Kakva sam ja kraljica akcije bila. Ona iskonska. Sve me je interesovalo. Nisam znala šta bih pre. Pa sam htela sve. Dok se ne stropoštam. Dok ne padnem s nogu. Dok ne zaspim u stolici. Čim sednem. I pogledam u pravcu TV-a. Najduži format koji sam mogla budna da ispratim je bio i ostao crtani film.
Mojim odgajivačima nije bilo lako. Kažu. Lipsavali su pored mene. Sa mnom se nije sedelo. Pa su se delili u strelce. Slali me jednima. Drugima. Aj sad malo ti. Da se malo odmore. Da podele tu moju živu energiju. I vrlo brzo su me pustili. Da sama organizujem svoje programe. Što sam jedva dočekala. I sa obožavanjem prigrlila. Taj osećaj da sam velika. Samostalna. I svoja.
Ovaj moj iskonski nagon je i dalje jednako živahan. Mlad. I neposustao. Kuckuckuc. Unatoč protoku vremena. Uvek sam bila u nekim ogromantnim grandioznim spektakularnim projektima. Radila. Išla. Tragala. Dolazila. I ponovo odlazila. I ne sedala. I tako dok se ne stropoštam.
Svoj radni vek počela sam držeći desetak časova dnevno. Od ujutru do uveče. I subotom. I nedeljom. Predavala sam matematike. Razne. Nastavila sam u istom ritmu. Jedan posao. Drugi posao. Treći posao. Hobiji. Vannastavne aktivnosti. 120 dana bez slobodnog dana. Samo da ne sednem. I ne mirujem. Mir je za mene bio najveći nemir. I trebao mi je uvek aktuelan i živ podvig. Ti moji lični podvizi su me posebno ložili. Bez njih sam bila nekako čudno prazna. Obična. Nedovoljno uzbudljiva samoj sebi.
Moja energija ima neku svoju ćud. Ne podudara se sa većinskim tokovima. Ni na dnevnom, ni na opštem nivou. I dalje učim da vozim i da poštujem svoje stakato ritmove. Bez da se ogledam u ritmovima drugih. Često precenim svoju životnu snagu. S vremena na vreme mi se desi da prosto onemoćam. Da ostanem bez energije. Daleko od kuće. Zadesim se bajkom na pola puta kod Ostružnice. Pitajući se: šta se sada radi? Pa se vratim kući karavan taksijem. Sa biciklom u gepeku. Ili uteram bajk u prevoz. I uvek sam bila beskrajno zahvalna tolerantnim Beograđanima. Koji su navikli na razna čuda. Pa su me uvek blagonaklono gledali. Ili mi nudili pomoć. U tim mojim momentima javne rehabilitacije.
Ta moja crvena lampica ima neku svoju ćud. I nema onaj deo upozorenja. Koji najavljuje rezervu. Da ostajem bez goriva. A možda je samo ne vidim dobro. Crvena lampica u crvenom životu i ne dolazi toliko do izražaja. Sve nešto razmišljam da je ofarbam u zeleno. Da je bolje vidim.
A u stvari ni sama ne znam da li želim da je vidim. Jer je taj osećaj kada tačno pogodim svoje nepredvidive energetske kapacitete potpuno blažen. Božanstveno neuporediv. Taj osećaj kada potrošim skoro svu energiju. A ipak imam energije da stignem kući. Da sednem. I da zaspim. Taj san pravednika. Bez misli. Bez snova.
Najbliži je osećaju koju sam čula u nekom davnom vicu. Kada su Muju pitali zašto nosi cipele dva broja manje. Zbog tog osećaja… ajoooj olakšanja kada ih skine. Lepo im je objasnio Mujo. Iz tog osećaja vam sada i pišem. Ajoooj olakšanja. Zato vam i pišem. Da ga zabeležim. Da ga ne zaboravim. Još bolje razumem. I podelim.
Sinoć sam završila jedan takav uskovitlani turnus. Tekli su svi ritmovi. Počevši od mirnog ranoseptembarskog razgibavanja. Preko stakata. Stakato. Stakato. Pa haos. Rastakanje. A onda je usledio lirski rasplet. I sve je bilo uzbudljivo. Dramatično. Zanimljivo. Nepredvidivo. Zapleti. Raspleti. Piano. Forte. Fortissimo. Intenzivno. Kad život preuzme orkestraciju u svoje ruke. Pa složi kockice i ove. I one. I složilo se sve. Što se tokom vremena razbacavalo. I to tačno pred poletanje mog muškarca u Kopenhagen. U minut.
I kako bi ugođaj uzbudljivog fortissima bio potpun, u posledenjem minutu pred poletanje aviona stigla je i upravo sašivena futrola za njegov novi bas-prim. Kao u efektnom završetku simfonije. Bojan uleće kolima do aerodromskih vrata. Marija istrčava. Mi je grlimo. Ubacujemo instrument. I paf. Poletanje.
Pomislila sam da je pravi čas za povratak kući. Za sleganje sve te energije. Danima uskovitlavane. Kad sam se setila da sam isplanirala odlazak na jednu radionicu. Na kojoj sam potvrdila svoje prisustvo. Ah. Radoznalost ubija mačku. Kažu. A mene je radoznalost odvela u moju crvenu zonu. Stigla sam na radionicu. Poslednjom energijom. Sela. I to je bilo to. Uh. Ah. To je ono moje pitanje. Šta se sada radi? Nisam imala energije ni da trepnem. A kamoli da sedim.
U međuvremenu se promenilo i godišnje doba. Sa leta na poznu jesen. U prevozu su mi ljudi ustali da sednem. Bez da sam išta rekla. Videla se ta pozna jesen u celom mom držanju. Skoro da sam zaspala. I provozala se nekoliko krugova po gradu. Ali nisam. Stigla sam kući. Nogu pred nogu.
Probudila sam se u sivo-braon-neprozirnom kišnom danu. Uključila grejanje. I prepustila se miru. Od olakšanja. Od ispunjenja. Od svega. To je taj mir koji volim. Mir olakšanja. U kojem znam da uživam nekoliko dana. A onda se polako razgibavam. I spremna sam za dalje. Za nove ritmove. Loženja. Podvige. Ushićenja.
Da. To je moja mera mira. Nakon neke lepe velike akcije. Nekoliko dana. Tri. Četiri. Pet. Pa ponovo. 3-2-1. Akcija.
Možete samo da zamislite koliko mi nisu lako padali školski raspusti. Dva i po meseca. Majko mila. Uvek sam se pitala ko je izmislio tolike raspuste? I čemu? Posle onolikih aktivnosti. Škole. Sekcija. Hobija. Neprekidnih đirova. Odjednom ništa. Ni škole. Ni sekcije. Ni hobija. Ni ekipe. Uvek mi je bilo prešokantno to kočenje sa 220 na sat. Sa 220 na nulu. Na polaki ritam leta.
Nije mi bilo druge nego da idem na Štrand. Svaki dan. Od ujutru do uveče. I kada je padala kiša. I kada je bilo oblačno. Koliko puta sam bila jedini posetilac. Sa domarom Pištom. Sa njegovom nevidljivom ženom. Koja nikada nije izlazila iz kuće. I sa apolonski građenim čuvarom plaže. Lepim Borom. Kako smo ga zvali.
Nikada nisam razumela zašto ljudi tako luduju za letom. Za velikim raspustom. Meni to vrlo brzo dosadi. Štrand. More. Vozi. Plivaj. Skači. Kafeniši. Čitaj. Dva i po meseca. Te jedno – te isto. Jebote. Dokle? Pitam se ja. Padne mi tonus. Ponestane mi smislenih aktivnosti. Podviga. Uzbuđenja. Loženja. Druženja. Radosti. Ostvarenja. Lepo moja prijateljica Seka kaže da je leto lenštinsko godišnje doba. Tako i ja mislim. Da izvinu svi koji vole leto.
U tim letnjim prazninama osećam da imam gospodara. Koji se zove Leto. Naročito Zenit Leta. Određuje mi raspored. Kretanje. Hoću da implodiram. Kao tigar u kavezu sam u tim ohlađenim prostorima. Puna energije. Stavljene u zamrzivač. Kao zamrznuta lava. Tako nekako.
A bogami i zimski blagdani imaju svoju prazninu. Kada na sve strane iskače onaj koka-kola ambijent. Srećna lica najsrećnijih porodica. Sa zlatnim retriverima. U božanstvenim kućama. Zavejanim snegom. Koje mirišu na cimet. Na kolačiće od đumbira. I màme deda mraza da im dođe. Na okićena vrata. Ah. I to je jedno ogromno kočenje. Meni nimalo lako. Sa decemabarskih 220 na sat. Na januarsku nulu. Okovanost. Sedenje. Jedenje. Druženje oko trpeze. Do kraja januara. Do pola februara. Ah.
Dugo sam mislila da sa mnom nešto nije u redu. Svi vole leto. Nove godine. Blagdane. Svi se raduju. Osim mene. Meni se plakalo i na pomen raspusta. I letnjeg. I zimskog. A naročito letnjeg. Koliko mi je samo laknulo kad sam čula da mnogi imaju prazničnu depresiju. Pad od pada energije. Radeći sa ljudima uverila sam se da mnogi imaju sličnu temu kao i ja. Naročito oni koji vole svoj posao. I oni koji su naučili da se zatrpavaju poslom. I oni kojima je potrebna ta vrsta adrenalina. Podvig. Borba. Uzbuđenje. I oni koji ne bi da misle. O sebi i o svom životu. I oni kojima kod kuće baš i nije neka novogodišnja idila. I mnogi mnogi drugi.
Pričam o ovoj temi sa mojim vrlo aktivnim prijateljicama. Koje nose bedževe Pčelica. Matica. Radilica. Vrednica. Pitam ih o mirnim ritmovima. O raspustima. O prazničnim prazninama. Kako ih podnose? Prepoznajem skoro istovetni lanac praznine. Svi oko nas se lože na predstojeće praznike. Došlo je vreme uživanja. Za sve. Osim za nas. Frustrira nas ta ideja da je došlo vreme uživanja. A mi ne uživamo. Pa se onda dodatno nerviramo. Zato što ne uživamo. Iako bi „trebalo“. Dok svi oko nas uživaju. U odmoru. U miru. U neaktivnosti. Da ne kažem neradu. Pa se pitamo šta to sa nama nije ok. Jer svako normalan bi sada trebalo da uživa. A mi čak ne možemo ni da izgovorimo. Da nam praznici baš i nisu neko uživanje. Naprotiv. Da su jedno veliko, teško i dugačko smaranje.
Život je izgleda baš želeo da zavolim te velike raspuste. I uporno mi nije dao radim leti. Ni zimi. Kada se meni naročito radilo. Trebalo mi je skoro pola veka da prihvatim, razumem i zavolim mirnije ritmove. Mirni ritam je bio moj najveći izazov i u plesu ritmova. Nakon lirskog izraza i malog udaha i odaha uglavom sam istrčavala napolje. Skakala na bicikl. I odlazila u dan. Kao što sam se i na yoga časovima pitala čemu služi to beskrajno zajedničko ležanje u položaju mrtvaca. Kontala sam da to možemo da uradimo i za domaći. I da ga spojimo sa spavanjem.
Rezultat mog nekadašnjeg kretanja prostorom i vremenom bio je da se ničega nisam sećala. Samo sam išla. I dolazila. I odlazila. I sedala. I zaspavala. I nikada nisam imala priliku da promislim ono što je bilo. A čim bih se probudila, smišljala sam novo. I odmah pravila novo. I išla dalje u nove avanture i podvige.
I tek kada sam na mojim radionicama sasvim slučajno, bez plana i namere, počela da pričam priče iz svog života, shvatila sam koliko ih ima. Kojom god temom da smo se bavili, ja sam je proživela. I imala neku svoju priču. Kao broj 1. Iz Alan Forda. A onda sam poželela da ih zapišem. Da mi ne iščile. Pa sam poželela mir. Neuznemireni mir. Da poređam sve te moje kilometre. Doživljaje. Sve te priče. Bio je to prvi mir koji sam mogla da podnesem. Koji mi je trebao. I u kojem sam mogla da uživam.
Da. Trebalo mi je skoro pola veka da razumem mir. Ne kao matoroću. Ne kao umor. Ne kao bezidejnost. Ne kao smor. Dugo sam mir povezivala samo sa njegovom senovitom stranom. Sa letargijom. Bezenergetskim stanjem. Neutelovljenošću. Prazninom. Sa izgubljenošću u polju oko mene. U opštem kalendaru. Koji mojoj životnoj energiji prosto nametne mir. Raspust. Letnji. Zimski. Novu godinu. Okovanost.
Počela sam da razumevam mir. Mir koji nije odsustvo energije. Nego je upravo puno prisustvo energije. Koje mi dozvoljava da se povežem i sa sobom. I sa poljem izvan mene. Sa svojim višim izrazima.
I upravo sam tek u miru videla svoje beskraje. I osetila moć. Koja mi se ulila kada sam pustila svoju prazninu da se isprazni. I kada sam odolela iskušenju da ispunim svoju prazninu. Tada mi se moje biće obelodanilo vrlo jasno. Kao neka nova moć. Ah. Kakav je to fleš bio. Kakva punina. Kad sam pustila svoju prazninu. Da se isprazni. I zaokruži.
Odjednom sam praznične praznine počela da doživljavam kao vreme za sleganje i slaganje svakodnevice. Da joj jasnije vidim obrise. Da je napišem. Poređam. I razumem. A ugledam tada i neke delove svog života koje sam možda malo zaboravila. Možda kuću. Koju sam malo smetnula s uma. Ili odnose sa najbližima. Koji zahtevaju pažnju. Ljubav. Ili moje telo. Ili shvatim da sam zaboravila da se igram. Da se glupiram. Da pravim sebi garderobu. Da radim ništa. Da ne radim nešto. Mirni ritmovi su divna prilika da izađem iz TO DO lista. Iz automatike. Iz mehaničkog života. Da se ponovo povežem sa sobom. Sa većim poljem. Sa novom puninom. Koju sam u međuvremenu razvila.
I počinjem polako da u prazničnoj praznini vidim taj pun krug. Čitav beskraj. Od totalnog tempa. Koji obožavam. I sa kojim sam rođena. Do mira. Tišine. Na koji sam se učila. I učila. I polako naučila.
Shvatila sam da moj mir treba da prati moju energiju. I moje ritmove. Zato sam i napravila svoj kalendar. Koji poštuje opšti kalendar. Godišnja doba. Ali nije nužno u skladu sa njima. Radim u vreme kada većina ljudi odmara. Vikendom. Ranom zorom. Popodne. Radila bih i tokom raspusta. Da mi kalendar dozvoljava. Međutim, život izgleda hoće da tokom raspusta radim nešto drugo. Pa sam našla svoj izraz. Moj mir. Moje pisanje. Koje mogu da praktikujem uvek. I 31. decembra. I 1. januara. I 10. jula. Važno je samo da osluškujem i negujem svoje Muze. I da im pravim divan ambijent.
Moj mir nije nepomični mir. Kako sam nekada mislila da mir treba da izgleda. Moj mir je aktivni mir. U kojem se odnosim spram sebe. I svojih želja. I svojih potreba. Pišem. Vežbam. Ležim u položaju mrtvaca. Meditiram. I u tom mom miru se zasitim sebe. I svojih misli. I toliko se zaželim ljudi. Da prosto ne mogu da ih dočekam. Ljude. Rad. Razmenu enerije. Ideja. Umor.
Tada uhvatim sebe kako držim radionice na plažama. Kako držim banku na skupovima. Smaram prijatelje koji uopšte nisu iz te farbe. I već pred kraj leta počinjem da se mrštim. Durim. Aman zaman ljudi. Pa dokle više da se odmaramo. Hajde da radimo. A kada prva grupa dođe… čista ekstaza. Zatrčim se. Sve ih izljubim. I zagrlim. I kažem koliko mi znači naša razmena.
Tada se setim mog davnog prijatelja Dade. Izgledao je isto kao Kejt Ričards. I ceo svoj život je posvetio istraživanjima različitih stanja svesnosti. Eksperimentisao je sa mnogim opijatima. Sa svih kontinenata. Nikada ga nisam doživljavala kao zavisnika. Kao nekoga ko ima problem. On je prosto bio naučnik. Posvećenik. Istraživač različitih kultura. I njihovih izlazaka iz obične svesnosti. Živeo je i drugovao sa raznim šamanskim plemenima. I nikada nije planirao da živi neki drugi život.
Ipak je s vremena na vreme pravio pauze. Živeo „normalnim“ životom. Čistio se. Nije koristio ništa. Furao „poslovnu“ varijantu. Želela sam to da razumem. Čemu ti služe te pauze? Kada ćeš se ionako vratiti istom životu. Pitala sam ga. Zbog fleša. Taj fleš nakon što se telo očisti je neopisiv. Ni sa čim uporediv. Objasnio mi je Dada.
To je taj fleš. Koji stiže nakon mira. Tako sam i zavolela mir. Zbog tog osećaja kada ponovo uđeš u ritam koji najviše voliš. Taj neuporedivi osećaj kada se biće odmori. I zaželi.
A sada mi je dosta mira. Odmorila sam se. A u međuvremenu je i sunce izašlo. Idem ponovo međ’ ljude. Sutra me čeka radionica. Mudrost srca. Radionica 11. To su sad već velike razmene. Divna stanja svesnosti. Uporediva sa onim Dadinim šamanskim izletima. Samo neuporedivo zdraviji. Ihaaaj. Eh. Kada ih sve izgrlim. I izljubim. Nakon dvomesečne pauze. Pa to je stvarno fleš. Neuporediv.
I eto kako to kod mene ide. Počela sam da pišem tekst iz takoreći obamrlosti. Kao iz vica. Iz onog osećaja: ajooj olakšanja. Bez misli. Bez planova. Bez akcije. Odmorila sam se. Poređala tekst sa kojim sam rezonovala. Prošla sam kroz moj mir od 3 dana. I spremna sam za dalje. Danas ću se još malo razgibavati u laganom ritmu toka. I polako ulazim u sutrašnju ekstazu.
A u međuvremenu je i pozna jesen postala rana jesen. I Sunce se odmorilo. I zove me napolje. I jesenja je ravnodnevica. Equinox. Pravo je vreme za ekstazu.
Beograd, jesenja ravnodnevica, 2017.