Neki dan sam imala divnu posetu. Dve mlade žene koje su bile na radionici. I koje su u međuvremenu ostvarile i ovo i ono. Pa su došle da me iznenade. Da mi se zahvale. I da mi donesu dar. Božanstveni jastuk koje su same napravile. I oslikale. I koji predstavlja njihov novi zajednički proizvod. Zajednički posao. U koji su krenule. Na jastuku je crveni bicikl. Kao moj. Sa korpom kao mojom. I sa crvenim cvećem. Kakvo sam donela kući neposredno pred njihov dolazak. Na jastuku piše ligtisimussfulness. Moja reč. Koju mnogo volim. Skoro sam je i zaboravila. Apsolutna lakoća postojanja. Koja skoro da je teška koliko je laka.
Nismo se videle neko vreme. Godinu možda. Ili više. Kažu mi da me prate. Čitaju. Tekstove. Knjigu. NINDŽA im je u torbama. Da je potpišem. Tu su. Kažu. I sto puta su poželele da mi kažu nešto lepo. Za tekstove. Za radionicu. Za NINDŽU. Za to kako je naš rad delovao na njih. Ali nisu. Bilo im je bezveze. Kao neko opšte mesto. Mislile su da ja to znam. I da nemaju ništa novo da mi kažu. Što je već nisam čula.
Baš su mi dirnule srce. Dušu. Svaku ćeliju. Beskrajno mi je značajno to što mi govore. Da znam. Da sam na pravom putu. Jer ja stvaram iz sebe. Za sebe. Jer je stvaranje moja potreba. I moje isceljenje. A stvaram i za svakoga kome moj rad može da služi. I lepo je da znam da sam na pravom putu. To je znak koji mi kaže: Nastavi. Razmena koja inspiriše. Davanje i dobijanje. When you get, give. Daj kada dobijaš. A ono što možeš da daš jeste tvoj aplauz. Tvoj osmeh. Tvoje reči. I uopšte nije važno kojim rečima ćeš ih reći. Samo da su lepe.
Beskrajno mi je dragocena svaka lepa reč koju dobijem od čitalaca. Svaka na svoj način. Kao otisak prsta. Uživam u odnosu koji se razvija sa mojom božanstvenom publikom. U toj našoj igri koja se sama osmislila. Fotkate NINDŽU. Ovde i onde. U raznim krajevima sveta. Na morima. Dalekim ostrvima. U afričkim nacionalnim parkovima. U gradskom prevozu. Iz bolničke sobe. I šaljete mi razglednice. Ah. Koliko radosti u svakom vašem gestu. I svaki je drag na svoj način. Neuporediv. Skoro svakog dana dobijam neke vaše reči. Razglednice. Inboxe. I iz njih ja pišem. I dobijam nove ideje.
Nedavno sam čula reči koje su mi dušu ozarile. Na opet neuoprediv način. Moja prijateljica je dala NINDŽU svojoj prijateljici. Koja svašta radi, osim što čita. Već nekoliko godina ništa nije pročitala. Nosi jednu te istu knjigu na sva svoje putovanja. I jednako je ne otvara. A kako je uzela NINDŽU u ruke, nije je ispustila. Pročitala je u dahu. Fotkala. Poslala to svoje oduševljenje knjigom. Duša mi se raspevala. Pa ako želite da vaši omiljeni autori nastave, hranite ih. Ako vam se svidelo, javite. Ako vam se nije svidelo, ćutite. Nema slađe hrane za dušu od podrške.
Ja sam odrastala u obrnutom ambijentu. Možda sam zato toliko osetljiva na ovu temu. Zato što je moj tata Duško govorio samo onda kada je imao primedbe. A ćutao je kada je bio zadovoljan. Kada sam ga, željna podrške, pitala da li mu se nešto sviđa, rekao je da bi se već požalio da mu se ne sviđa. Predložila sam mu da uspostavimo novi sistem razumevanja. Da govori kada mu se sviđa. A da prećuti kada mu se ne sviđa. Jednako bismo se razumeli.
Ipak je nastavio po svom. I nije menjao sistem. Od njega nisam dobila aplauz ni kada sam diplomirala. Matematiku. Prva u generaciji. Sa vrlo solidnim prosekom. Bez da je on i znao da studiram. Bez ikakvog uznemirenja i cimanja sa moje strane. Rekao je: Dobro. Kada sam ga nazvala da mu to javim. To je normalno. To što sam završila matematiku. To je moj dar. Koji sam nasledila od njega. On vrlo dobro zna da se nisam ni pomučila. Ni trudila. Nego sam prošla lako. Na moj način. Bez da sam zagrejala stolicu. Čestitao bi mi da sam se malo pomučila. Da sam završila nešto za šta je trebalo zagrejati stolicu. Ovako, sa svim tim mojim lightissimussfullnessom, nema na čemu da mi čestita. Pa dobro.
Do poslednjeg dana, njegov najveći kompliment je ostao „onako“. Nije loše. Sa karakterističnim gestom desne ruke. Koji to i plastično opisuje. Ipak je on bio sudija. Strogi i pravedni sudija. Posle sam razumela da na njegovoj skali „onako“ znači čistu desetku. Pa me je sve manje bolelo odsustvo njegovog aplauza. Kada bi on rekao „onako“, ja bih rekla: Aaa, to je za tebe maksimum bodovanja. Što za mene znači čistu desetku.
Odrasla sam u ambijentu u kojem se sve bilo mo’š misliti. Gde se ništa ne broji. Ako nije neka velika muka. Ako nije medecina. Elektrotehnika. Ili nešto iz tog registra. Ako nije neko pregalaštvo. Neki heavinessfullness. Odrasla sam u ambijentu gde ljudi jedni drugima baš i ne daju komplimente. Gde ljudi vrlo retko pričaju lepe stvari jedni o drugima. Moje biće je vapilo za nekom lepom rečju.
Od nekih stvari se prosto ne može pobeći. Ja sam otišla od Duška. Iz mog rodnog grada. A ipak sam nastavila da se srećem sa ovom zahtevnom energijom kritičara. Analitičara. I to vrlo redovno. Radeći sa ljudima. Osluškujući njihove reči. Način na koji sebe grde. Kore. Na koji sebi ne daju da uživaju u ostvarenju. U perfekcionizmu koji su razvili. Kojim sebe poriču. Mo’š misliti. Što su „konačno“ doktorirali. Što su otišli na „zasluženi“ odmor. ’Alo ljudi. Podsetim ih. Da je odmor naše urođeno pravo. Nije potrebno da ga „zaslužimo“. Pogledajte samo mačku. Psa. Pticu. Malo dete. I odmorite se.
Kakva god da su nam ostvarenja, mislimo da smo mogli bolje. I zbog toga se osećamo loše. A onda se čudimo što naše biće neće da se upušta u rizike. Da prati svoje želje. Da se izražava. Grdimo se ako progovorimo engleski. Koji nije British. Ako napravimo kolač. Koji izgledom nije kao najfiniji poslastičarski. A ukusom kao mamin. Ako napišemo nešto manje od Rumija. Ili Dostojevskog. Pa uglavnom ni ne počinjemo. A i ako nešto počnemo, nemamo hrabrosti da to podelimo sa svetom. Jer znamo da nas, šta god da uradimo, čeka nekoliko inkvizicija. Jedna je naša. Lična. A druga je satkana od svih onih mo’š misliti pogleda i reči u okruženju.
Šta god da uradimo, mi sa sobom pričamo kao što je Duško pričao sa mnom. Diplomirala si? Mo’š misliti. Kako ti se sviđa? Onako. Pa zašto bi naše drago malo biće uopšte i poželelo da se odvaži. Da se cimne. Kada zna da ćemo ga dočekati ledenicama. Naše biće je kao dete. Koje vapije za pohvalom. Da mu se kaže koliko je dobro. Da mu se čestita što se odvažilo na akciju. I što ga više podržavamo i hvalimo, ono će više želeti da se iskaže. I obrnuto.
A važno je da se setimo da su naš unutrašnji i spoljašnji ambijent isti. Pa ako smo stroge sudije sa sobom i ako se grdimo, naravno da ćemo biti strogi i sa drugima. Da ćemo ih grditi. I uočiti sve šta ne valja. I da im nećemo dati aplauz tek tako. Bez da ga dooobro zasluže. Što znači da ćemo našim činodejstvovanjem ugušiti stvaraoca i u sebi. I u drugima. Što znači da ćemo biti inkvizitor stvaralaštva. Tako ja to razumem.
Na našem podneblju je uvrežena naučno vrlo neutemeljena ideja. Da ko se hvali, taj se kvari. Mi verujemo da kvarimo ljude kada ih hvalimo. Ili da ćemo da ih pu, pu, pu ureknemo. A pošto su i nas vrlo oprezno čuvali da se ne pokvarimo, nedostaje nam lepih reči. Em nam fali lepih reči. Em nam staje knedla u grlu. Koči nam se jezik. Ostajemo bez daha. I tako sebi uskraćujemo najprijatnije stvari u životu. Priliku da se divimo. Da iskažemo svoje oduševljenje. Da iskomuniciramo svoju radost. A radost, divljenje i oduševljenje, kada ih ne iskomuniciramo, jedino mogu da uvenu. Negde duboko u nama. Uh.
Jedva sam pretekla detinjstvo. Mo’š misliti. I moglo je bolje ambijente. Ja imam snažnu potrebu da se divim. Da se radujem. Ne mogu da živim bez oduševljenja. A dozvolu da se divim dali su mi veliki ljudi. Za koje sam znala da znaju. Da su razumeli. Geteov stih. Ja sam ovde da se divim. Hese. Koji je čitave pasaže posvetio divljenju. I koji mi je objasnio da kada se divim, postajem sestra i njemu. I Geteu. I pesnicima. I mudracima. Da postajem sestra i onome čemu se divim. Leptiru, bubi, oblaku, reci i planini. Odnedavno razumem i da na putu divljenja na trenutak izlazim iz sveta razdvajanja. I ulazim u svet jedinstva. Gde stvari i bića jedno drugom kažu Tat twam asi. Ja sam ti. Ti si ja.
Prvo pravo divljenje čula sam u Tokiju. Od Ingrid. Moje drugarice iz Bolivije. Sa blagonaklonim i divljenju sklonim okom arhitekte. Kako je Ingrid cičala. Majko mila. Nikad nešto slično nisam doživela. Iako je tada imala blizu 50 godina. Cičala je kao devojčica u kosmičkoj poslastičarnici. U fabrici igračaka. U Diznilendu. O Maria! Loooook. Oh that gorgeus, splendid, divine, magnificent… How beuatiful. O Maria! Look that! Cičala je. I pokazivala mi ovo i ono. A onda bi joj usfalilo reči za divljenje na engleskom. Pa je prelazila na maternji španski. Oh María, Madre de Dios, Jesus, belleza… Tada sam shvatila da mi nedostaje reči za lepotu. Za divljenje. Naravno da mi je nedostajelo reči divljenja. Kada sam odrastala u mo’š misliti ambijentu. U okruženju u kom je „onako“ predstavljalo izraz najvećeg divljenja. Pa sam počela da ih učim. I na srpskom. I na engleskom.
Nedavno sam srela profesoricu. Koja mi je bila srednjoškolski idol. Obožavala sam njenu pamet. Njen predmet. Logičko razmišljanje. To kako je svoja. Nadrkana. I uvek spremna na mentalnu bravuru. Nju ste morali da poštujete. Čim biste je videli. Na tren sam čak poželela da studiram njen predmet. Ipak je matematika moje duše bila snažnija.
Srele smo se posle nekoliko decenija. Imala je zdravstvenih tegoba. Jedva je pretekla. Ali je pretekla. Malo je reći da mi je drago što je vidim. Što je tu. I dalje osećam isto ono poštovanje prema njoj. Radujem se. Cičala bih od sreće. To joj i kažem. Šta radim? Čime se bavim? Pita me strogo. Napravila sam svoj opus. Pišem. Držim radionice. Povezala sam matematiku, život, moje lično iskustvo, strateško planiranje, ideje sa Istoka, borilačke veštine, yogu, neuro-lingivističko programiranje sa Zapada. Pokušala sam da joj objasnim. Sva ponosna. I sebi važna. Misleći da će baš Ona i naročito Ona moći odmah da razume.
Kakva šteta. Kaže ona zgrožena. Što nisam u matematici. Što svoj dar traćim na kojekakve tričarije. Gre’ota što nisam napravila akademsku karijeru. Ako je od nekoga to očekivala, to sam bila ja. Ne može da me prepozna. Ne ličim na onu devojčicu koju je ona poznavala. Kažem joj da je ona devojčica koju je ona poznavala bila nesrećna. Da je žudela za priznanjem. Da joj neko kaže da je dobra. I to u najzahtevnijim oblastima. S obzirom da njena ekspertiza obuhvata i poprilično razumevanje energije, prešla sam na taj registar. Rekla sam joj neka proba da oseti moju energiju. Toga dana je moja energija bila najvrcavija ikada. Najživahnija. Najsvojija. Najcrvenija. Najprotočnija. Nisam joj više onako jedra. Kao da sam propala. Mršava sam. Ah. Bože dragi.
Ovaj razgovor je prestajao da ima smisla. I pored sve ljubavi, zahvalnosti i velikog kredita koji je kod mene imala, nisam više želela da budem u njenom društvu. Da slušam te reči. Da se izlažem njenoj energiji. Ni tren. Nasmejala sam se. Crveno. Radosno. I ljubavno. Moram da idem. I otišla sam. I nisam sigurna da ću želeti ponovo da razgovaram sa njom.
Pitala sam se odakle joj ovolika gorčina. Da li učitelj ima pravo da bude ovoliko gorak? Ljut? Da li učitelj ima pravo da ne voli ljude? Pitala sam se kako bi ovaj razgovor delovao na mene da onoga dana nisam bila onoliko snažna, gizdava i vrcava? Kako bi ove njene reči delovale na nekoga ko nije u najboljoj formi? Ko je upitan da li da ustane ili da odustane? Pitala sam se i odakle sam je nekada onoliko volela? Možda zato što je razgovarala meni tada znanim jezikom strogoće. Nepodrške. Zgražanja. I nedivljenja. Možda zato što me je podsećao na moj „očinji“ jezik. Mogla si bolje.
Na svu sreću imala sam i maternji jezik. I veliku podršku. Mame Manje. Koja je kratko bila sa nama. Ali je ostala moja Zvezda Vodilja. Kao podsetnik na radost. Crvenilo. Lepotu. Oduševljenje. Smeh. Divljenje. Zajedno sa Heseom. I Geteom. Pa sam ipak mogla da razlikujem dve vrste reči. One koje su mi prijale. I one koje baš i nisu.
Od kada sam osvestila one reči kuđenja u svom unutrašnjem ambijentu, počela sam da se bavim njima. I hvala Bogu što sam ih u značajnoj meri preradila. Što se više ne grdim. Što znam da ne može bolje nego što jeste. Barem ne sada. Ovo sada je trenutno moja najbolja moguća izvedba. Šta god da radim. Pišem. Držim radionicu. Pričam na panelu. Reagujem na neku situaciju. Kakav god nastup da sam imala. Dam sebi aplauz. Kažem sebi nešto nežno, ljubavno i podržavajuće. A onda je to mome biću milo. Zahvalno mi je što sam ga pohvalila. Što ga nisam kudila. I što nisam primetila gde je moglo bolje. Zato što je ono to svakako primetilo. I zna šta treba da ispravi. Pa jedva čeka sledeću priliku. Da ponovo nastupa. Da napiše. Da se izrazi. Da bude još bolje. Da unapredi one male, samo njemu znane propuste. I tako svakoga dana. U svakom pogledu. Postajem sve bolja. I kao pisac. I kao govornik. I kao učitelj. I kao prijatelj. I kao žena. I uopšte. Kao ja.
Moj muškarac i ja igramo badminton. Često nam prilaze deca. Da igraju sa nama. I naravno da odmah čujemo kako njihovi roditelji razgovaraju sa njima. Kakva sam glupača. Kako sam samo mogao. Nikad ništa ne uradim kako treba. Opet sam pogrešila. Majko mila. Ima li za mene odmora? Pitam se. A znam da nema. Dokle god čujem ovakve reči. Moram da reagujem. Da ih ohrabrim. Da čuju i neke druge reči. Da su dobri. Divni. Čestitam im što su imali hrabrosti da nam priđu. Što uče. Što će sutra biti bolji. Nađem im potez vredan divljenja. Dam im aplauz. Naravno.
Neki dan nam je prišao Danilo. Dečak kojem badminton svakako nije najjači izraz. Ali bodrenje jeste. Način na koji je on sebe hrabrio je potpuno spektakularan. Pa, dobro. Tek sam prvi put igrao. Niko ne zna odmah da igra. Ipak sam ja još dete. I ne mogu sve odmah da znam. Još malo pa ću uspeti. Dobro da sam i ovoliko pogodio. Moj brat je stariji. Pa ne zna ni ovoliko da igra. Dobro se dobrim vraća. I naravno da je bio potpuno opušten. I želeo da igra još i još. Iako jedva da je pogodio lopticu. Nas dvoje smo se smejuljili Danilovom performansu. Moj muškarac je tipovao da Danilo verovatno odrasta sa vrlo blagonaklonim bakama i dedama. Ili nekim svesnim roditeljima. Dodala sam ja. A zajedno smo tipovali da Dača obećava na filozofa. Sportskog komentatora. Ili life coacha. Šta god.
Od kada sam prestala da se grdim, moje biće više ne želi stroge učitelje. Prijatelje. Kritike. Kritičare. To ubija moju radost. Moj zanos. Moje stvaranje. Moje divljenje. Svesna sam i koliko sam ih dugo i pažljivo negovala. Od kada sam prestala da se grdim, okružila sam se ljudima koji znaju da kažu lepe reči. Da pohvale. Da se dive. Da ciče. Da ohrabre. Da. Pa ako nešto preskoče da pohvale, znam da imam priliku da to unapredim.
Unutrašnji i spoljašnji ambijent se uvek usklade. I kada primetim da su mi u život ušle neke stroge sudije, proveravam čime sam ih to dozvala. Da li je to stara svesnost ponovo iskočila u prvi plan. Oslušnem sebe. Svoje glasove. I vrlo oprezno motrim na svaku grdnju. Prekor. Na svako „konačno“. „Zasluženo“. „Onako“. Sebi i drugima. A najbrži lek koji znam jeste aplauz. Divljenje. Sebi i drugima. Bravo. Sebi i drugima. Uvek ima neki razlog za aplauz. Samo ako znamo da gledamo. A ako ne vidimo baš nikakvu lepotu u stvarima, ljudima, situacijama, onda stvarno ništa nismo naučili. Onda bi trebalo da idemo kod Ingrid na časove.
Moj muškarac je svirač. Kako on kaže. Ili virtuoz po mom razumevanju. I po načinu na koji ga ljudi slušaju. I doživljavaju. Već sa 12 godina je bio vođa i koncert majstor ciganskog kafanskog orkestra. Pa je više od dve decenije svirao. U svim boemskim gradovima stare Jugoslavije. A onda je njegova muzika utihnula. Skoro dve decenije. Pratila sam kako se bude. I maestro. I njegova muzika. Čula sam ga kako strogo priča sa sobom. Kako nije zadovoljan. Koliko je svirao. I kako je svirao. Ipak je svirao. Makar i na silu. Ne voli da priča o svojoj muzici. Osim da vežba. Da svira. Podseća me na moj nekadašnji odnos sa sobom. Budiš se kriv. Ležeš dužan. Nikad dosta. Moglo je bolje. Mo’š misliti. Ah. Pa mi bude žao.
Pitam ga da li ga je neko nekada hvalio? Tata Brnja sigurno nije. On je od grdnje napravio imidž. Imao je mnogo različitih načina da kudi. Bezbroj reči za nezadovoljstvo. Nikad dosta. Tata Brnja i moj tata Duško bi se odlično složili. Čak im je isti i horoskopski znak. Stričevi i teče su bili nešto blagonakloniji. A što se učitelja tiče, imao ih je nekoliko. Voleo je svog učitelja tambure. Kod kojega je dve godine putovao u Parage. Kao desetogodišnji dečak. A drugi veliki učitelj bio mu je Tomislav. Legendarni kontraš. Od njega je osim instrumenta, učio i životnu filozofiju. Pouke. Doskočice. Štosove.
Nekoliko Tomislavovih izreka ušlo je u naš interni rečnik. U ovoj epizodi, glavni lik su Tomislav i jedan veliki boem. Koji nije bio baš mnogo talentovan za muziku. Kao Danilo za badminton. Ipak je po svaku cenu želeo da bude muzičar. Vežbao je. I vežbao. I vežbao. Došao je dan kada je trebao da svira sa legendom. Nije mu bilo nimalo lako. Osećao se neprijatno. Pa se požalio Tomislavu. Rekao mu kako se oseća. Pitao ga šta da radi. A ovaj mu je rekao: Takoreći, gledaj tako da ti ne bude teško.
Čula sam još raznih anegdota. Na temu velikog muzičara. I filozofa. Tomislava. Kažu da nije baš rado učio druge kako se svira. Iako su mnogi tražili da ih uči. To je činio nerado. Kada je jedan vrlo zainteresovani mladi muzičar tražio da mu razloži neki deo kompozicije, Tomislav je napravio svoju ujdurmu. Dodatno je zakomplikovao partituru. I odsvirao je na potpuno bravurozan i nerazumljiv način. A onda ga je pogledao. I rekao: A sad i sam vidiš gde si!
Ipak su svi voleli Tomislava. Svi ga rado citiraju. I doživljavaju ga kao učitelja. Inspiraciju. I velikog mudraca. To mi je zanimljivo. I govori mi da je možda od reči koje učitelji govore, važnije kako učitelji žive. I kako nas doživljavaju. I da mogu biti dostojni učiteljskog imena, čak iako imaju za moj pojam čudne i po malo uvrnute metode. Ionako Japanci kažu da nijedan čovek nije naš prijatelj. Niti naš neprijatelj. Već je svaki čovek naš učitelj. Svaki nas nauči. Ili kako treba. Ili kako ne treba.
Moj muškarac je obožavao i svog strica Nešu. Koji se čitavog života gizdao. U bela odela. I u kroko cipele. I ženu je tako izabrao. Da ga gizda. A on je tako gizdav svirao bas prim. Priča mi kako se jednom prilikom u kafani zadesio legendarni Borivoj. Koji je izvodio bravuru na bas primu. On je tada bio desetogodišnji dečak. Koji je drhtao od treme. Da li će njegov stric Neša zakazati? Da li će ga Borivoj natpevati? Priča mi o ogromnom olakšanju i oduševljenju kada ga njegov idol nije izdao. Kada je nagizdani Neša u belom odelu i u kroko cipelama odsvirao svoju partituru. I pokazao Borivoju kako se svira.
Priča o divljenju i oduševljenju nije mogla da prođe bez idola. Bez našeg odnosa sa ljudima kojima se divimo. Koji nas oduševljavaju. I o našoj demistifikaciji idola. Kao što sam ja srela svoju Profesoricu. Kao što je Neša mogao da zakaže. Kao što je moj prijatelj Kitchie sreo Branka Kockicu na nekom davnom skijanju. I kao što je ovaj bio krajnje neprijatan sa njim. Kitchie kaže da mu se svet srušio kada ga je Branko Kockica otresao poprilično grubo. Bio je to kraj njegovog detinjstva. Kaže.
Neki ljudi verovatno mogu da ostanu naše Zvezde Vodilje za ceo život. Kao što su meni ostali mama, Hese i Gete. Kao neki učitelji. Pisci. Muzičari. A neke prosto prerastemo. Očovečimo. I kada ih očovečimo, kao da smo na neki način izašli iz sveta svog detinjstva. Kao da odrastemo. Važno je samo da nikada ne izgubimo tu sposobnost da se divimo. Očaramo. Oduševimo. Da damo aplauz. Lepo je Dučić rekao da starost čovekova počinje tamo gde prestaje njegovo oduševljenje. I da je star i mrtav čovek bez obzira na godine koji ne može da zatreperi. Oduševljen za neku ideju ili ličnost.
Kako je tebe lako očarati? Kaže jedan moj poznanik. Ti se svačim oduševljavaš. Ah. Pa da. Baš zato što me je lako oduševiti, imaću mnogo oduševljenja u životu. Kažem mu. A to što je njega teško ili gotovo nemoguće oduševiti, znači da će imati mali ili nikoliko momenata oduševljenja. Iako on misli da je podigao kriterijume za svoje oduševljenje. Ja mislim da ih je spustio.
A sve je to zbog Kritičara. Analitičara. Onog glasa koji nam ne da nam da se oduševimo. Da stvaramo. Da počnemo. Da krenemo. Da siđemo sa kauča. Mo’š misliti. Uvek može bolje. A razumela sam da niko ne voli da ga kritikujemo. Pa čak ni Kritičar. Pa pričam sa njim ljubavno. Kao što sam poslednjih godina pričala i sa mojim tata Duškom. I naš Kritičar je željan prihvatanja. Razumevanja. I u konačnosti aplauza. Eto to sam naučila.
Nekada sam se svađala sa svojim Kritičarem. Kada mi je govorio da nešto ne radim dobro. Ili sam odustajala. A onda sam shvatila da nije ideja ni da odustanem. Ni da se naljutim na sebe. I na njega. Mora da ima neki pametniji način za nas. Pa sam počela da mu tapšem. Taj aplauz je stvarno čudo. Kada svom Kritičaru dam aplauz, on se više ne joguni. A bogami se odjednom više ne jogunim ni ja. Pa razumem da mi želi neko dobro. Baš kao što mi ga je želeo i moj tata Duško. I moja Profesorica. I drugi. Jedino što ga komuniciraju na malo uvrnut način. Pa ga tako plješćući pitam da mi pojasni tu svoju dobru nameru.
Sa Kritičarem je glavna stvar što je sav u negacijama. I paradoksima. Pa nas zbuni. Zavrti nam se u glavi. A on samo hoće da nas sačuva. Da ne padnemo. Da se ne obrukamo. Da ne ispadnemo budale. To je glavni paradoks u našoj unutrašnjoj matematici. Što je dobra namera Kritiča iskazana negacijom. I što naše biće suštinski ne poznaje negaciju. Odsustvo. Pa je naš zadatak da je prevedemo u prisustvo. U pozitivnost.
Dok aplaudiram Kritičaru, ja ga pitam šta hoće umesto toga? Umesto da ne padnem? Umesto da se ne obrukam? Da ne ispadnem budala? A on u stvari hoće da me načini sigurnom pred ljudima. Da budem pametna. Mudra. Ponosna na sebe. I vidi nešto što sam ja previdela. Pa kada ga tako ljubavno pitam: A kako mogu da u ovoj situaciji budem pametna? Mudra? I ponosna na sebe? Šta mogu da uradim? On mi uvek šapne. Doduše negativnim rečima. Tako što nećeš srljati. Što nećeš zaboraviti na sebe. Što nećeš zaboraviti šta ti je važno. I što se nećeš baviti tričarijama. Pa nastavim da mu aplaudiram. I setim se da još jednom moram da prevedem njegove reči u kontra punkt. Pa dođem do njegove poruke. Da polako krećem u igru. Da mislim o sebi. Da budem svesna svojih prioriteta. Da prvo gledam veliku sliku. A onda neka se dobro pozabavim i detaljima. Sklona sam da ih previdim. Šapne mi. Onda mu se tako plješćući još jednom zahvalim. Što me je čuvao. Što mi je skrenuo pažnju na nešto što onako očarana nisam videla.
I ako vam se zavrtelo u glavi od ovolikih negacija i kontrapunktova, to mi je i bila namera. Da nas sve podsetim kako razgovaramo sa sobom. Kako sebe grdimo. Kako odustajemo. I kako možemo da se iz tog začaranog kruga izvučemo. Dovoljan je aplauz. I izlazak iz kontrapunkta.
I zato nas sve podsećam da smo dužni aplauz. Dužni ste aplauz sebi. Proslavite svoje pobede. Svoje napore. Svoje rođendane. Radosti. Diplome koje ste propustili da proslavite. Izađite sebi u susret. Častite se. Onim što za vas predstavlja istinsku radost. Birajte sa kim ćete se okružiti. I budite oprezni sa Kritičarima. I njima ste dužni aplauz. Tako ćete razumeti njihovu dobru nameru. I taj aplauz će biti čin dobrote prema vama samima. A naročito ste dužni aplauz svakome ko vas je nadahnuo. Inspirisao. Pokrenuo. Lepo je da im to kažete. Da znaju. Da nastave. Ja sam mnoge aplauze dala retroaktivno. Za aplauz nikada nije kasno.
Pričam o ovoj ideji neki dan. Dok smo se Ljubinka i moj muškarac spremali u izlazak. U čuvenu beogradsku Reku. O tome da smo dužni aplauz. Moj muškarac je skoro ceo ovaj tekst sažeo u jednoj rečenici. Ne može ti dati aplauz neko ko nije zadovoljan sobom. Ko nije ostvaren. Pa da. I eto ideje. I ako niste zadovoljni, tapšite. Tako ćete pokrenuti proces davanja. I ostvarenja. Počinje aplauzom.
I kao da su to veče svi u Reci znali o čemu sam ja mislila i i pisala. Pa sam dobila aplauza kao nikada. Za ples. Divno igrate. Koliko uživate u igri. Tražili su da me fotografišu. Prišla mi je pevačica nakon koncerta. Rekla mi kako je uživala da u mom plesu. Žene u toaletu su mi se smešile. I ne samo da su mi se smešile. Nego su mi podarile aplauz i rečima. Konobarica na izlasku iz kafane. Kaže da se baš nagledala plesova. Ali da ovako nešto davno nije videla. I tako. Mislim da za ceo život koliko igram nisam dobila ovoliko aplauza. Možda zato što sam tražila. A možda i zato što je u Reci bio lep, zadovoljan i ostvaren svet. Koji rado aplaudira i drugima.
Večeras idem na Kolarac. Na koncert. Moje sestre i omiljene kompozitorke Saše. Koja je pri tom još i slavljenica. Premijerno je na Kolarcu. Sa svojim muškarcem. U 4 ruke. Što volim da tapšem. Da se oduševim. Da vičem: Bravo! Da se ori. Ja sam ovde da se divim.
Dužni ste aplauz. Najpre sebi. Što ste do kraja pročitali ovaj ne baš kratak tekst. Što ste izdržali možda i neki pasaž koji nije bio po vašem. Što se utišali svoj unutrašnji dijalog. Što ste se možda i nasmejali. I dobili neku ideju.
U svakom slučaju, dužni ste aplauz.
Beograd, 22. septembar 2016.