Šta zna dete šta je 300 kila

Poslednjih dana se često osećam kao  Džon Grinder. U epizodi zvanoj „planinski vrhovi“.  Grinder je inače jedan veliki čovek. Koji je izmislio strukturu magije. U ovoj priči, Grinder je učio kako da se pentra po visokim i strmim planinama. Kod jednog velikog učitelja. Došao je i  dan da polaže ispit. Da isproba svoju spremnost da se popne na planinski vrh. Sam. Bez učitelja. Posle mnogo napora, opasnosti koje je savladao i mnogih peripetija, Grinder se približio vrhu. U poslednjim koracima, kada se podigao na ruke, imao je šta i da vidi. Vrh na koji je stigao je u stvari bio tek jedan plato. Visoravan na kojoj je zavaljen na stolici sedeo učitelj. Dok su se iza njega prostirali nebrojeni planinski masivi. I vrhovi. Kažu da je učitelj visokogorstva po izrazima lica svojih učenika video ko je spreman za dalje. Za nove vrhove. A ko može malo da se odmori od izazova. Grinder, kao čovek koji je proučavao izvrsnost u ljudi, bio je oduševljen novim vrhovima koji ga čekaju. Za razliku od nekih kolega koji su se prepali ili umorili od novog pentranja.

Tako se i ja osećam ovih dana. U nekim momentima kao Džon Grinder. Koji se raduje novim vrhovima. A nekada kao njegove kolege. Koje su bile spremne za povratak kući.

Ovu godinu započela sam tako što sam osvestila da moje biće želi da ide negde dalje. I više. Da bi da popne neke nove vrhove. Svrbeli su me tabani. Nakon što je moje stvaralaštvo ušlo u svoje stabilne tokove. 12 generacija heroja na Radionici. Napisala sam 6 knjiga. Izdala jednu. I spremila sledeću knjigu za lekturu. Radionica, pisanje. Obožavam. Sve je to divno. Ipak, trebalo mi je neko novo ushićenje. I učenje. I nova trema.

A kao učitelj životnih veština, kao ona koja poziva ljude da siđu sa kauča, verujem da je baš to moja obaveza. Da imam neko novo putovanje. Novo učenje. Oblast u kojoj sam analfabeta. Apsolutni početnik. Da mi se ne desi da uđem u rutiniranost. U obavljanje. Nego da vazda imam neko novo putovanje heroja. Tako da moji heroji mogu da prate kako putujem. Kako idem. Kako padam. I kako se dižem. I  kako rastem. Da ih inspirišem svojim primerom.

U tom zovu daljine, odjednom sam nekako znala da je došlo vreme da radim video. Ipak je živi nastup moj omiljeni i glavni izraz. Pa reko – da ga podelim sa svetom. I  nisam mislila da je to nekakav big deal. Mo’š misliti. Uzmeš i snimaš se. Tako sam mislila. I sva sreća što sam tako mislila. Da sam znala šta me sve čeka, verovatno ne bih kretala. Blaženo neznanje. Šta zna dete šta je 300 kila. Uzme. I nosi.

Pre nešto više od godinu dana imala sam iskustvo nove teritorije. Izlaska knjige u svet.  Moju prvu knjigu Nindža od Japana sa Balkana izdala sam u apsolutno najgoroj opciji. Poslušala sam svoj zov. Rešila. Izdala knjigu. I tako. Šta zna dete šta je 300 kila? Uzme i nosi. To sam shvatila tek naknadno. Kada sam malo popričala sa pisima. Ova lekcija mi je govorila da nije baš mudro da sve uradim sama. Bez da ikoga išta pitam. I da je mudro da pitam ljude koji nešto na tu temu znaju. Jeli ljudi, a kako se izdaje knjiga?

Nikada se ne ljutim na sebe kada pogrešim. Zato što onaj ko radi, taj i greši. I obrnuto. Ali se zato trudim da ne ponavljam stare greške. I tako sam u novi projekat krenula vođena ovim iskustvom. I njegovim poukama. Okupila sam ljude. Mentorku Ksenu, za razvoj posla. Sa Tijanom sam pričala komunikacione teme. Kako se poruke komuniciraju javnosti. Sa Ivom sam pričala na temu kako se postaje uticajan na društvenim mrežama. U međuvremenu sam se konsultovala i sa herojima. I sa lektorom Srđanom. Koji mi je picnuo sledeću knjigu. Da je podelim sa svetom. Sa urednicom izdavačke kuće. I tako. Krenula sam da koncipiram moj novi video izraz. Sebi u susret. Inspiracija mi je došla u trenu. I za nekoliko dana sam složila celu priču.

Tu se zadesio i snimatelj Jakov. Koji će mi materijal postaviti na Youtube. Ovaj put sam konsultovala i astrologiju. Koja mi je rekla da iskoristim ovaj kreativni nalet. I da krenem sa novim izrazom za 3-4 dana. A ako ne krenem sada, neka čekam mesec i po dva. Ah. Ko će čekati toliko. Sve me je svrbelo da se pustim novom izrazu. Ja radije uradim i pogrešno. Nego da čekam. Ili da ne uradim. Ah. Možda se plašim da ne saznam šta je 300 kila. Pa krenem. I usput vidim šta ću sa njima.

Nedavno sam čula za princip good enough. Mnogo mi se sviđa. Zato što je tako moj. Good enough kaže da  neuporedivo brže napreduju oni koji svoje stvaralaštvo puste u svet čim procene da je stiglo do jedne tačke. Zvane good enough. Od onih koji studiraju i mnogo analiziraju. Jer, kada potpuno i totalno razmislimo, najčešće zaključimo da nema smisla da krećemo. Skontamo u stvari šta tih 300 kila jeste.

I tako sam napravila svoj prvi video izraz 16. februara. Ni mesec dana od kada me je zasvrbelo biće da se izrazim. Bilo je to good enough. Po mom starom dobrom običaju, pozvala sam lepi moj svet  da učestvuje. Da mi daju svojih 5 centi. Da kažu šta je dobro. A šta može bolje.

Ah. Što sam tražila, to sam i dobila. Sa svih strana su mi stizali predlozi. Dugačko je. Skrati. Mora mnogo kraće. Današnja publika voli instant poruke. Nemoj da stojiš. Sedi. Ne treba da deluje kao da objašnjavaš. Budi spontanija. Nemoj toliko da mašeš rukama. Aranžiraj prostor. U prostoru ti treba to, to i to. Budi manje ekspresivna u licu. Zvuk ti nije najbolji. Tempo ti je prejak. Nemoj ono. Uradi ovo.  

Važi. Rekoh ja. Sledeći video sam napravila u skladu sa predlozima koji su meni bili najsmisleniji. Bila sam zadovoljna. Krenula sam od nule. Bez značajnijeg iskustva sa kamerom. I evo me sada. Napravila sam nešto. Pa to sada može da se komentariše. I unapređuje.

I tako, video po video, svako je imao svoje predloge. Sve sam ih čula. Notirala. A u skladu sa svojim bićem izabrala sam one koji su meni imali najviše smisla. I napravila novi video. U međuvremenu mi je moj mili svet redovno javljao na šta sve još treba da obratim pažnju. Ruke. Noge. Glas. Boje. Koje su dobre. A koje nisu. Crna nikako! Ah. A moj ceo orman je crn. I ponešto crven. Sedi. Kosa ti je suviše dugačka. Pa sam se ošišala. Onda je postala suviše kratka. A da sedim na šank stolici? Da se svedem? Da idem u prirodu? Na biciklu? Da budem spontanija. Ah. Dobro. Dobro. Dobro.

Odjednom mi je postalo mnogo ovih reči. Ove buke. Počela sam da se pitam: Šta mi je sve ovo trebalo? I to je bio dobar znak. Setila sam se da sam u svim svojim dobrim pričama sebe u jednom momentu pitala isto to. Rešila sam da odgovorim sebi na pitanje. Pa trebalo mi je. Novo uzbuđenje. Novo učenje. Novi ljudi. Nove ideje. Koje ću na novi način deliti sa ljudima. Stvaralački nemir. Ideje koje je važno da ispoštujem. Da mi ne bi presahle. I još mnogo, mnogo toga.

A i ok je da se kao svaki odgovorni autor pozabavim svojim delom. Osećala sam se kao majka koja je rodila 14 dece. A nije još ni prvo okupala. Došlo je vreme da okupam i picnem i sa svetom podelim svu tu decu koju sam donela na svet. Sve te hiljade strana. Koje čuče na mojim policama. U mom kompjuteru. Da ih podelim. Sa vama. I tako. Eto mene. Ovde sa vama.

E onda sam u međuvremenu, kao i Džon Grinder na početku priče, videla u koliku sam oblast ušla. Videla sam da sam stigla na visoravan. Oko koje se prostiru beskrajni planinski masivi. U nekim momentima sam se radovala. Divno. Evo meni novog loženja. Novog uzbuđenja. A u nekim baš i nisam. Kada sam se pitala. Šta mi je sve ovo trebalo? Dok sam imala nove i nove sastanke sa timom. I kada sam shvatila sam šta mi je sve potrebno. Kada sam shvatila šta je 300 kila. Na svu sreću, već je bilo kasno.

Za početak mi je trebala facebook strana. Da bi moje snimanje imalo smisla. A imala sam samo profil. Bez instragrama sve to ne vredi ništa. Jer su danas svi na insta. Svet prvo mora da vidi moju insta misao. Razglednicu. Da ne kažem mudroliju. Pa ako ih svakodnevno zaljubljujem u svoje misli, oni će nastaviti da me prate. Neki će doći na fb stranicu. Odakle ću ih preusmeriti na video. Pa ko izdrži 15 minuta videa, otići će na tekst. Možda na knjigu. Radionicu. I tako. Objasnili su mi. Kako danas svet funkcioniše.

A da bi to sve bilo izvodljivo, bilo je potrebno da najpre otvorim internet karticu. Da uvedem internet bankarstvo. Da dizajniram razglednice sa dnevnom dozom misli i ideja za svet. Foto-šop. Društvene mreže. Boostovanje mreža. Nove i nove planine. A ja propeta na rukama. Kao Džon Grinder. Gledam okolo. Prema raznim planinskim masivima. I pitam se šta se sada radi? Na koji da se penjeam. A da vam ne govorim da do sada još nisam ni pomenula sadržaj. Reči. Misli. Emocije. Tekstove. Knjige. Koje valja napisati, prirediti i pripremiti. I koji je do nedavno, za mene bio jedino i glavno pitanje. Čini mi se da danas svet manje haje za sadržaj. A više za sve oko sadržaja. Pa dobro. Svako vreme ima svoje treme.

Na svu sreću, nikada mi nije palo na pamet da se pustim. U međuvremenu, tako propetoj na ruke i zagledanoj u sve te vrhove, samo su mi stizali novi i novi predlozi. Načini svoje stvaralaštvo konzistentnim. Neka sve bude ujednačeno. Neka je isto i na fb. I na sajtu. E da. I sajt. Odličan je. Ali ga treba osavremeniti. Nemoj nositi crnu. Pričaj za nijansu brže. Ah. Budi spontanija. Opuštenija. Svojija. Da ovo. Da ono. Heroji na radionicama su takođe imali svoj glas. Da sam uživo neuporediva. Da je moja energija uživo živa. I živahna. Da je ovako nekako sapeta. Da sam pred kamerom sklonila svoje glavne odlike. I još.

Skoro da sam pustila ruke na kojima sam se držala. Da bih zapušila uši. Ali ipak nisam. Nego sam počela da se radujem. Kao Džon Grinder. Shvatila sam u koje sam polje ušla. Shvatila sam koliko je 300 kila. Nabrojala sam ljude. Koji su uključeni u projekat Sebi u susret. Verovali ili ne – šesnaest. I brojkom 16. Ovo moje igranje je počelo da izgleda kao špica iz američkih filmova. Na kojoj 15 minuta izlistavaju tim koji je učestvovao na snimanju filma. A imala sam ideju da je to tako lako. Uzmeš kameru. I snimaš Mo’š misliti.

Dok sam ih slušala, propeta na ruke, na litici, pred svim onim vrhovima, kroz glavu mi je prošla  još jedna priča. O ocu, sinu i magarcu.  U kojoj je najpre magarca jahao otac. Tada je  svet sažaljevao sinčića koji je išao peške. Kada je otac prepustio magarca sinu, a on krenuo peške, svet se ljutio na razmaženog i bahatog momčića što jaši magare. Umesto da pusti starog oca. Kada su obojica seli na magarca, grdili su ih ljudi koji se bave pravima životinja. Onda su obojica išla peške. I opet su ih kritikovali. Kako su mogli dopustiti da u njihovom trojcu, magarac bude glavni. Na kraju su otac i sin nosili magarca na ramenima. Da se sete da se svetu ne može ugoditi.

Šta god da uradimo, nekome se neće sviđati. I zato je važno da pratimo svoj osećaj. U telu. Da oslušnemo svoj poziv. Koji možemo da razumemo i osetimo samo mi. I niko više. Da naučimo da navigamo svoje telo kroz svoj život. Da li se osećamo dobro? Ili ne? Kada nam je dobro, da nastavimo dejstvovanje. Kada nam nije dobro da ga promenimo. Tačka.

Nije mi trebalo mnogo da shvatim da se ne osećam dobro. Da sam sapeta. Da ne znam više ni koga da slušam. Od nečega što sam počela da radim sa uživanjem, počela sam da se mučim. Želeći da ugodim svetu, zaboravila sam da ugodim sebi. Da izađem sebi u susret. To su dobro primetili oni koji znaju moj nastup. Ubila sam svoj kvalitet.

I tako sam snimala po uputstvima sveta. Prepodobna. Na kauču. Ispred biblioteke. U propisanim bojama. I definisanim pozama. Ah… Pa to nije izlazak sebi u susret. Sva sreća pa sam ovaj program nazvala Sebi u susret. Da me podseti da ostanem na pravom putu. Eto kako mi lako skrenemo sa svog puta.

Sva sreća što se moje biće pobunilo. I rešilo da radi po svom.

I što mi je mnogo jače loženje i stvaranje, nego spoljašnja buka.

Sva sreća što sam stvaralac. I što sam navikla na mnoge nule. Na mnoge padove. I dizanja kojih je bilo uvek za jedan više nego padanja. I što me silna buka, koja je ljubavno i iz najbolje namere dolazila od moga sveta i iz najbolje  namere, nije omela da nastavim.

Osvestila sam i to koliko je ljudi odustalo od sebe i od svog stvaranja samo zato što je svet oko njih bio mnogo bučan. I što im nije rekao ni jednu lepu reč. Da. To je isto važna stvar. Lepa reč. U ime stvaralaštva i stvaralaca, molim sve dobronamerne ljude da budu nežni. Ako žele da se stvaralaštvo unapredi. Da ne ubiju delo. I umetnika. Možda da, pre nego što krenu sa predlozima za unapređenje, kažu i neku lepu reč. Da kažu i šta im se sviđalo.

A svima vama, koji planirate da se dignete sa kauča, predlažem da se najpre pozabavite sobom. Svojim izrazom. Da se, dok je delo u nastanku, okružite isključivo onima koji vas podržavaju. I pričajte sa onima koji su u toj oblasti već stigli do svog ostvarenja. Sa onima mnogo zapitanima i onima koji su skloni da vide dlaku u jajetu ne pričajte do samoga kraja. Dok ne bude gotovo. A na kraju, ipak uradite po svom.

I ne čekajte da vaše stvaralaštvo bude perfektno. Jer je perfekcija mnogo dosadna. Kao drugi dnevnik. Držite se principa good enough. A kada ste vaše čedo pustili napolje, spremite se na sve. Nekome će se svideti. A nekome neće. To je svakako rizik prelaska praga. Ne greši samo onaj ko ne radi. I obrnuto. To što kritikuju vaš rad je već dovoljan kompliment za vas. Svaki komentar je u stvari aplauz. Koji ste već zaslužili. Za razliku od najveće većine. Koja nikada neće dobiti nikakvu kritiku. Ali nikada niđta neće ni napraviti. Pa vi sad birajte.

I tako. Svetu svakako ne možemo ugoditi. Pa kad već ne možemo da ugodimo svima, ima smisla da ugodimo jednoj osobi za koju smo odgovorni.  Da joj ugodimo. A to smo mi. Važno je da se nama sviđa. A to će već privući svet koji rezonuje sa našim delom. Nije svako delo za svakoga. A ne treba ni da bude. Ne postoji univerzalno delo. To će upravo i odrediti našu publiku.

I tek ovako propetoj nad liticom i sa magarcem u rukama,  mi je postalo jasno zašto sam ovoliko oklevala da izađem napolje u svet. Zašto sam godinama svoj opus i svoja dela godinama držala u nekom svom komfornom prostoru. U svojoj Radionici. Međ’ svojim herojima. Međ’ svojim čitaocima. A sada je došao momenat da svoj rad podelim sa svetom. Pa dobro. Nekome će se sviđati. Nekome neće. To je rizik izlaska napolje. Svako ima pravo da komentariše.

A ja ću svaki komentar doživeti kao aplauz. Kao zainteresovanost za moj rad. Čak i ako mi to ne kažu. Ja ću sebe podsetiti. Tiho u sebi. I daću aplauz sebi. Ako zaborave drugi da mi daju. Slušaću naravno i predloge ljudi. One koji rezonuju sa mojim bićem. A svima ću se zahvaliti. Zato što se bave mojim delom. A uradiću po svome. Ono što se meni radi. Baš kao i ovu temu danas. Nisam pravila za vas. Nego za sebe. A vi vidite šta ćete.

I evo već mog šestog videa. Svaki me je naučio nešto novo. A šta sam izgubila? Pa ništa. Možda mi se ego malo prodrmao. Ipak, nije mi pala kruna s glave. Počela sam da uživam u novom izrazu. A da vam ne govorim koliko sam se zaželela mojih starih izraza. Radionice i pisanja. Evo svrbeli su me prsti da vam napišem ovaj tekst. I jedva čekam radionicu. Da budem svoja. A bogami, jedva čekam i sutra. Da sve ovo ispričam u kameru.

Što i vama od sveg srca želim. Dižite dupe sa kauča. I krenite sebi u susret. Vredi. Svakog napora. Šifra: good enough.

Beograd, 22. mart 2017.