Vi što maštate o sreći

Nikada nisam razumela pitanje koje se dolaskom leta polako ušunjava u sve površne susrete. Gde ćete na odmor? Aaaa? U Kopenhagen? Blago tebi. Kako nastaviti ovu konverzaciju? Pitala sam se. Dok sam se osećala totalno neadekvatno. I nevešto. Stidim se od same sebe da učestvujem u besmislenim razgovorima. Odnosno da ih svojim ćutanjem odobravam. Stidim se da kažem: Da, da. Blago meni što idem u Kopenhagen. A  u stvari razmišljam ovako: Da, blago meni. To stoji. To osećam. I taj osećaj negujem. Dobro sam sa sobom u svojoj koži. Blago meni. Da. Ali, kakve veze sa tom blagošću ima Kopenhagen?

A onda to najčešće i kažem. Da, blago je meni. Slažem se. A zašto misliš da mi je blago što idem u Kopenhagen? Zbunim sagovornike. Pa odu. Ne pitaju me ništa više. I sve se nadam  da će se setiti da me ubuduće ne pitaju pitanja iz ovog registra.

Jun se uveliko odvija. Sunce se polako penje ka svom vrhu. A društvene mreže se polako pune prizorima sa belosvetskih plaža. Naše parče od-mora. Ležaljke na pustim ostrvima. I slično. Ljudi komentarišu: Zavidim. Blago tebi. Kradem. I slične stvari. A meni opet dođe da se oglasim. Da pitam: A šta je tu za zavist? Za blago? Za ukrasti?

Današnje društvo nam je uvalilo toliko mitova o sreći. A mi smo ih progutali. Kao neku udicu. Bez da smo ih promislili.

Sreća je ležaljka na nekoj egzotičnoj plaži.

Sreća je putovati svetom. Posetiti određene gradove. Njujork. Pariz. London. Rim. Tokio.

Sreća je živeti u nekom dobrom gradu. U nekoj uređenoj državi.

Sreća je imati ovo ili ono.

Sreća je izgledati ovako ili onako.

Sreća je voziti ovo ili ono.

A mi onda neopravdano očekujemo da ćemo biti  srećni čim stanemo ispred Ajfelovog tornja. Čim se slikamo ispred Krajzler zgrade. Čim legnemo na neku fenski ležaljku. Pa nam posle đavo bude kriv kada vidimo da nam nikoji toranj i  nikoja ležaljka ne pomažu. Da je glad mnogo dublja.

U drugom delu leta gradom odjekuje novo pitanje. Kako je bilo na odmoru? Čujem kako se mnogi žale. Euro. Neljubazni. Skupo. Ništa naročito. Gužva. Loša usluga. Visoke cene. I tako iz godine u godinu. Leto otvaramo idejom: Gde ćete na odmor? A zatvaramo ga prazni, razočarani i tupi. Jer smo nešto ’teli. A to nismo dobili.

Devedesetih sam se spremala da emigriram iz Srbije. Da odem u najdalju tačku. Dijametralno suprotnu od one u kojoj sam živela. Imala sam priliku da sretnem jednu mudru ženu. Koja je decenijama živela u Australiji. Sebe, zajedno sa svim svojim problemima uvek nosiš sa sobom. U svom koferu. U svom neseseru. Rekla mi je. I to u ovom malom, u kojem ti stoje ogledalce i crveni karmin. Od tog nesesera nema bega. Ni na Novi Zeland da odeš. Ni na Mars.

Toliko je mitova na sve strane. I čini mi se kao da svi nekako lažemo jedni druge. Možda nam je glupavo da kažemo da nam je u Parizu bilo nikako. Da smo prošli kao bos po trnju. Da smo se razočarali. Umorili. Da ne ispadne da jedino mi nismo razumeli foru. A možda nam je glupavo i sebi da priznamo. Dok otplaćujemo poslednje rate putovanja. Možda mislimo da je Pariz sam za sebe blagostanje. A možda ništa ni ne mislimo.

Vidim koliko se ljudi upinje da mog muškarca odvrati od odluke da se vrati iz Kopenhagena. Pričaju mu kako je u Srbiji teško. Nije valjda lud da se vrati iz jedne takve divne zemlje.  Blago njemu što ima priliku da živi u Kopenhagenu. Kažu.

Sećam se i koliki je pritisak trpela moja mlada prijateljica. Kada je odlučila da se vrati iz Njujorka. Popeo joj se preko glave. I NY. I modna industrija. I njegove egzotike. I ceo taj ekstravagantni svet. Jedva je čekala da se malo ušuška u svoje obično Pančevo. I u njegove strejt tokove.

I baš zato mnogo volim serijal koji je išao na fejsbuku. U kojem su razna zanimanja predstavljena u nekoliko sličica. Iz nekoliko perspektiva.

Šta društvo misli da radim?

Šta prijatelji misle da radim?

Šta mama misli da radim?

Šta moj partner misli da radim?

Šta ja mislim da radim?

Šta kažem da radim?

Šta ja u stvari radim?

Mnogo me je nerviralo i kada su mi ljudi govorili: Blago tebi što radiš u školi. Imaš malo časova. I  veliki raspust. Uh. A ja k’o ja. Stidim se od same sebe da učestvujem u besmislenim razgovorima. Pa moram da kažem koju. I kad me niko ne pita. Govorila sam im da to nije tačno. Da biti profesor matematike upravo znači imati mnogo časova. I nemati godišnji odmor.

Biti profesor matematike devedesetih bilo je skoro kao da sam nezaposlena. Zarađivala sam od 5 do 50 maraka mesečno. A samo za stan mi je trebalo od 5 do 50 plata. I tako sam držala i po 10 časova (svako)dnevno. Spajala sam i 70 dana bez slobodnog dana. Za pet godina održala sam časova matematike koliko država predviđa za ceo radni vek. Dakle, u mom slučaju, rad u školi nije značio veliki raspust. I tačka.

Baveći se  i učeći ljude razmišljanju, brzo sam uvidela koliko je to rabota koju mi tako vešto izbegavamo. Taj strah od promišljanja i rešavanja životnih zavrzlama je prosto vidljiv. Ljudi se koče kada treba da promisle. Da nešto razumeju na suštinski način. Shvatila sam da mnogi ljudi nikada ne promisle šta znače neki njihovi izbori. Šta znači baviti se određenim zanimanjem? Šta znači izabrati određenog partnera? Biti roditelj? Živeti ovde ili onde?

Često mi zaličimo na onog malog Pericu iz vica. Koji na neki svoj način zamišlja svet. Slušam kako zamišljamo arhitekte. Za koje je važno da znaju lepo da crtaju. A onda gledam arhitekte na beskrajnim beogradskm gradilištima. I nešto mi se čini da crtanje baš i nije njihovo glavno bavljenje. U stvari, čini mi se kao da najmanje crtaju. A da najviše hodaju gradilištima. I komuniciraju sa radnicima, razjarenim komšijama i inspekcijama.

Pravnika zamišljamo kao advokata u američkim filmovima. A mi imamo različite čak i pravne sisteme. Tako da većina pretpostavki pada u vodu. Kao i za turističkog radnika. Koji po našim idejama obilazi sva mesta sveta. I izležava se po belosvetskim ležaljkama. A što je najluđe, većina turističkih radnika ne kroči van svoje kancelarije. Iz koje šalje ljude u svet. Pisca smo smestili u kamenu kućicu. Na nekom hrvatskom otoku. Dok čeka inspiraciju. Life coach naplaćuje pijenje kafe sa ljudima.

Sviđalo mi se kako je Rambor sa svojim sinovima pričao  o paket aranžmanima. Odveo ih je da se upoznaju sa režiserom. Da vide kako izgleda jedan njihov dan. I objasnio im da je to u stvari kao da si general. Samo što ti je oružje za nijansu drugačije. Izgleda da moraš biti Rambo da bi mogao da razumeš šta znači znači?

Nedavno me je oduševila jedna mlada žena. Kada je sva opčinjena pričala o božanstvenom radnom mestu koje ima. A radi u prodavnici za kućne ljubimce. Došla je iz korporativnog sveta. U kojem se ljudi baš i nisu mnogo uvažavali. Prijalo joj je to što se druži sa ljudima na jedan divan novi način. Nije ni spomenula miris hrane za ljubimce. Koji je meni, dok nju nisam srela, bio prva asocijacija na pet prodavnicu. Ili kao jedna od mojih heroina. Koja je istrčala iz agencijskog sveta marketinga. Da bi šišala pse. Ah. Da je vidite samo koliko je srećna u tome. Sa koliko žara priča o svom poslu. Koji joj se čudesno, iz dana u dan umnogostručuje. I na kojem sreće divne ljude. I još divnije pse.

I ja sam nekada svoj um koristila za rešavanje komplikovanih matematičkih zadataka. Umesto na razumevanje i rešavanje životnih zavrzlama. Nekada sam mislila da biti profesor matematike znači živeti u Hramu znanja. Predavati  matematičkim odeljenjima. Ili predavati na fakultetu. Imati najbolje učenike. I sa njima divno rešavati neke najdublje matematičke zavrzlame. Kada sam stigla u školu, dobila sam razna odeljenja. I montere. I tzv. izbeglička odeljenja. Sa kojima sam radila matematiku neke druge vrste.

A moje kolege su na odmorima, umesto nekih dubokoumnih razgovora koje sam očekivala, razgovarale o markama, džakovima krompira, šećera i kupusa. I to je bilo prvo i najveće  razočaranje mog života. Pitala sam se kako mi niko nije rekao šta znači biti profesor matematike. Osim imati veliki raspust. A pitala sam se i kako ovu teu nikada nisam promislila malo dublje.

Zato i pričam o ovom paketu. Zato što kao profesorka matematike imam odgovornost da nas usmerim na zdravorazumsko razmišljanje. Da vas, pre nego što upišete fakultet ili master pitam da li znate šta vaš paket aranžman znači? Ili pre nego što odlučite gde ćete da radite? Gde da živite? Da vas pitam kako izgleda jedan dan u tom paketu? Šta ćete raditi? Sa kim ćete biti? I kako se to slaže sa vama i vašim bićem?

I možda je stvarno dobro odgovoriti na ona fb pitanja o vašem željenom pozivu. Šta misli društvo? A šta misle prijatelji? Njihovi partneri? A šta misle oni koji su već stigli tamo? Šta im se oko tog paketa sviđa? A šta im se baš i ne sviđa?

Vidim i da nisam jedino ja očekivala da ću po ulasku u svet rada nastaviti sa nekim velikim učenjima. Mnogi moji heroji imaju slična očekivanja. Sa jednom mladom ženom već 2-3 godine pričam na ovu temu. Bila je super odličan đak. Učila je i masterirala svašta. I baš kao što sam ja očekivala da stignem u hram znanja, tako i ona očekuje nekog super genijalnog šefa. Velikog čoveka. Koji će je naučiti nekim super moćima. A ona će raditi neke velike zadatke. Zanimljive, saznajne, dinamične, uzbudljive. Od kojih se raste. Napreduje. Govore svi  njeni jezici. I to naravno u dinamičnom i živahnom okruženju.

Do sada je promenila desetak firmi. Državni posao. Lokalna administracija. Mali biznis. Veliki biznis. Korporacija. Španija. Beograd. U potrazi za velikim poslom. I velikim učenjem. Ja joj već 3 godine ponavljam da nema velikih poslova. A naročito da više nema gradiva. U obliku u kojem ga ona učekuje. Pričam joj kako smo mi ljudi majstori mistifikacije. Lažnog predstavljanja. Neki ljudi su prosto maestralni PR-ovi samima sebi.  Pa od svog bavljenja naprave nešto ogromantno. Signifikatno. Neponovljivo. Počevši od žena, koje operu 3 mašine veša. Pa nadalje.

Ja sam inače studirala fakultet na kojem je skoro svaki predmet bilo skoro nemoguće položiti. Analiza 1 – barem godinu dana. Geometriju je polagao jedan student godišnje. Ili nijedan. Kod čuvene Mileve Prvanović. Većinu ispita na matematici polagao je jedan ili ni jedan student. I ako bih poverovala u ono što ljudi govore, ne bih izašla ni na jedan ispit. A ja sam sve svoje ispite položila iz cuga. Samo zato što nisam slušala zabrinute narikače. Ni one koji su sami svoji PR-ovi.

Nema tog velikog znanja koje ne može da razume prosečno inteligentno dete od 8 godina. Tvrdim. To je najveće učenje koje sam dobila na matematičkom fakultetu.  Ima samo predavača koji ga baš nisu najbolje razumeli. Pa im je lakše da ga proglase teškim i komplikovanim.

I tako je ova mlada žena koja je tražila te neke „velike“ poslove, videla da su velike samo reči. I da su zvučne samo pozicije. Da su danas skoro svi poslovi isti. Naročito kancelarijski. Pišu se neki mailovi. Organizuju se neki skupovi. Poručuje se neki ketering. I neko štampanje.

Da biste bili srećni, potrebno je da svakoga dana radite ono što se vama čini smislenim.  Ono što rado radite. I što čini da osećate da niste protraćili dan. I da osećate da ste dan po dan bolji i veštiji u tom bavljenju. Potrebno je da volite branšu u kojoj ste. Da volite proizvod. I naročito da volite ljude sa kojima radite. I za koje radite. Da ne kažem ciljnu grupu. Jer, što jedna moja prijateljica reče: danas živimo u svetu ciljnih grupa.

Nakon odlaska iz škole, šest godina života sam provela u undergroundu mog života. U kultnoj novosadskoj kafani. Zvanoj Crni Bik. I dok sam iz podruma Crnog Bika maštala o sreći, činilo mi se da je srećan svako ko je iznad zemlje. Matičari, bankari, Ligaši, poštari, razni činovnici. Koji su svoje pauze provodili u Biku. Činilo mi se da je blago svima njima. Jadna mala ja. Matematičarka. Takmičarka. Bez mesta pod Suncem.

A kada sam iz Crnog Bika otišla u belu Banovinu, onda sam tek shvatila gde sam. Šta znači raditi u kancelariji? Meni koja sam do tada svaki svoj dinar, marku ili euro zaradila davanjem cele sebe, svog srca, svog znanja, svog tela, glasa, šetnja hodnicima Banovine je izgledala kao kostimirani godišnji odmor. Na prethodnim radnim mestima sam naučila da ne mogu ni u toalet da odem na miru. Bez da me sagovornik ne čeka ispred. Ili mi dovikuje nešto. A ja vičem: evo sad ću. U Banovini me niko nije čekao. Nigde. Mogla sam da sedim. Da idem na pauzu. Da radim šta hoću. Da ne radim ništa. Ali unutar te moje lepe bele Banovine. I da za to dobijam najveću platu ikada. I da pri tom nemam skoro nikakve odgovornosti. Vrlo čudan osećaj. Meni ni malo prijatan.

A naročito mi nije prijalo čekanje da prođe to moje ograničeno švrćkanje po Banovini. Da dođe neko pristojno vreme da idem kući. A najteže su mi padala ćaskanja sa kolegama. O mamama. Svekrvama. I o godišnjim odmorima. Uh. Stidela sam se od same sebe. Kako traćim život. I kakve divane vodim.

Isto sam se osećala i u fensi svetu donatorskih projekata. U militantnom mučeništvu. U svetu gde je esencijalno da budeš sam svoj PR. Da sav taj nerad ili  mali rad, predstaviš i odglumiš kao neki veliki zajapureni rad. Uh. Ništa me nije umaralo kao taj performans. Zbog kojeg sam uostalom i otišla iz tog sveta. To me je umaralo najviše na svetu. Svaki dan sam bila spremna da me se posle posla iznese na nosilima.

I koliko sam se puta u tim naizgled fensi svetovima zastidela sebe. I pevala: Oprosti mi pape. Oprosti mi Crni Biče. Ti Akademijo. Nauka i Umetnosti. Akademijo velikih razgovora. Mestu dobre muzike. Zanimljivih sagovornika. Što sam se više penjala na društvenoj lestvici, praznije sam razgovore vodila. Uh. Što me je to rastuživalo. I što je vreme više odmicalo, sve sam više poštovala Crni Bik. I svakog njegovog gosta. I svako učenje koje sam u njemu dobila. A dobila sam beskrajno mnogo. Samo ne u obliku gradiva. Žao mi je što to tada nisam mogla da skapiram. Da sam u sred najvećih životnih učenja. I građenja.

U svakom slučaju, naučila sam da ne dobijam tamo gde očekujem. I obrnuto. Da dobijam od onih od kojih najmanje očekujem. Jedan takav me je uostalom i odveo iz Crnog Bika. U belu Banovinu. A naučila sam i da je životno gradivo za nijansu drugačije od onog koje smo naučili da dobijamo u školi. Pa ga zato često ne prepoznamo.

Zato sve ovo i pišem. Zato što je neizrecivo važno da razumemo svoj paket aranžman. Koji nam neće napraviti i osmisliti neka turistička agencija. A mi imati priliku da se butimo i durimo.  Što nam baš i nisu najbolje smislili. Ovaj aranžman pravimo sami. I zato je važno da razumemo. Šta znači živeti u NY? Biti režiser? Šišati pse? I zato je važno da pričamo sa onima koji žive u NY. I sa onima koji su se iz NY vratili. Da nam kažu šta ih je odvelo u NY? A šta ih je vratilo nazad? Da pričamo sa režiserom. Sa ljudima u pet prodavnici.

Da bismo ovo dobro uradili, potrebno je da uradimo jednu predvežbu. Da neko vreme pratimo i osluškujemo šta nas raduje? A šta nas ni malo ne raduje? I šta nam drenira životnu snagu? A šta nas okrepljuje i puni?

Ja sam sebe baš tako i napravila. Tako što sam razumela moj paket radovanja. Mene silno raduje da čitam. Da pišem. Da razumem. I da rešavam zavrzlame. Da imam suštinske razmene sa bliskim ljudima. Da zajedno kužimo svijet. Da idem na radionice. Da učim od velikih majstora. Da vežbam yogu. Da vozim bajk. Da plivam. Da plešem. I da idem na Kalenić pijacu.

Osećala sam da traćim dragoceni život kad god sam slušala o temama koje me ne zanimaju. O politici. Na primer. Dreniralo mi je životnu radost da slušam prazne priče. Šta radi ovaj ili onaj. Da slušam kukanje o nemogućnostima. Da učestvujem u „malim“ kancelarijskim ćaskanjima. O svekrvama. O mamama. O godišnjim odmorima. I o nedobrim muževima. A najviše životne energije mi je oticalo da se pravim da radim. Da sedim za kompjuterom. I da čekam da mi život prođe. Posle ovakvog sata mogli su me na nosilima izneti. I to bi mi bilo jednako strašno u Njujorku. I pod Ajfelovim tornjem. I nikoji godišnji odmor mi ne bi pomogao.

Za moj paket je možda najvažnije od svega da budem slobodna. U stvaranju. U kretanju. U svom izrazu. U svojoj rečenici. Da ja budem ta koja će praviti pravila. Koja ću vrlo posvećeno poštovati. Ili unapređivati. Umesto da mi ih postavi neka strašna šefica. Čije ću zadatke izvršavati.

I hvala onoj mudroj ženi sa početka teksta. Što me je pre četvrt veka naučila da od sebe nema bega. Ni na kakvo fensi mesto. I baš zato što me toliko iritira mitologizacija godišnjih odmora. Tako sam i došla do moje zlatne rečenice: Dobar dan po dobar dan – dobar život. Ne može se od  nesrećne svakodnevice napraviti dobar odmor.

Kada sam izlistala svoj paket radovanja, pitala sam se kako bih od njega mogla da napravim dobro življenje? To je bilo veliko i mudro pitanje. A onda sam na njega odgovarala. I tako sam polako, dan po dan, prateći svoju radost, napravila svoj jedinstveni neponovljivi paket.

U kojem imam nekoliko izraza. Od kojih skoro sve obožavam. Da učim. Da pišem. U tišini. U osami. I taman kada sebi podarim dovoljno osame, poželim se sveta. Heroja. Da podelim to što sam u osami spoznala. Delim to sa herojima uživo. Na radionicama. To najviše obožavam. A bogami obožavam da se delim i virtuelno. Da delim moje tekstove. Knjige. Zahvaljujući njima stvaram nove prijatelje. Srodne duše. Svoju zajednicu.

A kada se tako dobro i po svim pitanjima razmenim, ponovo se zaželim osame. Ređanja uvida. Novih ideja. I moj muškarac je otelotvorenje ovog paketa. Dok po cele dane težimo da razumemo sebe. Nas. I svet oko nas.

Shvatila sam i da mi je potrebno da se na nedeljnom nivou razmenjujem sa svetom. Zato sam i uvela projekat Happy Monday. Kada delim svoje radove. Nije mi bilo dobro kada sam pisala roman u osami. Nekoliko meseci bez razmene sa ljudima me je ispraznilo. Pa sam se vratila na moj stari dobri Happy Monday.

I volim sve, ali skoro sve elemente mog paket aranžmana. Osim što nekada malo odugovlačim da napišem beleške sa individualnih susreta. Jer mi uvek bude jača moja priča u glavi. I bude mi dosta pisanja. I gledanja u slova. Pa moje biće poželi da se malo pokrene. Izigra. Izvoza.

A kad smo već kod fb razglednice mog bavljenja, moj muškarac bi vam rekao da stalno radim. Da  zajedno ustajemo zajedno u 4: 43. Svakoga dana. Da i kada sam slobodna, radim po ceo dan. Da pišem. Učim. Vežbam. Preslišavam se.

Moja sestra bi  vam rekla da sam se mnogo utripovala oko te moje esejistike. Da živim mimo sveta. Da radim kada niko drugi ne radi. I obrnuto. Da mi je glavni rad subotom. I nedeljom. I da nikada ne zna u kojoj sam vremenskoj zoni.

Moji prijatelji rekli bi vam da sam uglavnom zauzeta. I da nikada nemam vremena da se vidim onako. Da je sa mnom uvek neki projekat. Da ne znaju baš tačno šta radim. Ali da se najčešće ne javljam na telefon.  Pretpostavljaju da pišem. Ili da držim radionice.

Majstori koji rade preko puta mog prozora rekli bi vam da ne radim ništa. Da po celi dan ležim u krevetu. Ili da nešto pričam sa ljudima. I da se dosta često švrćkam biciklom.

A ja bih vam rekla da sam vrlo posvećena svom pozivu. Da nas srećno sretnem i vrcavo raspletem. Kada me nakon 10 sati radionice moj muškarac pita da li sam se umorila, kažem da nisam. Njega to nervira. Moli me da barem jednom kažem da jesam. Podsetim ga da nas ne umara rad. Nego ideja da rad umara. Mene umaraju druge stvari. Besmisleni razgovori. Čekanje. I posao koji nije moj.

Umalo da zaboravim da vas pitam. Ruku na srce, šta vas sada loži? Za čim čeznete? Šta želite? I samo da vas podsetim, pazite šta želite. Sigurno će vam se ostvariti.

Ako ste pred nekim odlukama, predlažem vam da se malo pozabavite paketom. Jer ništa nije onako kako nam se čini. I često je baš suprotno od onog što nam se čini.

I setite se one super fotografije sa društvenih mreža. Balerine sa ranjenim prstićima ispod glamuroznih baletanki. Poenta je da znate koliko ste radi da platite svoj pakete. And don’t do the crime. If you can’t do the time.

Napravite fb razglednicu. Šta bi reklo društvo? Šta bi rekla vaša mama? Šta biste rekli vi? A šta vaš partner? I što je najvažnije, kako se to slaže sa vašim paketom sviđanja? I podelite je sa svetom. Dosta smo jedni drugima davali lažne recepte. I pričali neistine o našim paketima.

I pre nego što uzmete kredit da biste otputovali na neko egzotično mesto, pričajte sa sobom. Šta vam treba? Čega ste zaista gladni? Pa proverite da li se to nalazi na nekoj egzotičnoj ležaljci? Ili na nekom ušuškanom mestu? Sa nekom bliskom osobom? Ili nešto treće?

A u svakom slučaju napravite sebi dobar dan. Jer, dobar dan po dobar dan – dobar život. A od dobrog života vam ne treba od-mor. Jer nema te more od koje treba da odete. Eto, sad znate gde ću na odmor.

Beograd, 7. jun 2017.