Nikada nisam volela skijanje. Kao mala išla sam u Kranjsku Goru. Sa školom. Zbog ekipe. Zato što su išli svi. To je bilo opšte mesto. Radovala sam se svakom oblačnom danu. Nevremenu. Da se odmorim od skijanja. Da ne moram da oblačim sve one gojzerice. Da se okivam. Utežem. Da ne mogu da dišem. Da nosim skije. Da idem na one strašne tanjirače. To tada nisam rekla. Nego sam disciplinovano išla. Da ne propustim druženje. Pa makar morala i da se skijam. I tako nekoliko godina. Celu osnovnu školu. A onda sam odlučila da se počastim. Neskijanjem. Da se više ne mučim. Skoro da bih i zaboravila na skijanje. Da nisam okružena skijašima. Koji sa tolikom strašću pričaju o skijanju. Koji smišljaju pola slobodnog dana za produženi ski-vikend. A sve više ima i novo-skijaša. Pa sam pomislila da nešto nisam dobro razumela. Da sam sebi nešto uskratila. Da sam izbegavajući temu skijanja od nje napravila neki mali strah.
Pre nekoliko godina sam rešila da skijanju ipak dam šansu. Otišla sam na Jahorinu. Gde su moji dragi prijatelji prštali po stazama. Cela porodica. Njih 5. Ja sam krenula od početka. Angažovala sam profesionalnog učitelja skijanja. Bengalskog Tigra. To mu je nadimak. Da me zaljubi u skijanje. Odmah me je odveo na vrh Jahorine. Minus 26. Ja bez kape. Jer ne trpim kapu. Da mi steže glavu. Zaleđenih ušiju. Kose. Pogled prema dole bio je zastrašujući. Odelo sam pozajmila. Steže. Svrbi. Napola neudobno. Bengalski Tigar me je gledao. I rekao mi: kreni. Majko mila. Od pogleda na padinu zaledilo mi se i srce. To sam mu rekla. Da ne mogu ni da gledam dole. A kamoli da skijam. A onda mi je Bengalski Tigar rekao legendarnu rečenicu. Često je spominjem. Nemoj ti gledat’ dolje. Ne’š ti skijat dolje. Nego gledaj tu gdje jesi. Tu ti skijaš. Ah. Kakve reči. Da. I onda sam se pustila. Tom kvadratnom metru ispred sebe. Sve se činilo manje strmo. Skoro ravno. I spustila sam svoju prvu Jahorinu. Majko mila. Čudan osećaj. Dobar. Trijumfalni.
Danas bih mogla da kažem da radim isto što i Bengalski Tigar. Nisam postala učitelj skijanja. Ali na sličan način ljudima usmeravam pažnju. Nežno im okrećem glavu. Nekada im kažem da ne gledaju podnožje planine. Jer neće tamo skijati. Nego da gledaju tamo gde će skijati. Nekada im kažem da pogledaju celu planinu. Zavisi od toga šta zaista žele.
Ljudi kod mene uglavnom dođu sa nekom temom. Sa nekom grmljavinom. Sve što tada vide i čuju su gromovi. Zaglušujuća i zastrašujuća grmljavina. Podsetim ih da grmljavina ne traje dugo. Ni večno. Istutnji se i prođe. Podsetim ih na divan mir. Čist vazduh. Okupan, blistav i svež svet. I Sunce. Koji se pojavljuju nakon grmljavine.
Pokazujem im ilustraciju Grejs. Junakinje koja prati radionice. Koja će biti na koricama jedne moje knjige. Crta je Maestro Janko. Drži ruke ispred sebe. Na levom dlanu je Grejs u sred grmljavine. Na desnom dlanu je Grejs okupana suncem. Glavni rad kojim se na radionicama bavimo jeste da razumemo ovaj proces. Da postoji tačka u kojoj nam grmi. Ali i da postoji tačka u kojoj nam je blistavo. Sunčano. I da postoji tačka sa koje vidimo oba dlana. I grmljavinu. I sunčanje. Kada grmi, ne vidimo i ne čujemo ništa drugo. Zaboravimo da postoji Sunce. Koje je iznad oblaka. Čak i kada ga ne vidimo. Moj zadatak je da nas podsetim da život nije zamrznuti kadar. Nego tok. Život teče. Menjaju se godišnja doba. Posle kiše stiže sunce. I tako dalje.
Ovo je najvažnija stvar. Da izađemo iz fokusiranosti na grmljavinu. I na strah od gromova. Nego da vidimo sunce. Čak i kada ne sija. I da vidimo korake koji nas vode do sunca. Iz grmljavine. To ja zovem vidovitost. Da razvijemo film. Koji počinje grmljavinom. A završava se hepi endom. Taj film može da se zove Zahvaljujući grmljavini… Ovo je divna vežba usmeravanja pažnje. Koja nam daje odgovore šta bismo mogli da uradimo. Kako da stignemo do Sunca.
Marina mi je ispričala super priču o Berluskoniju. Ljudi su se žalili da nemaju novca. Da im je hladno. Berluskoni im je predložio da odu u tržni centar. Da se ugreju. I inspirišu. Mnogi su mu zamerili zbog ove izjave. Možda ih je podsetio na Mariju Antoanetu. I na njenu poruku o kolačima. Umesto hleba. Mene je oduševio. Zato što je u jednoj rečenici rekao sve. Meni za to treba radionica-dve. Da objasnim. Da je najvažnije imati dobro stanje. Džaba nam znanje, kad’ nemamo stanje.
U hladnoj sobi nema stanja. Nema ideje. Skupi nam se celo telo. Blokiraju se energetski centri. Aktiviraju se strahovi. Čim izađemo iz hladne sobe, rešava se sve. Obučemo se. Za početak. Što već nije mala stvar. Pokrene nam se telo. Izađemo napolje. Sinu nam sva ona svetla. Svetluca. Blješti. Skoro kao pravo sunce. Vidimo druge ljude. Sređene. Izloge. Ugrejemo se. Koliko god da smo bili zagnjureni u svoju hladnoću, ugreje nam se srce. Nasmeje nam se neko. Svidi nam se neko. Svidi nam se nešto. Dobijemo neku ideju. Želju. A lanac koji aktivira želja je snažan. I nezaustavljiv. Aktivira nameru. Volju. Akciju. Pokreće nas. Pa i kada se vratimo u hladnu sobu sve je drugačije. Izašli smo iz stanja koje se zove kontejnersko. Zato što to jeste. Izađemo iz kontejnera usmerenosti na hladnoću. Na nedostatak. Na odsustvo. Na strah. Pa sa sećanjem na lepo, možemo da smislimo korake kako da dođemo do topline. Toplote. Lepote. Muzike.
I što je najzanimljivije, preporuku za tržni centar dajem ja. Koja je u tržnom centru bila jednom. Nekada davno. Kada sam kupovala cirukuske karte.
Najvažnije je da izađemo iz zamrznutog kadra grmljavine. Koji smo ponavljali sto puta. Polako. Pa ubrzano. Ponovo i ponovo. Čim obratimo pažnju na nešto drugo, već smo uradili pola posla. Dobili smo širu sliku. Ceo film. Koji potom možemo da razvijemo.
Važno je da smo svesni životnog toka. Sunca. Koje će doći. I da se u njega zagledamo. Makar na silu. Eto tako. To kažem herojima. Neke stvari moraju da se urade na silu. Ovo je jedna od njih. Izlazak iz kontejnera. Iz zamrznutog kadra. Zato što nas naša priroda usmerava na negativno. Na grmljavinu.
Baron Minhauzen mog odrastanja poručuje da nam je glavni zadatak ne zbuniti se u nevolji.
Remark je znao da je opuštenost važno sačuvati i u rovovima.
Većina ljudi se svojim grmljavinama bavi tako što zagnjure glavu u gromove. I puštaju jedan te isti kadar ponovo. I ponovo. Pa ga uveličaju. Pa smanje. Pa naročito kite najstrašnije delove. Često čujem reči: I što je najgore od svega. Nije ideja da nađemo najgore od svega. Šta će nam to? Kadar grmljavine je kao neko degustiranje otrova. Ne treba nam mnogo otrova da bismo se svega setili. A grmljavinu nećemo rešiti tako što ćemo se potpuno otrovati. Nego što pre smisliti rešenje. Da iskoristimo grmljavinu. Za naše dobro. Faradej je od grmljavine napravio kavez. Tesla je pričao sa gromovima. Dobijao odgovore na pitanja. Grmljavina ima silnu energiju. Koju valja usmeriti. Ova energija se pokreće svesnim naporom. Prema Suncu. Odmrzavanjem kadra. Puno razumevanje dobijamo tek kada razumemo blagodeti grmljavine. Zahvaljujući grmljavini, možda smo sreli divnu osobu pod nekom strehom. Ili ušli na piće u kafić. Ili smo zahvaljujući grmljavini shvatili da je osoba pored nas muškarac našeg života. Mnogo je pametnije da usmerimo pažnju na ono što je najbolje od svega. Zato što nas to odmrzava. Pušta u tok. I daje ideju. Šta nam je činiti. Sa svom tom silnom energijom.
Sa gromovima drugujem od pripremnih zemaljskih dana. Moju mamu je blago udario grom dok sam bila u stomaku. Zahvaljujući grmljavini, dobila sam neku naročitu energiju.
Zahvaljujući grmljavini u kojoj sam učiteljici rekla da je blesava, naučila sam da od prvih dana budem odgovorna za svoja dela. I za svoje reči.
Zahvaljujući grmljavini u kojoj je mama otišla na mesto večnog trajanja, rano sam otišla od kuće. I preuzela svoj život u svoje ruke.
Zahvaljujući mnogim porocima koji su me privlačili, istutnjala sam svoje fantazije. Samostalno se izborila sa njima. Zahvaljujući tome što nisam imala porodicu koja bi me podržala, morala sam da radim. I da uvek budem svesna dovoljno da mogu da radim. Da predajem matematiku. Da ustanem tačno. Da ne zakasnim ni minut. Ni dan. I dok su moji drugari mogli da prespavaju dan, dva, tri, ja sam išla na posao. Radila po 10 časova dnevno. To mi je spaslo život. Zahvaljujući svemu sam stekla ogromno iskustvo. I zato danas razumem ljude sa kojima radim. Na najdubljem nivou. Iskustvenom.
Zahvaljujući grmljavini i brodolomima koje sam prošla neuklapanjem u sivi militantno-mučenički korporativni svet, razvila sam svoj svet.
Zahvaljujući svima koji me nisu podržali, naučila sam da podržim sama sebe. Da uzmem stvar u svoje ruke. I da napravim svoj svet. Gde je sve po mom. A naučila sam i kako da podržim ljude.
Zahvaljujući svih grmljavinama, postala sam bolja. Spretnija. Snažnija. Mudrija. Malo li je?
Zahvaljujući svim ovim grmljavinama, i još mnogim, mnogim drugim, ja sam danas ovde. Sa vama. A nema mesta na kom bih radije bila.
Ako na problem gledamo kao na problem, mi ćemo ga i rešavati kao problem. A pri tom nas i naša priroda usmerava na grmljavinu. Čini se da će nas tako sačuvati. Zato je najvažnije da dignemo glavu gore. Iznad gromova. Da vidimo Sunce. Tako što ćemo pitati sebe šta je apsolutno dobro u svoj toj grmljavini? Zahvaljujući grmljavini, kako može da nam sine Sunce? Ovo je najteži deo. Ali i najvažniji. Dok ovo ne uradimo, zgrčeni smo. Stegnuti. Ljutimo se na grmljavinu. Na život. Što nam baš i nije od neke pomoći. Ovo je glavno. Da nam problem ne bude problem. Da naučimo da u ispitima prepoznamo priliku.
Ako nam se na primer sadašnji posao ne sviđa, ako nam se čini da grmi, seva i da bodeži lete sa svih strana, to samo znači da je došlo vreme da idemo dalje. Nema potrebe da pojačavamo grmljavinu. Da pričamo sto puta kako mrzimo svoj posao. Mržnja koju izgovaramo nam aktivira otrov koji kola našim telom. Oduzima nam snagu. Mnogo nam je mudrije da kažemo da trenutno preferiramo neki drugi posao. To nam diže glavu prema suncu. Aktivira i senzibiliše naše biće. Daj nam ideju. Dovodi nas u dobro stanje. A džaba nam znanje kad nemamo stanje.
Obožavam kako je ovu ideju uobličio Njegoš. Šta naiđe, tom sam rada. Ovo je i implicitni princip tibetanskog budizma. Koji smatra da je možda najveći dar ljudske svesnosti sposobnost da transformiše negativnu energiju u pozitivnu. Naša ljudska svesnost omogućava nam da se povežemo sa negativnim obrascima. I da ih transformišemo u nešto vredno za nas. Ovo je možda najvažnija stvar koja se vežba u borilačkim veštinama. Srednji put. Razvija nas u segmentima gde se evolucijski još nismo dovoljno razvili. Neki od nas se pred olujama života pasivno prepuštaju. A neki se tvrdoglavo bore. Borilačke veštine nas uče trećoj obali. Srednjem putu. Zlatnoj sredini. Da se gipko, iz svog centra sretnemo sa olujama. I da ostanemo povezani i sa sobom i sa svetom oko nas. Srednji put nas uči kako da energije drugih ljudi, pozitivne ili negativne, primimo tako da nas ojačaju. Da umesto mišićne sile, koristimo životnu silu.
Na ovu temu sam nekada davno učila i svoje prve lekcije na američkim seminarima za komunikaciju. Kada nam učesnici postave pitanje, bili oduševljeni njime ili ne, najvažnije je da kažemo: Hvala na pitanju. Odlično pitanje. Ovo mi je nekada delovalo fake. Preslatko. Preamerički. Zato što nisam razumela suštinu. Što sam više učila, više sam razumevala energije, tokove i odnose. Ovo je ujedno bila i kruna mog učenja. Koju sam dobila od velikog učitelja Toma Besta. Da svaki „napad“ i svako pitanje koje nam ljudi postave, celim bićem i najiskrenije moguće doživmo kao divnu priliku. Evo meni prilike. Da kažemo u sebi. Hvala vam na pitanju. Odlično pitanje. Da kažemo sagovorniku. Ovo nas otvara. Vodi na treću obalu. Prevazilazi urođeni animozitet prema sagovorniku. I njihovim pitanjima. Nego ga pretvara u saveznika. Savetnika. Energije se umnogostručavaju. Ako je pitanje iz našeg repepertoara, divno. Eto nama prilike da kažemo šta znamo. Ako pitanje baš i nije tako lako, evo nama prilike za rast. Šta naiđe, tom sam rada. Šta ćete bolje.
Jedna od prvih i najvažnijih herojskih vežbi jeste izlazak iz grmljavine. Kada im zahvaljujući grmljavini sinu mnoga sunca, dolaze puni entuzijazma. Radosni. Ponosni. Pustim ih da mi ispričaju sve blagodeti sunca. I tako. Pa im kažem: Lepo. Odmorite se. Sunčajte se. Podsetim ih na cikluse. Kažem im da ni sunce nije trajno. Hteli bi da ostane sunčano. Da ga zadrže i održe. Priroda ne poznaje zadržavanje. Kažem. Nema zamrznutog kadra. Nema stagnacije. Ili rastemo. Ili padamo. Sve teče. Sve se menja. Ciklusi. Dan i noć. 4 godišnja doba. Nema zadržavanja. Preživljavanja. Nije život za preživljavanje. Da ne zaboravimo.
Onda se rastuže. Kažu: Danas sija sunce. Ali će sutra padati kiša. Ja ih ispravim. Kažem im da danas sija sunce. Čak iako će sutra padati kiša. Ovo je velika vežba.
Kada je sunce, često usmeravamo pažnju na ono što je najgore od svega. Vide se prljavi prozori. Bela lica. Bubuljice. Dlačice. I ogledala smo naučili da koristimo tako da vidimo sve što ne valja. Kad god prođemo, mi vidimo kilu-dve, bubuljicu-dve, dlačicu-dve. I onda se toliko navežbamo u uočavanju svega nedostajućeg, da u jednom momentu ciknemo kad se vidimo u ogledalu. Ja sam tako, progresivno bila stigla do opsesije. Koja se sastojala od ogledala koje uveličava 48 puta. Trebalo mi je i jako sunce. Prozor. I malo veštačkog osvetljenja. Tako da vidim svaku dlačicu. Kad god bih stigla u novi prostor, to je bilo prvo. Da nađem mesto gde ću se „dobro“ videti. I onda bih prvo ujutru tražila dlačice na licu. Ah. Majko mila. Do pre nekoliko godina. Kada sam shvatila da je ovo izgubilo svaki smisao. Tako uveličano ogledana pod reflektorima i suncem, prošla mi je kroz glavu misao da li mene iko gleda na ovaj način? Da li ljudi ovoliko obraćaju pažnju na mene? Da me stave na Sunce? I uveličaju 48 puta? Gospode Bože. Od onog dana sam izbacila i to ogledalo i pincetu iz kuće.
Dokle god ovako gledamo, nećemo ni jednu kafu popiti na miru. Dvorišta naših kuća će nas podsećati šta sve još treba da uradimo. Uvek će se nešto pomeriti. Neki list će otpasti. Uvek će biti posla za uraditi. A posao se ne završava. Nego prekida. Lepo me je naučila Duška. Zato što priroda nije zamrznuta. Perfektna. Nego teče. Menja se. Nije stvar u tome šta se dešava. Nego kako ga interpretiramo. A glavna je mudrost gde usmeravamo svoju pažnju. I da nađemo lepotu u svemu.
Energija teče tamo gde usmerimo svoju pažnju. Raste sve ono čemu posvećujemo energiju. Ovo važi i za dlačice. Verujte mi. Dlačice su prestale da mi rastu kada ih više nisam gledala. Bubuljice. Sve. Onda sam počela da vežbam da se gledam u ogledalo na novi način. Obrnut od prethodnog. Zahvaljujući onom ogledalu koje uveličava 48 puta. Koje sam izbacila napolje. I vratila normalna ogledala. U prirodnoj veličini. Vežbala sam da gledam šta mi se sviđa. Iako nas priroda usmerava na negativno. Prvi pogled je uvek uočavao kilu-dve viška. Drugi je usmeravao glavu gore. Na nešto lepo. Sledeći pogled bi se oteo u pravcu nenameštene fizure. Sledeći sam svesno usmerila sebi u oči. Makar na silu. Neke stvari moraju na silu. Kao ova. Da učimo da vidimo lepotu u sebi. Zato što na to nismo navikli. Sve je stvar navike.
Ovo nije bio samo moj rad. Nego i mnogih heroja. Ljudi sa kojima radim. Maestralno smo navežbani da vidimo svaki nedostatak. Da budemo svoj najstroži žiri. I prestrašni sudija. Pa se onda čudimo što smo depresivni. Što nam nedostaje samopouzdanja. Kada tokom dana ne obratimo pažnju na ništa što nam se sviđa. Što nas raduje. Nego na sve što nismo uradili. Što nas čeka. Što još uvek nije dovoljno lepo. Što još nismo stigli u trajni zamrznuti kadar sunčanja. Gde će sve biti na svom mestu. Pa im dajem zadatak da gledaju sebe očima onog ko ih voli. Da vide bar 3-4-5 stvari koje im se sviđaju. Da na svaku primedbu za popravni nađu barem jednu lepotu. Po sistemu: Ogledalce, ogledalce, šta je lepo na meni?
Glavna mudrost je gde ćemo usmeriti svoju pažnju. Iako vežbam svoju pažnju već dugo godina, desi mi se da ispadnem. Juče sam ispala. Spavala sam do 8. Posle nekoliko godina svakodnevnog ustajanja najkasnije do 5. Nisam pisala. Nisam završila tekst. Nisam meditirala. Nokat mi se oljuštio. A videla sam i kilu viška. I što je najgore od svega potrošila sam svoj slobodan dan u nekom ne-baš-naročitom stanju. Džaba mi znanje kad nemam stanje. Bila sam očajna. Moj um je uveličao sve što nisam uradila 48 puta. Pojačala sam zvuke grmljavine. A onda mi je moj muškarac nežno usmerio glavu. Ljubavi, nije pravedno to što očekuješ od sebe. Imala si super radionice. Napisala si 4 knjige. Imaš divne odnose sa ljudima. Ja te volim. Lepo živimo. Zašto si tako stroga prema sebi? Ah. Uvidela sam da sam izvadila ono staro uveličavajuće ogledalo. Pa sam na silu vežbala da vidim lepotu u sebi. U danu. U tome što nisam uradila. Zahvaljujući tome što sam se juče izodmarala, probudila sam se sveža. Puna ideja. Poređao mi se tekst. Dobila sam odgovore na mnoga pitanja. Čak iako juče toga nisam bila svesna. I što je najbolje od svega, podsetila sam se koliko volim i koliko su mi važni svi moji ritmovi. Stvaranje. I muškarac koji ima slične ritmove. Koji može da razume moje ispadanje. I koji me je nežno vratio sebi. Kada ja nisam znala.
A što se skijanja tiče, dala sam mu šansu. Zahvaljujući skijanju srela sam Bengalskog Tigra. Koji mi je otklonio strah. Koji me je naučio da gledam tu gde skijam. Da neću skijati dolje. Dao mi je veliku lekciju usmeravanja pažnje. Koju sam posle razigrala. I to je lepo. Ipak, dala sam sebi dozvolu da ne skijam. Toliko je stvari koje volim. Prosto ne znam šta bih pre. Igrala. Plivala. Vozila bajk. Pisala. Yogirala. Naučila sam da plivam sa 3 godine. Sama. Kao vidra sam u vodi. Isto tako i sa bajkom. I sa igranjem. Pisanjem. Pa nisam valjda luda da ovo ograničeno vreme zvano život trošim na nešto što mi ne prija.
Idem da vam pošaljem tekst koji sam upravo završila. A to stvarno obožavam.
Beograd, još nedelju dana do Proleća 2016.