Ova priča ide u paru sa prethodnom pričom Stilske vežbe. U kojoj sam pričala o tome koliko je važno izlaziti iz sebe. Razumeti ljude koji su drugačiji od nas. Otvoriti se za različitosti. Za ono što nismo mi. Nije lako – ali vredi. Zato što od toga rastemo. Izlazimo iz sebe.
Ova priča ne samo da ide u paru sa prethodnom pričom. Nego je njena prethodnica. Redosled je vrlo važan. Prvo je na redu ulazak u sebe. Podsećanje na naš poziv. Na našu istinu. Pa tek onda sledi postavljanje namere. Da je pošaljemo u svet. Pa je onda na redu izlazak napolje. U svet. Širenje nas u svet. I nalaženje prave mere da komuniciramo sebe. I svoju istinu. U svetu koji je često drugačiji od nas.
Ova priča se bavi time kako da budemo mi? Kako da živimo sebe? U svetu koji je vrlo često drugačiji od nas. Ova priča se bavi razvojem ličnog stila. Da bi tek potom usledile stilske vežbe. A kako razvijamo lični stil? Iz onoga što rado radimo. Iz onoga što radimo kad ništa ne radimo. Iz naših prirodnih sklonosti. I iz isceljenja naših rana. Iz onoga što radimo da naša bol umine. Tako nekako.
Čim sam završila prošli tekst o izlascima iz sebe, osetila sam da nešto nedostaje. Da nije gotov. A onda je moj muškarac otvorio svoju temu. Instrument. Orkestar. Način sviranja.
Sa 12 godina je već svirao solo-instrument. Prim tamburu. U porodičnom orkestru. Koji su činili njegov otac, deda, stric i stariji brat. Zarađivali su novac. Od kojeg je živela njegova porodica. Što bi danas rekli – dečiji rad. Od prvih dana njegovog kafanskog sviračkog života preuzeo je vođstvo u orkestru. Solo-deonice. On je bio taj koji je prilazio gostima. Razvijao repertoar. Način komunikacije sa gostima. Pregovarao sa kafedžijama. Od prvih dana je znao da nađe žicu gostima. Da im pogodi omiljene pesme. I da dobije novac od njih. Polako je postajao kapelnik. Kako on to zove. Odnosno koncert-majstor. I virtuoz. Kako ja razumem.
Decenijama je živeo od muzike. Hranio porodicu. Kućio kuću. Pomagao druge članove porodice u ona smutna vremena. Muzika ga je odvela i u Dansku. Njegova druga žena Mete je iz velike muzičke porodice. Okupljene oko čuvenog orkestra balalajki Pavlovski. Pa je neko vreme svirao sa njima.
Priča mi kako se mučio sa Pavlovskima. On koji je apsolutni sluhista. Koji svira isključivo na sluh. Beskrajno dugačke i komplikovane melodije. Kao Koncert za domru. Jebote. I dalje ne mogu da razumem kako neko može da pohrani toliko muzike u sebi. A Pavlovski muzičari su čitali note. I nisu svirali na sluh. Pa je i on počeo da uči note. Da vežba. I da paralelno sa notama, kupuje ploče. Da bi slušao muziku koju je trebao da svira.
Nije mu bilo lako ni da prati dirigenta. Zato što je navikao da on diriguje. On ne miruje ni kada poručuje muziku kod svojih kolega. Nego im nežno daje instrukcije. Aranžira ih. Diriguje. Kako da sviraju. Odjednom je trebao da sluša nekog drugog dirigenta. Da čita note. I da ne svira na sluh. Nije mu to bilo lako. Nikako. Ali se zaljubio u balalajku. Uskoro je završio ovaj eksperiment sa orkestrom Pavlovski. I vratio se svojoj muzici. Kafani Hercegovina. U kopenhagenskom parku Tivoli.
Poslednjih nekoliko godina mu se desio novi orkestar. Njegova balalajka srela se sa gitarom i basom. Sa njegova dva prijatelja. Formacija kao Cigani Ivanovići. Počeo je da svira na novi način. Virtuozne i vrlo zahtevne kompozicije. Ciganske. Balkanske. Ruske. Polako su se razigravali prsti. Koji su prestali da sviraju nakon zatvaranja Hercegovine. Vraćao se muzici. Vrlo zahtevnoj. Koja je zahtevala virtuoza. Počeo je da vežba. I uživao je u probama sa svojim drugarima. U novoj muzici. U muzici uopšte.
Ponovo je izlazio iz sebe. Njegov prirodni sluh kombinovao se sa Vladinim notama. Aranžmanima. Njegova urođena improvizacija sa Vladinim brojanjem. Pisanjem. Bezbrojnim sveskama. I teorijom muzike. A on je vežbao. Inspiracija mu se rasplamsavala pred nove uzbudljive nastupe. A gubila se u velikim pauzama između nastupa. U Beogradu. U kojem nije našao sličan orkestar. Pa je vežbao sam. On koji ne može ni da živi sam. A kamoli da svira sam.
Od kada se nas dvoje volimo, doselio se u Beograd. I počeo da živi život virtuoza usamljenika. Baš kao što i ja pišem i stvaram u osami. Tako je i on počeo da vežba sam. I da vežba. Da svira makar na silu. I kada mu se nije sviralo. I da svake dve-tri nedelje odlazi na probe u Sombor. Ova motivacija ga je držala skoro dve godine. Bio je to još jedan izlazak iz sebe.
Poslednjih meseci je njegovo biće počelo da bojkotuje. Nije htelo da svira balalajku. Ni da je uzme u ruke. Nakon jednog nastupa samo je ostala u svom koferu. Neraspakovana. Videla sam kako se maestro muči. Bukvalno. Nekoliko puta je otvarao kofer. Uzimao balalajku. I zabrinuto je vraćao u kofer. Ništa od sviranja. Neće prsti da sviraju. Rekao je jednoga dana. I to je bilo sve. Uh. Osećala sam tu njegovu borbu. Naročito kada bi svakoga dana video mene. Kako pišem. Stvaram. Delim sa svetom. Znala sam i da ovo nije tema koju ja treba da pokrenem. Morao je da je prođe sam.
Pre neki dan u ruke mu je bukvalno uleteo jedan bas-prim. Instrument iz familije prim. Instrument na kojem je on pre pola veka počeo da svira. Kao dečak. Od kada mu je bas-prim ušao u ruke, nije ga ispustio. Vratila mu se muzika. Koju već dva meseca nije mogao da dozove. Nikojom čarolijom. Počeo je da svirucka već na željezničkoj stanici. U vozu. Dok smo se vraćali kući. Iz Sombora. U kojem mu se bas-prim sručio u krilo.
Zajedno sa bas-primom, vratila mu se i muzika. Priča mi jutros o tim izlascima iz sebe. O gubljenjima. O povratcima. Ponovo se oseća kao riba u vodi. Ponovo svira iz uživanja. Ponovo mu se svira muzika koju je svirao pre pola veka. Kojom je počinjao. Prijao bi mu i jedan pravi tamburaški orkestar. Baš kakav je imao sa tatom, dedom, stricem i starijim bratom. Još jedan bas-prim, kontra, čelo i harmonika. Na primer.
Treba mu to uživanje od sviranja. Kaže. Sviranje radi sviranja. I radi druženja. Njemu se virtuoznost nije desila planski. Od silnog vežbanja. Njegova virtuoznost je posledica mnogo dobrih svirki. Rezultat je mnogo uživanja. I druženja. A nije nindžeća virtuoznost. Od mnogog i silnog vežbanja. Od nota. Od teorija. Od brojanja. Od samoće. Objašnjava mi.
Uviđa da mu je preveliki pritisak da izvodi te prezahtevne i previrtuozne stvari. Svestan je i svog sviračkog perfekcionizma. Visokih kriterijuma. I prevelikih očekivanja od sebe. I od svog orkestra. Naročito jasno može da ih vidi pored nekih muzičara. Koji se ne opterećuju kriterijumima. Nego stanu. I sviraju. Uviđa da mu je prethodna muzička formacija stvorila preveliki pritisak. Zajedno sa njegovim perfekcionizmom. I prezahtevnim kompozicijama. Koje je trebao da izvodi pred onolikom publikom. Po pozorištima i koncertima raspoređenom. Sviđao mu se taj ambijent. Ali ga je i ledio.
Svestan je da je u ovoj formaciji sa balalajkom, gitarom i basom stigao do maksimuma. I ne vidi da može dalje da se razvija. Ne prija mu više taj ogromni trud. To usamljeničko sviranje. Ni odsustvo češćeg zajedničkog relaksiranijeg uživanja. Prevelika disciplina. Mnogo odricanja. Za nadoknadu zvanu koncert. S vremena na vreme. Ovo je postajalo štetno za njega. Telo mu se pobunilo. I odbilo da svira. A on ga je poslušao. Znao je kada valja primenjivati princip „makar na silu“. A kada ne. Nikakva sila više nije pomagala da mu se vrati inspiracija za stari način. I to je bio znak. Da je vreme da ide dalje.
Nekada je potrebno da se izgubimo da bismo se pronašli. Često vidimo ono što jesmo kroz ono što nismo. Kada ta bol prestane prevelika, ponovo se setimo ko jesmo. On se setio ko je i u Pavlovski orkestru balalajki. U kojem se zaljubio u balalajku. I u neki novi način sviranja. A evo setio se i sada. U Finoj bandi. Sa kojom se ponovo vratio muzici. Posle duge duge pauze. Nakon skoro 20 godina tišine. Nakon što se kafana Hercegovina u Kopenhagenu zatvorila, Danska nije znala da mu probudi muziku.
Muzika mu se sa Finom bandom vratila u život. Kaže. A sada je vreme da ide dalje. Jer mu celo biće tako govori. I evo njega na novom početku. Sa novim instrumentom. Koji to i nije. Sa novom muzikom. Koja mu baš i nije nova. I sa iskustvom od skoro pola veka istraživanja. Koje će svakako obogatiti njegov muzički izraz.
Ah. Koliko mi je poznata ova tema. Pričam mu o mojim izlascima iz sebe. O gubljenjima da bih se pronašla. O podsećanju na ono ko jesam. Kroz ono što nisam. Baš ga razumem. U mojoj priči radi se o devojčici koja je oduvek znala da će predavati matematiku. O drugome prosto nisam ni razmišljala. Od najmlađih dana sam bila predavač. Samouki predavač. Učila sam vršnjake da skaču na glavu. Da plivaju. Kraul. Delfin. Plivački okret. Objašnjavala sam im matematiku. Fiziku.
I tako sam ja razvila svoj predavački stil. U nekoliko navrata sam kretala da ga usavršavam. Na radionicama javnog nastupa. Moj poslednji veliki izlazak iz sebe je bio na trenerskom treningu. Kod velikog i omiljenog učitelja Tom Besta. Rešila sam da na tren sklonim svoj način. I počnem da učim iz početka. Kako Tom kaže. Kao da ni jedno predavanje nisam održala.
Uh. Koliko je to bilo zahtevno. Obuzdati i skloniti toliku izrazitost. I prerušiti je u novaštvo. U neiskustvo. Otvoriti se novom. Pravilima. Kako se stoji. Diše. Gleda. Trepće. Krešendo. Dekrešendo. Pauze. Kako se kreće po prostoru. Gestikulira. Odgovara na nezgodna pitanja. I još mnogo mnogo toga korisnog i pametnog. Uh. Koliko sam se samo mučila u ovom novačkom kostimu. Obuzdavajući četvrt veka iskustva da ne ispliva.
Sva sreća, Tom je insistirao na našoj autentičnosti. Budio ju je. I negovao. A i moje kolege su mi rečito objasnile kako osećaju tu moju imploziju. To moje potiskivanje sebe. Kao tempirana bomba. Prerušena u gomboc. Umirene ruke. Stajanje na dva-tri položaja. Umesto kompletnog performansa rukama i nogama. Licem. Očima. Celim bićem.
Od moje sapete energije nisu stigli ni da prate šta govorim. Tada mi je postalo jasno da moja publika oseća isto što i ja osećam. I tada sam shvatila da mi džaba svo znanje ako nemam dobro stanje. Pa sam ponovo sklonila učenja od pola godine trenerskog treninga. I vratila se sebi. Svom dobrom stanju. Ah. Miline. Što je lepo vratiti se kući.
Moji izlasci iz sebe dešavali su se i kada sam radila u paru. Iako sam volela moje partnere, teško mi je padalo da usklađujem i obuzdavam svoju energiju. Pa sam se vratila sebi. I svom neobuzdanom izrazu. Teško mi je pao i izlazak koji sam napravila početkom ove godine. Snimajući se kamerom. Zato što su me mnogi glasovi dozivali da se izrazim na novi način. A to prosto nije moj izraz. Ja nikada ne gledam video. Ni filmove. Ja sam čitač. Idem u pozorište. I držim radionice. Živi nastup. Živa energija. Živa razmena.
Od snimanja kamerom sam se sva sledila. Opet je trebalo da obuzdam energiju. Da se krećem smanjenim intenzitetom. Da umirim ruke. Da radim bez „goriva“. Bez živih ljudi oko mene. Koji me nadahnjuju. I zanose. I tako sam ponovo ušla u imploziju. Kao sa trenerskog treninga. Kao da mi je neko vezao ruke. I noge. I stegao grlo. Uh. Pa sam se u jednom momentu pustila. I počela da pričam slobodnije. Razigranije.
Ipak sam shvatila da ovaj način snimanja videa baš i nije moj izraz. Da stalno imam utisak da se kradem sebi. Od pisanja. Od radionica. Od života. I tako sam se presrećna vratila pisanju. Radionicama. Živoj razmeni. Još strastvenije. Zaljubljenije. Radosnije. Još svesnija blaga koje imam. Kao kada se posle duge apstinencije vratiš nekom svom milom poroku.
Ah. Koliko je važno vratiti se kući. Ali da bi čovek mogao da se vrati kući, valja s vremena na vreme i da ode od kuće. Da proba neki novi izraz. Da izađe iz sebe. Da bi se obogatio. Razvio neke nove ideje. A taj povratak sebi je potpuno božanstven. Taj bljesak jasnoće onoga što jesmo. A ne onoga što bi trebalo. I za čim tragamo. Ta naša jedinstvena i neponovljiva životna energija. Ta naša autentičnost.
Hteo bih nešto da te pitam. A ti ako imaš odgovor, odgovori mi. Ako nemaš, i to je ok. Toliko bavljenja sobom. Toliko cimanja. Toliko svega. A onda nas samo jednog dana više nema. U čemu je poenta? Pitao me je Jakov. Poslednjeg dana našeg snimanja videa.
U odjeku. Kojim pravimo tokomo života. Odgovorila sam mu bez da sam trepnula. I bez da sam razmislila. Prosto sam znala. Da je poenta u toj našoj jedinstvenoj životnoj energiji. Koju dajemo svetu. Koja se oseća i dugo nakon što nas nema. U srcima svih onih sa kojima smo se sreli. Poenta je u odjeku. A važno je i da nam se taj naš odjek sviđa. Sve ostalo prođe.
A odjek nije mala stvar. Vežbam ga svaki dan. I celu jednu godinu sa herojima. Učimo da najpre osvestimo sebe. Centar svog bića. I svoj najdublji poziv.
Moj najdublji poziv je da budem i da budim lep život.
Da nas srećno sretnem. I vrcavo raspletem.
Da dajem i da primam radosno.
A kada osvestimo svoj jedinstveni poziv, onda smo spremni za svet. Da mu se damo. Da odjeknemo svetom. Pa da se posle razmene sa svetom, opet vratimo sebi. Kući. U centar.
Ulazak u centar. U središte sebe. Podsećanje našeg najdubljeg poziva. Otvaranje svetu. Odjek. I povratak kući. To je jedan zdrav ciklus. Koji se uči celoga života. Pretpostavljam. Lako je biti meditativan na Tibetu. Kažem često herojima. Dovoljno je već da odeš na Tibet. I da sedneš pored nekog lame. Pa da se setiš sebe. I svoje istine.
Stvar je u tome što mi često zaboravimo na svoj poziv kad izađemo u svet. Svet nas nadjača svojom bukom. Pa zaboravimo naš Tibet. A poenta je upravo da se setimo svog Tibeta i na frankfurtskom aerodromu. Kad nam kasni avion. O tome se radi. Od Tibeta do Franfukrta. I između. Važno je da se setimo svog poziva i kada uđemo u odnos sa ljudima. Da budemo relaksirano predani. Razigrani i ozbiljni istovremeno. I pre svega svoji.
Kada osete čaroliju svog najdubljeg poziva, heroji budu vrlo ushićeni. Ovo je divno. Ostaćemo uvek centrirani. Nikada više nećemo dozvoliti da izgubimo centar. Kažu. A ja im kažem da će gubiti sebe i svoj centar stotinu puta. Svaki dan. Najmanje. Ali važno je da znaju da ga brzo vrate. Da se puste. I vrate kući. Tibet – Frankfurt. I između. A podsetim ih i na odjek. Da poziv treba da odjekuje svetom. I da se deli.
To je taj ciklus koji svakodnevno vežbamo. Od Tibeta. Do Frankfurta. I između. Skok u centar. Otvori. Raširi. Pusti. Vrati se nazad. Ponovo se nađi. Sa svim tim novim učenjima. Ovo je stvarni život. Život u kojem se slobodno krećemo. Ne držeći se grčevito sebe. I svoje ideje.
Većina ljudi nikada čestito ne dođe sebi. Ne oslušne svoj poziv. Pa ne smeju da izađu napolje. Boje se da neće biti ništa kod kuće kada se vrate.
Moj muškarac je vrlo dirnut zato što osećam i razumem sve te slojeve njegovog bića. Koje niko nikada nije ni naslutio. Kaže. Imao je više žena. Ja sam mu peta žena sa kojom deli život. Poslednja žena nije znala čestito ni da izgovori njegovo ime. Nije znala ni šta mu je važno. Kaže. Danas se pita kakva je to ljubav? Kako me je volela kada me nije poznavala? Kako voliš ono što ne poznaješ? Pita se.
E, to je upravo drugi deo ovog ciklusa: ulazak u sebe… otvaranje svetu… odjek.. povratak kući. A to je primanje odjeka. Jednako kako vežbamo da odjeknemo svetom učimo i da čujemo odjek nečije duše. Da vidimo otisak duše. Kada nam neko govori o sebi, o tome šta jeste, šta ga boli, šta voli… važno je da se otvorimo. Da ništa drugo na svetu ne postoji. Da celim bićem upijamo odjek nečije duše. Od toga nema snažnije razmene. To je orgazam svesnosti. Isceljenje. Taj susret dve duše. Centar. Otvaranje. Odjek. Primanje odjeka celim bićem. Vraćanje odjeka. Odjeci. Da. To bih danas rekla Jakovu. Poenta života nije samo odjek. Nego odjeci. Eto tako.
Imam jednu divnu priču. Na temu izgubljeno- nađeno. Koju sada želim da podelim sa vama. Jednom prilikom je jedan kralj raspisao konkurs za najlepšu sliku mira. Stigle su hiljade radova. Hiljade izraza mira. Jezera. Ogledala. Mora. Neba. Neuznemirenosti. Mir izvan svakog razumevanja. A pobedila je slika koja je predstavljala oluju. I mir u središtu oluje. Taj mir u središtu oluje je ipak… neuporediv.
I zato ja volim da se igram Tibetom i Frankfurtom.
Moj najdublji poziv je da napravim Tibet u Frankfurtu. I Frankfurt na Tibetu.
I da odjeknem glasovito. Da vaše biće razgalim celovito.
A moj muškarac još nije prestao da svira. Od kada mu je bas-prim uleteo u krilo. Ima tome već nekoliko dana. Upravo ulazi u sobu. I hvali se kako je preređao žice. Na svoj način. Ne treba mu pet. Dovoljno mu je četiri. Baš kao što je i na balalajci napravio neko svoje ređanje. Njegove kolege to zovu: Peričino zaigravanje. Žice od mandoline. Na balalajci. U nekom Peričinom rasporedu. O tome se u ovom tekstu radi.
I da. Ovaj tekst ide u paru sa prethodnim tekstom. I obavezno se čita pre njega. Jer je najvažnije da počnemo od sebe. Od svog poziva. A tek onda da odjekujemo. I da se uklapamo sa odjecima oko sebe. Pa da se na kraju dana ipak vratimo kući. Dok još imamo kome da se vratimo.
I ne bojte se. Slobodno odjekujte. Stilski se uklapajte. I vratite se kući. Pa ponovo. Poenta je u odjecima.
Beograd, 5. avgust 2017.