Udesila pa živi

Lako je tebi. Nikakvih problema nemaš. Možeš kako hoćeš. Boooli tebe… Kažu mi i da sam srićkovićka. Da sam se rodila talentovana. Bog mi dao. Pa mi je lako. Somborci kažu: Udesila, pa živi. A ja se samo smeškam. I kažem: Tako je. Može mi se.Ovo najčešće kažu ženama koje se nisu pustile raljama života. Koje vode računa o sebi. Ženama koje su se razvele. Da ne kažem raspuštenicama. I za žene koje su ispratile muževe u večna lovišta. Pa su procvetale. Prestale da trpe. Da ugađaju svima osim sebe. Počele da se bave sobom. Da vode računa o svojim željama. Da vežbaju. Da se druže. Putuju. Umesto da u crnini tuguju za odsutnima. Nikada nisam razumela prekor koji čujem u ovim rečima. Pa da. Udesila. Pa živi. O tome se i radi. U ovoj priči. A i inače. O udešavanju. I o življenju.

Udešavanje je prilično zahtevno. Baš kao u mojoj omiljenoj priči. U kojoj mladić na ulicama Njujorka traži Karnegi hol. Zaustavlja jednog čoveka i pita ga: Gospodine, kako da stignem do Karnegi hola? A gospodin mu kao iz topa odgovara: Vežbaj. E da. O tome se u ovoj priči radi. O udešavanju. Koje zahteva vežbu.

Obožavam američku sklonost da svakoj magiji nađe strukturu. Formulu. Izračunali su da je za majstorstvo u nekoj branši potrebno 10 hiljada sati bavljenja. U svakoj branši. Pa i u svom životu. Potrebno je 10 hiljada sati posvećenog bavljenja. Prosečnim tempom, trebalo bi nam 10 godina. Ako svaki dan svoju virtuoznost vežbamo 4 sata. Što nije malo. Da se razumemo.

Ipak sam ja sa Balkana. Pa volim da smislim prečice. Alternativna rešenja. Verujem da je za majstorstvo potrebno onoliko koliko mi odlučimo. Ako uduplamo napore, pa se 8 sati dnevno posvećeno bavimo, postaćemo majstor za 5 godina. Ili za još kraće vreme. Ako nam se baš žuri. A najviše od svega volim da smislim rešenja od postojećih sastojaka. Da ne krećemo od nule. Pa se pitam gde već imamo 10 hiljada sati prakse? Šta je to što već radimo stvarno dobro? Kako nas ljudi hvale? U čega uranjamo toliko da nemamo osećaj da smo radili? To ne mora biti konstrukcija spejs-šatla. Niti kopanje. A može da bude. Sve. Što volite. Šetanje. Putovanje. Čitanje. Druženje. Sa ljudima. Sa životinjama. Sa biljkama. Seckanje. Kuvanje. Kafiranje sa prijateljicama. Listanje kataloga. Ogovaranje. Kupovanje. Pakovanje. Odbojka u pesku.

Za ideju o 10.000 sati sam čula u mojim školama strukture magije. Ovih 10 hiljada sati prevode i u 10.000 detalja. Ili u 10 godina. Koje čine majstorstvo. Neki su ovo bukvalno shvatili. Pa su se obeshrabrili. Hiljadama sati.

A ja sam napravila svoju računicu. Ček. Ček. Ček. Pa ja sam već održala časova matematike za ceo jedan radni vek. Držala sam 10 časova dnevno. Uključujući i subotu i nedelju. Nedeljno sam držala mesečnu normu časova. Koju je predvidela država. Za 5 godina rada u školi održala sam časova za 20 godina staža. A to baš volim. Da budem pred publikom. Da se bavim ljudima. Razmišljanjem. Razumevanjem. I razjašnjavanjem. Eto meni prve ekspertize.

Toj ekspertizi dodala sam konobarsku. Atmosfera. Ljudi. Spretnost. Koordinacija. Baratanje prostorom. Organizacija. Komunikacija. Pregovaranje. Prevazilaženje krize. Rešavanje raznoraznih situacija. Usluživanje ljudi. Kafanskoj  ekspertizi sam posvetila neuporedivo više od 10 hiljada sati.

Usledila je nova branša. Svet lokalne samouprave. U ovom svetu ne bih postala ekspert ni da sam mu posvetila 100 hiljada sati. Zato što  ga nisam volela. Niti razumela. Da izvine lokalna samouprava. Do mene je. Ali sam zato našla pod-ljubavi. U tom za mene tuđem svetu. Projekte. I strateško razmišljanje. 10 godina sam posvetila razumevanju kako da ideje postanu stvarnost. Uz dobar plan. Manje sam volela da sprovodim projekte i da ih menadžerišem. Imala sam osećaj da dangubim. Da traćim život. Biće mi se opiralo sastancima. Konferens kolovima. Izveštajima. Šitovima. Ali sam zato zaobožavala planiranje. Dugoročno razmišljanje. Naučila sam koliko dobar plan uštedi vremena. I koliko je važno isplanirati svaki posao. Čim sam ovladala materijom, izašla sam pred publiku. Da objasnim. I tako sam napravila još jednu ekspertizu. Kako da svoje ideje pretočite u dobro planiranu stvarnost.

Onda sam se očarala strukturom magije. U ovaj svet sam ušla potpuno. I posvećeno. Svaki dan. Po ceo dan. Čitala. Razumevala. Rearanžirala. Balkanizovala. Prilagođavala američku priču balkanskom mentalitetu. Pisala. Pisala. Pisala. Osvestila sve svoje majstorije. Pitala sebe šta mi se jede? I kakvu bih gozbu mogla da napravim od postojećih sastojaka? U čemu sam već postigla majstorstvo?

Uvidela sam da sam prešla mnogo desetina hiljada milja. Mnogo ljudi. Prijatelja. Kumova. Gradova. Brodova. Desetine hiljada stranica. Knjiga. Svesaka. Seminara. Kafana. Iskustava. Selidbi. Sportova. Vežbanja. Odjednom mi se učinilo da imam 300 godina. I 300 hiljada sati ekspertize. Pa nisam znala šta bih sa njom. Zbunilo me je šta ću sa ovolikim sastojcima.

Setila sam se i da su Japanci bili oduševljeni mojom veštinom rešavanja kriznih situacija. Pitali me za svakojaka rešenja. Rekli mi da bih mogla da vodim resor vanrednih situacija. Ako bih želela. Japanci su mi dali titulu NINDŽE. A onda sam je i sama sebi dala. 30 godina sam živela sama. I samo se finansirala. Bez stalnih prihoda. Bez finansijske podrške porodice. Ili nekog drugoga. U ovoj zemlji. Na brdovitom Balkanu.

Prva generacija đaka kojoj sam predavala 19991/92 godine je imala 42 učenika. Koji su tokom godine stizali iz Hrvatske. I Bosne. Osim da ih naučim matematiku, imala sam zadatak da im pomognem da prežive gubitak detinjstva. Doma. Roditelja. Braće. Sestara. Krivicu. Pljačke manastirskih relikvija. Interpole. I još mnogo, mnogo toga. Pri tome sam imala 22 godine.

Naučila sam i kako da plaćam stan 250. Čak i kada zarađujem 5 maraka. Što nije mala ekspertiza. Priznaćete. Ne povratila se. Sad mi je tek jasno. Devedesete su bile velika ekspertiza. Same za sebe. Baš kao i život na Balkanu.

Tokom devedesetih sam pokušavala da razvijem ljubavnu ekspertizu. Imala sam veze kojima sam se strastveno posvećivala. Ali je ipak svima istekao rok trajanja posle 3-4 godine. Pa sam nehotice ušla u novu branšu. U ekspertizu novog doba. Svesno stvaranje sebe. I nove branše. U novom gradu. Trebalo mi je 10ak godina da se napravim. Tokom kojih sam postala ekspert i za singl život. Uživala sam u svojoj slobodi. Mogu reći da sam suštinski bila u celibatu preko 10 godina. Posvećena stvaranju. Duhovnoj, telesnoj i mentalnoj praksi. Emocije sam delila sa sobom. Sa materijama u koje sam uranjala. I sa mnogim dragim ljudima. Sa svima osim sa partnerom. Verovala sam da sam bila potpuno srećna. I nijednog momenta nisam osećala žal za partnerom. Baš je to fini osećaj. Da znam da život može da bude božanstven i kada ga živim sama. To je jedna divna sloboda. Ihaaj. Udesila pa živim.

Da. Bilo mi je dobro čak i kada sam bila singl. Čak i kada sam bila nezaposlena. Čak i kada sam ostajala bez zanimanja. Bez ideje čime ću se baviti. I koja će biti moja nova struka. Čak i kada nisam znala kako ću platiti stan. Uvek sam ga platila. Rešila. Smislila. Čula svoj poziv. Osmislila sebi bavljenje. Udesila sam sebi život. I redovmo vežbam da mi bude još bolji. Šta god da se dešavalo, ja sam bila dobro. Zato što sam želela da mi bude dobro. I zato što nisam smela da mi ne bude dobro.

I danas se sećam kad sam u sred svoje velike krize došla kod moje drage prijateljice. Činjenice njenog života bile su upravo obrnute mojima. Dobar posao. Kuća sa divnim dvorištem. Muž koji je voli. I koga ona voli. Božanstvena deca. Mama koja je podržava. Kuva im božanstven ručak. Dok se mi brčkamo na njenoj vikendici. Kada sam je pitala kako je, rekla mi je: horor. Iako sam tada bila podstanar. U vezi koja je već postajala opasna po mene. U kafani već nekoliko godina. I bez ideje čime ću se baviti. Ja sam bila dobro.

Naučila sam i da svoje bolove brzo prebolim. Čujem ljude kako pričaju da je za prevazilaženje  bolova potrebno toliko i toliko vremena. Ne verujem tim računicama. Dugo mi je to. Intenzivna sam. Pa se posvetim totalno. Otkažem sve ostalo. I pustim se. Noć-dan. Intenzivni program. Ništa drugo ne radim. Osim što idem u središte bola. I vrlo brzo stignem do mesta preko bola. Izvan bola. Razumem ga. Pustim ga. I onda me samo odjednom okupa nova životna energija. Neka nova svesnost. Novi val. Ustanem. Stresem sa sebe sve staro. Istuširam se. Picnem. Obučem najljepše. I najnovije. I dok stavljam crveni karmin ne sećam se više ni oko čega sam tačno bolovala. Što volim ovaj samoisceljujući mehanizam.

E sad sam stvarno preterala. Vreme je da olakšam. Da ne pomislite da vam za majstorstvo treba 300 hiljada sati. I mnogo bolova. Koji u zbiru daju 300 godina. Naše biće se zbuni od ovolikih ekspertiza. Too much information. Pa ne zna odakle da počne. Onda volim da odem na početak. Da se pitam glavno pitanje: Šta mi se radi? Šta volim da radim? Šta bih rado radila i da me ne plaćaju? I šta mi treba upravo sada?

Kod mene je to uvek bilo skoro isto. Igra. Pokret. Bajk. Čitam. Pišem. Rešavam. Pijaca. Plivam. Plešem. Prijatelji. Publika. Pojednostavljenje. Predavanje. Posvećenost. Punina kao rezultat.

Pošto će nam trebati desetine hiljada sati bavljenja ovom aktivnošću, dobro je da je za početak volimo. Da nas raduje. Da nam daje lakoću. Lakoća je najvažnija. Lakoća je moja religija. Ili lako. Ili nikako. Majstorstvo je čista lakoća. Nasuprot militantnom mučeništvu. I  težini na sve strane. Ease ili dis-ease. Lepo je rekao Čopra. Volim da dam lakoću i u najteže materije. Naročito u najteže materije. Koje zahtevaju olakšavanje.

Sećam se kako su me popreko gledali načelnici opština. Koje sam učila progamskom budžetiranju. Nekada davno. U svetu lokalne samouprave. Mrštili su se. Dok sam im objašnjavala koliko je to sve lako. Ili nikako. Nisam mogla da im objasnim. Oni ne čuju ono što je lako. Vole da je teško. Naprave da je teško. Težina je njihova mantra. Kao u davnom predizbornom sloganu: Kad je teško – Čović. Ah. Da je lako – Marija.

Militantni mučenici prosto nisu moja ciljna grupa. Zato što ja volim rad. Zato mu pevam ode. I ne dam da je rad težak. Ne dam da umara. Zato što nije rad taj koji umara. Nego ideja da rad umara. Da je težak. Rad upravo stvara novu energiju. Naše telo je kao dinamo. Što se više dajemo, to se više imamo. Stvaranjem se napajamo. Sa izvora. Naša energija se obnavlja i podmlađuje. Pa je imamo sve više. Tako ja razumem. I obrnuto. Što manje radimo, manje energije imamo. Postajemo kao neka energetska bara. I zato pevam odu radu. Jer rad-ost je od rada. Emotion je od motion. Od pokreta. Koji stvara emociju. Stagnacija je odsustvo pokreta. Starenje nije stvar godina. Nego manjak pokreta. A smrt je odsustvo pokreta. I zato. Pokrenimo se. Diži dupe sa kauča. Kažem često. I sebi. I drugima.

Naročito kažem sebi: Diži dupe sa kauča kada su mi misli teške. Kada mislim šta sve nemam. Šte me sve muči. Brine. Šta sve treba da uradim. Momentalno se dignem. Pokrenem. Razigram. Uradim. Isplešem svoje brige. Olakšam ih. Isplivam. Izvozam. Udahnem života energetskoj bari.

Iako sam sklona razmišljanju, sve više shvatam koliko je mišljenje precenjena kategorija. Analiza – paraliza. Sve sami mislioci. Analitičari. Nije toliko važno šta mislimo. Jer mislimo svašta. Nego šta uradimo. Dela se broje. Ne znam koliko sam puta rekla sebi i drugima. Don’t think it. Just ink it. Većina ostaje na priči o idejama. To je za mene traćenje ideja. Vremena. Života. Uopšte ne želim da slušam ideje koje nisu dobile ni jednu stranu papira. Crtež. Skicu. To sam slušala za kafanskim šankom. Od onda više ne. Ništa značajno nije nastalo bez da je pre toga bilo napisano. Čudi me kako ljudi ne razumeju magiju pisanja. Meni se ostvarilo sve što sam ikada napisala. Ma koliko ludo i šašavo nekada delovalo. Što ću jednoga dana pokazati svetu izložbom mojih svesaka. Što je u jednoj svesci zamišljeno i napisano, u sledećoj se već uveliko ostvaruje. Pisanje je prvi korak.

Zato sam poručila lampe. Koje će svetleti u radionici. Podsećati i mene i heroje. DIŠI. PIŠI. ŽELJE SI USLIŠI. Važno je da dišemo. Da oslušnemo svoje želje. Svoje ushićenje. Svoju radost. Ona nam daje lakoću. Laku energiju. Ujuhua. Kako je zovu Šamani. Nasuprot teškoj energiji. Huči. Mučeništvu. Trepči. Rmbanju. Rintanju. Važno je da krenemo iz lakoće. Iz Ujuhue. Ona daje krila. Olakšava. I ulepšava. Sve. Priča mi drugarica kako se neki dan pustila huči. Krenula  je dan sa nabrajanjem šta sve mora da uradi. Dom zdravlja. Administracija. Škola. Stara majka. Mehaničar. Časovi. Mislila. Nabrajala. I potonula. Ništa ne umara kao razmišljanje o radu. U tom joj se javila drugarica. I noj je nabrojala šta je sve čeka. Drugarica joj je rekla: I nije tako loš dan ako kreneš od večeri. O tome se radi. Da krenemo od lakoće. Sa idejom o lepom. Prošlom. Ili budućem. Iz ujuhue. Iz vizije. Koja olakšava svaku huču. I čini rad radosnim iskustvom.

Vežbam da unesem lakoću u svaku težinu. Kada se bavim računima, plaćanjem, dažbinama, dodam tome i radosti. Ništa bez radosti. Osim računa, razmišljam i o lepotama koje me čekaju. O ćejfovima kojima ću nagraditi sebe. Druge. Pa uz huču od plaćanja računa, uvek obradujem sebe. To ne mora da bude nešto grandiozno. Dovoljna je i neka dobra kafa. Fina čokolada. Ili tart tatin. Na primer. Mmm. Što celu priču načini jednim radosnim iskustvom. Ihaaj. O tome se radi. Ništa bez ćejfa. I lakoće.

E sad. Da uvedem i drugu stranu novčića. Nije sve samo lako. Jer svaki paket ima svoju lakoću. I svoju težinu. Volim priču duhovnog učitelja Ajana Bra. Priča kako je kao mlad redovnik zavideo starijim redovnicima. Kako mu se život činio nepravednim. Zato što su stariji redovnici dobijali najbolju hranu. Sedeli na mekanim jastucima. I nisu morali da obavljaju teške fizičke poslove. Za razliku od njega. Mladog redovnika. Koji je jeo bljutave obroke. Sedeo na neravnom betonskom podu. I često i naporno radio. Jadan ja. Blago njima. Tako je razmišljao. Kada je postao stariji redovnik dobio je sve za čime je kao mladi redovnik žudeo. Međutim, uhvatio je sebe da zavidi mladim redovnicima. Koji nisu morali držati predavanja. Što nisu po cele dane morali slušati o problemima drugih ljudi. I što nisu sate provodili u papirologiji. Nisu imali ni puno odgovornosti. A imali su vremena za sebe na pretek. Čuo je ponovo sebe kako govori. Jadan ja. Blago njima. A onda je shvatio da mladi redovnici imaju patnje mladih redovnika. A da stariji redovnici imaju patnje starijih redovnika. I da ako ih ne osvestimo, samo zamenjujemo jedan oblik patnje drugim.

Godinama sam bila slobodni strelac. Da ne kažem konsultantkinja. Koju su angažovale razne organizacije. Za treninge. Radionice. Moderaciju skupova. Strateško planiranje. To su vrlo intenzivni dani. Za koje sam naplaćivala dnevni honorar od nekoliko stotina eura. Moji odlasci u raznorazna računovodstva su znali da budu potpuni performans. Bila sam šokirana računicom nekih računovodstvenih radnica. Jadne one. Blago meni. One rade po ceo dan. A ja za nekoliko dana rada dobijem celu njihovu platu. Ako mi je ovoliki honorar, puta 365 dana… Ihaaaj. Gde mi je kraj. Blago meni. Jadne one. Koje moraju da mi sabiraju ovoliki kapital.

Nekada sam se pravdala. Da ih odobrovoljim. Da to nije posao koji se radi 365 dana. Da ima mnogo priprema. Mnogo bavljenja. I da se u tih nekoliko priznatih i plaćenih konsultantskih dana nalazi barem još toliko dana pripreme i odmora. Da u ovom poslu nema plaćenog odmora. Državnog praznika. Godišnjeg odmora. Niti plaćenog staža. Da je ovo u stvari jedan vrlo zahtevan i sezonski posao. Da se desi da dugo čekaš da naplatiš svoj honorar. Da… Jadna ja. Blago vama. Što imate plaćen staž. Vikende. Odmore. Stimulacije. Regrese. Što ne morate da mislite hoćete li imati posla. Ili nećete.

Letos sam imala slično iskustvo sa majstorima. Koji su zidali stan na vrhu zgrade. Bili su u vrhuncu lupanja i razvaljivanja zgrade. Trebala sam da imam coaching. Za koji mi je potrebno mirno i neuznemireno vreme. Jadna ja. Plaćam stan. Treba da radim. A majstori razvaljuju. Zamolila sam ih za pauzu. Nevoljno su pristali. A posle su me optužili da lažem. Da ništa ne radim. Vide oni mene. Po ceo dan ležim na krevetu. Igram se na kompjuteru. I pijem kafe sa drugaricama. Rekli su mi i da su videli da niko nije bio. Virili su kroz prozore. Pomislila sam da im objasnim da sam imala coaching preko skajpa. Da smo rešavali važna pitanja. A onda sam se samo nasmejala. I setila se Teslinih reči. Iz ugla fizičkog radnika, ja sam najveća lenština. Tako nekako.

Svaki paket ima svoju lakoću i svoju težinu. Meni je uvek bilo naporno da se držim zadatih formi. Da odlazim na posao. U zadato vreme. Da sedim. Da sedim ’nako. Kad nemam posla. Da se pravim da radim. Da popunjavam dnevnik. Da pišem svedočanstva. Matične knjige. Popise u kafani. Da pišem naloge za putovanja. I projektne izveštaje. Za koje sam znala da ih niko ne čita.

Prošle subote sam imala susret povodom 20 godina mature. Sa đacima kojima sam bila razredna. Divnih li ljudi. Kakav je to blagoslov. Sresti mlade, zadovoljne ljude. Izrazito normalne. Davno nisam srela toliko normalnih i zdravih ljudi. Pa još na jednom mestu. Pa još „moji“ učenici. Ah. U zenitu stvaranja. Porodica. Karijera. Priredili su mi divan dan. Napisali su mi po čemu me sve pamte. I za šta su mi sve zahvalni. Spomenar mog života. Sve neke divne reči. Blago meni. Pitam se kako sam njih mogla da napravim ljudima kada sam ja imala 22 godine? Kada mi je trebalo još 20 godina da napravim samu sebe. Možda zato što sam radila najposvećenije na svetu. Iako sam imala platu od 5 maraka. Ipak, jedan učenik je napisao da se seća i stresa. Koji sam mu priredila. Umalo nije propustio da upiše vojnu akademiju. Zato što sam kasnila sa pisanjem svedočanstva. Ah. Da. Zemljo otvori se. Jadna ja. Baš mi nije bilo lako da popunjavam obrasce. I da se držim zadatih formi.

Sada posle 20 godina mogu javno da priznam kako sam popunjavala matičnu knjigu. I dnevnike. Ah. Na’vatavala sam ljude sa strpljenjem i lepim rukopisima da mi ih popunjavaju. Za 4 godine se nakupilo toliko rukopisa. Boja. Mastila. Hemijski. Čuda. Ne možete da zamislite kako je to izgledalo. A tek kolike sam sate provela umarajući se razmišljanjem o radu. Majko mila. Toliko sam otežavala sebi taj rad, da su moje matične knjige dva puta preživele poplavu. Jednom je akvarijum iscureo na njih. Pa sam ih sušila. Spašavala. Finalni touch mom odnosu sa matičnom knjigom dao je jedan moj prijatelj. Nakon jednog ludog partija. Posle kog se probudio. I umesto u toalet, piškio je na moju matičnu knijigu. Eh, kad sam se probudila. Pa vi sad vidite. Neću vam reći kako sam prevazišla baricu na matičnoj knjizi. I kako sam predala matičnu knjigu. I razdužila se iz škole. I profesorskog poziva. Ipak je prošlo 20 godina. Ah.

Da. Neke stvari definitivno moraju da se urade „na silu“. Sa svesnošću i razumevanjem celog paketa. Sa sećanjem na lakoću. Volim da osmišljavam. Da razumem. Da podelim razumevanje. Da pišem. Da predajem. Da se predajem. Rastočim u objašnjavanju. I to mogu da radim svaki dan. Po ceo dan. Ni ne osećam da radim. Nego se igram. Lako mi je. Divno mi je. Druga strana novčića je da čitam ponovo. Da tražim greške. Revidiram. Pišem beleške. Od kada sam i drugu stranu novčića razumela kao krunu igre, sve je dobilo jednu novu lakoću. Blago meni. Udesila pa živim.

Čim počnem mnogo da mislim, kažem sebi. Diži dupe sa kauča. Zato što ništa ne umara kao razmišljanje o radu. Nego se pokrenem. Makar i na silu. Uđem u ulogu. Sledeći stupanj je posvećenost. Volim da se posvetim svemu što radim. Kad već radim. Da radim punim srcem. Pa se onda predajem. Rastočim. Ne štekam se. Puštam se. Ne treba mi energetska zimnica. Jer što se više dajem to se više imam. Svaki korak vas zove da idete još dalje. I dalje. U blisstanje. U rastakanje. Kao i sada. Kada pišem posle nekoliko uronjenih sati. Na jednom nivou sam svesna da me bole sedalne površine. Da sam žedna. Da mi se možda piški. Nekada mi se zavrti u glavi. Kao u najboljoj vožnji. Možda me i majstori gledaju kroz prozor. I misle kako ne radim. Kako sam lenja. Dok iz druge sobe nazirem zvuk balalajke. Virtuoza koji se vratio u formu. A onda se vratim nazad. Pustim život da teče kroz mene. Da piše kroz mene. Da mi ruke same kucaju. Lakoća. Protok. Stvaranje.

I naravno, nema malog posla. Meni se dešavalo da držim radionicu za dvoje ljudi. Držala sam je najposvećenije na svetu. A onda su mi ti ljudi doveli još 10, 20, 100 ljudi. Onaj ko je došao, taj mi je glavni gost. On mi je sve što na svetu postoji. U tom trenutku. Ništa drugo nema. Posvetim mu se svim srcem. Predam se radu. Lakoći. Rastakanju. O tome se radi.

Pričala mi je Beba kako je pravila CV po ovim uputstvima. Napravila je od toga ceremoniju. Umesto jedne smorne aktivnosti koju će odraditi. Obukla je neki specijalni žuti sako. Napravila neke naročite fotke. Ljubičastim flomasterim pisala ključne reči. Pa ih je onda tako nekako kićeno poređala. Ljudi su je odmah pozvali. Jer šta god da stvorimo na ovaj način postaje remek delo. Svetinja. Veličanstvenost.

A prošlo je dosta godina da mogu da vam priznam još jednu stvar. Kako su nastale moje radionice. I opus Heroji novog doba. Kako sam poređala i sistematizovala onih 300 hiljada sati ekspertize. I 300 godina bavljenja. Jedne Svete Petke sam imala momenat Jasnoće. Videla sam Radionicu Sve što ste oduvek želeli, a niste znali kako. Videla sam joj konture. Veliku sliku. Ideju. Razumela joj strukturu. Prve korake. Videla sam da će trajati godinu dana. Videla sam i teme radionica. Don’t think it. Just ink it. Naravno da sam uzela i napisala tekst. Koji se nalazi na 10ak strana. Majko mila. Sve piše. Što treba da piše. A onda sam pozvala prijatelje. Da im predstavim svoj rad. I da ih pozovem. Da se uključe. Od svega sam imala samo jasnu ideju. I nekoliko strana koncepta. A onda sam pravila radionicu po radionicu.

Ispostavilo se da je nakon prve godine usledila druga radionica. Master klas. Na putovanju heroja. Evo život pokazuje da heroji žele i treću godinu. Zovu ih doktorske studije. Ne bih imala ni inspiracije ni goriva da sve to smislim i napišem. Trebale bi mi dve-tri godine. A neophodna mi je bila i živa razmena sa ljudima. Moj ceo opus je tako nastao. Mesec po mesec. Korak po korak. Evo već četvrta godina kako se radionica razvija. Deset generacija heroja. U Beogradu i Novom Sadu. A radionicu i dalje predstavljam na isti način na koji sam je predstavila prvi put. Iz onog papira na kome sve piše. I dalje me fascinira šta sve piše u onih 10ak strana vizije. Jasnoće. Kad god imam neku upitanost, pogledam u njega. I dobijem odgovore.

Isto tako su nastale i moje knjige. Opet sam za Svetu Petku imala momenat Jasnoće. Nisam mislila. Nego sam uzela papir. I pisala. Odmah. I kako sam šta napisala, podelila sam sa svetom. I evo polako završavam četvrtu knjigu. I vidim petu. Jer put se stvara dok njime idemo. Najvažnije je da krenemo. Da ne čekamo da budemo potpuno spremni. Jer nikada nećemo biti potpuno spremni.

I evo mene u novom poglavlju. Poslednjih meseci sam dobila priliku da se razvijam u novoj branši. Da razvijem novu ekspertizu. Ljubavnu. Valjda sam u singl životu postala totalni ekspert. Naučila sve što mi je za sada bilo potrebno. Pa mi je život poslao Petra. Virtuoza. Koji svira balalajku. Napravio je pauzu u sviranju skoro 15 godina. Bavio se drugim stvarima. Pratim njegov povratak u virtuoznost. Pričamo. Nije lako nekadašnjoj legendi. Da zvuči neusvirano. Da teško pokreće prste. Pitam ga za inspiraciju. Ljubav mu je glavna inspiracija. I moje stvaranje. Ali i njegovo sećanje na majstorstvo. I želja za novim majstorstvom. Lepota. Lakoća. Ujuhua. To je prvo. I ne misli mnogo. Nego svira. Makar na silu. Tako mi kaže. Pričamo o majstorstvu za koje je potrebno 10 hiljada sati. Kaže mi da mu treba oko 300 sati. Ili 2 meseca. Da svira svaki dan. Ujutru. I uveče. Ali svaki dan. Pokazuje mi prste. Smeška se svojim žuljevima na prstima. Koji se polako formiraju. Šaka se redefiniše. Vraćaju mu se pokreti. A i radost sviranja. Već posle nekoliko dana rekao mi je da je uživao u sviranju.

Mnogo volim fotografiju na kojoj balerina stoji laka i graciozna. Na vrhovima prstiju. Izranjavljenih. O tome se u ovoj priči radi. O lepoti i lakoći stvaranja. I o svesnosti da je za tu lakoću potrebno mnogo hiljada sati. Posvećenih. Predanih. Kada za neku srićkoviću kažete: Lako je njoj. Udesila pa živi. Setite se njenih desetina hiljada sati vežbe. Ranjenih stopala. I da. Važno je da znati da žuljevi koji na ovaj način nastaku ne bole. Naprotiv. Podsećaju vas na radost. Na stvaranje. Na majstorstvo. Na lakoću. To se oseća. Zato ljudi i kažu: Lako je njoj. Udesila. Pa živi.

Svi mi imamo svoje ekspertize. Svojih 300 hiljada sati. I svojih 300 godina. Važno je da pratimo svoju radost. I svoju lakoću. I da sa idejom o lakoći pogledamo svet oko sebe. Da dignemo dupe sa kauča. Da uradimo ono što je potrebno. Makar na silu. Da namestimo krevet. Istuširamo se. Obučemo najljepše i najnovije. I onda tako picnuti da uradimo sve što možemo. Da ne čekamo ništa. Nego da sa onim što imamo uradimo ono što možemo. SADA. To je najvažnije. Da uđemo u ulogu. Da se posvetimo. Da se pustimo. Ne štekamo. Ne treba nam energetska zimnica. Proleće je. Da se predamo radosnom radu. And the rest will follow.

Rekla sam vam šta je moja lakoća. Igra. Pokret. Bajk. Da čitam. Da pišem. Da rešavam. Da idem na pijacu. Da plivam. Plešem. Prijatelji. Publika. Pojednostavljenje. Predavanje. Posvećenost. Punina kao rezultat.

Od kada pišem, ne čitam knjige. Od kada sam se posvetila ljubavnoj ekspertizi malo manje plivam. I malo manje vozim bicikl. Čekam da Petar donese svoj bicikl iz Danske. Ah. Čekajući bajk. Jadna ja. U priči koja je oda radu, važno je da se podsetim da nema čekanja. Čekanje je huča. Muka. Trpnja. Nego da sa onim što imam uradim ono što mogu. A mogu da pešačim. To nisam dugo radila. I mogu da Petra upoznam sa Beogradom. Novim gradom. U koji se doselio zbog mene. I da pešačenje gradom Beogradom doživim kao uvod u zajedničko biciklanje. O kojem sam oduvek maštala. I tako. Oboje uživamo u našem zajedničkom hodanju. U potpuno istom koraku. Istim ritmom. Istim dahom. Istim zastajkivanjem. Da. Našla sam i afričku misao. Da smo brži kada smo sami. Ali da idemo dalje kada smo u paru. Što je apsolutno tačno. Uživam i u zajedničkom stvaranju. U tome što se Petar za dva meseca i 300 sati vratio u svoju virtuoznost. I u još mnogo, mnogo toga.

Evo meni prilike da sve što sam razumela o radu primenim. Na svoju novu ekspertizu. Jer ljubav je glagol. A ne imenica. Zajednički rad na potencijalu. Svaki dan. Žuljevi koji nastaju u ljubavnoj ekspertizi se nalaze možda malo više na srcu. Nego na rukama i na nogama. No, našem srcu je ionako suđeno da bude slomljeno. Tako da je bolje da se pustim. I ne štekam. Ionako sam ekspert da se pustim do mesta izvan bola. Da se brzo iscelim. I da se podsetim da postoje patnje mladih redovnika. I patnje starijih redovnika. Da postoje patnje singlova. Kojima sam u velikoj meri ovladala. I da su moje singl patnje sada prevedene u patnje sa srodnom dušom. A sa svim ovim hiljadama sati ekspertize, smisliću način da jadna li sam, jadna ja, prevedem u blago li je meni. Udesila pa živi.

Pa je ovih dana moja lista lakoće malo modifikovana. Pokret. Pišem. Petar. Partnerstvo. Rešavam. Plešem. Pešačimo. Plivam. Pijaca. Prijatelji. Publika. Pojednostavljenje. Predavanje. Punina. A bajk ćemo da donesemo iz Kopenhagena. Vrlo brzo.

Poslednjih dana i sati sam se potpuno predala ovom tekstu. Upravo ga završavam. Ovog trena se polako vraćam u ovaj svet. Osećam da me boli celo telo. Da mi se piški. Da sam žedna. Željna Petra. Ovih dana sam samo pisala o ljubavnoj ekspertizi. Na redu je akcija. SADA. Jer dok nije u mišićima, svako znanje je puka glasina. Zato vas SADA divno pozdravljam. Bilo mi je divno sa vam. Tiho kažem sebi: Diži dupe sa kauča. I idem da vidim virtuoza. Da radim na potencijalu naše ljubavi.  Nema ništa što bih sada radije radila. Da pijem vode. Da mu pročitam ovaj tekst. Za početak. Blago meni. Udesila pa živi.

I nemojte mnogo da mislite. Nego dižite dupe sa kauča. Udesite. Pa živite.

Beograd, 31. mart 2016.