvorenica. Koja je nastala na temeljima mog velikog NE. I Tito je postao drug Tito tek kada je velikima rekao NE. Pa da. To nas raste. U odbijenicom mi je omiljeni pisac lepo rekao da uzmem stvari u svoje ruke. Da izdam knjigu sama. I da pravim te svoje novodobne performanse knjige. I da sama napravim svoju kosmopoetiku. To me je stvarno naraslo.

U međuvremenu sam u fotokopirnici odštampala i podelila primeraka NINDŽE ne zna im se broj. Celo jedno izdanje. Nastavila da pišem treću knjigu. Heroinu novog doba. Koju sam otvorila upravo ovom odbijenicom – otvorenicom. Proverila sam sa mojim herojskim svetom. Pitala sam ih o NINDŽI. Da li je knjiga potrebna? Možda haluciniram. Možda je knjiga prevaziđena stvar. Možda su tekstovi na sajtu dovoljni. Rekli su mi razno-razno. Istovremeno sam od čitalaca dobijala divne poruke. Pisali ste mi. Interesovali se kad će knjiga. Rekli mi da i vi sami štampate priče. Da ih nosite sa sobom. Čitate. I ponovo čitate. U stvari, čak i da mi je ceo svet rekao drugačije, celo moje biće je htelo knjigu. Jer sam ja čitač. Volim knjigu. Magiju knjige. Papir. Šuštanje. Oblik. Sve.

A onda su mi u jednom danu, bez da ih išta pitam, Vera, Sneža i Sandra rekle iste reči. A da li si možda razmišljala da izdaš knjigu sama? Ah. Onda sam shvatila da mi život orkestrirano poručuje: Izdaj knjigu. SAMA. Ok. Čula. Razumela. Lepo mi je rekao moj omiljeni pisac. To ionako liči na mene. Da. To je isto vrlo važna stvar. Naše delo mora da liči na nas. Do sada sam sve pravila sama. U saradnji sa prijateljima. Ja uradim, prijatelji me podrže. Tako teku moje srećne priče. Nisam imala velike sisteme i velike čike iza mene. I kada sam imala, to mi nije bilo baš berićetno.

Ok. Čula sam. Da izdam knjigu. Sama. Ok. Primeni svoj omiljeni princip Mari Bepa san. Sa onim što imaš uradiš ono što možeš. Sada. Super. Krenem u istraživanje. Izdavaštvo, distribucija, promocija. Pa i nije neki big deal. To sam shvatila. I tako. Rešim. Dogovorim se sa prijateljicom Ksenom. Koja mi je još davnih dana prognozirala blistavu književnu karijeru. Okićenu nagradama. I ponudila mi usluge svoje štamparije Future. Hvala joj.

Tih dana me zove Tijana. Da se sretnem sa Danicom. Čigoja. Na kafi. Ah. Pomislim. Sad, kad sam već odlučila? Tih dana sam bila u totalnom tempissimusu. Radim 20 sati. Spavam malo. Pitam se šta ću na toj kafi. Ipak, znam da treba da odem. I odem. Sa Čigoja kućom sve se složilo već na prvoj kafi. Kako to biva u svim mojim dobrim pričama. Od crvene kese sa buba marom. U kojoj sam Danici dala fotokopiranu knjigu. Ljubav na prvi pogled. Svidi mi se ideja Čigoje. Danica je predosetila da će joj se NINDŽA svideti. Što se i desilo.

Nakon Danice, ljubav se desila sa Nevom. Pa sa Žarkom. Sa čitavom porodicom Čigoja. Ispostavilo se da Čigoje druguju sa mnogim mojim prijateljima. Kako to obično biva. Da smo iz iste farbe. Iz istog sveta. I sa Žarkom sam se dogovorila u trenu. Predložio mi je način saradnje. I rekao da razmislim. Rekla sam da nemam šta da mislim. Nego znam. Da želim. Da mi je ponudio rešenje kakvo ni sama ne bih smislila. I tako. Ostalo je istorija. Od 23. septembra do 23. novembra. Knjiga u štampariji. Uveliko. 4. decembra u mojim rukama. I u rukama mojih prvih čitalaca. Verujem da je izdavaču sasvim dovoljno da vidi autora i da pročita nekoliko rečenica. Koje sadrže celu knjigu. Kap vode i okean imaju istu strukturu. Isti kvalitet. Sve.

Danas znam da nisam mogla da budem pisac, bez da znam kako se knjiga izdaje. Zahvaljujući odbijenici mog velikog pisca, uronila sam u svet izdavaštva. Naučila kako ide proces. Što mi je jednom čuveni čika Beli rekao: Terminologija, Miki. Savladaj prvo terminologiju. Lepo je da znam šta je rikna, klapna. Prvi i drugi otisak. Da razlikujem lekturu i korekturu. I opet sam kao u svim dobrim pričama napravila da imam izbora.

Podsetila sam se i da ako vam je potrebno 5 meseci da proverite da li vam se neko sviđa, taj vam se onda ipak ne sviđa. To nije i sigurno neće biti. Ljubav se zna odmah. Ono što treba da bude se desi odmah. U treptaju. Ili je lako. Ili nikako. Baš kao moja ljubav sa Čigojama.

Presrećna sam što sam poslušala sebe. Čestitam sebi. Što nisam poslušala savete. Da budem strpljiva sa velikim piscem. Da mu ne govorim da imam još knjiga. Da se smanjujem. Da se lažno predstavljam. To bi za moje biće bio veliki i nedopustivi luksuz.

Uvek mi je najuzbudljivija ta životna vrcavost. Kako to život uredi. Smart, duhovito, wow. Rešenje je kao i uvek- nešto između. Baš kao moja diverzifikacija cilja. Sama ali i sa nekim. Sa Čigojama.

Kada se sada, kao Stiv Džobs osvrnem na svoje putešestvije, vidim da sam od prve odbijenice, od septembra 2014 do decembra 2015, za jednu godinu, od ideje o tome da bih mogla da pišem i da svoje ideje delim sa većim brojem ljudi, ostvarila toliko toga. Napravila sam sajt. Napisala sam tri knjige. Poređala materijala za još tri. I izdala svoj prvenac. U njega sam naravno uložila 20 krava. I 4. decembra 2015. sam od autorke, od one koja piše, postala pisac.

Pri tom, heroji su imali priliku da vide kako stvaram, kako padam. Kako se dižem i padam. I ponovo dižem. Kako nule transformišem u jedinice. Kako vezem 10000000. To je možda i najvažnije. Jer, što je moj deda Alojzije govorio: Primer je najbolje vaspitno sredstvo. Spremajući me za učitelja. Da. Nije ideja da vam pričam o istoriji nula. Nego da se vidi kako svoje znanje primenjujem na sebe. I na svoje nule.

Uvek isti krug. Herojski. Čuti poziv. Preći prag. Sresti vodiče. Susresti se sa nulama. Sa demonima. Prihvatiti ih. Transformisati se. I vratiti se kući. Putovanje je gotovo tek kada se heroj vrati kući. To je vrlo važna tačka, koja kompletira putovanje heroja. Ni gotovo dok ni gotovo. Dok zajednica ne prihvati heroja. I novu svesnost koju donosi. Čekala me je još inkorporacija nove svesnosti u svakodnevicu.

Knjiga se još nije ni ohladila iz štamparije, a ljudi su počeli da me pitaju kako ide prodaja knjige? Koliko knjiga si prodala? Koliko para si zaradila? Ah. Kažem im da knjigu neću prodavati sa kauča. I pratiti njenu prodaju na teletekstu. Nego ću opet primeniti svoj omiljeni princip. Ja uradim, a prijatelji me podrže. Koji otvara sledeće poglavlje mog života. I moje novo stvaranje sebe. Tako sam počela sa performansima NINDŽE od Japana sa Balkana. Koji su deo mog većeg projekta. Pokreta vrcavog optimizma. U kojem nameravam da obiđem sve svoje prijatelje. Sav taj svet. Svuda po svetu. Da nas sretnem vrcavo.  Na ovoj tački stajem. Jer je to deo nove priče.

A što se postajanja piscem tiče, naravno da se tu broji i prodaja knjige. Koja se odvija na moj način. Pa nećemo se igrati malih heroja. NINDŽU sam najpre predstavila svim mojim svetovima. U svim mojim gradovima. A onda sam je pustila da se slobodno kreće svetom. Ima ona svoj način. I svoje puteve. Do sada sam dva puta zavirila u knjižare. Jednom u SKC-u. Ah. Kakav čudan osećaj. Sa vrata sam je videla. Osećala sam se kao roditelj koji je došao na dečiji parti. Da vidi kako se deca zabavljaju. Postidela sam se. I istrčala napolje. Drugi put sam ušla u Vulkan u Novom Sadu. Nisam je videla na rafovima. Pa sam pitala na kasi. Imate li NINDŽU od Japana sa Balkana? Ah. Kakav lud osećaj. Kao neka zajebancija. Devojka je ukucala naslov i rekla mi: Prodata je. Ah. Mogla sam da cičim. Poljubila sam je. Više nisam dolazila na dečije partije. Ima ona svoje puteve. Svaki dan prodam neku knjigu. Uživo. Pouzećem. Svaki put se divno začudim  ovom novom načinu dolaska novca. Na pošti me čeka nekoliko uplatnica pouzećem. I tako. Knjiga se prodaje, svojim ritmom. Na svoj način.

A ja idem dalje. U stvaranje nove sebe. Jer sve je lako kad znaš kako.

Beograd, 15. januar 2016.