U okruženju mog odrastanja često su se vodili divani o drugim ljudima. A još češće u maniru… Nećeš verovati… slatka moja…. Iju-ju-ju. Možda su ljudi u to vreme bili gladni trača. Skandala. Žute štampe. Koje nije bilo ni blizu koliko danas. Pa su pravili svoje Frau Gabriele, Pokondirene tikve, Gospođe ministarke, Mate Hari, Nerone, Cezare, Berije. I druge iskonski intrigantne karaktere. Lično sam poznavala nekoliko Frau Gabriela. Koje su uredno vodile palanačku hroniku. I znale više od svakog petparačkog tabloida.
Kada sam došla u Beograd, moj prvi utisak je bio taj da ljudi lepo pričaju jedni o drugima. Vazda sam slušala neke divne reči o njihovim prijateljima. Poznanicima. Koji su obavezno negde išli. Putovali. Učili. Doneli. Uradili. Postigli. Dali. I mnogo mi je to prijalo. Davalo mi je neke nove ideje. Palilo lampice. Radovalo me je što ima nade za ovaj svet. Umesto onih palanačkih priča. Koje su me dovodile do granice očaja. Pitajući se šta se sada sa svim tim informacijama radi? I ima li smisla živeti, ako su ljudi takvi. Kao što su mi upravo ispričali.
U Beogradu sam vrlo brzo promenila ploču. Počela sam i ja da pričam lepe priče o ljudima. O tome šta su postigli. Osmislili. Dali. Tražila sam heroiku u njima. I odjednom je svet počeo da mi bude lepši.
A onda sam još jednom menjala ploču. Počele su da me smaraju te priče o drugima. Čim sam shvatila da uvek i isključivo pričamo o sebi. Šta god da pričamo. Pa sam sa tom svesnošću prenela događaje u prvo lice. I u razgovorima. I u pisanju. I uopšte. A onaj lepi beogradski manir sam zadržala. Spominjala bih samo ono lepo. Herojsko. Izbegavajući da spomenem situacije u kojima se junaci priče baš i nisu poneli junački
Isto tako sam lepo govorila i o kolegama. O „konkurenciji“. Nekako mi je bilo ispod časti da kažem nešto ne-lepo. I ne-herojsko. Da ih „ogovaram“. Čak i ako sam u svom biću tako osećala. Kada bi me ljudi pitali šta o nekom od mojih kolega mislim, ja bih ih predstavljala na beogradski način. U najlepšem svetlu. Dešavalo mi se posle da mi se ljudi žale. Da baš i ne budu saglasni sa mojim preporukama. Kao da sam ih na neki način prevarila. Pa sam se pitala šta mi je činiti? Da li da se vratim na ogovaranje? I da opletem po „konkurencij“. Onako somborski. Ili ima nešto mudrije?
I baš usred tih mojih upitanosti, sretoh se sa jednom prijateljicom. Neko vreme se nismo videle. Izdešavalo se svašta nešto. Priča mi o jednoj svojoj epizodi. U kojoj baš i nije najbolje prošla. Naš zajednički poznanik, koga smo u razgovoru nazvale Mali D, je ispao baš nekako mali. U njenom velikom davanju i zalaganju, on joj je takoreći oduzeo autorstvo nad projektom. I poklonio ga nekim „velikim“ čikama. Koje pri tom nisu ni prstom mrdnule. Osim autorstva i priznanja, „velikim“ čikama otišao je i finansijski izraz zasluga. A ona je ostala zabezeknuta od našeg dragog, divnog i nasmejanog malog D.
U ovoj priči je zanimljivo to što sam pre nekoliko godina potpuno identično prošla i ja. Kada sam bila u toj ulozi spoljašnjeg saradnika. Em smo radili projekat za male pare. Za slavu. Jer je u pitanju „veliki“ čika. Za koga je trebala da nam bude čast da radimo. Pa ne bi valjda sada još i da nas plati. Em je i taj skromni džeparac kasnio. Mesecima. Blizu godine. Em su svi članovi tima zvali mene. Koordinatorku. Pitali me kada će isplata. Dok se naš veliki čika čudio. I pitao šta smo tako navalili. Kao da su to neke pare. Mo’š misliti. Dok sam ja mesecima kidisala na njegova vrata. I molila ga da ispoštuje ljude koji su mu uradili vrhunski posao. Za to vreme je mali D samo sedeo. I čudio se opštoj halabuci. A projekat su naravno potpisali neki ljudi koji za njega skoro da nisu ni znali.
Koliko je zanimljiv taj lični stil. Rukopis. I koliko su naša iskustva sa malim D slična. Baš sam se pitala da li bi moju prijateljicu saznanje o mom iskustvu sprečilo da prođe kroz svoje lično iskustvo? I koliko smo mi ljudi spremni da učimo iz tuđih iskustava?
Dok sam vrtela te misli, pitala me je za nekoga od mojih kolega. Ah. Pa sad stvarno više nisam smela da ih predstavim na lepi beogradski način. Nego sam bila iskrena. Verna svome iskustvu. A ipak onako beogradski fina. Zavisi šta joj treba. Ako želi da brzo dobije sertifikat i ako je spremna da ga dobro plati, to je prava adresa. A ako želi suštinsko znanje i neki malo sofisticiraniji pristup, onda bih joj svakako preporučila nekog drugog. Pa smo se dobro ismejale. I sve je bilo jasno.
Ovo je bila nova prekretnica u načinu na koji pričam o drugima. Setila sam se šta znači Preporuka. Kada mi je moj učitelj Dušan Milojević rekao da treba da se upoznam sa Milanom Vasićem. Nindžom. Nisam više ništa pitala. Samo sam mu se javila. Tačka. To je bilo to. Preporuka. Kao kuća.
To sam ovih dana doživela nekoliko puta. Kada novi ljudi dođu kod mene, volim da ih pitam kako su čuli za mene. Odakle oni kod mene? Uglavnom su to prijatelji. Koji su im preporučili moj rad. Moje tekstove. Snimke. Radionicu. Knjige. Neki od njih pokažu tako dirljivo poverenje u prijatelje. Pa dođu. Bez da su išta čitali. Gledali. Čuli. Osim što im je neko njihov rekao da dođu kod mene. Baš kao što sam i ja poslušala Dušana. I bez ikakvih pitanja znala da je Nindža Milan adresa na koju treba da se prijavim.
Ovih dana sam slušala priče i sa druge strane poverenja. Priča mi prijateljica kako je zbunjena oko jednog svog značajnog odnosa. Ima drugaricu koja od nje redovno traži savet. Pa čim ga dobije, uradi upravo obrnuto. Ako joj ona kaže da nekoga nazove, ona ga upravo ne nazove. Ako joj kaže da okreči u belo, ona okreči u crno. Ako joj kaže da se odmori, ona ode na posao prehlađena. Pa smo se pitale o čemu se tu radi?
Ovo pitanje sam juče postavila i svojoj prijateljici. Koja ima veliki uticaj. Poznaje dosta ljudi. I njena reč se „broji“. Kada ona za nekoga kaže da vredi, mnogi ljudi ga nekako blanko smatraju vrednim. Kada me je Lu pozvala u Taliju, mnogi ljudi su se zainteresovali za moj rad.
Pitam je kako se ona nosi sa temom preporuka? Da li priča beogradski? Ili somborski? Ispriča ličnu anegdotu. Kada je pitaju za neku osobu. Kratko. Jasno. Bez mnogo komentarisanja. Pa nek svako izvlači svoje zaključke. I vrlo pazi koga dovodi u svoje emisije. Kome stavlja svoj pečat kvaliteta.
Podsetila me je na majstorsko pismo. Koje su majstori nekada pisali svojim učenicima. Šegrtima. Kalfama. I koje je moralo biti utemeljeno u istini. Odnosno u ličnom iskustvu. I shvatila sam koliko smo odgovorni da svoje lično iskustvo prenesemo svetu. Naravno, kada nas za to pitaju. To je integritet. To nas i čini majstorom. Ili kraljicom. Ako ćemo pravo.
Kada sam pitala Dance koje proizvode da kupim? U kojim radnjama? Svi su mi odgovarali isto. U Danskoj nema treša. Sve što se u Danskoj proizvodi je vrlo kvalitetno. A naročito ako ima preporuku Kraljice. Pa da. Neće kraljica da se bruka. Da preporučuje rođake. Prijatelje. Kumove. Ako to ne zaslužuju. I to je jedno divno veliko poverenje u Državu. Koje sam u Danskoj doživela.
Kad smo već kod Danske, obožavam anegdotu mog muškarca sa jednim pravoslavnim popom u Danskoj. Da li veruješ u Boga? Pitao ga je pop. Veruje. Odgovorio mu je moj muškarac. Bez da je trepnuo. Na šta mu je pop rekao: Nemoj samo mnogo da veruješ.
E pa to bi možda bila i poenta ovog pisanja. Veruj u Boga. Veruj i u Dansku. I u kraljicu. I u velike ljude. I u svoje prijatelje. Ali nemoj mnogo da im veruješ. Nego nešto zaključi i sam. Danas mi je jasno da se naš rukopis jasno vidi u svakom gestu. I da majstorsko pismo nije čak ni neophodno. Način na koji neko radi jednu stvar, je način kako radi sve. I kako se odnosi sa drugima, tako će se odneti i sa vama. Rukopis je uvek isti. Prepoznatljiv.
Slušam ljude kako govore o prijateljima. Da li pričaju na somborski ili na beogradski način. Gledam ih. Da li prevrću očima dok razgovaraju telefonom. I pokazuju vam kako ih taj neko smara? Znam da isto to rade i sa mnom. Kada sam sa druge strane žice. Jer, to prevrtanje očima nije ništa lično. I nije do sagovornika. Nego do njih. Kada čujem kako lažu svoje sagovornike, prosto znam da ne mogu da im verujem. Čak ni ako je to mama. Koju lažu za njeno dobro. Da se ne sekira. Kada čujem da govore neke strašne reči za druge… kada stežu zube… sikću.. znam da sam ja sledeća… Pa se samo sklonim u širokom luku.
Da. Verujem u Boga. I u kraljicu. I u Dušana. I u Lu. I u svoje prijatelje. Ali ipak najviše verujem svom osećaju. Pa i ako bi mi svi oni rekli da neko nije dostojan poverenja, ja bih mu ga poklonila. Ako bi mi moj tihi glas rekao da mu verujem. Kao što sam i radila. Kada sam verovala u ljude u koje niko nije verovao. Pa ni oni sami. Vratilo mi se višestruko. To mi je možda i najveće majstorsko pismo. A nekada je prosto potrebno da prođemo iskustvo sa nekim malim D. Koje će nas naučiti. I sačuvati od nekog budućeg malo većeg D.
A kad smo već kod poverenja u sebe, druge i u Boga, ne mogu da odolim da vam ne ispričam moju omiljenu priču. O čoveku koji se vraćao kući sa pijace. Presrećan što mu je dan dobro prošao. Ušao je u džamiju da se zahvali Alahu. Ostavljajući svoju kamilu ispred. U džamiji je obećao Alahu da će biti dobar vernik. Da će pomagati slabe. I da će biti dobar i vredan čovek. Kada je izašao iz džamije, video je da njegove kamile nema. Što ga je razbesnelo. Počeo je da se ljuti na Alaha. Kako je mogao tako da ga izda? Dok se on molio. I verovao u njega. Jedan sufi derviš koji je pratio celu situaciju nasmeja se. I rekao mu: Veruj u Alaha, al’ vezuj svoju kamilu.
Verujte u Alaha. Ali vezujte kamilu. Verujte i u Boga. Ali nemojte previše. Verujte i mudrim ljudima. I svojim prijateljima. Ali najviše verujte svom osećaju. I dobro gledajte kako se neko odnosi sa drugima. Vi ste sledeći na redu. Znaćete već. Nama je ionako svojstveno da znamo. A ako vas neko pita za mišljenje, slobodno recite svoju istinu. Somborski. Beogradski. Ličnom anegdotom. Ili na neki vaš način. Samo recite.
Beograd 29. decembar 2017.