Oj gradovi. Kud li me vode ovi drumovi? Dok nisam srela mog muškarca živela sam u tri grada. Beograd, Novi Sad i Sombor. On je živeo u Kopenhagenu i u Somboru. Od kada se volimo živimo u četiri grada. I uglavnom smo na relaciji iz A u B u C u D u A. Negujući svetove koje smo tamo stvorili.
Ovog leta smo baš ponegovali sve te naše gradove. Jul je bio pravo beogradski. Aktivan. Intenzivan. Glamurozan. Kruna sezone. Parti u Kući kralja Petra. U avgustu smo se odmarali od Beograda. I od svoje svakodnevice. Od radionice. Od Kalenića. Od brdovitog Balkana. Od juga. Na severu. U ravnici. U Somboru. I u Kopenhagenu.
Baš je divno bilo ovo leto. Po blagoj i ne mnogo tropskoj klimi ličilo mi je na ona nekadašnja starovenska leta. I kao da je ovog leta euforija oko godišnjih odmora bila manja. I kao da su me ljudi, ređe nego inače, pitali ono famozno letnje pitanje: Gde ćete na godišnji odmor?
Idete u Kopenhagen? Blago vama. Prosto je čudesno koliko je turistička industrija uspela da opseni ljude da će im biti blago kada odu negde. Kada budu u Berlinu, NY ili Parizu. Ideš u Barselonu? Blago tebi. To znači da ulećeš u jedan neprekidni parti. More, grad, muzika, erotizirajuća hrana, najfinije vino, lepi ljudi, avantura, ludilo. I tako svaki dan. Po ceo dan. I to sve neko smisli za tebe. Tvoje je samo da se uštekaš na grad. I bude ti blago.
Na temeljima ove sveprisutne i nerazumne ideje sam razvila kontra ideju. Ne može se od nesrećne svakodnevice napraviti dobar odmor. Za dobar odmor i za dobro putovanje potrebno je mnogo toga. Putovanja su vrsta vanredne situacije. Koja sa sobom donosi mnogo toga. Nesvakodnevicu. Nesvakidašnje događaje. Iznenađenja. Stres. Umor. Nervozu. Nove predele. Nove ljude. Komunikaciju. Saznanja. Utiske. Ovakve i onakve. Putovanja nam otkrivaju naše kvalitete i slabosti. Naše nove izraze. Koje određeno podneblje pobuđuje. Od jadan ja do blago meni. Kako kad.
Sutra je septembar. Povratak u svakodnevicu. U grad A. U Beograd. Nekako već znam da će mnogi septembarski razgovori sa mojim herojima biti o njihovim letnjim putovanjima. O teškim situacijama koje su doživeli. Na putovanjima. Na odmorima. Sa svojim najmilijima. O tome kako su putovanja razdrmala neka njihova prijateljstva. Raskinula veze. Kako se više ne druže. Kako su se razišli. Ili razmišljaju da se raziđu. Kako su potrošili mnogo para. Kako ih čekaju rate da ih otplate. Od blago meni do jadan ja. Kako ko.
Kada sam ’93 bila u proceduri za iseljenje u Kanadu, dobila sam veliku mudrost. Od žene koja je živela u Australiji. Neka ne očekujem da će mi Kanada dati sreću. Radost. Ispunjenje. Od sebe ne možeš otputovati. Rekla mi je. Sve svoje probleme uvek nosiš sa sobom. U neseseru. I to ne u velikom, putnom neseseru. Nego u onom najmanjem. U kojem ti stoje karmin i ogledalce. Eh. Koliko je se često setim.
Meni je život prilično rano pokazao da seksi mesta ne čine moju sreću. Da nije grad taj od kojeg mi je blago. Da svi moji problemi putuju sa mnom. Baš u tom mom malom neseseru. Sa karminom. I sa ogledalcetom. Najnesrećnija sam bila baš na nekim najseksijim mestima. Mnogo me je boleo taj nesklad između spolja i unutra. Osećala sam se najsamija na svetu. Na granici dezintegracije. I ništa mi nije pomagalo to što sam ovde. Ili onde. Naprotiv. A povrh svega me je nerviralo što su svi mislili da se ludo zabavljam. I što su od mene očekivali neku spektakularnu priču. Koje nije bilo. Blago tebi. Govorili su mi.
Blago meni što sam imala priliku da obiđem neka mesta ovog našeg širokog sveta. Što sam naučila da ne očekujem od putovanja da mi podari blago. Da me odmori. Regeneriše. Isceli. Ispuni prazninu koju imam. Što ne mislim da je putovanje svemirska banja. U kojoj će se moji problemi rešiti sami od sebe. U kojoj će moji bolovi utihnuti. Naprotiv. Kada prođe utrnutost svakodnevicom i zatrpavanjem aktivnostima, bolovi se tek javljaju. Kao u besanoj noći.
Blago meni što sam upoznala sebe poprilično dobro. Pa znam čega mi je duša željna. I šta moje biće ište. Kada sam ga oslušnula, definisala sam i temu odmora. Shvatila sam da se često odnosim spram potreba drugih. Pa sam rešila da izađem sebi u susret. Da se odnosim spram sebe. Svojih želja. Potreba. I ćejfova. Spram mog muškarca. I nas. JA. MOJ MUŠKARAC. I MI. Kao tema ovog odmora.
Ja baš i nisam neki turista. Koji će obilaziti mesta sa razglednica. Muzeje. Opservatorije. Slikati se ispred čuvenih zdanja. Pratiti preporuke iz putničkih vodiča. Ja pišem herojske vodiče kući. Sebi. Umesto da čitam turističke vodiče kroz galaksiju.
I gradovima putujem onako kako živim. Zanimaju me ljudi. Kako žive. Njihova svakodnevica. Intima. Ulica. Pijaca. Zanimljivosti. Grad. Dan po dan. Duša grada. I moja duša. Ja i grad. Volim da oslušnem kako mesto deluje na mene. Kakva sam ja u njemu? Šta u meni budi? Koliko mi prija?
Trebao mi je odmor od mojih uobičajenih putanja. Od beogradske napucanosti. Fensija. Od napućenih usta. Japanskih obrva. Grudi. Feniranih frizura. Džipova. Seksi automobila. Od buke na ulicama. Od dima u kafićima. Od pozadinske melodije svih naših ulica, plaža i uopšte. Euro. Euro. Euro. Blago meni. I dalje sam ustajala u isto vreme kao i inače. Čekala svitanja. Pisala. Mnogo više vežbala. Produbila yogu. Biciklirala. Plivala. More. Kanal. Bazen. Sauna. Igrala badminton. Kuvala. Bavila se nama. Bila više jin nego jang.
Poslednji je dan avgusta. Mi smo dve nedelje u Kopenhagenu. Prijalo mi je sve. Ovaj grad je kao neki neprimetni neopterećujući melem. Kao esencija prirodnosti. U raznim oblicima. Kao sloboda. Koja se ovde živi već vekovima. Sve može. I sve je ok. Svi su na biciklovima. Beskrajne kolone biciklista. Vitki. Pokretni. Tihi. Neprimetni. Nasmejani čak i dok su zamišljeni u svojoj vožnji. Skromni. Diskretni. U crnom. Na zelenoj travi. Vitke trudnice na biciklovima. Sa decom na paktregerima. Mlade tate koje nose i previjaju decu. Tate po parkovima. Na sve strane. Tate i deca. I deca koja ne plaču. Jer je u vazduhu opšti mir. Automobila gotovo da i nema. Osim taksista, dostavljača i profesionalnih vozača. A bogami, prijao mi je i saobraćaj. Retki, skromni, neprimetni i tihi automobili. Da mi duša dane od beogradskih džipova. U Kopenhagenu je vozni park skromniji nego u Novom Sadu. Bliži somborskom automobilskom izrazu.
Sunce je sijalo svih naših skandinavskih dana. I ovaj put. Kao i prošli put kada smo bili. Kada sam se upoznala sa ovim gradom. Samo jedan oblačno kišni dan za sve moje danske dane. Danci mi kažu da je to skoro nemoguće. Eto kako me je mazila Skandinavija. Sve mi je prijalo. I sever. I sloboda. I svesnost. I skromnost. I samousmerenost. I sređenost. I stablilnost. I srećnost. U vazduhu se oseća taj jedan mir. Ta tiha i neuhvatljiva sreća. Koju statistika očitava kod Danaca. I kaže da su oni najsrećniji ljudi Evrope. Uprkost nedostatku Sunca. I odsustvu svetlosti. Prijala mi je i ravnica. Lakoća kretanja. I što je najdivnije od svega, ni jedan jedini put nisam čula reč euro. Kruna. To je ovde neumesna konverzacija. Kažu mi Danci. Kada ih pitam zašto ćute o parama.
A prijao mi je i moj muškarac. On kako udahne danski vazduh postaje pravi Piter. Isplaniram. Aktivan. Organizovan. Vredan. Radan. Svestan sa resursima. Reciklira. Šeta. Trči. Praktičan. Vežba. Ne pije. Umereno puši. Ne razbacuje se. Stoji na crvenom. Gura bicikl preko prelaza. Ljuti se kada mu neko prlja Dansku. Priča odličan danski jezik. Reklo mi je nekoliko Danaca. A mogla sam to da čujem i sama.
Za razliku od Sombora. Mesta njegove bohemije. Za kojim je čeznuo dok je tri decenije živeo u Kopenhagenu. Kada je Piter dolazio kući u Sombor, to su znali svi. On kada udahne somborski vazduh, momentalno postaje gazda Pera. Perica. Legenda. Domaćin. Boem. Muzika. Ljudi. Živeli. Delilo se ono što je u Danskoj nakupio. U tom Somboru. Svega na volju.
Ovo leto je bilo za nijansu drugačije. Ovog leta smo u Sombor došli nas dvoje. Zajedno. Ljubavni. On je došao da vežba. I da svira. Imao je nekoliko nastupa u zavičaju. Posle skoro četvrt veka. U Danskoj je utihnula njegova muzika. Falilo mu je Sunca. Strasti. Ljubavi. Bez njih nema ni njegove muzike. Sada se vratila. Kada joj je napravio ljubavni ambijent. I to je bilo stvarno veliko. Za njega. Za mene. Za nas. Taj njegov povratak muzici. Sviranju. Sebi. Somboru.
Sombor je naš zajednički zavičaj. Mesto u kojem i zahvaljujući kojem smo se sreli. Ja ga volim. Iako mi je uvek bio težak. Naročito težak. Mojoj duši u Somboru nedostaje sve ono čega u Kopenhagenu ima u izobilju. Lakoće, slobode, optimizma, mogućnosti, raznovrsnosti. U Somboru mi nedostaje i svetlosti. Mene bole te trajno spuštene roletne na kućama. Oduvek sam se pitala zašto ljudi prosto ne zazidaju prozore. Obožavala sam što u Kopenhagenu ne postoji ni jedna jedina roletna. A bogami ni zavesa. Tamo ljudi prave svetlo. Sijaju svoje sunce.
Ovaj put sam sebi dala novu somborsku ulogu. Da budem žena virtuoza. Maestro je vežbao. I spremao se za svoj veliki povratak. Muzici. Somboru. Jugoslaviji. A ja sam pravila inspirativan i ljubavni ambijent. Za njegovu muziku. Za nas. Posle mnogo godina koje sam provela kao singl žena posvećena sebi i svome stvaranju, ova uloga mi baš i nije bila najlakša. A naročito zato što ovaj put u Somboru nije bilo moje družine. Parčetići su bili na Braču. Nedostajala mi je i njihova kuća u Semzinoj. Koja je bila moj nekadašnji somborski dom. Dok u njoj nisam srela mog muškarca.
Ovog Sombora sam osvestila da je nedavno otišao i moj tata Duško. I tetka Maja. Nekoliko puta sam uzela telefon da im se javim. Da odem da ih vidim. A onda sam shvatila da ih više nema. Da nema više seniora u mojoj porodici. Da sam sada ja seniorka u porodici. I da je mojih mesta u Somboru sve manje. Mogla sam da osetim šta je grad bez ljudi. Da. I tome služe odmori. Da osvestimo koga sve nema. I koga na svu sreću još uvek ima. Ne mogu vam opisati koliko sam se obradovala kada su se Parčetići vratili sa mora. I kada su doputovali Ergovi iz Beograda. Dok oni nisu došli činilo mi se kao da sam nova mlada u Kikindi. A ne u mom zavičaju. Somboru.
Pored maestra bavila sam se i sobom. Ujutru sam vežbala yogu sa učiteljicom Slavicom. U Jasnoj Poljani. U najdivnijem privatnom dvorištu u kojem sam u životu bila. Plivala na kanalu. Na Del Solu. To je moj zavičaj. Iz tog kanala ja potičem. U njega kada se uronim imam osećaj da sam u materici. Odmah uđem u svoju frekvenciju. U sebe iskonsku. Onu koja jeste.
Vreme je bilo božanstveno. Zenit leta. Početak avgusta. Svi na odmoru. Onih starovenskih 30 stepeni. Kao nekada. Svih mojih somborskih dana sam se čudila kako je božanstveni Del Sol skoro prazan. Pitala sam se gde su ljudi. Šta li sada rade u spuštenim roletnama? Sećala sam se da sam svih mojih somborskih leta i svih mojih somborskih dana bila tamo. Od non do stop. I kada je padala kiša. I uvek. I ne samo ja. Nego cela ekipa. Mnogo ljudi. Ja sam ipak bila jedna od najupornijih.
Ja prosto nisam znala da letnji dan provedem unutra. Ne znam baš ni danas. I u Kopenhagenu sam išla na vodu. Na bazen. Na Severno more. U božanstveni Klampenborg. Nadomak grada. Na njihove drvene štrandove. U blago i skoro neslano more. I ne mnogo toplo. Od jedne Tajlanđanke sam naučila kako se ulazi u hladnu vodu. Zaceniš se od smeha što ti je uopšte i palo na pamet da uđeš na tako ledeno mesto. Pustiš cerekanje do maksimuma. I samo utrčiš. Kakav dobar recept. Kako greje. I zagreva. I zasmejava. Sad se smejem kad se setim.
Da sam u Beogradu, išla bih na Adu. Vozila bih bajk. Vežbala yogu. Kuvala. Šetala se. Pisala. Igrala badmintom. Bila bih sa mojim muškarcem. Radila bih isto što i u Kopenhagenu. Isto što i u Somboru. Isto što i na svakom mestu. Išla bih na Kalenić. Na dobru kafu. A bogami, išla bih i na ples. Družila bih se. Sa meni dragim ljudima. Koji su mi baš zanedostajali.
I tako. Ispada da na svakom mestu živim skoro isto. U Somboru malo više plivam. I malo više jedem. U Novom Sadu se malo više družim. I idem po estetiku. U Beogradu malo više igram. A u Kopenhagenu malo više vozim bicikl.
Martin u Zagreb. Martin iz Zagreba. Lepo je govorila naša mama. Kada se na nas nisu lepila učenja koja su nam davali. Setim se često ove izreke. Kad god vidim turiste koji obilaze gradove u nekom voziću. Dok vrte telefone. Rade selfije. Kako bi retroaktivno gledali gde su sve bili. I šta sve nisu videli. U Kopenhagenu sam videla lud prizor. U kojem su vrteli telefone svi akteri. I vozač rikše i svi putnici. Dok su obilazili znamenitosti grada. Setim se ove izreke kad god vidim ljude koji jedu papirne jelovnike. Koji ručaju projekte, sastanke i probleme. Umesto da okuse hranu koju jedu. Setim se Martina kad god se ja utrnem. Pa ne znam ni gde sam. Ni šta radim.
Dok mislim ove misli, u glavi mi se razvija kadar. Klasična vojnička epizoda. Koju sam nekada čula od mog druga. O momcima koji su se užasavali tuširanja. A nisu imali kud. Morali su. Pa bi se skinuli goli. I šćućurili bi se. Zatvorili bi sve svoje otvore. Oči. Pazuh. Prepone. I brzopotezno protrčali kroz tuš. Ne dajući vodi ni da im priđe. Eh. Da su mogli da vide Tajlanđanku kako ulazi zakikotana u ledenu vodu. Možda bi se i otvorili. I pustili vodu da ih okupa.
Često nas ni ne okrznu mesta u kojima smo. Drug Danac mi sav u čudu priča kako neki ljudi ne nauče ni reč danskog. Iako ceo život provedu u Danskoj. Moj muškarac dodaje da su ga često angažovali Jugosloveni. Da za njih obavlja osnovne poslove. Ni posle 30 danskih godina nisu znali da zakažu termin kod doktora. Da plate struju. Da odgovore na neko jednostavno pitanje. Videla sam mnogo ljudi u Kopenhagenu. Koji su u potpunosti doneli svoju kulturu. Duge tradicionalne haljine. Feredže. Svoju kuhinju. Svoje običaje. Sve svoje. I kako im tako šćućurenima ne pada na pamet da okuse grad. Sever. Druge ideje. Ljude. Hranu. Bilo šta.
Sa druge strane, videla sam i koliko su Danci otvoreni. Dirljivo mi je prosto kako prihvataju ljude drugih kultura. Drugih rasa. Obrnutih životnih navika. Sviđa mi se ta njihova radoznalost. Svesnost. Čistota. Koja prihvata. Piter mi kaže da Danci kreću sa poverenjem. Daju šansu. Dogod je neko dostojan poverenja. A ako kojim slučajem prestane da bude, uvode nova pravila. Kao neki vizni režim. Pa opet nastave da veruju. U novim granicama.
Blago meni što učim da se otvoram gradovima. Što polako prevazilazim moju južnjačku potrebu da opovrgnem tuđe. Da bih odbranila i uzdigla svoje. Što sam naučila da dajem šansu onom što nije moje. I što sam naučila da mi treba neko vreme da zavolim rešenje. Neki novi ukus. Pogled. Ideju.
Blago meni što na putovanjima imam priliku da izađem iz sebe. Da razmrdam svoje uvrežene ideje. U Kopenhagenu sam najbolji provod imala u crkvi. Uživala sam u mladom i lepom svetu. U mladom i nasmejanom popu u martinkama. Koji je čupaviji od mene. U mnogo smeha na božijoj službi. U tome što su u crkvi svi pevali. Baš svi. Osim mene. U tome što nas je nakon službe pop ispraćao na vratima crkve. I što je svakoga od nas pitao za feed-back. Kako nam se dopalo. Nudio nas kafom. Kolačićima. Bože dragi. Sviđa mi se kako se Danci mole. I sviđa mi se što je u redu da se u crkvi vole. Drže za ruke. Budu prirodni i svoji. U šorcu. U sandalama. Kako ko voli. Neka se moli.
U Somboru sam osvestila koliko mi znači Parčetića kuća. Njihovo dvorište i dom. U Somboru sam shvatila da je Del Sol moja omiljena plaža na svetu. Moj zavičaj. Veliki bački kanal. Hvala Mariji Tereziji što ga je napravila. Carica. Koja je imala 16 dece. Kad smo već kod mogućnosti. U Somboru sam osvestila koga sve nema. I koga sve mogu više i lepše da volim.
U Kopenhagenu smo se isprepleli još dublje. Produbili smo našu ljubav. I probudili neku novu ljubav. Nakon što smo prevazišli neke naše različitosti. I preveli ih u komplementarnosti. Razmišljali smo strateški. Postavili smo ciljeve. I lične. I zajedničke. Dogovarali se oko monetarne politike. Oslobodili smo se sva što nam više ne treba. I stvari. I ideja. I odnosa. Zadržali smo ono što nam treba. Što volimo. Dodatno ga picnuli. Blago nama. Avgust je bio još jedan naš medeni mesec. Sada su na redu drugi ljudi. Da im se damo. Da podelimo ono što smo od života dobili. I što smo napravili.
I tako. Štreber u meni je sve dobro isplanirao. Ispred beogradskog doma našla sam se u trenutku kada je sat u taksiju pokazao 00:00. Evo počeo je septembar. Srećna vam nova godina. I nova sezona. Rekao mi je. Ah. Alaj volim filmske scene. Alaj volim da se vratim kući. Ne znam da li više volim da idem od kuće. Ili da se vratim kući.
Punog srca sam se vratila kući. Dok je Piter ostao da završi svoje danske poslove. A ja da se pustim mojim gradovima. Mom životu. Za početak sam ritualno okrenula kalendar na septembar. Septembarska fotka prikazuje čoveka pregaoca nad neboderima NY. Ah. Pa dobro. U redu je. Spremna sam za pregalaštvo. Ipak, za početak sam otišla da spavam. I pregaoci spavaju. Ujutru me je čekao put u Novi Sad. I novosadski izraz. Šišanje. Druženja pisaca. Druženje sa sestrinstvom. Radionice. Moj novosadski svet. Da ga ponegujem.
Taj prvi septembar je bio dosta lud. I dosta dug. Pravi pregalački. I ekliptičan. U 24 sata sam bila i živela u 3 moja grada. U 3 života. Vozila sam 3 različita bicikla. Telo mi se malo bunilo. Nije znalo da se tako brzo prebaci sa bicikla na bicikl. Ni um mi više nije znao gde sam. Kuda idem. I odakle. Što me je podsetilo da i mojoj duši treba vremena vremena da stigne u telo. I da je više nego u redu što sam blago ošamućena. I kao pijana. Od gradova. Od biciklova. Prijala mi je ovakva ekliptičnost. Oj gradovi. Kud li me vode ovi drumovi? Pitala sam se. Pevajući.
Blago meni što me je i u Novom Sadu dočekalo leto. Ono blago i lepo. Ali leto. E baš je lepo ovo leto. Blago meni što me je maestro Goran šišao u svojoj novoj radionici. Koju je mesecima sam pravio. I što ju je napravio onako pravo kopenhagenšku. Sa njegovim šikom. I što sam bila prva mušterija koja se prvog septembra ošišala u njegovoj novoj radionici. Nije mala stvar. I što me je čekalo druženje na regionalnom skupu pisaca. I druženje sa drugaricama. Nedelja sa mojim novosadskim sestrinstvom. I-haaaaj.
Blago meni što se vraćam u Beograd. Gde ćemo se noćas sresti moj muškarac i ja. Piter se vraća iz Kopenhagena. I postaje Petar. Radujem nam se. Zaželela sam ga se. Volim kakav je u Beogradu. A bogami sam se zaželela i Beograda. Volim naš beogradski život. Radionice. Heroje. Njegovu muziku. Naše šetnje. Badmintom. To što sve radimo u 4 ruke. Kalenić. Adu Ciganliju. Ne mogu da dočekam ples kod Vere. O drugaricama da i ne govorim. A zaželela sam se bogami i beogradske mode. Šika. Estetike. Rasnih žena. Strasti. Juga. Glasnog smeha. Kikota. Dinamike pejzaža. Uzbrdo. Nizbrdo. Pa kad se pustim biciklom nizbrdo. I viknem iiii—-haaaaaaj.
Za sreću je potrebno
dve šoljice dobre kafe,
dva bicikla,
ti i ja.
I lep ambijent za našu ljubav.
Pa kome od toga još više treba?
Svi naši gradovi, 4. septembar 2016.