Malo je biti samo ja

Juče je bio 4. april. Moj rođendan. Najlepši do sada. Probudila sam se u kući punoj cveća. Orhideje su me podsećale na 20 godina mature sa mojim učenicima. I na veličanstven susret koji smo imali prošle subote. Jorgovani u aprilu. Kao mala sam zavidela mojoj sestri Jovani. Zato što je rođena krajem maja. Pa ima i jorgovane. I onoliko raznog cveća. Ja sam nekada imala samo narcise. I probuđenu prirodu. Za moj rođendan su sva drva dobijala svoje zelene konture. Ovaj put sam i ja imala jorgovane. A i narcise. Koji su nekako moji. Lični. Baš mi se sviđa ovo globalno zagrevanje. A i đurđevci u dvorištu su mi nikli. April u Beogradu. Prvi najlepši dan u godini. To je onaj dan za poželeti. Juče niko nije mogao da uputi ni jednu jedinu zamerku na vreme. 26 stepeni. Sunce. I po koji oblačak. Ni toplo. Ni hladno. Vetrić ćarlija. Trava miriši. Prvo košenje trave. Cela priroda se probudila. Kukuriku.

Uvek sam volela moj rođendan. Volim što sam se rodila. I volim da slavim svoj život. I život uopšte. Uvak sam ga nekako obeležavala. Mali ili veliki parti. Vrlo često napolju. Da udahnemo Proleće. Slavila sam ga u raznim formacijama. Jedan, dva, tri dana. Nekada i celu nedelju. Ali nikada nisam imala ovakav. Ovaj je obuhvatio sve prethodne. Mene. Ljude. Toliko toga.

Rođendani novoga doba baš su drugačiji od nekadašnjih. Kada sam od dede dobijala cipele iz Peka. Od roditelja novu garderobu. Prolećni mantilić. I kolače moje najomiljenije. Makina moka torta. Juhas pita. Mamina mađarica. Išleri. I panj torta. Što bi rekao Balašević.

Darovi novog doba su drugačiji. Pozivi sa svih strana. Poruke sa raznih društvenih mreža. Pozivi. Viber, sms, mms, mesindžer, fejs, skajp, mail, fiksni, mobilni, instagram. Javljali su mi se prijatelji iz davnina. Sa kojima sam odrasla. Prijatelji iz raznih epoha. Moji „noviji“ prijatelji. Zato što stičem prijatelje svakoga dana. Heroji. Moje Pleme. Razni ljudi. Znani i neznani. Bankari. Telefonski operater. Hemijska čistiona. Gospode Bože. Šta se sada radi? Kao i uvek kada ne znam šta ću pre, uradim ništa. Fare niente. Da pušim, zapalila bih cigaretu. Ovako se iskuliram na prazno. Smislim šta mi je najvažnije. I posvetim se tome.

Shvatila sam da bih mogla da provedem ceo dan odgovarajući na rođendanske čestitke. To svakako nije bio način na koji sam želela da provedem svoj dan. Prvi najlepši dan u godini. Moj omiljeni Happy Monday. Pa sam rešila da se posvetim sebi. Svom danu. I mom muškarcu. Već mnogo rođendana nisam imala muškarca kojem sam ja bila najvažnija. Koji bi smišljao kako da me obraduje. Baš se trudio. Nudio mi je Beč. Srpsku prirodu. Da napravimo parti? Da pozovem prijatelje na neko lepo mesto. Neka izaberem. Da se on izrazi na svoj način? Da li ima nešto što bi me obradovalo? Nisam imala upitanost. Znala sam šta mi je želja. Dan na bajkovima. Dan na Adi. Nas dvoje. Malo ga je zbunila ovolika moja preskromnost. Jer zna da nisam skromna. Činilo mu se malo. Dan na Adi. Nas dvoje. Eh.

Pustili smo se Proleću. Suncu. Ljubavi. Vodi. Vetriću. Beogradu sa deset hiljada kafana. U pauzama sam čitala rođendanske želje sa raznih društvenih mreža. I upijala ljubav koju sam dobila iskazanu na bezbroj načina. Osećala sam se kao devojčica. I kao kraljica dana. Koja je dobila mnogo raznoraznih poklona. Pa ih otvara. Sada, kada su svi gosti otišli. Koliko se života nakupilo. Bože dragi. Koliko doživljaja. Koliko svega. Osećam kako me svakim udahom hrani ljubav koju sam dobila. Osećam veliku milost. Okružim se divnim ljudima. Pa mogu kako hoću. Lepota. Divota. Dobrota. Šuma blista. Šuma peva. Laku kukuku kuku.

Svi su  tu. I sve je tu. I sve je po mom. Sviđa mi se ovaj svet koji sam napravila. Kada mi podare lepe reči, ja im kažem: Ogledaš se. Gde god pogledaš, vidiš samo sebe. Šta god da kažeš, govoriš o sebi. I tako. Rekla sam zato i sebi: Ako je ovo što sam dobila odraz mene, a jeste, baš mogu da budem zadovoljna svojim životom. Zadovoljna sam. Udesila, pa živim. Sviđa mi se. Sve. Sve je po mom.

Nekada moji svetovi nisu bili ovako raspevani. Ni razigrani. Naprotiv. Bilo je bogami i vrlo dramatičnih rođendana. Kada je sve iskakalo na videlo. Kad sam plakala. Patila. Sama vozila bicikl istom ovom Adom. Pokušavajući da se sastavim. Za četrdeseti rođendan. Sa pozajmljenih 1000 dinara. Govoreći sebi da mi rođendan nije važan. Dan kao i svaki drugi dan. Mo’š mislit. Koga još briga za rođendan. Nekih rođendana se moj svet ogledao kao u krivim ogledalima. Iz onih strašnih zamračenih kućica u luna parku. U poređenju sa kojima je i pakao delovao kao idilična pastorala.

Kada sam sredila svoj svet, u njega je stigao Petar. Sa svojim svetovima. Iznenađen je. Koliko je ljudi u mojim svetovima. Koliko ljubavi. Koliko svega. On je četvrt veka živeo u Danskoj. Radio je. I imao je žene. Koje je voleo. I sa kojima je živeo. Kada mu je vreme dozvoljavalo, dolazio je u Sombor. Puštao se boemskom životu. Somborskim kafanama. I somborskim ružama. Radio je sve što u Kopenhagenu nije mogao. Ili nije imao sa kim. Pričamo o raznim ljudima sa kojima smo provodili život. S kim si, onaki si. Oboma nam je jasno da se menja to s kim si. Zato što se menja kak’i si. S kim si odražava naše trenutne potrebe. I želje. Odražava kak’i si. Oboje smo se menjali. Kao i naše potrebe i želje. Pričamo i o vrlo čudnim ljudima sa kojima smo znali da budemo. Želimo da razumemo odraz koji su nam ljudi iz raznih epoha odražavali.

Čudi ga ovolika moja bliskost. Sa toliko ljudi. Kažem mu da je on svoju energiju najvećim delom usmeravao na svoje žene. Ja sam oduvek imala jaku potrebu za bliskošću. Za porodicom. A bez koje sam ostala kada sam imala 17 godina. Pa je sebi pravim. Evo tačno 30 godina. Na moj način. Družina. Pleme. Univerzum. Lepi moj Svet. Ne znam da živim bez srodnih duša.

Svoj svet sam pravila dugo. Posvećeno. I kako sam znala. Jer nisam imala model. Počela sam iz obrnutosti. Iz krivih ogledala. Iz onog šta neću. Nijedan gotov i ponuđen svet mi se nije svideo. Zato su mi bezmerno važni bili moji prijatelji. Moje sestre. Moje pleme. Trebalo mi je ogledalo za moje lične ludosti. Da ne pomislim da sam luda. Svako od njih mi je osvetlio neki deo mene. I pomogao da složim puzzle mojih ličnih ludosti. Kojih je bilo ne baš malo. Zato mi je bio potreban velik i razgranat svet. Kroz glavu mi prolazi Saša. Koja je dugo godina živela najsličnije meni. Kompozitorka. Koja živi u Njujorku. Do nedavno je bila singl. Baš kao i ja. Imale smo slične dane. Nijedan dan i nijedna aktivnost nam se nisu podrazumevali. Dok ih  same nismo osmislile. Napravile. Nema automatskog pilota. Navike. Ni jedne jedine osobe koju ćemo tokom dana sresti. Samo ono što osmislimo. I izvedemo. Jedna drugoj smo bile potvrda da nismo baš potpuno van sveta. Slično se sličnom raduje.

Postalo mi je jasno da svi mi delimo iste upitanosti. To vidim po tekstovima. Kako napišem i pošaljem koji tekst, stižu mi reakcije: Kako znaš? Kao da stanuješ u mojoj pižami. Kao da si uključila kameru. Iste priče. Iste teme. Iste upitanosti. Isto je i na radionicama. Pišem svoj život da ga razumem. Da si olakšam. Da se oslobodim neorganizovanih i nesređenih misli. Da to podelim sa svetom. Da to bude mojih 5 centi. Lepo kaže Meša Selimović: Malo je biti samo ja.

Moji nekadašnji svetovi su imali prilično drugačije odraze. Kako sam se ja menjala, menjali su se i moji svetovi. Ljudi u kojima sam se ogledala. Način na koji provodim dan. Iz jednog svog dana bih danas mogla da izvedem ceo tok svog nekadašnjeg razmišljanja. Baš kao i iz odraza u ljudima oko mene.

Često se setim scene u kojoj sam se šetala Novim Sadom sa mojim drugaricama. Ja sa mojom crvenom. Čupava. U čipkastim nadgaćama. U poređenju sa Stašom, ja sam izgledala vrlo umereno. Staša je maestresa stila. A meni je godinama šila. Sve. Imala je tada mikrofon frizuru. I mnoge boje. Ekscentrično uklopljene. Duška je tada bila žena mog nekadašnjeg momka. Zavolele smo se na prvi pogled. U telefonu sam je memorisala kao Duška koja je Super. Kratka kosa. Zanimljiv izraz. Mnoge boje. Nesvakidašnji krojevi. Sa nama je bio i Tito. Stašina pudla. Kojeg je Staša oblačila na svoj način. A ja mu kupovala sunčane naočare. Prolaznici su nas baš gledali. A Duška je rekla da izgledamo kao iz nekog benda. Svaku od nas prolaznici zagledaju i kada smo same. A kad smo bile zajedno, uzburkale smo mirni Novi Sad. Od benda do brenda.

Ipak, nisu mi u život stizale samo srodne duše. Članovi mog benda. Možda bi to bilo i predosadno. Možda bi to bilo kao da gledam sebe razloženu u hiljadu istih ogledala. Bilo je bogami i ne baš srodnih duša. Nekada nisam mogla da razumem zašto sam okružena ljudima koji nikad ne stignu na vreme. Ja tako tačna. Čudila sam se i otkud to da ja ovoliko živa, aktivna i vazda spremna za akciju, budem okružena ljudima koji baš i nisu negovali impuls za pokret. Koji su danima mogli da ne izađu iz kuće. Da ne urade ništa. Osim da sede. I da kukaju. Meni koja se nikad nije požalila ni na šta. Pitala sam se otkud mi zajedno. I zašto meni to pričaju? Šta hoće sa svim tim svojim zabrinutostima? U mojim večno optimističkim svetovima? U mom životu koji doživljavam kao pokret vrcavog optimizma. Gde im je pokret? Gde im je vrcavost? Optimizam?

Pitala sam se i šta hoće sve te ozbiljne i čemerne face? Sa mnom koja se igra i smeje po vasceli dan. Zašto me podsećaju na rođendane? Na godine koje imam. Na to šta priliči. A šta ne priliči. To su reči koje nikada nisam razumela. Ni na jednom jeziku. Nisam bila oduševljena ni štekanjem bilo koje vrste. Energije. Sebe. Stvari. Štednju. Škrtičarenje. Pitala sam se i zašto sam radila u kafani. Ja koja nikad nisam pila. I to baš u pivnici. Ja koja nisam popila ni pola litre piva. Za vasceli život.

O ljudima koji su ispoljavali agresiju i besove da i ne govorim. Agresiju sam baš osuđivala. Zato što sam oduvek težila harmoniji. I skladnim odnosima. Upravo sam tu dobila i odgovor. Život mi je slao sve ono što sam osuđivala. Osuđivala sam i one koji mnogo analiziraju. Koji teže perfekcionizmu. I one koji svemu nađu manu. Uhvatila sam sebe kako kritikujem kritičare. Prilično apsurdno. Smejem se.

Rečima vam ne mogu opisati koliko su me nervirali spori ljudi. A oko mene su bili maka, tata Duško i sestra mi Jovana. Koji su imali svoj spori i temeljni ritam. Naspram moje brze brzine. Hod po ulici sa Jovanom je bio Monti Pajtonov leteći cirkus. Jovana je zastajkivala. Kad god je htela nešto da kaže. Kad je htela da puši. Ja sam cupkala. Protčavala. Svađale smo se. Uh.

Život mi je nepogrešivo slao sve što sam osuđivala. Dokle god sam osuđivala. I što sam više osuđivala, više mi je stizalo. Da me nauči prihvatanju. Da me nauči komplementarnosti. Različitosti.

I baš kao što sam danas okružena ljudima koji mi prijaju po mnogim orbitalama. Tako sam u jednom momentu bila okružena svim svojim obrnutostima. Svime što osuđujem. Oj živote, teretano. Što kaže jedna moja poznanica. Baš tako. Život mi je bio teretana dokle god sam osuđivala. Dok nisam prihvatila.

A tek što su me nervirali nezahvalni ljudi. Za njih sam imala i priču. O lisici i psu. Bio jednom jedan pas. Koji je išao svetom. I radio felacio svakoj životinji koju bi sreo. Tako je bilo i sa lisicom. Sreli su se. Pas je krenuo u felacio. Po svom navežbanom repertoaru. Lisica se iznenadila. Bože dragi, kakav si ti kreten. Rekla mu je. Bog ti je dao takav glas. Da laješ. A ti umesto da laješ, svakome uradiš felacio. Pas je čuo lisicu. I počeo da laje svetom. Prvo je sreo zeca. Umesto uobičajenog felacija, počeo je da laje. Zec je otrčao netragom. Isto i vuk. Čak se i medved sklonio od njegovog laveža. Pas je ušao u ulogu. I nastavio da laje svetom. Do jednog dana. Kada je ponovo sreo liju. Počeo je da laje i na nju. E moj psu, ti si i dalje potpuni kreten. Vidim ja. Ništa nisi razumeo. Pa ja sam te naučila da laješ. I zato, kad mene sretneš, uradiš mi felacio. A laješ na preostali svet.

Naročito sam osuđivala ljude koji žele da opovrgnu svaku ideju. A Bogu hvala, živim na Balkanu. Gde je opovrgavanje nacionalna odlika. Kad sam prestala da osuđujem, shvatila sam da mi je mnogo veći uspeh da me prihvate oni koji su došli da me opovrgnu. Koji su imali otpor. Razumela sam da tako razvijam sebe. I svoju upotrebnu vrednost. Šta bih inače radila bez mojih milih Jok Efendija. Hvala im.

Da bi se videli moji kvaliteti, potrebna im je pozadina. To sam naučila. Sveća se ne vidi na Suncu. Kao ni zvezde. Ova dva idu zajedno. Svetlo i tama. U svetu oko mene. Ali i u mom unutrašnjem svetu. Kad sam prestala da osuđujem druge, prihvatila sam i sebe. I svoju povremenu netačnost, tromost, zabrinutost, ozbiljnost, ljutnju, nezahvalnost i opovrgavanje. Sve se poređalo. Postala sam tačnija, aktivnija, brža, vedrija, zahvalna i prihvatajuća.

A onda sam skovala i misao koju mnogo volim. Moju zlatnu misao. Koja je nastala iz patnje. I svih mojih osuđivanja. Nisu oni glupavi, već sam ja pametna. Koja ima varijacija ne zna im se broj. Nisu oni spori, već sam ja brza. I tako dalje. Na kraju dodajem još i: Kome smeta, taj sklanja. I evo zlatne niti mog opusa.

Taman sam prestala da se ljutim na svoja ogledala negativa, kad su počeli da mi stižu novi ljudi. I novi zadaci. Nisam mogla da razumem ni ljude koji su silno želeli da se druže sa mnom. Iako ja nemam magnetiku prema njima. Neki su me zvali po sto puta. Iako ja nisam odgovarala na njihove pozive. Iako ih ja nikada nisam pozvala. Razvaljivali su da uđu. Stajali pred vratima. Pravili mi čeku. Često sam imala taj osećaj da me razvlače. Kidaju. A ja se ne dam. Otimam. Pitala sam se odakle im entuzijazam. Šta hoće? Verujem da je sviđanje uzajamna kategorija.

U početku sam bila blaga. Govorila da sam ovaj put zauzeta. Imam druge poslove. Možda neki sledeći put. Ako bi mi neko 20 puta zaredom rekao da ima preča posla, ja bih svakako prestala da zovem. Međutim, reči: možda neki sledeći put, su otvarale vrata njihovoj nadi. Pa bi mi zvonili na vratima. A ja ne bih otvarala. Uskoro bih na telefonu videla nekoliko propuštenih poziva. Uh. Bilo je potrebno osmisliti neki drugi pristup. Ok. Onda sam govorila da ne mogu. Svesno obesnažujući sebe. Oduzimajući sebi moć. Samo da ih ne povredim. Ni to nije bilo dovoljno. Sledeća faza je bila da kažem: NEĆU. Imam druge planove. I danas. I sutra. I u principu. I opet se potkradalo pitanje: Da nećeš možda na kafu? Ah. Neke sam molila da odu. Neke sam molila čak i na  kolenima. A oni bi se opet vraćali.

Pitala sam se otkud ovo? Kojim svojim postupcima privlačim ove ljude? I kakav je to odraz? Mislim da nikada nigde nisam ostala ni 5 minuta preko mere. Iako odlazim kod prijatelja. Da spavam. Da budem. Baš sam se dugo pitala na ovu temu. Čini mi se da naslućujem odgovor. Da život hoće da me nauči da jasno iskomuniciram sebe. I svoje namere. Šta želim. I šta ne želim. Bez koketiranja. Da mi DA bude čisto. Zvonko. Ljubavno. Iz srca. Da sve zvoni. Da mi NE bude rešeno i nežno. Nežno NE. Hvala. NE. Odnosno NE. Hvala. Odvažna u činu. Nežna u načinu.

Nekada sam se ljutila kada me ljudi dovedu u situaciju da im kažem NE. Ljutila me je njihova nesuptilnost. I neempatičnost. Dugo nisam tražila. Ništa. Ni od koga. Pa ljudi nisu ni imali priliku da mi kažu NE. Odlazila sam pre toga. E pa dobro. Možda je vreme da počnem i ja da tražim. Pa ako mi kažu DA, super. A i ako mi kažu NE, opet super. Vreme je da prihvatim da je NE jedna vrlo legitimna rečca. I da to ne znači da odbijam osobu. Nego njen trenutni zahtev. A to je velika razlika.

Uglavnom su na druženju sa mnom insistirali ljudi koji su odustali od svoje slobode. Spontanosti. Lakoće. Razigranosti. Kažu mi da odišem Jebe mi se. Može mi se. To im prija. Želeli bi da im dam ono što im nedostaje. To je u redu. A moje je da im lepo kažem da im ne mogu ja dati one delove sebe od kojih su u međuvremenu odustali. Ne mogu im ja vratiti slobodu koju su na putu ostavili. Niti igru. Niti spontanost. To su praznine koje vapiju da se popune. Ideja je da to što im se kod mene sviđa probude u sebi. Onda će se osećati celi. A kada budu celi, verovatno ću i ja sama poželeti da se sa njima družim. Pa ću ih pozvati. A dotle neka se pozabave sobom. Kada sam pristajala, osećala sam kao da ostajem bez vazduha. Daha. Slobode. Zato sam i bežala. Da bih mogla da dišem. Dok nisam naučila lepo da kažem: Ne! Hvala. Osmeh. Tačka. Nema dalje.

Nisam govorila NE! Hvala zato što sam znala da je malo biti samo ja. Zato što sam se bojala da će me moje pleme odbaciti. Da ću ostati sama. Da ću živeti sama. I naravno da mi je život dao priliku da se sretnem sa svim svojim najvećim strahovima. Srela sam se sa potpunom samoćom. Prihvatila sam je. I naučila da je kitim. Naučila sam da napravim srećnu samoću. Kakva je to sloboda, ljuuudi. Lepota. Lakoća. Igra. Zahvaljujući onolikoj samoći naučila sam da radim samo ono što hoću. I ništa više što moram. Može mi se. A kada sam je zavolela najviše na svetu, desio mi se muškarac mog života.

Ostajala sam i bez zanimanja. Bez poziva. Ja koja sam uvek bila 5.00. Vukovac. Koja sam poništavala 9. Bez prihoda. Bez adrese. Bez ideje čime ću se baviti. A kada sam videla da sam živa i ok i bez svega toga, onda sam se pustila. Onda mi je svanulo. I od onda živim slobodno. Prirodno. I razigrano. Zahvaljujući tamnoj noći duše, desila su mi se sva ova prakozorja. I sva ova svitanja. Ah.

Onda sam razumela i da od života ne dobijamo ono što želimo. Nego ono što jesmo. Onako kako se osećamo u svojoj koži. Kako se odnosimo prema samima sebi. Prema onom što smo uradili. Šta smo postigli. Koliko smo dobri prema samima sebi.

Mene dugo nije bilo na listi ljudi koje sam volela. Bavila sam se svima drugima osim sobom. Davala. Ostajala bez sebe. I kada sam sebe zamalo izgubila, rekla sam. E sad je bilo dosta. I stavila sebe na listu ljudi koje volim.

Tripovala sam se da budem dobra. Svima. Osim sebi. Više nisam dobra. Nego sam dobro. Ne bi mi se ni sviđalo da me ljudi opisuju rečima: Mari? Bepa? To je stvarno jedna izuzetno dobra osoba. Otelotvorenje dobrote. Nikada nikog nije smarala sobom. Svojim problemima.  Nikada nije tražila za sebe. Uvek  je svima bila na usluzi. Ta ti nikad nije ostala ni 5 minuta preko mere. Upravo obrnuto.

Došlo je vreme da tražim. To je moja rođendanska želja. Za početak tražim vreme za sebe. I razumevanje. Dugo sam se bavila svima. Njihovim upitanostima. Malo sam se pretegla. Sada sam na redu ja. Moj muškarac me je podsetio na to da postojim i ja. Moje teme. Moje upitanosti. Nekada sam govorila: Ma, ja sam dobro. Sve je super. Nego šta ima kod tebe? Zato što sam naučila da budem dobro. Da sama rešim. Zato sam i počela da pišem. U odsustvu sagovornika za mene. I moje upitanosti. Da. Definitivno počinjem da tražim. Jer, malo je biti samo ja. Tako sam i počela ovu godinu. Ugađanjem sebi. Izlaženjem sebi u susret. I traženjem razumevanja i vremena za sebe.

Ovo jeste velika tema. Često je pričamo na radionicama. Pričamo  o tome kako nismo znali da se vrednujemo. Da vrednujemo sebe. Svoje vreme. Svoja dela. Sve naše nam je bilo mo’š misliti. Lako je osmisliti. Objasniti. Napisati. Pa su nas ljutili oni kojima smo se mi nesebično davali. Bez da smo se vrednovali. Kada bismo pobacali sve naše bisere. Na sve strane. Dok bi oni sebe itekako vrednovali. Kada nam se ovo desilo mnogo puta, počeli smo da se pitamo: ko je ovde lud? Nismo mi ludi, nego su oni mudri. Lepo je učiti od onih koji znaju.

Priča mi prijateljica kako se nekada dogovarala. Samo ti reci. Namestiću se po tebi. Kada i gde ti odgovara? Sada kaže gde, kada i koliko joj odgovara. I to lepo iskomunicira.  Počela je  da govori NE onima koji su je podrazumevali. Sada ide na svoj ples. Umesto da ide da gleda kako plešu njeni učenici. Sadašnji i bivši. Sada ih podržava na drugi način. Od toga je narasla 2 cm. U svojim 40-im. Baš kao što su fizički narasli i neki heroji. Zato što su narasli u svojim očima. Tako to ide. Ogledanje unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta.

A kada iscelimo sve svoje rane, odjednom nam ostaje mnogo više energije. Ne moramo više da je koristimo da bismo ostali čitavi. Ne curi nam više po raznim osama. Da bismo bili dobri. Ovu energiju možemo da usmerimo na življenje. Umesto na preživljavanje. Na ono što želimo. I što nam se radi. A ne na ono što moramo. Što bi trebalo. Ni na ono što drugi očekuju od nas. Odjednom počinjemo da uvažavamo sebe i svoje želje. To se zove promena drugog reda. A onda igra tek počinje. Promena trećeg reda. Evolutivni rast. Jer život voli da živimo i uvažavamo sebe. I svoju ličnu ludost. Pa kada smo posvećeni sebi i svom putu, stiže nam nagrada. Zato što je život jedna neprekidna evolucija. O tome se radi.

Jedno od glavnih pitanja kojima se na radionici bavimo je: Kako da budem i ostanem ja? U kontaktu sa ljudima koji su drugačiji od mene? Bez trpljenja i odustajanja. Učimo da budemo svoji. Povezani sa sobom. Da živimo sebe. Umesto da reagujemo na druge. Da budemo otvoreni prem svetu. Da kažemo: Evo me. Tu sam. To je moje iskustvo. Moja istina. Ni previše slabo. Ni previše jako. Da ne namećemo svoju istinu. Svoje prisustvo. Učimo da naštimamo svoje prisustvo u pravoj meri. Tako da možemo da živimo sebe. I svoj najdublji poziv. Da bismo se dali svetu. Malo je da budemo samo mi.

Učimo da budemo svesni sebe. I prisustva koje donosimo svetu. Da procenimo njegovu veličinu. I snagu. Nekada je naše prisustvo suviše slabo. Za polja u koja stižemo. Nekada se smanjujemo. Govorimo svoju istinu drhtavo i slabašno. Pa…. ovo je moja istina… valjda… možda… mislim… na neki način… možda… ali ne stvarno… možda ovo nisam ni trebala da kažem. Ah, koliko me je skupo koštalo kada sam se smanjivala. Kada sam pustila da me razbacaju tuđe oluje. Ah. Jedva sam se sastavila. Kao i uvek. Kada se smanjim. Morala sam da se uvećam. Da vičem kako bi me čuli tako malu. Da napušavam. Posle se nisam osećala dobro.

Važno je da budemo oprezni i u povećavanju svog prisustva. Kada rastemo. Pa svet oko nas oseti da im donosimo nešto drugačije. Od onog na šta su navikli. Naše kolege kada napredujemo. Pa krenemo da ih vodimo. Kada povedemo sisteme iz kojih smo potekli. Pa nas podsećaju kako smo piškili u pesak. I jeli pačija govna umesto dudinja.

Ovo je jedna gotovo svakodnevna herojska tema. Žale se na ljude kojima žele da „objasne”. Život. Radionicu. Posao. Šta god. Shvatili smo da su reči kontraproduktivne. Da ljudi ne žele da im objasnimo. Naprotiv. Jedino što se broji su dela. U kontinuitetu. Rast je tok. A ne kratkotrajna epizoda. Da ćutimo. I da radimo. A oni će već sami videti. Lepo me je moj deda Alojzije učio da je primer najbolje vaspitno sredstvo. Ja verujem da je i jedino. Sve ostalo je traćenje energije. Trla baba lan. Da joj prođe dan.

Ne volim mnogo ni kada sam silno velika. Kada moje prisustvo preplavljuje druge. Kada znam. Kada namećem svoju istinu svetu. Nedavno mi je postalo jasno kako sam svojom preblistavošću pržila svakog ko se nije osećao olimpijski. Lepo mi je Rambo jednom rekao: Nemam danas energije za tvoju euforiju. Ah. Baš sam ga čula.

Koliko sam samo energije protraćila uveravajući ljude u svoje istine. Naročito one koji su ih  mnogo opovrgavali. To više ne radim. Ja više ne uveravam nikoga ni u šta. Živim sebe. I svoju istinu. A malo je biti samo ja. Pa delim sa svetom ono što ja znam. Mojih 5 centi. A svako zna šta je njegovo. A šta nije. Ekstra tekst je bespotreban. Sviđa mi se kada uspem da nađem pravu meru prisustva. Ni tvrdo. Ni meko. I snažno i nežno. I razigrano. Jer moj najdublji poziv je da budem snažna i nežna i razigrana. Za moje cvetanje. I tvoje cvetanje. Kada mi ljudi kažu da im se sviđa ko su i kakvi su u mom prisustvu. To mi je najveći kompliment.

Nekoliko dana pre rođendana smo moj muškarac i ja uočili kako smo krenuli da smanjujemo svoja prisustva. Ja sam odustala od bazena. On od svoje svirke. Ja od plesa. On od somborskih ruža. Ja od kafe sa prijateljicama. On od bohemije. Ja od đira gradom. On od slobodnog kretanja svetom. Moja energija je htela da implodira. Od siline neiskazanosti. I njegova. Ne diraj me, puknuću. To sam rekla. Videli smo kako smo ekspresno smanjili svoja prisustva. Gotovo da smo nestali. Naravno da smo morali da vičemo. Da bismo se čuli. Ja sam odustala od sebe. I on od sebe.

Podsetio me je da me voli baš zbog tog mog velikog prisustva. Zbog moje lične ludosti. Zbog čupavosti. Crvene. Leoparda. Mojih „Pipi” cipela. Nadgaća. Bicikla. Brzine. Neobuzdanosti. Gestikulacije. Smejanja. Slobode. Igre. Lakoće. Plivanja. Zbog svih mojih prijatelja. Zbog stvaranja. Zbog posvećenosti. Zbog svitanja. Koja zajedno delimo. Kao što i ja volim njega zato što je svoj. Svestan. Posvećen onome što voli. Ženi. Balalajki. Što je virtuoz. Boem. Što voli Sombor. Somborske ruže. Bohemiju. I mene. Pa ako bismo odustali od sebe i od svojih radosti, onda bismo morali da idemo u svet. Da nam ih drugi ljudi daju. A to nije ideja.

A ja sam odgovorna za svoje prisustvo. Ja moram da se pozabavim onim što mi je važno. Da napravim vreme i prostor. Za svoje cvetanje. Da tražim za sebe. Da kažem NE! Hvala. Kad mi srce kaže NE. I da kažem zvonko DA. Kad mi srce kaže DA.

Malo je biti samo ja. I zato je glavni kunst naći ma-ai. Pravo rastojanje između mene i drugih ljudi. Dovoljno blizu. I dovoljno daleko. A rastojanje između mene i tebe je isto kao i rastojanje između mene i mene. Što me opet vraća na mene.

Relaksirano. I predano.

Snažno. Nežno. I razigrano.

Za moje cvetanje. I vaše cvetanje.

I naše sretanje.

Šuma blista, šuma peva.

La ku ku ku ku ku.

Svi su tu.

Nedelja mog 47. rođendana

Ada Ciganlija, 4. april 2016.

Tekst posvećujem svim mojim prijateljima. „Starim” i „novim”. Herojima.

Umesto rođendanske torte.